Poslovni broj: Pn-3024/2022-40

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ines Gutzmirtl Špehar, kao sucu pojedincu, a temeljem prijedloga više sudske savjetnice - specijalista RĆ, u pravnoj stvari I-tužitelja RĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i II-tužiteljice PĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Irena Mesiček, odvjetnica iz Zagreba, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. lipnja 2025. godine u nazočnosti I i II-tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja Irene Mesiček i zakonskog zastupnika tuženika PĆ, zamjenika OGDO u Zagrebu, dana 01. rujna 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj isplatiti I-tužitelju iznos od 13.229,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na slijedeće iznose kako slijedi:

- na iznos od 226,53 EUR od 15.07.2019. godine do isplate,

- na iznos od 226,53 EUR od 15.08.2019. godine do isplate,

- na iznos od 194,28 EUR od 15.09.2019. godine do isplate,

- na iznos od 202,80 EUR od 15.10.2019. godine do isplate,

- na iznos od 202,80 EUR od 15.11.2019. godine do isplate,

- na iznos od 202,80 EUR od 15.12.2019. godine do isplate,

- na iznos od 209,90 EUR od 15.01.2020. godine do isplate,

- na iznos od 209,90 EUR od 15.02.2020. godine do isplate,

- na iznos od 209,90 EUR od 15.03.2020. godine do isplate,

- na iznos od 213,80 EUR od 15.04.2020. godine do isplate,

- na iznos od 213,80 EUR od 15.05.2020. godine do isplate,

- na iznos od 213,80 EUR od 15.06.2020. godine do isplate,

- na iznos od 210,60 EUR od 15.07.2020. godine do isplate,

- na iznos od 210,60 EUR od 15.08.2020. godine do isplate,

- na iznos od 178,22 EUR od 15.09.2020. godine do isplate,

- na iznos od 284,76 EUR od 15.10.2020. godine do isplate,

- na iznos od 284,76 EUR od 15.11.2020. godine do isplate,

- na iznos od 284,76 EUR od 15.12.2020. godine do isplate,

- na iznos od 284,40 EUR od 15.01.2021. godine do isplate,

- na iznos od 284,40 EUR od 15.02.2021. godine do isplate,

- na iznos od 284,40 EUR od 15.03.2021. godine do isplate,

- na iznos od 299,67 EUR od 15.04.2021. godine do isplate,

- na iznos od 299,67 EUR od 15.05.2021. godine do isplate,

- na iznos od 299,67 EUR od 15.06.2021. godine do isplate,

- na iznos od 304,29 EUR od 15.07.2021. godine do isplate,

- na iznos od 304,29 EUR od 15.08.2021. godine do isplate,

- na iznos od 304,29 EUR od 15.09.2021. godine do isplate,

- na iznos od 312,10 EUR od 15.10.2021. godine do isplate,

- na iznos od 312,10 EUR od 15.11.2021. godine do isplate,

- na iznos od 312,10 EUR od 15.12.2021. godine do isplate,

- na iznos od 334,11 EUR od 15.01.2022. godine do isplate,

- na iznos od 334,11 EUR od 15.02.2022. godine do isplate,

- na iznos od 334,11 EUR od 15.03.2022. godine do isplate,

- na iznos od 4.645,30 EUR od 06.04.2022. godine do isplate,

po kamatnoj stopi određenoj za period do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženoj isplatiti II-tužiteljici iznos od 13.229,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na slijedeće iznose kako slijedi:

