REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U PREGRADI
Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6
Poslovni broj: P-36/2025-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Silvija Gnjidić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupana po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 11. srpnja 2025., u nazočnosti tužiteljice osobno i njezine punomoćnice i punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene 1. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj:3206500388 od 03.05.2006. zaključenog između tužiteljice ZJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. OIB:92963223473,Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima (CHF).
II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. OIB:92963223473,Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb isplatiti tužiteljici ZJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 14.728,87 EUR (četrnaesttisućasedamstodvadeset- osameuraosamdesetsedamcenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, po stopi do 31. prosinca 2022. određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih bodova sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice pod točkom 3. tužbenog zahtjeva preciziranog u podnesku od 19. svibnja 2025. u iznosu od 4.951,82 EUR koji se odnosi na glavnicu, te u iznosu od 6.091,73 EUR koji se odnosi na zakonske zatezne kamate.
IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice pod točkom 3. tužbenog zahtjeva preciziranog u podnesku od 19. svibnja 2025. u cijelosti, tj. u iznosu od 15.652,04 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos.
V. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. OIB:92963223473,Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb nadoknaditi tužiteljici ZJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] parnični trošak u iznosu od 1.600,00 EUR (tisućušestoeura), sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih bodova sve to u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je 03.05.2006. zaključen je Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3206500388 kojim ugovorom je tuženik, kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici, kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 141.831,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Rok otplate kredita iznosio je 10 godina. Dana 05.01.2016. da je zaključen između tužiteljice i tuženika Sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Prema izračunu konverzije od strane tuženika utvrđena je razlika koja predstavlja pretplatu na dan 30.rujna 2015. u iznosu od 83.207,66 kn/ 11.043,55 EUR
1.1. Tijekom trajanja otplate kredita po Ugovora o kreditu od 03.05.2006., kamatna stopa sa se više puta mijenjana na štetu tužiteljice, a sukladno odredbi čl.2 i 7 Ugovora o kreditu u kojima je navedeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Navedene odredbe su utvrđene nepoštenom i ništetnom. Ugovor o kreditu je osim s promjenjivom kamatnom stopom zaključen i s valutnom klauzulom u švicarskim francima.
1.2. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br.Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br.P-1401/12 od 4.srpnja 2013. u dijelu kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena banka u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženi kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presuda je potvrđena odlukom Vrhovnog suda RH br.Revt-249/14 od 9.travnja 2015. Odlukom Visokog trgovačkog suda RH br.Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Svoje tumačenje o ugovaranju valutne klauzule dao je Ustavni sud u svojoj odluci br.U-III-2521/2015 i dr. i rješenju br.U-I-3685/2015 i dr., temeljem kojih tumačenja Visoki trgovački sud RH je donio predmetnu odluku br.Pž-6632/17.Vrhovni sud RH u postupku pod br.Rev-2221/18 na sjednici vijeća održanoj dana 3.rujna 2019., odlučujući o revizijama tuženika (uključujući i ovdje tuženika) u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, protiv presude Visokog trgovačkog suda RH br.Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018., a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u zagrebu br.P-1401/2012 od 4.srpnja 2013., a kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženike (banke) glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu, odbio revizije tuženika (banaka, uključujući i ovdje tuženika) kao neosnovane. Vrhovni sud RH u svojoj odluci Revt-249/14, između ostalog je utvrdio kako je korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u spornom razdoblju bile takve su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Dakle na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv. Sud nadalje zaključuje kako pri sklapanju ugovora o kreditu, korisnicima kredita nisu na valjan i njima razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi oni kao potrošači mogli spoznati učinke koji će za njih u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, onda se nameće zaključak da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju. Dakle, odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora pa Vrhovni sud RH zaključuje kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravim i obvezama korisnika kredita-potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava. Korisnici kredita su kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju: uzmi ili ostavi. Ustavni sud RH, Vrhovni sud RH i niže stupanjski sudovi utvrđuju da citirana stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača, jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Visoki trgovački sud RH u svojoj odluci Pž-6632/17, a cijeneći tumačenje Ustavnog suda RH u odluci br.U-III-2521/15 i dr. kao i rješenju br.U-I-3685/15 i dr. ocjenjuje da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo. Prema tumačenju čl.4st.2 Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30.travnja 2014. u predmetu poslovni broj C- 26/13) te sukladno tome i prema odluci Ustavnog suda RH od 13.prosinca 2016. i prema odluci Vrhovnog suda RH od 3.listopada 2017. propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu jesu li tužene banke u predugovornoj fazi potrošačima predočile informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije u duhu prava EU, na temelju kojih bi prosječni potrošač, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Prosječni potrošač može uzeti u obzir samo informacije koje mu je banka dala i primijeniti ih na svoju ekonomsku situaciju kako bi donio odluku hoće li prihvatiti sporne ugovorne odredbe, koje nisu zajednički sastavili on i banka pojedinačno pregovarajući o njima, nego ih je banka sastavila unaprijed. No, ako nije dobio dostatne informacije, ne može donijeti informiranu odluku, jer sam ne raspolaže stručnim znanjem. Prema mišljenju suda, prosječni potrošač u RH u vrijeme kada su sklapani ugovori nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, nisu razumljive. U smislu čl.12 ZOO/01 odnosno čl.4 ZOO/05 izričito je propisano da se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Švicarski franak je specifična valuta tzv.“valuta utočišta“, što znači da je švicarski franak siguran za ulagače, ovdje banke, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti. No, za drugu stranu postoji rizik da će mu vrijednost narasti. S obzirom da je potrošač taj koji kredit otplaćuje u kunama, dakle u valuti u kojoj zarađuje, a ne zarađuje u visini švicarski franak, o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju otplaćuje u kunama, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo potrošač i to ne znajući za opisani rizik. Odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njegovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači do 30 godina, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su na prvi pogled jasne pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Neravnoteža između prava i obveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojim se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formuliranim ugovorima koje su banke sastavile same, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala. Tužiteljica ovdje posebno ukazuje na proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti opisanih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, Vrhovnog suda RH br.Revt-249/14, Rev-2221/18 donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, na način da iste odluke u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o parničnom postupku, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim postupcima koje potrošač pokrene na temelju opisanih odluka. Dakle, obvezuju i naslovni sud.
1.3. Tužiteljica da zaključenjem Sporazuma temeljem Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR nije obeštećena za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive valute CHF, a što proizlazi iz izračuna visine potraživanja koje je tužiteljica zatražila prije podnošenja predmetne tužbe, te je iste izradio ovlašteni sudski vještak, Ručević vještačenja d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja, sa izračunom na dan 30.09.2015
1.4. Slijedom iznesenog, tužiteljica tvrdi da su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj:3206500388 od 03.05.2006. koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u švicarskim francima zaključenog između tužiteljice i tuženika ništetne, a temeljem zakonskih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Zakonom o obveznim odnosima u čl.323. da je propisana kao posljedica ništetnosti vraćanje onog što je primljeno temeljem takvog ugovora, te da je tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je temeljem takvih ništetnih odredaba ugovora stekao, a s obzirom da je tuženik u zakašnjenju, dužan je tužiteljici isplatiti i zakonsku zateznu kamatu, sve to u svezi s čl.1111, čl.1115, te čl.1046 ZOO-a.
1.5. Tužiteljica da je prije podnošenja predmetne tužbe zatražila izračun visine potraživanja. Ručević vještačenja d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja sačinio je izračun potraživanja na dan 30.rujna 2015. godine. Za predmetni kredit iz rekapitulacije na dan 30.rujna 2015. proizlazi da tečajne razlike iznose 148.284,49 kn/19.680,73 EUR, zatezne kamate na tečajne razlike 45.898,40 kn/6.091,76 EUR, te manje priznati iznos preplate 110.957,23 kn/14.728,94 EUR, prema kojem izračunu je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev u tužbi.
1.6. Tužiteljica je tužbeni zahtjev za isplatu konačno precizirala nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja u ovom postupku, u podnesku od 19. svibnja 2025. , a u kojem predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da joj, s osnove preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF isplati iznos od 19.680,69 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od svakog pojedinog više plaćenog anuiteta do isplate, te s osnove razlike glavnice koja joj je priznata Sporazumom o konverziji iznos od 15.625,04 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate..
