Republika Hrvatska

Trgovački sud u Rijeci

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-234/2025-68

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Tamari Jugo Smoljanović, u parničnom predmetu tužitelja B2 KAPITAL d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 57509775367 protiv tuženika Stečajna masa iza BAŠĆANKA d.o.o. u stečaju, Rijeka, Zvonimirova 8, OIB: 44649984036, kojeg zastupa punomoćnik osporavatelja Alen Ivković, odvjetnik u Rijeci, Užarska 28, radi utvrđenja osporene tražbine u iznosu od 3.805.542,44 EUR, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, objavljene 1. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da postoji tražbina stečajnog vjerovnika B2 KAPITAL d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 57509775367 prema stečajnom dužniku BAŠĆANKA d.o.o. u stečaju Rijeka, Zvonimirova 8, OIB: 44649984036 u iznosu od 3.805.542,44 EUR (28.672.859,48 kuna) kao tražbina drugog višeg isplatnog reda."

II. Nalaže se tužitelju platiti tuženiku na ime parničnog troška iznos od 200.937,50 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. rujna 2025. (dana donošenja presude) po stopi od 5,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 181.288,50 EUR kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 25. rujna 2017. podnio tužbu pred ovim sudom protiv tuženika radi utvrđenja postojanja tražbine u iznosu od 3.805.542,44 EUR. Obrazlaže da je rješenjem ovog suda poslovni broj St-1124/16-7 od 26. rujna 2016. otvoren stečajni postupak nad tuženikom. Tužitelj tvrdi da je 11. studenog 2016. kao pravni slijednik prethodnog vjerovnika Erste & Steiermärkische bank d.d temeljem Ugovora o prijenosu prenesenih plasmana sklopljenog između Banke i tužitelja 1. prosinca 2015. prijavio u stečajnu masu tražbine u ukupnom iznosu od 45.186.978,27 kuna i to po osnovi Ugovora o kratkoročnom kreditu br. 5001281017 od 22. kolovoza 2006. s Aneksom br.1 po kojem tuženik kao korisnik kredita duguje tužitelju na dan otvaranja stečajnog postupka iznos od 3.673,535,98 kuna, po osnovi Ugovora o dugoročnom kreditu br. 5103112304 od 22. kolovoza 2006. s Aneksima od 1 do 4. po kojem tuženik kao korisnik kredita duguje tužitelju na dan otvaranja stečajnog postupka iznos od 36.453.333,37 kuna, po osnovi Ugovora o kratkoročnom kreditu br. 5001489984 od 3. ožujka 2009. po kojem tuženik temeljem Ugovora o solidarnom jamstvu br. 5001489984 od 3. ožujka 2009. kao jamac platac duguje tužitelju na dan otvaranja stečajnog postupka iznos od 159.011,86 kuna, po osnovi Ugovora o dugoročnom kreditu br. 5103702216 od 15. listopada 2007 s Aneksom br. 1. po kojem tuženik temeljem Ugovora o solidarnom jamstvu br. 5103702216 od 15. listopada 2007 kao jamac platac duguje tužitelju na dan otvaranja stečajnog postupka iznos od 5.186.978,27 kuna. Tužitelj tvrdi da je dana 15. prosinca 2016. održano ispitno ročište u predmetu koji se vodi pod brojem St-1124/16 na kojem je stečajni upravitelj tuženika priznao prijavljenu tražbinu tužitelja u ukupnom iznosu od 45.186.978.27 kuna, ali da su stečajni vjerovnici EF iz [adresa], SF iz [adresa] i Adria Arx d.o.o. Rijeka osporili djelomično prijavljenu tražbinu tužitelja za iznos od 28.672.859,48 kuna jer da za taj iznos ne postoji ovršna isprava pa da je ovaj sud rješenjem poslovni broj St-1124/2016-26 od 16. prosinca 2016. i poslovni broj St-1124/2016-30 od 22. prosinca 2016. uputio tužitelja kao stečajnog vjerovnika na pokretanje parnice protiv stečajnog dužnika radi utvrđivanja osporene tražbine. Tužitelj tvrdi da je protiv tih rješenja izjavio žalbu pa da je VTS RH rješenjem poslovni broj Pž-836/2017-3 od 14. ožujka 2017. istu uvažio te djelomično ukinuo rješenje od 16. prosinca 