- na iznos od 226,53 EUR od 15.07.2019. godine do isplate,

- na iznos od 226,53 EUR od 15.08.2019. godine do isplate,

- na iznos od 194,28 EUR od 15.09.2019. godine do isplate,

- na iznos od 202,80 EUR od 15.10.2019. godine do isplate,

- na iznos od 202,80 EUR od 15.11.2019. godine do isplate,

- na iznos od 202,80 EUR od 15.12.2019. godine do isplate,

- na iznos od 209,90 EUR od 15.01.2020. godine do isplate,

- na iznos od 209,90 EUR od 15.02.2020. godine do isplate,

- na iznos od 209,90 EUR od 15.03.2020. godine do isplate,

- na iznos od 213,80 EUR od 15.04.2020. godine do isplate,

- na iznos od 213,80 EUR od 15.05.2020. godine do isplate,

- na iznos od 213,80 EUR od 15.06.2020. godine do isplate,

- na iznos od 210,60 EUR od 15.07.2020. godine do isplate,

- na iznos od 210,60 EUR od 15.08.2020. godine do isplate,

- na iznos od 178,22 EUR od 15.09.2020. godine do isplate,

- na iznos od 284,76 EUR od 15.10.2020. godine do isplate,

- na iznos od 284,76 EUR od 15.11.2020. godine do isplate,

- na iznos od 284,76 EUR od 15.12.2020. godine do isplate,

- na iznos od 284,40 EUR od 15.01.2021. godine do isplate,

- na iznos od 284,40 EUR od 15.02.2021. godine do isplate,

- na iznos od 284,40 EUR od 15.03.2021. godine do isplate,

- na iznos od 299,67 EUR od 15.04.2021. godine do isplate,

- na iznos od 299,67 EUR od 15.05.2021. godine do isplate,

- na iznos od 299,67 EUR od 15.06.2021. godine do isplate,

- na iznos od 304,29 EUR od 15.07.2021. godine do isplate,

- na iznos od 304,29 EUR od 15.08.2021. godine do isplate,

- na iznos od 304,29 EUR od 15.09.2021. godine do isplate,

- na iznos od 312,10 EUR od 15.10.2021. godine do isplate,

- na iznos od 312,10 EUR od 15.11.2021. godine do isplate,

- na iznos od 312,10 EUR od 15.12.2021. godine do isplate,

- na iznos od 334,11 EUR od 15.01.2022. godine do isplate,

- na iznos od 334,11 EUR od 15.02.2022. godine do isplate,

- na iznos od 334,11 EUR od 15.03.2022. godine do isplate,

- na iznos od 4.645,30 EUR od 06.04.2022. godine do isplate,

po kamatnoj stopi određenoj za period do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženoj naknaditi I i II-tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 7.293,78 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. rujna 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelji su podnijeli tužbu pred ovim sudom protiv naknade štete dana 29.11.2022.g. Iz navoda u tužbi proizlazi da su tužitelji suvlasnici, svaki u 1/2 dijela, nekretnina upisanih u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (sada z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]), što u naravi predstavlja dvosobni stan na II (drugom) katu desno u [adresa] koji se sastoji od 2 sobe, kuhinje, djevojačke sobe, smočnice, predsoblja, WC i kupaonice površine 71 m2, a koji stan u vlasništvu tužitelja koristi UĆ kao zaštićeni najmoprimac. Navode da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-329/13. od 05.01.2018. koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Puli broj Gž-493/2018. od 14.01.2019. tužiteljima naloženo sklopiti s OĆ ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom u visini od 405,82 kn mjesečno, što odgovara iznosu mjesečne pričuve. Tržišna odnosno ekonomska najamnina za predmetni stan u 2019. godini je iznosila 534,63 EUR (4.009,72 kn) mjesečno, a u 2020. godini 522,56 EUR (3.919,20 kn) mjesečno te je to iznos koji bi tužitelji dobivali da su bili u mogućnosti stan iznajmljivati po ekonomskoj odnosno tržišnoj najamnini, odnosno, koristiti ga bez ograničenja koje im je nametnuto, s time da ovaj iznos tužitelji temelje na podacima dostavljenim od Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove dopisom od 20.10.2020. Navode da su u razdoblju od srpnja 2019. do ožujka 2022. tužitelji na ime zaštićene najamnine dobivali: iznos od po 892,80 kn mjesečno za srpanj i kolovoz 2019., iako bi za isto razdoblje mjesečno dobivali na ime tržišne najamnine iznos od po 4.009,72 kn, iznos od po 1.379,79 kn mjesečno za razdoblje od rujna 2019. do prosinca 2019., iako bi za isto razdoblje mjesečno dobivali na ime tržišne najamnine iznos od po 4.009,72 kn, iznos od po 1.379,79 kn mjesečno za razdoblje od siječnja 2020. do kolovoza 2020., iako bi za isto razdoblje mjesečno dobivali na ime tržišne najamnine iznos od po 3.919,20 kn, iznos od 1.866,77 kn mjesečno za rujan 2020. iako bi za isto razdoblje mjesečno dobivali na ime tržišne najamnine iznos od 3.919,20 kn te iznos od po 405,82 kn mjesečno od listopada 2020. nadalje iako bi za isto razdoblje mjesečno dobivali na ime tržišne najamnine iznos od po 3.919,20 kn. Obzirom na iznose koje tužitelji dobivaju na ime najamnine, vidljivo je da razlika najamnine uslijed ograničavanja njihovog raspolaganja vlasništvom u smislu ekonomske najamnine od srpnja 2019. do ožujka 2022. (33 mjeseca) iznosi 102.362,11 kn. Napominju da je presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske, br.12027/10 od 10. srpnja 2014. utvrđeno da RH čini povredu prava vlasništva vlasnicima stanova koji imaju zaštićene najmoprimce. Tom je presudom, koja je postala konačna, utvrđeno da službeno određeni iznosi zaštićene najamnine ne predstavljaju realnu mjesečnu naknadu za korištenje stana vlasnika čiji se stanovi nalaze u takvom režimu jer spomenuta naknada gotovo ne omogućava prihod njegovim vlasnicima. Također, utvrđeno je da se ne radi samo o nemogućnosti dobivanja najamnine, već uopće o nemogućnosti slobodnog raspolaganja nekretninom. Obzirom na citiranu presudu Europskog suda za ljudska prava Statileo protiv RH, te na činjenicu da je RH potpisnik Konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama iz 1997.g., koje podnositelju jamči Ustav RH odnosno njegovi članci 134. i 141.c, a također i obzirom na za Republiku Hrvatsku obvezujuće presude Suda za ljudska prava u Strasbourgu (poglavito presude RCzapska protiv Poljske, Edwards protiv Malte i dr.) očito je da su podnositeljima zahtjeva uskraćena vlasnička i temeljna ljudska prava i to od studenog 1997.g. pa sve do danas, a realno je očekivano da će isto trajati i još neko vrijeme u budućnosti. Potvrdu gore navedenog, odnosno obvezu Republike Hrvatske na naknadu zbog kršenja ljudskih prava donijela je i presuda Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u Strasbourgu – P i ostali protiv RH. Tužitelji smatraju da je prema stavu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu utvrđeno da loše zakonsko rješenje RH vrijeđa odredbe članka 1.Protokola 1.Konvencije, te smatraju da sukladno odlukama Europskog suda u Strasbourgu imaju pravo na naknadu zbog kršenja odredaba Konvencije, odnosno nerazmjernog i nepravičnog ograničenja njihovog prava vlasništva, a koji se visinom određuje prema razlici između tržišne najamnine i zaštićene najamnine. Ta razlika za razdoblje od srpnja 2019. do ožujka 2022. iznosi ukupno 102.362,11 kn. Uz to, a zbog duševnih boli izazvanih nemogućnošću uporabe stana na normalan način, na ime nematerijalne štete, sve obrazloženo dostavljenim presudama ESLJP podnositelji zahtjeva potražuju iznos od po 37.500,00 kuna svaki. Predlažu usvojiti tužbeni zahtjev kao osnovan.

