REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-37/2023-39

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Sesvetama po sucu toga suda Ivi Raos, u pravnoj stvari tužitelja 1. LV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. NV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po odvjetnici Miji Milin iz Zagreba, protiv tuženika 1. CV iz [adresa] (prije na adresi: [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. ČV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po odvjetniku Tomislavu Bujasu iz Zagreba, radi pobijanja pravnih radnji dužnika i isplate, 01. rujna 2025.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je u ovoj pravnoj stvari tužba povučena.

II. Nalaže se I. i II. tuženiku naknaditi I. i II. tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.930,42 Eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. rujna 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. I. i II. tužitelji su 26.01.2023. podnijeli ovom sudu tužbu radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji i isplate s istaknutim tužbenim zahtjevom da je Ugovor o darovanju sklopljen između I. i II. tuženika 28.02.2020., ovjeren od strane javnog bilježnika Milke Čergar 13.03.2020., broj: OV-2934/20, kojim ugovorom I-tuženik daruje obdareniku II-tuženici nekretninu opisanu u tužbi, bez pravnog učinka u odnosu na I-tužitelja u dijelu koliko je potrebno za namirenje tražbine I-tužitelja u iznosu od 5.176,08 Eur i tražbine II-tužitelja u iznosu od 4.394,83 Eur prema I-tuženiku u dospjelom iznosu od 5.176,08 Eur sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose te u dospjelom iznosu od 4.394,83 Eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose te da su tuženici dužni trpjeti da I. i II. tužitelji svoje ukupno potraživanje namire prodajom ½ vlasničkog dijela sporne nekretnine u vlasništvu II-tuženice. U tužbi je navedeno kako I-tuženik nije dobrovoljno podmirivao svoje obveze koje se odnose na obvezu plaćanja uzdržavanja I i II tužitelja zbog čega je podnesen zahtjev za izravnu naplatu putem FINA-e za I. i II. tužitelje temeljem Rješenja ovoga suda posl. br. R1 Ob-358/2019-6 od 11.11.2019. Navedeno je kako iz očevidnika neizvršenih osnova za plaćanje bez specifikacije naplate od 03.01.2023. za osnovu OB-358/19 IZ NA_LA za I tuženika, datum primitka 04.06.2020. proizlazi da je po predmetnoj osnovi naplaćen iznos od 9.305,49 Eur, odnosno da do dana podnošenja tužbe dugovani iznos na ime uzdržavanja za I. i II. tužitelje od strane I- tuženika iznosi 9.305,45 Eur s time da je potraživanje tužitelja prikazano u tablicama obzirom na to da je neplaćeni dio koji se odnosi na NV u iznosu od 781,27 Eur. Navedeno je kako je od 03.01.2023. od kada je izvađen Očevidnik neizvršenih osnova za plaćanje dospjelo i uzdržavanje od 132,72 Eur za svakog od tuženika na dan 16.01.2023. te da time ukupan dug iznosi 9.570,71 Eur. Navedeno je kako su ujedno ispunjeni uvjeti iz čl. 40. Ovršnog zakona čl. 80b za provedbu ovrhe na nekretnini, a koju ovrhu nije moguće provesti jer je I. tuženik nekretninu u svom vlasništvu prenio na kćer iz prvog braka, ovdje II tuženicu. Navedeno je kako su majka i zakonska zastupnica tužitelja i I-tuženik za vrijeme trajanja bračne zajednice 21.03.2025. stekli nekretninu opisanu u tužbi te da je I- tuženik bio svjestan da je predmetna nekretnina bila stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice i da ½ nekretnine pripada majci tužitelja da je isti sa svojom kćeri II-tuženicom sklopio Ugovor o darovanju od 28.02.2020., netom nakon razvoda braka majke i zz tužitelja i I-tuženika koji je bio u studenom 2019. Navedeno je kako je stoga I-tuženik darovnim ugovorom raspolagao osim svojeg 1/2 dijela nekretnine i sa ½ suvlasničkog dijela nekretnine koji pripada majci i zz tužitelja jer je predmetna nekretnina bračna stečevina, a samim time je i oštetio svoju djecu ovdje tužitelje jer su isti onemogućeni u nasljeđivanju svojih dijelova nekretnina kako od oca tako od majke, a ujedno I-tuženik ne plaća alimentaciju za I. i II. tužitelje od razvoda braka te ne postoji drugi način da se predmetno dugovanje namiri osim na temelju ovrhe na nekretninama i to ½ dijela koji čini bračnu stečevinu za I-tuženika. Sukladno čl. 67. st. 3. ZOO-a obzirom na to da je riječ o besplatnom raspolaganju I-tuženik je znao da poduzetim raspolaganjem šteti majci i zz tužitelja i tužiteljima pri čemu to pobijanje ne zahtijeva da je to tuženiku bilo poznato iako je jasno da je to II-tuženici kao kćeri I-tuženika to bilo poznato.