2016. Tužitelj tvrdi da je ovaj sud zaključkom poslovni broj St-1124/2016 od 7. travnja 2017. pozvao tužitelja da pojasni što obuhvaća prijavljeni iznos tražbine u osporenom dijelu te da li za taj dio tražbine postoji ovršna isprava i u kojem iznosu. Tužitelj tvrdi da je podneskom od 18. travnja 2017. obavijestio sud da osporeni iznos tražbine predstavlja dio od ukupnog prijavljenog iznosa tužitelja, ali da tužitelj nije u mogućnosti pojasniti iz koje točno pravne osnove od četiri navedene u stečajnoj prijavi proizlazi osporeni iznos. Tužitelj tvrdi da je ovaj sud 5. lipnja 2017. donio rješenje poslovni broj St-1124/16-61 kojim je ponovo uputio tužitelja na parnicu radi utvrđivanja osporene tražbine; da je tužitelj ponovo izjavio žalbu na to rješenje te da je VTS RH svojim rješenjem od 29. kolovoza 2017. odbio tu žalbu i potvrdio rješenje ovog suda. Tužitelj tvrdi da je navedeno rješenje zaprimljeno 14. rujna 2017. te da u otvorenom zakonskom roku podnosi ovu tužbu. Tužitelj tvrdi da među strankama nije sporno da je Banka Ugovorom o prijenosu prenesenih plasmana od 1. prosinca 2015. prenijela na tužitelje svoje dospjele nepodmirene tražbine prema tuženiku s osnova prije navedenih kredita kao i da je tim Ugovorom prenijela na tužitelja sva svoja sporedna prava vezana uz predmetne tražbine i instrumente osiguranja pa tako i založna prava upisana rješenjima nadležnog Zemljišno-knjižnog odjela pod poslovnim brojem Z-12465/06 i Z-20655/07 temeljem okvirnih Ugovora na nekretninama tuženika. Tužitelj tvrdi i da nije sporno kako prije navedeni Ugovori o kreditu ne predstavljaju ovršne isprave već da se radi o privatnim ispravama potpisanim od strane Banke i stečajnog dužnika te jamca platca. Tužitelj tvrdi da je u veljači 2017. godine tražbine po osnovu Ugovora o kratkoročnom kreditu od 3. ožujka 2009. i Ugovora o dugoročnom kreditu od 15. listopada 2007. s pripadajućim sporednim pravima i instrumentima osiguranja prenio na novog vjerovnika društvo Panoramska gradnja d.o.o. Zagreb koje je obaviješteno o činjenici da je nad tuženikom otvoren stečajni postupak te da su osporavatelji tužitelju kao stečajnom vjerovniku osporili prijavljene tražbine u dijelu bez izričitog određenja iz koje od četiri pravne osnove proizlaze osporene tražbine. Predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik kojeg zastupaju osporavatelji EF i SF te Adria Arx d.o.o. Rijeka je u odgovoru na tužbu naveo da je tužitelj dužan dokazati od čega se sastoji utuženi iznos i iz kojeg pravnog osnova ta tražbina proizlazi, što tužitelj u tužbi nije dokazao. Tuženik je naveo da se zbog toga ne može očitovati na tužbeni zahtjev, osim da ga u cijelosti osporava. Tuženik je tvrdio da tužitelj prema njemu nema nikakvih tražbina u visini utuženog iznosa, već da je jedna tražbina koju tužitelj ima prema tuženiku u stečajnom postupku utvrđena u iznosu od 16.800.000,00 kuna rješenjem St-1124/16-26. od 16. prosinca 2016.

3. Tužitelj je ustrajao kod tužbe i tužbenog zahtjeva te je istaknuo da nije jasno osporavaju li osporavatelji glavnicu, kamatu ili nešto drugo kod prijavljene tražbine te u kojem točno Ugovoru o kreditu to osporavaju s obzirom da su priložena četiri Ugovora o kreditu. Tužitelj je u svojoj stečajnoj prijavi ne samo naveo na što se točno odnose prijavljene tražbine, već je dostavio i izvode iz poslovnih knjiga gdje je sve točno navedeno odnosno koji se iznosi odnose na glavnicu, kamatu i dr. 4. Tuženik je na ročištu održanom 13. rujna 2018. naveo da je rješenjem ovog suda poslovni broj Tt-18/2299-2 od 12. travnja 2018. u sudski registar upisano brisanje jednog od osporavatelja društva Adria Arx d.o.o. Rijeka, a u međuvremenu je preminuo i osporavatelj EF.