2. Tužena u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, aktivnu i pasivnu legitimaciju, te ističe prigovor zastare, te osporava izračun kako tržišne tako i zaštićene najamnine. Tužena spori da bi u predmetnoj nekretnini u utuženom razdoblju živio „zaštićeni“ najmoprimac. Tužena opreza radi također spori da je tužitelji bili vlasnici predmetne nekretnine u utuženom razdoblju. Ističe prije svega ističe kako tužitelji nisu dostavili dokaz da je MĆ, odnosno UĆ sukladno odredbama Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 - dalje: ZNS) stekli prava i obveze najmoprimca, kao raniji nositelji stanarskog prava na predmetnom stanu, a niti dokaz da su ispunjene sve propisane pretpostavke za stjecanje prava na zaštićenu najamninu, slijedom čega tuženik isto spori. Prema mjerodavnim odredbama ZNS-a danom stupanja na snagu toga zakona prestaje stanarsko pravo osobama koje su to pravo stekle prema propisima koji su vrijedili do dana stupanja na snagu toga zakona (čl. 30. st. 1.), te tim danom navedene osobe stječu prava i obveze najmoprimca (čl. 30. st. 2.), osim onih protiv kojih je u tijeku postupak za otkaz ili prestanak stanarskog prava (čl. 30. st. 3.), a vlasnik stana i osoba koja ispunjava uvjete najmoprimca sklapaju ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme (čl. 31. st. 1.), s time da najmoprimac ima pravo ugovoriti zaštićenu najamninu, pod uvjetom da u dijelu stana ne obavlja poslovnu djelatnost, odnosno nema u vlasništvu useljivu kuću ili stan (čl. 31. st. 2.). Osobe koje na dan stupanja na snagu toga zakona imaju pravni položaj člana obiteljskog domaćinstva, stečen prema odredbama Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine", broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 - dalje: ZSO/85), upisuju se u ugovor o najmu stana (čl. 37. st. 1.). Ističe da su tužitelji predmetni stan stekli nasljeđivanjem iza pokojne UĆV, njihove majke, dok je U stan stekla nasljeđivanjem iza oca OĆV. Kako proizlazi iz presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps- 329/13, od 5. siječnja 2018. nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu bila je MĆ, majka TĆ, koji predmetni stan koristi kao zaštićeni najmoprimac, a kao član njegovog domaćinstva navedena je BĆ, supruga zaštićenog najmoprimca. Unatoč utvrđenjima u odluci suda kojom se zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, tužitelji su uz tužbu trebali dostaviti odgovarajući dokaz, odluku odnosno ispravu temeljem koje je MĆ, odnosno UĆ, stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu prema propisima koji su vrijedili do stupanja na snagu ZNS, 5. studenog 1996., kao i da je do toga dana imala status nositelja stanarskog prava. Obzirom da navedeno tužitelji nisu dostavili isto se osporava. Također, bez obzira što iz gore citirane presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps-329/13 od 5. siječnja 2018., proizlazi da su tužitelji isticali činjenicu da je zaštićeni najmoprimac imao u vlasništvu nekretninu koju je potom darovao kćeri, nije odgovornost Republike Hrvatske što su tužitelj izgubili u sporu sa zaštićenim najmoprimcem, pa se u tom smislu ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Navedena presuda ne obvezuje tuženu, jer tužena nije sudjelovala niti u jednom postupku niti je obaviještena o bilokakvoj parnici. Drugim riječima nema intervencijskog efekta na tuženu. U odnosu na „zaštićenog“ najmoprimca UĆ, tužena ističe kako isti i ima u vlasništvu nekretninu. Da bi osoba koja je po zakonu stekla prava i obveze najmoprimca imala pravo na zaštićenu najamninu, moraju biti ispunjene i dodatne zakonske pretpostavke o kojima ovisi pravo na zaštićenu najamninu, a to da najmoprimac i/ili članovi njegovog obiteljskog domaćinstva nemaju u vlasništvu ili suvlasništvu useljivu nekretninu, i da prema svojim platnim mogućnostima nisu u mogućnosti plaćati