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osporava tužiteljici svojstvo statusa potrošača jer da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Nadalje navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik 23.1.2016.. godine sklopili Dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom da su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Rješenje VSRH posl. br. Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 da navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos- 1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj da su sljedeća:
-Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;
-Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;
-Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove,
-Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.
Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer da je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa. Osim toga, tužitelj u tužbi da uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Slijedom navedenog, tuženik tvrdi da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Tuženik, nadalje, navodi da je u suglasju s pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU da je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga:
- odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke);
- cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te
- ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU da je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Tuženik tvrdi da se radi o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke).Tuženik također ističe da je odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C-567/20, tuženik tvrdi da se dolazi do sljedećih utvrđenja:
- da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR;
- navedenim da je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije;
- pri tome da je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu;
- tužitelj da se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor.
2.1. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na potraživanje s osnove preplaćenih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate, tuženik također ističe prigovor zastare navodeći da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari .
2.2. Što se tiče primjene odluka VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku, tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C- 243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu. Naime, kao što je naprijed navedeno, zaključak Suda EU da je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav da se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovopredmetnom ugovoru o kreditu da propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima da propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovopredmetnom ugovoru da je odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje navodi da je odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tvrdi da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta odredba da je isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.
2.3. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da, čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata da je u potpunosti neosnovan. Naime, tvrdi da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tvrdi da, sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu, u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, da treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog , tuženik tvrdi da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te da ga se, sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, treba smatrati savjesnim.
2.4. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu, podredno, odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Tijekom postupka, po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u preslike Ugovora o namjenskom kreditu broj: : 3206500388/06 od 3.5.2006., Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima od 5.1.2016. ,Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, Otplatnu tablicu po kreditu, Promete po kreditu, Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, u Izračun tuženika konverzije kredita od 30.9.2015., proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku za financije dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba, te je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja.
4. Između stranaka je nesporno sljedeće:
- da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, dana 3.5.2006., zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3206500388, temeljem kojeg je tuženik tužiteljici isplatio iznos kredita od 141.831,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita,
- da su tužiteljica i tuženik 5.1.2016., zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015),
- da je odredbama predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.
5. Između stranaka je sporno:
- je li tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala svojstvo potrošača u smislu važećih odredbi Zakona o zaštiti potrošača
- jesu li odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak u predmetnom Ugovoru o kreditu, ništetne
- ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe, s obzirom na zaključenje Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015)
- ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, te na razliku preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije
- da li je nastupila zastara potraživanja,
- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos potraživanja.
6. U odnosu na prijepor o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, kao što je naprijed navedeno, između stranaka je nesporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Z i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.
8. Također, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 AJ i TJ od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