5. Presudom ovoga suda poslovni broj P-532/2017-16 od 26. listopada 2018. utvrđeno je postojanje tražbine tužitelja prema tuženiku u iznosu od 28.672.859,48 kuna kao tražbine drugog višeg isplatnog reda (t. I. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.000,00 kuna (odluka na stranici 213- 217 spisa), protiv koje je tuženik podnio žalbu. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7623/2018-2 od 11. lipnja 2019. odbio tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio citiranu presudu (odluka na stranici 257- 259 spisa), protiv koje odluke je tuženik podnio reviziju. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Rev-4008/2019-2 od 11. siječnja 2024. ukinuo citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i ovoga suda te je predmet vratio ovome sudu na ponovno suđenje s uputom da sud raspravi pitanje valjanosti Ugovora o prijenosu prenesenih plasmana od 1. prosinca 2015., kao i da obrazloži prijenos dijela osporene tražbine na treću osobu (odluka na stranici 284- 287 spisa).

6. U ponovljenom postupku tužitelj je podneskom od 6. svibnja 2024. obavijestio sud da je tužitelj tražbine prema stečajnom dužniku BAŠĆANKA d.o.o. u stečaju, Rijeka ustupio TONI MD PRIJEVOZ d.o.o. Zagreb i to temeljem Ugovora o ustupu tražbine od 28. rujna 2018. koji je ovjeren kod javnog bilježnika Zorke Čavajda iz Zagreba pod brojem OV-10411/2018. Ujedno je predložio da društvo TONI MD PRIJEVOZ d.o.o. stupi na mjesto tužitelja (stranica 291 spisa).

7. Tuženik je dalje istaknuo da je tužitelj svoje tražbine po osnovi predmetnih Ugovora o kreditu prenio na druga društva pa tužitelj više nema tražbinu radi koje je pokrenuo ovaj postupak. Time je tužitelj izgubio aktivnu legitimaciju pa tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

8. Rješenjem ovoga suda poslovni broj P-166/2024-50 od 4. lipnja 2024. utvrđen je prekid postupka jer je tuženik kao pravna osoba prestao postojati budući da je 16. siječnja 2024. brisan iz sudskog registra (odluka na stranici 312-314 spisa). Postupak je nastavljen na temelju rješenja ovoga suda poslovni broj P-166/2024-52 od 29. kolovoza 2024. pod novim poslovnim brojem P-472/2024. Nadalje, ovaj sud je donio rješenje poslovni broj P-472/2024-54 od 27. studenog 2024. kojim se smatra da je tužitelj povukao tužbu te je odlučio o parničnom trošku (odluka na stranici 323- 326 spisa), protiv kojeg rješenja je tužitelj podnio žalbu. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž-667/2025-2 od 28. ožujka 2025. ukinuo citirano rješenje i dopunsko rješenje o troškovima postupka poslovni broj P- 472/2024-57 od 13. prosinca 2024. i predmet vratio ovome sudu na ponovni postupak (odluka na stranici 354-358 spisa).

9. U ponovljenom postupku sud je izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu te uvidom u ovosudni spis poslovni broj St- 1124/16 utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.).

10. Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje slijedeće:

11. Predmet spora jest utvrđenje postojanja tražbine u iznosu od 3.805.542,44 EUR. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