slobodno ugovorenu najamninu. Prema stajalištu iznesenom u odlukama Ustavnog suda, broj U-III- 604/2016 od 4. listopada 2017. i broj: U-III-3849/2011 od 30. siječnja 2018., a pozivajući se na pravno stajalište ESLJP u predmetu Statileo protiv RH, te VSRH u presudi broj Rev-448/12-2 od 29. lipnja 2016., potrebno je utvrditi platne mogućnosti obiteljskog domaćinstva. najmoprimca, što podrazumijeva odnosno uključuje: ukupne mjesečne prihode (prihodi od plaće, mirovine, zakupnina, prihodi od autorskih djela itd.), vrijednost pokretnina (osobni automobili, zlatnine, gotovine, štednje, itd.), vlasništvo nekretnina (knjižno i/ili izvanknjižno), neovisno o njihovoj namjeni i izgrađenosti i pogodnosti za život, budući pravo na zaštićenu najamninu kao i visina zaštićene najamnine ovise o platnim mogućnostima najmoprimca i članova njegovog obiteljskog domaćinstva. U bitnome je istaknuto kako se platne mogućnosti najmoprimca procjenjuju prema tržišnoj vrijednosti ukupne imovine najmoprimca, a koja vrijednost je mjerodavna i kod procjene jesu li najmoprimci u mogućnosti plaćati slobodno ugovorenu (tržišnu) najamninu. Drugim riječima, ako su najmoprimci u mogućnosti plaćati slobodno ugovorenu najamninu tada nemaju pravo na zaštićenu najamninu. Platne mogućnosti najmoprimca procjenjuju se za cijelo vrijeme trajanja najamnog odnosa, odnosno korištenja stana uz plaćanje zaštićene najamnine. Stoga tuženik predlaže da se u daljnjem tijelu postupka na okolnost platnih mogućnosti sasluša UĆ i njegova supruga BĆ. Također, tužena ističe kako nije odgovornost Republike Hrvatske što su tužitelji izgubili u sporu sa zaštićenim najmoprimcem i što nisu koristili, odnosno pravilno koristili sva zakonom predviđena pravna sredstva radi ostvarivanja svojih prava. Prije svega se misli na isticanje platnih mogućnosti zaštićenog najmoprimca i članova njegova domaćinstva i to u postupku koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem Ps-329/13. Dakle, kao ugovorne strane su se u tom postupku vodili tužitelji i zaštićeni najmoprimac te je donesena presuda. Iz toga jasno proizlazi da su tužitelji imali na raspolaganju pravna sredstva, odnosno odgovarajuće izvanredne pravne lijekove, a kako ih nisu iskoristili, sada za svoje propuste traže naknadu štete od Republike Hrvatske. Nadalje, tužena osporava visinu naknade štete koja se zahtijeva u visini razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine, te visinu tržišne najamnine kako je ista paušalno postavljena u mjesečnim iznosima, jer uz zahtjev nisu dostavljeni svi podatci relevantni za utvrđivanje visine naknade eventualne štete, i to: službeni podatci o realiziranim cijenama prosječne tržišne najamnine koji se odnose na sporno razdoblje (srpanj 2019. - ožujak 2022.) kojima raspolaže upravni odjel jedinice lokalne samouprave nadležan za poslove stanovanja (čl. 11. ZNS) ili porezna uprava (čl. 26. ZNS), jer nedostaju podaci za 2021. i 2022. godinu; podatci o stanju i uređenosti predmetnog stana i cijele kuće, budući da su tužitelji dužni održavati stan u stanju pogodnom za stanovanje (čl. 13. ZNS); podatci o eventualnim drugim troškovima povezanim s održavanjem stana; podatci o tome je li na iznos zaštićene najamnine plaćen porez na dohodak od imovine, budući da su tužitelji dužni ugovor o najmu stana kao i sve promjene glede visine najamnine dostaviti upravnom odjelu Grada Zagreba te nadležnoj poreznoj upravi (čl. 26. ZNS); te podatak, odnosno potvrda Porezne uprave o ukupnom imovinskom stanju zaštićenog najmoprimca i članova njegovog domaćinstva koju su ovlaštene zatražiti od najmoprimca sukladno odredbi članka 9. stavka 4. Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine („Narodne novine" broj 91/96 i 117/05 - dalje: Uredba). U odnosu na visinu zaštićene najamnine u spornom razdoblju, napominje se kako je sukladno odredbama članka 28.a ZNS-a, koje su kasnije ukinute Odlukom Ustavnog suda broj: U-I-3242/2018 i dr. od 14. rujna 2020., bilo propisano da se zaštićena najamnina za stan u privatnom vlasništvu povećava svakih dvanaest mjeseci, počevši od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2023., a iznos za koji se povećava najamnina na dan 1. rujna tekuće godine je fiksan i iznosi 1,20 puta zaštićene najamnine koju je najmoprimac plaćao na dan 31. kolovoza 2018. (st. 1.), te je takvu povećanu najamninu najmoprimac dužan plaćati bez izmjene ugovora, na temelju izračuna najmodavca (st. 4.). Tužitelji navode kako je zaštićena najamnina u spornom razdoblju iznosila 405,82 kune mjesečno za predmetni stan, iako su temeljem zakona imali pravo u tom razdoblju povećati najamninu, pa tuženik osporava izračun zaštićene najamnine. Također, napominje da naknada štete ne može sadržavati iznos zaštićene najamnine koju je najmodavac imao pravo primati sukladno odredbama ZNS-a, bez obzira na to je li on to svoje pravo ostvarivao ili nije. Dakle, ne može se najmoprimca zbog propusta najmodavca u ostvarivanju svoga prava na povećanu najamninu, neopravdano osloboditi njegove obveze plaćanja povećane najamnine za odnosno razdoblje, a istodobno od Republike Hrvatske neopravdano tražiti naknadu te razlike. Takvo pravno shvaćanje izneseno je u presudi ESLJP u predmetu Statileo vs RH, u točki 157. Ističe da su tužitelji dostavili pogrešan izračun visine zaštićene najamnine u spornom razdoblju jer između ostalog nisu uzimali u obzir imovinsko stanje najmoprimca, a niti su sam izračun izvršili sukladno pozitivnopravnim propisima Republike Hrvatske. Nadalje, napominje da se prema dosadašnjoj praksi i iskustvu pokazalo kako stanovi u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci nisu stanovi u takvom stanju za koje bi se mogla postići tržišna cijena najma, jer u pravilu vlasnici u iste godinama nisu vršili nikakva investicijska ulaganja, odnosno nisu adaptirali stanove, iako su po zakonu obvezni održavati stan u stanju pogodnom za stanovanje. Prema odredbama članka 7. stavka 1. i 2. ZNS zaštićena najamnina određuje se na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada RH, a ista se utvrđuju ovisno o opremIjenosti stana, iskoristivosti stana, troškovima održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, kao i o platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca. U konkretnom slučaju, kako bi se utvrdila visina najamnine koja se može postići na tržištu za predmetni stan, potrebno je prvenstveno utvrditi u kakvom je stanju predmetni stan u smislu uređenosti, opremljenosti i prikladnosti za život, jer visina tržišne najamnine upravo ovisi o stanju nekretnine (uređenost stana u vrijeme stanovanja zaštićenog najmoprimca, godina adaptacije, kat na kojem se stan nalazi, godina izgradnje i stanje kuće), nastalim troškovima održavanja stana, kao i drugim kriterijima na tržištu. Osim navedenog, budući da tužitelji traže isplatu naknade štete i za 2020. godinu, treba uzeti u obzir i potres koji je pogodio Zagreb dana 22. ožujka 2020., te dana 29. prosinca 2020., a prilikom kojeg je došlo do većih ili manjih oštećenja mnogobrojnih zgrada i posebnih dijelova, što posljedično utječe i na visinu slobodno ugovorene najamnine. Visinu tržišne najamnine podnositelji su postavili ne uzimajući u obzir potrese koji su pogodili Grad Zagreb i epidemiju bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2 uslijed koje je došlo do smanjenja potrošnje, a posljedično i do smanjenja tržišne vrijednosti najamnine, dok tužitelji zahtijevaju naknadu štete za razdoblje od srpnja 2019. do ožujka 2022. Nadalje, s obzirom na godinu izgradnje zgrade, odnosno kuće, također je potrebno utvrditi jesu li tužitelji prije potresa ulagali u stan, jesu li imale troškove na ime održavanja stana u stanju pogodnom za stanovanje, je li kuća redovito održavana. Suprotno navodima