9. Na okolnost načina ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, te svojstva potrošača, sud je proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke. Iz njezinog iskaza proizlazi da je predmetni kredit zaključila u svrhu kupnje svoje prve nekretnine odnosno stana u kojem je namjeravala živjeti tako da su i sredstva koja je ishodila tim kreditom uplaćena direktno prodavatelju od kojeg je kupila predmetni stan. Kada se u Zagrebačku banku došla raspitati u vezi podizanja tog kredita i to kod svoje osobne bankarice, prvobitno je izrazila želju da uzme kredit koji je vezan uz eure, na što joj je bankarska službenica rekla da je povoljniji kredit koji je vezan uz tečaj CHF, da joj ne treba nikakvo drugo osiguranje za isplatu tog kredita osim životnog osiguranja, da su tečaj i kamate povoljne, pri čemu joj je još u vezi tečaja CHF-a rekla da se radi o stabilnom tečaju koji ima čak manje oscilacije od tečaja eura. Nakon što je razmotrila uvjete takvog kredita, zaključila je da je u to vrijeme takav kredit bio doista povoljan pa je pristala na zaključivanje takve vrste kredita. Još je iskazala da u vezi promjenjive kamatne stope nije puno razmišljala niti je točno znala kako se ta kamatna stopa mijenja. Kredit je zaključila na rok otplate od deset godina, a inicijalna rata bila joj je oko 6.800,00 kuna i s obzirom na tadašnju plaću, mislila je da će pod takvim uvjetima kredit moći otplaćivati. Ubrzo joj je rata počela rasti i to prvo zbog rasta kamatne stope, a nakon toga kada je počeo rasti tečaj CHF-a počela je još više rasti tako da joj je u trenutku kada je bio najviši tečaj CHF dosegla do 12.000,00 kuna. U to vrijeme, prije nego što se pojavila zakonska mogućnost konverzije takvih kredita, ona se sama išla raspitati u banku da li bi mogla takav kredit konvertirati u eure, u svezi čega joj je rečeno da jedino može uzeti novi kredit u eurima na isti iznos koji je bio vrlo povoljan i da joj se tada ne bi priznao iznos kojeg sam do tada platila u CHF na što ona nije htjela pristati. Kada se tijekom 2015. javila zakonska mogućnost konvertiranja takvih kredita, poslala je banci zahtjev koji joj je odobren i zaključila je sporazum o konverziji prilikom kojeg je utvrđeno da sam u to vrijeme zaključenja sporazuma o konverziji već bila otplatila svoj kredit i da po takvom eurskom kreditu postoji preplata u iznosu od 10.000,00 eura, a koja joj je vraćena na njezin račun. Na pitanje pun. tuženika da li je pročitala ugovor o kreditu prije zaključenja i da li je razumjela što znači valutna klauzula, odgovorila je da ga je pročitala i da razumije što znači valutna klauzula, ali da nije mogla pretpostaviti da će se valuta CHF-a toliko mijenjati, a još ističe kako u vrijeme kada je dizala taj kredit nije bilo mogućnosti podizanja kredita u kunama bez valutne klauzule. Također je na posebno pitanje odgovorila da u tom stanu kojeg je kupila tim kreditom je cijelo vrijeme živjela, a živi i danas.
10. Iskaz tužiteljice sud je u cijelosti ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da joj je predmetni Ugovor strankama ponuđen na standardiziranom, unaprijed formuliranom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njima nije pregovaralo, da im nisu bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na rizik zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF i promjenjivom kamatnom stopom po odluci Banke.
11. Nadalje, iz iskaza tužiteljice kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit podigla kao namjenski kredit za kupnju prve nekretnine za potrebe vlastitog stanovanja, a koja namjena kredita proizlazi i iz samog pisanog Ugovora o kreditu pa je u i tom dijelu sud iskaz tužiteljice ocijenio istinitim i uvjerljivim.
12. Na ovaj način, sud je utvrdio da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/03. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03.
13. Nadalje, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, s obzirom da na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz.
14. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo, te primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir i činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, te su iste stoga, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, ništetne.
15. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.
16. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva isplatu s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
17. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to proizlazi da je ista podnijeta unutar zastarnog roka. Ovakav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
18. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužiteljice za vođenje ovog spora zbog toga što su stranke zaključile Dodatak osnovnom ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužitelj, unatoč toj činjenici ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda.
19. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.
20. Po stavu ovog suda, tužiteljica ima pravo na podnošenje predmetne tužbe kako bi ostvarila potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, kako je naprijed u obrazloženju pobliže naznačeno. Naime, odredbe ZID ZPK-a temeljem kojih je provedena konverzija niti sklopljen Dodatak ugovoru ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima se regulira promjenjiva kamatna stopa niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti takvih odredaba, a koja ništetnost evidentno postoji te je kao takva kasnije i utvrđena od strane VTS RH (potvrđena revizijskom odlukom)." Isto tako, provedena konverzija kao takva, niti odredbe ZID ZPK ne šire primjenu same konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama potpisnicima iste.
21. U konkretnom slučaju, valja istaknuti da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Sporazuma o konverziji.
22. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužiteljica, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovoreni, i to, unatoč činjenici što je kredit konvertiran u eurski.