12. Među strankama nije sporno da je tužitelj u stečajnom postupku nad tuženikom prijavio tražbinu u iznosu od ukupno 45.472.859,48 kuna (stranica 7-14 spisa). Uvidom u prijavu tražbine tužitelja utvrđeno je da je pravna osnove prijavljene tražbine Ugovor o kratkoročnom kreditu br. 5001281017 od 22. kolovoza 2006. s Aneksom br. 1 po kojem tuženik kao korisnik kredita duguje tužitelju na dan otvaranja stečajnog postupka iznos od 3.673,535,98 kuna, Ugovor o dugoročnom kreditu br. 5103112304 od 22. kolovoza 2006. s Aneksima od 1 do 4. po kojem tuženik kao korisnik kredita duguje tužitelju na dan otvaranja stečajnog postupka iznos od 36.453.333,37 kuna, Ugovor o kratkoročnom kreditu br. 5001489984 od 3. ožujka 2009. po kojem tuženik temeljem Ugovora o solidarnom jamstvu br. 5001489984 od 3. ožujka 2009. kao jamac platac duguje tužitelju na dan otvaranja stečajnog postupka iznos od 159.011,86 kuna, Ugovor o dugoročnom kreditu br. 5103702216 od 15. listopada 2007 s Aneksom br. 1. po kojem tuženik temeljem Ugovora o solidarnom jamstvu br. 5103702216 od 15. listopada 2007 kao jamac platac duguje tužitelju na dan otvaranja stečajnog postupka iznos od 5.186.978,27 kuna. Nije sporno da je stečajni upravitelj tuženika u cijelosti priznao prijavljenu tražbinu tužitelja te da su stečajni vjerovnici EF i SF iz [adresa] te Adria Arx d.o.o. Rijeka na ispitnom ročištu održanom 15. prosinca 2016. osporili prijavljenu tražbinu tužitelja u iznosu od 28.672,859,48 kn (stranica 177-182 spisa) navodeći da za taj iznos tražbine ne postoji ovršna isprava. Nije sporno da je ovaj sud pravomoćnim rješenjem poslovni broj St-1124/16-61 od 5. lipnja 2017. tužitelja uputio u parnicu protiv stečajnog dužnika radi utvrđivanja osporene tražbine u utuženom iznosu (stranica 206-210 spisa). Budući da navedene činjenice među strankama nisu sporne, ne treba ih dokazivati sukladno odredbi čl. 221. st. 1. ZPP-a.

13. Prije svega jest sporno je li valjan Ugovor o prijenosu prenesenih plasmana sklopljen između tužitelja i Erste & Steiermärkische Bank d.d. 1. prosinca 2015. kojim su predmetni Ugovori o kreditu, garancije (Ugovori o solidarnom jamstvu) te hipoteke upisane na nekretninama tuženika i trgovačkog društva M.O. TURIZAM d.o.o. Bribir prenesene na tužitelja kao primatelja (Ugovor na stranici 113-123 spisa).

13.1. Tuženik je nepravovremeno, nakon zaključenja prethodnog postupka u ovom predmetu 28. veljače 2018., tek u žalbi protiv presude od 26. listopada 2018. istaknuo da je iz Ugovora o prijenosu prenesenih plasmana od 1. prosinca 2015. vidljivo da je Ugovor zasnovan na Ugovoru o kupoprodaji plasmana (SPA) 26. listopada 2015. temeljem kojeg su se strane sporazumjele o kupnji i prodaji prenesenih plasmana pod uvjetima iz navedenih ugovora te da tužitelj nije dokazao da je Ugovor o kupoprodaji prenesenih plasmana sklopljen sukladno odredbi čl. 150. st. 2. Zakona o kreditnim institucijama, odnosno nije dokazao da su ispunjeni opći uvjeti određeni tim Zakonom i podzakonskim propisom HNB-a.

13.2. Odredba čl. 150. st. 1. Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" br. 159/13., 19/15., 102/15., 15/18., 70/19., 47/20., 146/20., 151/22. i 145/24.) propisuje da je kupoprodaja plasmana, u smislu ovoga članka, svaki ugovor kojim se prenosi plasman ili se prenose rizici i koristi s osnove plasmana s kreditne institucije prodavatelja (u daljnjem tekstu ovoga članka: prodavatelj) na stjecatelja te čija će posljedica biti prestanak priznavanja plasmana u bilanci kreditne institucije u skladu s Međunarodnim standardima financijskog izvještavanja (u daljnjem tekstu ovoga članka: ugovor). Prodavatelj može sklopiti ugovor ako se njime ispunjavaju opći uvjeti koji su propisani podzakonskim propisom Hrvatske narodne banke iz stavka 7. ovoga članka (st. 2.).