tužitelja, presudom u predmetu Statileo vs RH, a niti kojom drugom presudom, ESLJP nije dosudio pravičnu naknadu imovinske štete u visini razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine, već u visini razlike između zaštićene najamnine koju je vlasnik stana imao pravo primati i odgovarajuće (primjerene) najamnine, s tim da je Sud odgovarajuću (primjerenu) najamninu posebno utvrđivao, prema okolnostima konkretnog predmeta, uzimajući u obzir: visinu zaštićene najamnine, visinu tržišne najamnine, te druge relevantne okolnosti, kao što su gospodarske prilike u RH, kao i njezino pravo na sniženje najamnine do razumne, odgovarajuće razine ispod tržišne cijene, prosječna plaća u RH, redovita primanja i troškovi najmodavca u vezi sa stanom, je li plaćen porez na dohodak od najma stana, tj. na iznos zaštićene najamnine, troškovi zajedničke pričuve i tko ih je plaćao. Potom je od utvrđene odgovarajuće najamnine oduzeo iznos zaštićene najamnine koju je vlasnik stana imao pravo primati, te naposljetku utvrdio iznos pravične naknade imovinske štete, koji iznos je i nakon obračuna zateznih kamata još uvijek bio daleko niži od razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine usporedivih stanova. Napominje da je s druge strane, ESLJP iznio načelno stajalište kako su kod donošenja pravnih propisa koji reguliraju stanovanje, države ugovorne strane Konvencije ovlaštene sniziti najamninu do razumne, odgovarajuće razine ispod tržišne vrijednosti jer zakonodavna vlast može razumno odlučiti u okviru pitanja politike, da je naplata tržišne najamnine neprihvatljiva sa stajališta socijalne pravde. Stoga takve mjere, osmišljene u cilju postizanja veće socijalne pravde, mogu tražiti naknadu nižu od pune tržišne cijene (točka 156. Statileo vs RH). Temeljem presude ESLJP u predmetu O, [adresa] bila je dužna isplatiti O pravičnu naknadu (imovinske štete) utvrđenu kao razliku između zaštićene najamnine i odgovarajuće najamnine (točka 157.), koja naknada je bila razumno viša od iznosa zaštićene najamnine, a ne naknadu kao razliku od iznosa zaštićene najamnine do punog iznosa koji se može postići za tržišno iznajmljivanje usporedivih stanova. Utvrđujući primjerenu, odgovarajuću najamninu ESLJP je ujedno odredio gornju granicu do koje su države ugovornice Konvencije ovlaštene zakonom sniziti najamninu ispod tržišne cijene, dakle granicu do koje je ograničenje prava vlasništva dopušteno. Tuženik ukazuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH), broj Rev- 1423/2016-2 od 27. kolovoza 2019. u kojem je izraženo pravno shvaćanje: „Stoga utvrđujući naknadu u visini tržišne cijene najamnine za stambeni prostor u susjednom mjestu po ocjeni ovog suda…, nije pravilno utvrđena naknada, jer ista mora biti u ravnoteži s ograničenjem koje je tužitelju nametnuto i legitimnim ciljem zbog kojeg je ovo ograničenje ustanovljeno“. Isto pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci VSRH, broj Rev-45/10-2 od 7. travnja 2010. Nadalje napominje da je od iznosa odgovarajuće najamnine, osim iznosa zaštićene najamnine (koji je ovdje pogrešno izračunat), potrebno odbiti i porez na dohodak od imovine sukladno Zakonu o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj, 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 138/20), a na način kako je to navedeno u dopisu Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda, klasa: 410- 01/20-01/2550 od 9. ožujka 2021. Takvo pravno shvaćanje izneseno je u odlukama VSRH, broj Rev 934/04-2 od 17. prosinca 2008., te Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-633/2020- 2 od 9. srpnja 2020. te na navedenu okolnost predlaže se po utvrđenju tržišne najamnine u ovom postupku zatražiti očitovanje nadležne Porezne uprave, koji mjesečni iznos bi tužitelji trebali plaćati tuženiku na ime poreza za najam stana. Predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženoj.