23. Međutim, po stavu ovog suda, tužiteljica nema pravo na isplatu potraživanja koje se odnosi na razliku između glavnice prema izračunu banke na dan obračuna konverzije i razlike glavnice prema tečaju CHF na dan isplate kredita jer je nedospjela glavnica koja je tužiteljici od strane tuženika priznata u konverziji utvrđena Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom Zakonom. Tužiteljica je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatila tako utvrđenu visinu nove glavnice. Ona niti ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna, niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu, već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužiteljica slobodnom voljom pristao, tužiteljici ne pripada pravo na isplatu tog iznosa.
24. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva tužitelja sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću.
25. Navedenom vještaku sud je naložio sljedeći zadatak vještačenja:
- utvrditi visinu iznosa kojeg je tužiteljica preplatila tuženiku na temelju odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF i to na način da utvrdi razliku između iznosa kojeg je tužiteljica plaćala po tečaju CHF u odnosu na HRK koji se primjenjivao na dan isplate kredita i iznosa kojeg je plaćala tijekom otplate kredita po tečaju CHF u odnosu na HRK koji je bio viši od tečaja na dan isplate, i to ukupan preplaćeni iznos i visinu i dospijeće svakog pojedinog više plaćenog anuiteta, a sve uzevši u obzir i iznos preplate koji je tužiteljici priznat konverzijom, i to na način da se isti uračuna u naprijed navedenu preplatu do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF i to tako da istu uračuna prvo u zakonske zatezne kamate izračunate na preplatu, a zatim po potrebi i u iznos glavnice, kao i da izračuna razliku između glavnice koju je tuženik priznao tužiteljici prilikom izračuna konverzije na dan konverzije i glavnice kakva bi bila na dan konverzije po početnim uvjetima kredita tj. da nije došlo do rasta tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni.
26. Iz njegovog pisanog nalaza i mišljenja od 9. travnja 2025. proizlazi sljedeće:
26.1. Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 148.284,44 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 19.680,69 EUR, pri čemu je vještak je u svojem nalazu tabelarno prikazao i visinu razlika do koje je došlo uslijed promjene tečaja CH za svaki pojedinačni anuitet, te datume njihovih plaćanja.
26.2. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 6.955,64 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 923,17 EUR.
a) Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. iznosi 9.007,20 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju Banke na dan konverzije iznosi 68.743,65 HRK.
b) Iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke primjenom ugovorenog tečaja na dan isplate kredita iznosi 13.245,64 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 61.788,01 HRK.
c) Razlika između iznosa HRK 68.743,65 i iznosa 61.788,01 HRK je 6.955,64 HRK.
Prema Sporazumu o konverziji (list 19) utvrđeno je kako prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do dana 30.09.2015. Njihova razlika, na temelju Zakona predstavlja preplatu koja/i na dan 30.09.2015. iznosi 10.902,36 EUR.
Iznos utvrđen kao preplata prelazi zbroj anuiteta po kreditu u EUR preostalih na dan 30.09.2015. te se ovom preplatom podmiruje kredit u EUR u cijelosti.
26.3. Ukupne obračunate zatezne kamate na više plaćene iznose s osnove valutne klauzule do dana konverzije (30.09.2015. godine) iznose 6.091,73 EUR.
26.4.Rekapitulacija potraživanja tužitelja umanjena za preplatu iz konverzije:
- obračunate su zatezne kamate na razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule do dana konverzije, te iznose 6.091,73 EUR
- više plaćene razlike s osnove promjene tečaja iznose 19.680,69 EUR
- preplata utvrđena konverzijom iznosi -11.043,55 EUR.
- UKUPNO I predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja te zateznih kamata obračunatih do konverzije na spomenute više plaćene razlike, umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 14.728,87 EUR
- razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 923,17 EUR
- SVEUKUPNO predstavlja iznos UKUPNO I uvećan za razliku preostale glavnice i iznosi 15.652,04 EUR
27. Tuženik se u odnosu na navedeni nalaz i mišljenja vještaka očitovao da nema primjedbi na računski dio nalaza i mišljenja vještaka, već da i dalje ostaje kod svojih prigovora koji se tiču pravne osnove spora, tj. da je isti bespredmetan jer da tužiteljica nema pravo ni na kakvu restituciju, s obzirom na činjenicu sklapanja Dodatka Ugovoru o konverziji.