13.3. Prema odredbi čl. 6. st. 1. Odluke o kupoprodaji plasmana kreditnih institucija ("Narodne novine" broj 127/14., 24/18., 26/21. i 139/22.) prodavatelj je dužan ugovoriti da će stjecatelj svoju obvezu isplate ugovorene cijene ispuniti uplatom u cijelosti na račun prodavatelja odmah nakon sklapanja Ugovora o kupoprodaji plasmana, a najkasnije u roku od 60 dana. Nadalje, odredbom čl. 8. st. 1. Odluke propisano je da je prodavatelj dužan najkasnije u roku od 60 dana prije sklapanja ugovora o kupoprodaji materijalno značajnog iznosa plasmana iz čl. 2. t. 4. Odluke pisanim putem obavijestiti Hrvatsku narodnu banku o ispunjavanju općih uvjeta iz čl. 5. i posebnih uvjeta iz čl. 7. st. 1. Odluke te dostaviti dokumentaciju iz čl. 12. Odluke.

13.4. Konačno, prema odredbi čl. 13. st. 1. Odluke propisano je da ako Hrvatska narodna banka na temelju dostavljene dokumentacije ocijeni da nije ispunjen neki od uvjeta propisanih ovom Odlukom, pozvat će prodavatelja da najkasnije u roku od 30 dana poduzme radnje za ispunjenje tog uvjeta. Prodavatelj je dužan najkasnije u roku od 30 dana od dana kada je pozvan na ispunjenje uvjeta propisanih ovom Odlukom pisanim putem obavijestiti Hrvatsku narodnu banku o ispunjavanju uvjeta te dostaviti odgovarajuću dokumentaciju. Ako od dana dostave obavijesti Hrvatskoj narodnoj banci iz čl. 8. st. 1. ove Odluke do dana sklapanja ugovora o kupoprodaji plasmana dođe do promjene bilo kojih činjenica i okolnosti povezanih s kupoprodajom plasmana, prodavatelj je dužan o tim promjenama obavijestiti Hrvatsku narodnu banku (st. 2.).

13.5. Tužitelj u spis zaista nije priložio dokaze da je postupio sukladno odredbi čl. 6., čl. 8. i čl. 13. Odluke, posebno to nije vidljivo iz Ugovora o prijenosu prenesenih plasmana od 1. prosinca 2015.

13.6. Međutim, iz citiranih članaka Odluke razvidno da se radi o pravilima kojih se dužna pridržavati jedna ugovorna strana, banka, prilikom prodaje svojih dospjelih neplaćenih plasmana (da će ugovoriti isplatu cijene na svoj račun u roku od 60 dana od prodaje; da je 60 dana prije sklapanja ugovora dužna izvijestiti Hrvatsku narodnu banku o ispunjavanju uvjeta itd.), pa sud utvrđuje da sve i da su točni tuženikovi navodi da Erste bank d.d. prije sklapanja spornog ugovora u ustupu tražbine nije poštovala navedena pravila propisana Odlukom, isto ne znači da joj je bilo zabranjeno sklapanje ugovora o cesiji, jer je odredbom čl. 322. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a, "Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.) propisano da ako je sklapanje ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije predviđeno što drugo za određeni slučaj, dok će strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snositi odgovarajuće posljedice.

13.7. Naime, odredbom čl. 360. st. 1. t. 46. Zakona o kreditnim institucijama propisano je da će se banka kazniti novčanom kaznom u visini do dvostrukog iznosa ostvarene dobiti ili izbjegnutog gubitka ili u iznosu do 10% ukupnog prihoda, ako postupi protivno odredbama o kupoprodaji plasmana iz čl. 150. st. 2. do 5. i 8. toga Zakona ili ako postupi protivno pod zakonskom propisu donesenom na temelju čl. 150. st. 7. toga Zakona. Citirane odredbe Zakona o kreditnim institucijama te odredbe Odluke ne propisuju ništetnost ugovora o cesiji, kao posljedicu postupanja protivno istima, već je postupanje suprotno odredbi čl. 360. st. 1. t. 46. Zakona o kreditnim institucijama prekršaj kreditne institucije za koji je predviđena novčana kazna, odnosno prekršajna odgovornost banke. Stoga ugovor o cesiji nije ništetan zato što Erste bank d.d. prije njegovog sklapanja nije poštovala proceduru predviđenu Odlukom. Takvo postupanje za posljedicu nema ništetnost ugovora u smislu odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a.