2. I i II tuženici su u odgovoru na tužbu između ostalog naveli kako I tuženik, zbog pogoršanja materijalnog stanja koje je nastupilo prvenstveno zbog njegovog lošeg zdravstvenog stanja i hospitalizacije, kao i zbog nezakonitog neizvršavanja obveza od strane poslodavca I tuženika, isti nije bio u mogućnosti u cijelosti ispunjavati svoje obveze iz Plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, a na koje okolnosti iz svih gore navedenih razloga nije mogao utjecati. Navedeno je kako su netočni i neosnovani navodi tužitelja da bi I tuženik i II tužena navedeni Ugovor o darovanju sklopili s ciljem da bi I tuženik izbjegao plaćanje uzdržavanja tužiteljima te navedeno nije bila niti svrha niti namjera I tuženika te I tuženik nikada nije imao plan niti namjeru ne ispunjavati svoju obvezu iz predmetnog Plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, već je isto bilo posljedica pogoršanih materijalnih prilika I tuženika, koje je prethodno istaknuo. Tuženici navode kako nije točno da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu EV i prvotuženika, obzirom da je, kako navode i tužitelji, u tijeku spor oko bračne stečevine kojim se tek treba utvrditi da li predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu I tuženika i EV, a koji postupak nije pravomoćno okončan, pa tužitelji ovakvim navodima paušalno prejudiciraju ishod spora.

3. I i II tuženici su 16.05.2023. podnijeli sudu podnesak u prilogu kojeg je dostavljen Očevidnik svih osnova za plaćanje bez specifikacije naplate izdan od strane FINA-e 08. svibnja 2023. iz kojeg je razvidno da su plaćeni svi dospjeli mjesečni iznosi koji se odnose na obvezu I tuženika za plaćanje uzdržavanja I tužitelja i II tužitelja do 04. mjeseca 2023. kao i Potvrdu o uplati iznosa od 133,00 EUR-a za alimentaciju za I tužitelja za 04. mjesec 2023. i o uplati iznosa od 133,00 EUR-a za alimentaciju za II tužitelja za 04. mjesec 2023. Navedeno je kako iz iznesenog i iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je I tuženik ispunio sve svoje dospjele obveze te da su I tužitelj i II tužitelj namireni u cijelosti te iz tog razloga više nema osnove ni razloga za vođenje ovog spora kao ni za usvajanje tužbenog zahtjeva u ovom predmetu. Tuženici također navode da ako tužitelji smatraju da nisu namireni u cijelosti tj. da postoje još neke neplaćene, a dospjele tražbine po osnovu uzdržavanja, da se o navedenom očituju te da specificiraju u kojem dijelu bi još postojalo eventualno potraživanje tužitelja prema prvotuženiku.

4. I. i II tužitelji su u podnesku od 28.07.2023. naveli kako je putem FINA-e zz i i II tužitelja s danom 15.03.2023. uplaćen iznos na ime glavnice od 9.836,37 Eur od čega da se dva puta po 132,73 Eur odnose na daljnje iznose uzdržavanja koji nisu obuhvaćeni tužbenim zahtjevom. Navedeno je da je I tuženik uplatio na ime glavnice iznos od 9.570,91 Eur te da stoga tužitelji djelomično povlače tužbu u dijelu koji se odnosi na podmirenu glavnicu od 9.570,91 Eur no da ostaju pri tužbenom zahtjevu za isplatu kamata koje su tekle na pojedinačne iznose uzdržavanja do isplate kao i kod zahtjeva za namirenjem troškova postupka obzirom na to da je I-tuženik djelomično udovoljio zahtjevu tužitelja.