3. Tužitelji podneskom od 11.07.2024.g. sukladno nalazu i mišljenju građevinskog vještaka preciziraju tužbeni zahtjev na način da istim svaki tužitelj pojedinačno potražuje od tuženika iznos od 13.229,55 eura sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom kako proizlazi iz navedenog podneska (s time da iznos od 8.584,25 eura potražuju na ime imovinske štete kao razliku između zaštićene i tržišne najamnine, dok iznos od 4.645,30 eura potražuju na ime neimovinske štete), uz naknadu parničnog troška sa pripadajućom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

4. Kako predmetno preciziranje tužbenog zahtjeva izvršenog podneskom od 11.07.2024.g. predstavljaju povećanje tužbenog zahtjeva u odnosu na tužbeni zahtjev postavljen u tužbi, odnosno preinaku istog u smislu čl. 191 st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, 80/22; dalje u tekstu: ZPP), i kojem se povećanju tužbenog zahtjeva tužena usprotivila u smislu čl. 190 ZPP-a u daljnjem tijeku postupka, sud je riješio dopustiti preinaku tužbe, smatrajući isto svrhovitim za konačno rješenje odnosa među strankama slijedom čega je sud nastavio postupak po tužbi postavljenom podneskom od 11.07.2024.g.

5. Naime, sud je prilikom odlučivanja primijenio odredbu čl. 190 st. 2 ZPP-a koja je u primjeni u odnosu na sve prvostupanjske postupke koji su u tijeku nakon stupanja izmjena i dopuni ZPP-a od 01.09.2019.g. (NN broj 70/19), a koja odredba propisuje da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