28. Tužiteljica također nije imala primjedbi na navedeni nalaz i mišljenje vještaka, te je, u svojem podnesku od 19. travnja 2025., konačno postavila svoj tužbeni zahtjev prema kojem, s osnove preplate do koje je došlo zbog primjene tečaja na dan plaćanja i iznosa anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita potražuje iznos od 19.680,69 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od svakog pojedinog više plaćenog anuiteta do isplate, te s osnove razlike glavnice koja joj je priznata Sporazumom o konverziji iznos od 15.625,04 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate.
29. Sud je nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti ocijenio istinitim i objektivnim, valjano obrazloženim, te danim u skladu sa zadatkom suda. s time da dio nalaza i mišljenja vještaka u dijelu u kojem je izračunao razliku konvertirane glavnice između glavnice prema izračunu tuženika i glavnice prema tečaju na dan isplate kredita nije bitan za odluku u ovom sporu pa ga u tom dijelu nije uzeo u obzir, a iz razloga obrazloženog pod točkom 23. presude.
30. Dakle, u svojem nalazu i mišljenju, kao bitno za odluku u ovom sporu, vještak je utvrdio da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, iznosi ukupno 19.680,00 EUR, da ukupno obračunate zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja do dana sklapanja sporazuma o konverziji , tj. 30.9.2015., iznose 6.091,73 EUR, te da je tužiteljici, prilikom provedbe konverzije, Dodatkom Ugovora o kreditu, na dan 30.9.2015., priznata preplata u iznosu od 11.043,55 EUR.
31. Tužiteljica je, u svojem podnesku od 23.12.2024., konačno postavila svoj tužbeni zahtjev tako da, pod točkom 2. istog, s osnove preplate do koje je došlo zbog primjene tečaja na dan plaćanja i iznosa anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita potražuje iznos od ukupno 19.680,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki više plaćeni anuitet od plaćanja svakog pojedinog anuiteta, što znači da u taj iznos nije uračunala iznos koji joj je priznat Sporazumom o konverziji.
32. Što se tiče tužbenog zahtjeva tužitelja postavljenog pod točkom 2., po stavu ovog suda, tužiteljica ima pravo na preplaćene anuitete s osnove valutne klauzule, umanjenog za iznos preplate koja joj je priznata konverzijom, s time da se preplata utvrđena konverzijom u preplatu na koju ima pravo s osnove razlike u anuitetima zbog primjene valutne klauzule, u smislu odredbi čl. 172. ZOO-a, uračunava prvo u zakonske zatezne kamate, a zatim u glavnicu pa je upravo iz navedenog razloga sud vještaku dao u zadatak da prilikom izračuna visine preplate koja tužiteljici pripada s osnove preplaćenih anuiteta zbog rasta tečaja CHF uzme u obzir i iznos preplate koji je tužiteljici priznat konverzijom, i to, na način da se isti uračuna u naprijed navedenu preplatu tako da istu uračuna prvo u zakonske zatezne kamate izračunate na preplatu, a zatim po potrebi i u iznos glavnice, a što je vještak u svojem nalazu i mišljenju i učinio. Prema tome, s obzirom da je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne promjene tečaja iznosi ukupno 19.680,00 EUR, da je tužiteljici na dan 30.9.2015., priznata preplata u iznosu od 11.043,55 EUR, da ukupan iznos zakonskih zateznih kamata na više plaćene razlike anuiteta do 30.9.2015. iznosi 6.091,73 EUR, te da zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja, te zateznih kamata obračunatih do konverzije na spomenute više plaćene razlike, umanjena za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 14.728,87 EUR, tužiteljica ima pravo na isplatu upravo tog iznosa, tj. iznosa od 14.728,87 EUR. Na taj iznos tužiteljica ima pravo i na daljnje zakonske zatezne kamate, tekuće od 1.10.2015. do isplate, a sve primjenom odredbe č. 31. st. 2. ZOO-a, u vezi s čl. 1115. ZOO-a.
33. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.