5. I. i II tuženici su u podnesku od 29.08.2023. naveli kako kako su tužitelji putem njihove majke 04. lipnja 2020. podnijeli Zahtjev za izravnu naplatu pred Financijskom Agencijom temeljem ovršne odluke – Rješenja Općinskog suda u Sesvetama, posl. br. Ob- 358/2019 od 11. studenoga 2019. i Plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi posl. br. Ob- 358/2019 od 11. studenoga 2019. te su potraživanja po osnovu uzdržavanja za prvotužitelja i drugotužitelja temeljem predmetne Presude podmirena od strane prvotuženika, tj. Financijska Agencija je izvršila prisilnu naplatu temeljem podnesenog Zahtjeva. Nadalje, tužitelji su putem njihove majke kao zakonske zastupnice 11. svibnja 2023. godine ponovno su podnijeli Zahtjev za izravnu naplatu pred Financijskom Agencijom po istom osnovu, temeljem Rješenja Općinskog suda u Sesvetama, posl.br. Ob-390/20 od 15.10.2020. i Plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi posl.br. Ob-390/20 od 15.10.2020. kojim je od I tuženika ponovno zatraženo namirenje iznosa na ime alimentacije za I tužitelja i II tužitelja, a koji su već prethodno prisilno naplaćeni od strane Financijske Agencije temeljem Zahtjeva za izravnu naplatu od dana 04. lipnja 2020. te je iz tog razloga I tuženik dana 26. svibnja 2023. Općinskom sudu u Sesvetama podnio Prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, kao i Prijedlog za odgodu ovrhe te je navedeni ovršni postupak u tijeku i vodi se pod posl br. Ovr-472/2023 pred Općinskim sudom u Sesvetama. Povrh toga, 25. svibnja 2023. I tuženik je putem svoje majke kao zakonske zastupnice EV ponovno podnio Zahtjev za izravnu naplatu temeljem iste osnove, tj. Rješenja Općinskog suda u Sesvetama, posl.br. Ob- 390/20 od 15.10.2020. i Plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi posl.br. Ob-390/20 od 15.10.2020. radi naplate zakonskih zateznih kamata te je u svrhu pobijanja navedenog Zahtjeva prvotuženik dana 05. srpnja 2023. ponovno podnio Prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, kao i Prijedlog za odgodu ovrhe Općinskom sudu u Sesvetama te se pred navedenim sudom vodi ovršni postupak pod posl. br. Ovr-524/2023. Stoga I tuženik ističe da iz cjelokupne dokumentacije Financijske Agencije, a osobito iz Očevidnika svih osnova za plaćanje bez specifikacije naplate izdanog od strane FINA-e dana 08. svibnja 2023., a koji je dostavljen naslovu podneskom od 16. svibnja 2023. godine, proizlazi da je isti ispunio sve svoje dospjele obveze na ime uzdržavanja tužitelja za utuženi period. Slijedom navedenog, razvidno je kako su prvotužitelj i drugotužitelj putem svoje majke kao zakonske zastupnice EV dva puta pokrenuli ovrhu pred Financijskom Agencijom temeljem iste ovršne isprave, a potom i treći put vezano za zakonske zatezne kamate, u koju svrhu se i vode ovršni postupci pred Općinskim sudom u Sesvetama pod posl. br. Ovr-472/2023 i posl. br. Ovr-524/2023 te prvotuženik tvrdi kako su sve dospjele obveze po osnovu zakonskog uzdržavanja prvotužitelja i drugotužitelja uredno podmirene.

6. Tužitelji su u podnesku od 14.04.2025. povukli tužbu u konkretnoj pravnoj stvari navodeći da je tuženik podmirio traženi iznos kroz više uplata te da sukladno članku 158. stavku 2. Zakona o parničnom postupku zahtijevaju da tuženik nadoknadi troškove parničnog postupka tužiteljici, jer je do povlačenja tužbe došlo nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja, odnosno zbog razloga koji se mogu pripisati tuženiku. Navode kako su tijekom vođenja ovog sudskog postupka, koji traje od 26. siječnja 2023. imali znatne troškove dok je tijekom tog razdoblja, tuženik postupno i parcijalno vraćao dugovani iznos, čime je svojoj djeci, mlađim punoljetnicima – tužiteljima – prouzročio dodatne troškove i otežao ostvarenje njihovog zakonskog prava na isplatu uzdržavanja.