13.8. Zakonska osnova otkupa novčanog potraživanja nalazi se u odredbama ZOO-a koji regulira promjene na strani subjekata u obvezno pravnom odnosu, odnosno institut ustupa tražbine ili cesije. Prema odredbi čl. 80. st. 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Stavkom 2. istog članka ZOO-a propisano je da ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka. Slijedom svega navedenog, sud utvrđuje da se radi o zakonitoj osnovi stjecanja novčanog potraživanja, odnosno da je neosnovan tuženikov navod da je predmetni Ugovor od 1. prosinca 2015. odnosno od 26. listopada 2015. ništetan.

14. Nadalje, sporno jest je li osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, a s obzirom na tužiteljeve navode da je predmetnu osporenu tražbinu prenio na treće osobe.

14.1. U konkretnom slučaju nije sporno je da je tužba podnesena radi utvrđenja prijavljene tražbine tužitelja u iznosu od 28.672.859,48 kuna/3.805.290,00 EUR, koju tražbinu je tužitelj prijavio po osnovi četiri Ugovora o kreditu i to: Ugovor o kreditu 5001281017 od 22.08.2006. (kredit 1.), Ugovor o kreditu 5103112304 od 22.08.2006. (kredit 2.), Ugovor o kreditu 500489984 od 30.03.2009. (kredit 3.) i Ugovor o kreditu 5103702216 od 15.10.2007. (kredit 4.).

14.2. Tužitelj je već u tužbi sam istaknuo odlučnu činjenicu da je dio predmetne tražbine po osnovi Ugovora o kreditu (3. i 4.) prenio na društvo PANORAMSKA GRADNJA d.o.o. Zagreb, dok je podneskom od 6. svibnja 2024. obavijestio sud da je temeljem Ugovora o ustupu tražbine od 28. rujna 2018. (Ugovor na stranici 292-301 spisa) za vrijeme ove parnice na treću osobu TONI MD PRIJEVOZ d.o.o. prenio utuženo potraživanje po kreditima 1. i 2. te je predložio da cesionar stupi na mjesto tužitelja u ovoj parnici.

14.3. Odredba čl. 146. st. 2. Stečajnog zakona (dalje: SZ-a, "Narodne novine" broj 71/15., 104/17., 36/22. i 27/24.) propisuje da ako stečajni vjerovnik otuđi tražbinu koju je prijavio u stečajnom postupku, njezin stjecatelj stupa u pravni položaj svog prednika, ako tim Zakonom nije drukčije određeno (čl. 146. st. 2. SZ). Dakle, onaj tko je otuđio tražbinu (ustupitelj, cedent) prestao je biti vjerovnik tražbine koju je ustupio (tako i VS RH u ovom predmetu). Budući da u konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj kao stečajni vjerovnik prijavio predmetnu tražbinu u stečajnom postupku nad tuženikom te da je prijavljenu tražbinu otuđio tijekom ovog postupka, to tužitelj više nema aktivnu legitimaciju za vođenje ovog postupka jer je tražbinu radi koje je pokrenuo ovu parnicu prenio na treće osobe (tako pravno shvaćanje zauzeo je i VS RH Su IV-2020-7 od 14.9.20.).

14.4. Napominje se da je tužitelj predložio da treće osobe (PANORAMSKA GRADNJA d.o.o. i TONI MD PRIJEVOZ d.o.o.) stupe na mjesto tužitelja, čemu se tuženik izričito protivio pa takva subjektivna preinaka ne bi bila dopuštena sukladno odredbi čl. 192. st. 3. ZPP-a.

15. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelj više nema aktivnu legitimaciju jer više nema tražbinu radi koje je pokrenuo ovu parnicu budući da je ugovorima o ustupu sve tražbine koje su predmet parnice prenio na treće osobe. Stoga je sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i donio odluku kao u t. I. izreke presude.

16. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, sud je tuženiku, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 3.805.542,44 EUR/28.672.859,48 kuna, priznao parnični trošak u iznosu od 200.937,50 EUR (t. II. izreke presude). Tuženik ima pravo na naknadu parničnog troška koji se odnosi na trošak zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa, "Narodne novine" broj 138/23.), budući da je tuženika zastupao odvjetnik, koji se sastoji od troška sastava odgovora na tužbu u iznosu od 20.000,00 EUR sukladno Tbr. 8/1, troška zastupanja na ročištima 7. prosinca 2017., na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima te je odgođeno radi očitovanja na navode tužitelja i na ročištu 27. studenog 2024. na kojem ročištu se postupak prije raspravljanja o glavnoj stvari završio povlačenjem tužbe te troška zastupanja na ročištu 3. lipnja 2024. na kojem je utvrđen prekid postupka u iznosu od po 10.000,00 EUR (ukupno 30.000,00 EUR) sukladno Tbr. 9/2 (tuženik je neosnovano tražio nagradu u iznosu od po 20.000,00 EUR uvećano za PDV), troška zastupanja na ročištima 28. veljače 2018., 13. rujna 2018. i 1. srpnja 2025. iznosu od po 20.000,00 EUR (ukupno 60.000,00 EUR) sukladno Tbr. 9/1, troška sastava prigovora protiv pristojbe od 14. studenog 2018. u iznosu od 500,00 EUR, troška sastava revizije od 13. kolovoza 2019. u iznosu od 30.000,00 EUR sukladno Tbr. 10/5, troška sastava podneska kojim predlaže nastavak postupka od 23. srpnja 2024. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8/4 (tuženik je neosnovano tražio nagradu u iznosu od 20.000,00 EUR uvećano za PDV), troška sastava obrazloženog podneska od 8. svibnja 2024. zaprimljenog putem e-Komunikacije 24. svibnja 2024. u iznosu od 20.000,00 EUR sukladno Tbr. 8/1, troška sastava prijedloga za donošenje dopunskog rješenja o troškovima postupka od 12. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8/3 (tuženik je neosnovano tražio nagradu u iznosu od 20.000,00 EUR uvećano za PDV) budući da nije riječ o podnesku iz Tbr. 8/1, niti o podnesku iz Tbr. 8/2, što ukupno iznosi 160.750,00 EUR uvećano za PDV od 40.187,50 EUR sukladno Tbr. 42. 4.

16.1. Odredba čl. 151. st. 3. ZPP-a propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. O zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke. Budući da je takav zahtjev tuženik postavio u zahtjevu za naknadu parničnog troška, to je sud odlučio kao u točki II. izreke rješenja.

16.2. Tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 181.288,50 EUR je neosnovan (t. III. izreke rješenja). Sud tuženiku nije priznao trošak u navedenom iznosu, koji predstavlja razliku između nagrade koju je tuženik tražio za naprijed navedene radnje i iznosa koji mu je sud za te radnje priznao, kako je naprijed obrazloženo. Sud također tuženiku nije priznao zahtjev za naknadu troška sastava žalbe na rješenje o pristojbi u iznosu od 500,00 EUR budući da je žalba tuženika (SF) odbijena kao neosnovana temeljem rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7622/2018-5 od 20. svibnja 2019. U vezi tuženikovog traženja naknade za plaćanje sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 664,00 EUR napominje se da sukladno odredbi 4. st. 1. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama obveza plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Budući da je tuženik uspio u parnici, to nije dužan platiti sudsku pristojbu na odgovor na tužbu. Nadalje, tuženik je tražio plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 664,00 EUR, koju je dužan platiti tužitelj, a ne tuženik te je tražio plaćanje pristojbe na reviziju od 13. kolovoza 2019. i na rješenje o reviziji u iznosu od po 664,00 EUR, koje tuženik nije platio te koje pravo na naplatu pristojbe je zastarjelo sukladno čl. 8. Zakona o sudskim pristojbama.

16.3. Nadalje, sud nije prihvatio tuženikov zahtjev za naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presudu 26. listopada 2018. u iznosu od 20.000,00 EUR uvećano za PDV budući da taj trošak nije potreban za vođenje parnice sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a. Sud također nije prihvatio tuženikov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe protiv presude od 26. listopada 2018. u iznosu od 25.000,00 EUR budući da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 11. lipnja 2019. tuženikova žalba odbijena kao neosnovana. Sud također nije tuženiku priznao zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu od 24. prosinca 2024. u iznosu od 25.000,00 EUR uvećano za PDV jer je drugostupanjski sud uvažio tužiteljevu žalbu, odnosno nije prihvatio navode iz tuženikovog odgovora na žalbu. Nadalje, sud nije tuženiku priznao zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe na žalbu protiv presude od 26. listopada 2018. u zatraženom iznosu od 664,00 EUR jer je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana.

Rijeka, 1. rujna 2025.

Sutkinja

Tamara Jugo Smoljanović

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave na e-oglasnoj ploči, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. ZPP-a). U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).