34. U preostalom dijelu, tužbeni zahtjev tužiteljice koji se odnosi na preplatu plaćenih razlika anuiteta s osnove primjene valutne klauzule vezane uz CHF tečaja, s pripadajućim zakonskim kamatama, tj. u iznosu u iznosu od 4.951,82 EUR koji se odnosi na glavnicu, te u iznosu od 6.091,73 EUR koji se odnosi ukupan iznos zakonskih zateznih kamata obračunatih od početka otplate kredita do konverzije, a s obzirom da je taj iznos u cijelosti prebijen preplatom priznatom u konverziji, valjalo odbiti kao neosnovanog, te je valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III.
35. Što se tiče potraživanja tužiteljice pod točkom 3. tužbenog zahtjeva, prema kojem tužiteljica potražuje iznos od 15.652,04 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1 .listopada 2015. do isplate, prije svega, valja navesti da tužiteljica uopće nije obrazložila s koje pravne osnove potražuje taj iznos, a ako ga potražuje s osnove razlike glavnice priznate u konverziji, kao što obrazlaže u tužbi, taj iznos ne proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, jer je isti izračunao da razlika preostale glavnice s osnove promjene tečaja iznosi 923,17 EUR, a na koji iznos tužiteljica ionako nema pravo, kako je naprijed obrazloženo. Međutim, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da iznos od 15.652,04 EUR predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja te zateznih kamata obračunatih do konverzije na više plaćene razlike, umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom ( 14.728,87 EUR ), uvećan za razlika preostale glavnice po konverziji ( 923,17 EUR), što znači da tim dijelom tužbenog zahtjeva tužiteljica potražuje razliku preostale glavnice po konverziji, na koju nema pravo, te iznos od 14.728,87 EUR koji joj je već dosuđen pod točkom II. izreke presude, tako da je taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice valjalo u cijelosti odbiti kao neosnovanog, kao što je odlučeno u izreci presude pod točkom IV.
36. Odlučujući o troškovima postupka, sud je primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a, s obzirom da je tužiteljica djelomično uspjela u sporu. U ovom sporu tužiteljica je u odnosu na osnovu uspjela u omjeru od 100%, a glede visine u omjeru od 42% (dosuđenih 14.728,87, a zatraženih 35.332,73 EUR) što znači da tužiteljičin konačni uspjeh u odnosu na tuženika iznosi 100% + 42% = 142:2 (osnova i visina)=71%, a uspjeh tuženika iznosi 58 %. Kada se od uspjeha tužiteljice odbije uspjeh tuženika ( 71 – 58) tada proizlazi da je, u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, tuženik dužan nadoknaditi tužiteljici 13% parničnog troška.
37. Tužiteljicu je u ovome predmetu zastupao odvjetnik, pa je njegov parnični trošak valjalo odrediti primjenom važeće Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika, a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 35.332,73 EUR.
38. S obzirom da je tužiteljicu u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njezinog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa). Sud je tužiteljici kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. st. 1. Tarife, iznos od 500 bodova, za sastav odgovora na žalbu od 12.3.2024., te podnesaka od 11.7.2024., 10.3.2025. i 19.5.2025. , po Tbr. 8. st. 1. Tarife, iznos od 500 bodova, za svaki, za zastupanje na ročištima od 28.1.2025., 18.3.2025. i 11.7.2025., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 500 bodova, za svako, što ukupno iznosi 4000 bodova, odnosno, 8.000,00 EUR. Navedeni iznos je valjalo uvećati za PDV 25 % što ukupno iznosi 10.000,00 EUR. Tuženik je dužan nadoknaditi tužiteljici 13% navedenog parničnog troška, što iznosi 1.300,00 EUR. Tužiteljici je, nadalje, priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od ukupno 300,00 EUR, koji trošak je tuženik obvezan nadoknaditi tužiteljici u cijelosti, bez obzira na uspjeh u sporu, tako joj je dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 1.600,00 EUR. Tužiteljici su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
39. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak koji se odnosi na pristojbu na tužbu jer istu nije platila, kao niti na pristojbu na presudu jer istu niti nije u obvezi platiti, s obzirom da je na temelju Zakona o pristojbama oslobođena od plaćanja iste.
40. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom V.
U Pregradi, 1. rujna 2025.
S u t k i n j a :
Sanja Leskovar – Hostić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. pun. tužiteljice
2. pun. tuženika