7. 1. i 2. tuženici su na ročištu održanom 15.04.2025. naveli kako su suglasni s povlačenjem tužbe međutim, kako su u cijelosti već prije ispunili sve svoje obveze prema tužiteljima te su tužitelji cijelo vrijeme bili upoznati sa uplatama od strane tuženika, pogotovo uzimajući u obzir i činjenicu da je vidljivo tuženik i preplatio obvezu na ime uzdržavanja za iznos od 610,02 Eur, a kada se uzme u obzir zadnje postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u ovom postupku. Iz tog razloga smatra da su tužitelji već prije trebali povući tužbeni zahtjev i na taj način smanjiti troškove ovog postupka, a i radi ekonomičnosti ovog postupka. Iz tog razloga tuženici potražuju naknadu troškova ovoga postupka, a to i iz razloga što su prilikom prisilne naplate od strane Fine temeljem presude kojom je određeno uzdržavanje za tužitelje, tužitelji svojom greškom izostavili potraživanje na ime kamata, a o čemu tuženik nije imao saznanja niti je mogao utjecati na takvo postupanje tužitelja te da se veći dio postupka naknadno vodio samo radi utvrđenja da je tuženik u obvezi još i na ime kamate, iako je tuženik sve svoje obveze sukladno navedenoj presudi plaćao redovito, pa tako i preplatio za već gore navedeni iznos. Temeljem prisilne naplate putem Fine prvo su se naplatili troškovi postupka pa glavnica dok kamata nije ni mogla biti naplaćena obzirom da to tužitelji svojim zahtjevom nisu niti potraživali, a što je tek naknadno utvrđeno kada je Fina dostavila obračun naplate. Isto tako, u daljnjem tijeku postupka je nesporno da je tuženik uredno ispunjavao svoju obvezu temeljem pravomoćne presude na ime uzdržavanja, ali je isto tako uplaćivao i periodično i veće iznose, a što je sve kao dokaz svojih navoda dostavio tijekom postupka, a na koje činjenice se tužitelji nikada nisu konkretno očitovali nego su samo na ročištu povukli tužbeni zahtjev, iz tog razloga tuženik navodi da nije bilo potrebe za vođenjem nastavno ovog dijela postupka na ime kamata.

8. U podnesku od 27.05.2025. tužitelji su dodatno naveli kako je uvidom u uplate tuženika koje dostavljaju u prilogu podneska, razvidno kako je od dana 28. srpnja 2023., od kada se zahtijevalo udovoljenju tužbenog zahtjeva za isplatom kamata pa do ožujka 2025. uplaćen iznos kamata i to za svaki mjesec pojedinačno: 16.09.2024. u iznosu od 38,48 EUR, 14.10.2024. u iznosu od 175,04 EUR, 12.11.2024. u iznosu od 175,04 EUR, 11.12.2024. u iznosu od 82,43 EUR, 11.12.2024. u iznosu od 92,61 EUR, 12.01.2025. u iznosu od 189,03 EUR,12.02.2025. u iznosu od 189,03 EUR, 12.03.2025. u iznosu od 0,32 EUR. Izračunom navedenih iznosa od 16.09.2024. pa do 12.02.2025., ukupni iznos iznosi 941,66 eura. Zadnjom uplatom tuženika od omanjih 0,32 EUR, na prethodni ukupni iznos, dobije se traženi iznos tužitelja na ime kamata, tj. točan iznos od 941,98 EUR, koliko iznosi zahtjev tužitelja za isplatom kamata. Slijedom navedenog, netočni su navodi I. tuženika koji navodi kako je udovoljeno tužbenom zahtjevu već ranije i kako je postupak nepotrebno bio produžen sve do očitovanja tužitelja za povlačenjem tužbenog zahtjeva u travnju s obzirom kako je razvidno da je zadnja uplata bila dana 12. 03. 2025. godine u iznosu od 0,32 EUR i kako je time sveukupni iznos za razdoblje od 16.09.2024. pa do 12.03.2025. dosegao 941,98 EUR, kao što iznosi tužbeni zahtjev za isplatom kamata od 28. srpnja 2023. Time, tužitelji priznaju da je traženi iznos podmiren samo gore navedenim uplatama i zato su povukli tužbeni zahtjev. I. Tuženik skroz pogrešno nastoji prikazati kako je već ranije podmirio iznos te da je iznos uzdržavanja još i pretplatio. Predmetno je u potpunosti netočno, budući da su samo gore navedene uplate izvršene na ime kamata u ovom sudskom postupku. Neutemeljen je podnesak od 11. veljače 2025. u kojoj tuženik tvrdi kako je udovoljio predmetnom zahtjevu već puno ranije budući kako iznosi na koje se tuženik poziva su iznosi koji nisu bili uplaćeni u ime dosuđenog uzdržavanja temeljem Rješenja Općinskog suda u Sesvetama posl.br. Ob-358/2019 i posl. br. 390/2020 već oni tvore dobrovoljne uplate tuženika za različite potrebe djece. Ostali uplaćeni iznosi su bili uplaćivani na račune djece, a kako je to sve vidljivo iz Priloga priloženih u podnesku tužitelja od 11. veljače 2025. Tužitelji navode kako je uplaćeni iznos od 300 EUR bio iznos za rođendan I. tužitelja LV, iznos od 1. 000 EUR bio je iznos za kraj školske godine i praznike (svakom tužitelju pripao je iznos od 500 EUR) dok je druga uplata u iznosu od 500 EUR bila u svrhu tečaja II. tužitelja NV. Dakle, navedene uplate su samo uplate od strane oca kojeg su djeca tražila novce radi gore navedenih razloga. Uplaćene su isključivo na njihov račun i nemaju veze s ovim sudskim postupkom. Dakle, I. Tuženik je bio jedini koji je odugovlačio ovaj postupak budući da bi ranijom uplatom bitno skratio sudski postupak i smanjio troškove postupka. Bitno je za naglasiti da su Tužitelji u vrijeme pokretanja postupka bili maloljetni te su za vrijeme postupka maloljetni tužitelji postali mlađi punoljetnici. Postupak traje već 3 godine s krivnjom na strani I. Tuženika budući kako isti nije htio konačno udovoljiti tužbenom zahtjevu za isplatom kamata. Između ostalog, postupak se pokrenuo jer I. tuženik nije htio ispunjavati svoju zakonsku obvezu uzdržavanja, određenu čl. 281. Obiteljskog zakona, potvrđenu pravomoćnom odlukom suda Ob-358/2019-6 i time je doveo maloljetnu djecu do toga da moraju voditi sudske postupke kako bi dobili svoje zakonsko pravo. Maloljetna djeca tada, a sada mlađi punoljetnici su imali znatne troškove vođenja ovog postupka samo zato što njihov otac nije htio plaćati njihovo uzdržavanje. Sada im odbija i podmiriti i troškove sudskog postupka koji su Tužitelji bili primorani voditi. Tužitelji su imali razlog voditi ovaj postupak, nakon 3 godine njihovom je zahtjevu udovoljeno, I. Tuženik je onaj koji je očito odugovlačio proces te Tužitelji zahtijevaju cjelokupni iznos sudskih troškova temeljem čl. 158. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

9. 1. i 2. tuženici su u podnesku od 26.06.2025. osporili sve navode tužitelja iz podneska od 27. svibnja 2025. obzirom da iz svih dokaza dostavljenih u spis predmeta, a osobito potvrda o uplatama prvotuženika na ime alimentacije tužitelja koje su dostavljene podnescima od dana 29. kolovoza 2023. godine, 12. ožujka 2024. godine te 11. veljače 2025. nedvojbeno proizlazi da je prvotuženik u cijelosti podmirio svoju obvezu za utuženi period na ime alimentacije te je istu čak i pretplatio za iznos od 1.552,00 EUR, a iz čega jasno proizlazi da je time tužitelj podmirio i iznos na ime kamata koje potražuju tužitelji u visini od 941,98 EUR. Nadalje, u podnesku od dana 27. svibnja 2025. godine tužitelji sasvim neutemeljeno i paušalno osporavaju navode prvotuženika kako je isti već ranije isplatio iznos na ime kamata u iznosu od 941,98 EUR te dostavljaju dokaze o uplatama sa mobitela majke tužitelja EV, a iz kojih je razvidno da se iste vjerojatno odnose na izravnu naplatu od strane FINA-e, a na koju prvotuženik nije ni mogao utjecati već su mu navedeni iznosi samo ustegnuti s računa pa tuženici smatraju da dostavljeni dokazi o uplatama sa mobitela majke tužitelja EV ne dokazuju nikakve činjenice po pitanju izvršenih uplata od strane prvotuženika na koje se očitovao u podnescima od dana 29. kolovoza 2023. godine, 12. ožujka 2024. godine te 11. veljače 2025. godine, kao i da je u ovom postupku povučena tužba od strane tužitelja pa samim time nema potrebe za dostavljanjem bilo kakvih daljnjih dokaza. Tuženici također navode da je nejasno iz kojeg razloga su tužitelji predmetnim podneskom dostavili dokaze o uplatama, tj. ustegnutim sredstvima prvotuženika tek nakon što je povučena tužba, obzirom da iz istih nedvojbeno proizlazi da su navedena sredstva ustezana s računa prvotuženika još od 16. rujna 2024. dok je dana 12. ožujka 2025. kako i sami tužitelji navode, ustegnut iznos od tek 0,32 EUR, a iz čega proizlazi da su tužitelji predmetnim podneskom isključivo namjeravali neosnovano prezentirati sudu kako prvotuženik nije svoje obveze na ime alimentacije ispunio na vrijeme, a što je u suprotnosti sa svim dokazima koje su tuženici dostavili u spis predmeta. Osim toga, tuženici ponovno ističu su tužitelji ona stranka postupka koji su svojom greškom izostavili potraživanje na ime kamata u Zahtjevu za izravnu naplatu, a što su tuženici već isticali tijekom postupka, a i tužitelji potvrdili navodima iz podneska od 14. svibnja 2024., a na koji propust tužitelja tuženici nikako nisu mogli utjecati. Za ovaj postupak nije relevantno tumačenje majke tužitelja EV o naravi pojedinih uplata na ime alimentacije od strane prvotuženika, obzirom da je na istima evidentirano da se radi u uplatama upravo na ime alimentacije tužitelja, a radi čega se i vodio ovaj parnični postupak te je prvotuženik temeljem dostavljenih uplata nedvojbeno dokazao da je uredno nastavio ispunjavati svoje zakonske obveze na ime uzdržavanja tužitelja sukladno Planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, a koje obveze uredno ispunjava i dalje te je još u svibnju 2024. godine podmirio i iznos na ime kamata iz tužbenog zahtjeva tužitelja uređenog podneskom od dana 09. rujna 2024. godine, za koji je evidentno da su isti propustili zatražiti temeljem podnesenog Zahtjeva za izravnu naplatu. Stoga prvotuženik suprotno navodima tužitelja svojim ponašanjem ni na koji način nije odugovlačio ovaj postupak, već je isti još u svibnju 2024. godine udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja radi namirenja iznosa na ime kamata te je i nakon toga uredno nastavio ispunjavati svoju zakonsku obvezu uzdržavanje svoje djece.

10. Primjenom odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13. i 89/14. , 70/19, 80/22, 140/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) s obzirom na to da su tužitelji 28.07.2023. djelomično te 14.04.2025. u preostalom dijelu, odnosno u cijelosti povukli tužbu u ovom predmetu dok su tuženici pristali na povlačenja tužbe od strane tužitelja odlučeno je kao u točki I. izreke ovoga rješenja.

11. Temeljem prethodnih utvrđenja jasnim proizlazi kako je u konkretnom slučaju došlo do povlačenja tužbe i da su tuženici pristali na povlačenje tužbe, pa je predmetnu situaciju bilo potrebno promatrati kroz odredbu članka 158. ZPP-a, kojom je regulirano pravo na naknadu parničnog troška kada je tužitelj povukao tužbu. Pri tome treba razlikovati dvije situacije i to kada je tužitelj u obvezi naknaditi troškove tuženiku (stavak 1.) i situaciju kada je tuženik u obvezi naknaditi troškove tužitelju, a to je ako je tužitelj povukao tužbu (ili se odrekao tužbenog zahtjeva) odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku (stavak 2.). Dakle, u konkretnoj situaciji nema govora o uspjehu u parnici, jer je postupak završio povlačenjem tužbe, pa je troškove postupka trebalo ocijeniti prema odredbi članka 158. ZPP-a

12. Iz stanja spisa proizlazi da su tužitelji povukli tužbu jer je I-tuženik nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu podmirio potraživanje tužitelja. Tuženik ovu činjenicu nije osporio i pristao je na povlačenje tužbe pa kako je tužba povučena nakon što je I- tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja to su I. i II tuženici u obvezi naknaditi troškove koje su imali I i II tužitelji. Naime I-tuženik je još u odgovoru na tužbu naveo kako isti zbog pogoršanja materijalnog stanja koje da je nastupilo prvenstveno zbog njegovog lošeg zdravstvenog stanja i hospitalizacije, kao i zbog nezakonitog neizvršavanja obveza od strane poslodavca nije bio u mogućnosti u cijelosti ispunjavati svoje obveze iz Plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, a na koje okolnosti iz svih gore navedenih razloga nije mogao utjecati te I tuženik nikada nije imao plan niti namjeru ne ispunjavati svoju obvezu iz predmetnog Plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, već je isto bilo posljedica pogoršanih materijalnih prilika I tuženika. I-tuženik je, neovisno o navodima istog o dinamici namirenja, nesporno nakon podnošenja tužbe u konkretnom predmetu udovoljio zahtjevu tužitelja, a nakon čega su tužitelji povukli tužbu te su stoga I. i II. tuženici koji su ujedno jedinstveni i nužni suparničari u obvezi solidarno naknaditi troškove koje su imali I i II tužitelji.

13. Dakle, cijeneći vrijednost predmeta spora koja je do djelomičnog povlačenja tužbe iznosila 9.570,91 Eur, a nakon toga 941,68 Eur, I i II tužiteljima je sukladno čl. 155. 158. st. 2. i čl. 155. ZPP kao osnovan valjalo priznati zatražen trošak sastava tužbe, sastava podneska od 07.08.2023. u iznosu od po 220,00 Eur za svaki podnesak, sastava podnesaka od 20.11.2023. u iznosu od 165 Eur, sastava podneska od 12.12.2023. u iznosu od 41,24 Eur, sastava podnesaka od 15.05.2024., 09.09.2024. u iznosu od po 165,00 Eur za svaki te za sastav podneska od 12.12.2023. u iznosu od 41,24 Eur, sve sukladno Tbr. 7.1. i 8.1. i 8.4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 dalje: Tarifa) uz uračunato povećanje od 10% prema Tbr. 40. Tarife; trošak pristupa na ročišta 21.05.2024., 11.02.2025. i 15.04.2025. u iznosu od po 165,00 Eur, sukladno Tbr 9.1. Tarife uz uračunato povećanje od 10% prema Tbr. 40. Tarife, što sve ukupno uvećano za 25% PDV-a iznosi 1.890,60 Eur. Ovom trošku dodan je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,82 eura tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 1.930,42 Eur.

14. Trošak pristupa na ročišta koja su odgođena prije početka raspravljanja o glavnoj stvari 30.08.2023., 16.01.2024., 14.03.2023. na sporazumni zahtjev stranaka radi mogućeg mirnog rješenja spora nije priznat tužiteljima kao osnovan trošak jer su stranke imale mogućnost i prije održavanja ročišta zatražiti od suda odgodu istih radi mogućeg mirnog rješenja spora te su svojim držanjem dovele do nepotrebnog održavanja konkretnih ročišta. Tužiteljima kao osnovan nije priznat zatražen trošak pristupa na ročište za objavu presude obzirom na to da je konkretan postupak dovršen povlačenjem tužbe od strane tužitelja kao ni zatražen trošak sudske pristojbe na odluku suda.

U Sesvetama 01. rujna 2025.

Sudac:

Iva Raos

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovoga rješenja nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ovoga rješenja. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- I i II tužitelju po pun

- I i II tuženiku po pun