6. To iz razloga što je stav ovog suda kako utvrđenja iz vještačkog nalaza i mišljenja predstavljaju nove činjenice koje tužitelji nisu mogli nikako znati u vrijeme zaključenja prethodnog postupka, odnosno prije provođenja građevinskog vještačenja, slijedom čega su imenovani tek po provedenom vještačenju bili u mogućnosti urediti tužbeni zahtjev u odnosu na razliku najamnine koje potražuju u ovom postupku. Sud je stoga u odnosu na navedeno primijenio odredbu čl. 299 st. 2 ZPP-a i analognom primjenom citirane zakonske odredbe odlučio dopustiti tužiteljevu preinaku.

7. Naime, specifičnost je brojnih sporova radi isplate to što u trenutku zaključenja prethodnog postupka, po prirodi stvari (jer nije proveden dokaz građevinskim vještačenjem), tužitelj ne može istaknuti potpuno određeni tužbeni zahtjev u pogledu visine istog sa osnove razlike tržišne i zaštićene najamnine, već je to moguće učiniti tek tijekom postupka i to u pravilu nakon provedenog financijskog vještačenja budući u trenutku podnošenja tužbe i kao prilikom zaključenja prethodnog postupka tužitelji ne mogu sa sigurnošću znati njihovu visinu, radi čega su tužitelji u tužbi i predložili provođenje građevinskog vještačenja u smislu čl. 250 ZPP-a. U protivnome, provedeno vještačenje ne bi imalo smisao jer ako je sudu potrebno stručno znanje kako bi mogao utvrditi opseg i visinu razlike u najamninama (čl. 250 ZPP-a), isto to je potrebno i tužiteljima da bi mogli urediti tužbeni zahtjev, sukladno rezultatima provedenog vještačenja. Stoga u ovom slučaju se ne radi o nikakvom propustu na strani tužitelja u smislu čl. 299 st. 3 ZPP-a, već okolnostima koje su nastale nakon zaključenja prethodnog postupka, okolnostima koje su rezultat provođenja dokaza koji je na temelju prijedloga tužitelja proveden pa u takvim situacijama nedopuštenost tužbe može teško ugroziti pravozaštitnu funkciju sudskog parničnog postupka.

8. Sud je tijekom postupka izvođenja dokaza proveo dokaze predložene od stranaka, pa je tako proveo dokaz saslušanjem I i II-tužitelja te je pročitao kompletnu spisu priloženu dokumentaciju, koja se odnosi na: presliku zk izvatka za stan koji je predmet ovog postupka (list 10-12 spisa), presliku rješenja o nasljeđivanju od 15.06.1998.g. iza pokojne UĆV (list 13-14 spisa), presliku rješenja o nasljeđivanju od 09.02.2000.g. iza pokojnog OĆV (list 15-17 spisa), presliku presude broj Ps-329/2013 od 05.01.2018.g. i presudu ŽS u Puli-Pola broj Gž-493/2018 od 14.01.2019.g. (list 18-29 spisa), dopis Grada Zagreba o prosječnoj slobodno ugovorenoj najamnini od 20.10.2020.g. (list 30 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora i odgovor na isti (list 34-39 spisa), z.k. izvadak za nekretnine koje glase na UĆ (list 48, 50-51 spisa), potvrdu o statusu zaštićenog najmoprimca od 14.02.2025.g. i zapisnik o posvjedočenju činjenica od 08.05.2025.g. (list 198-204 spisa), podneske stranaka, kao i ostalu priležeću dokumentaciju u spisu. Provedeno je također građevinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku, d.i.g. Žarku Željku koji je dana 12. lipnja 2024. godine dostavio sudu pisani nalaz i mišljenje, kao i pisano očitovanje dana 16.01.2025.g. povodom prigovora tuženika te je ujedno proveden i očevid u stanu koji je predmet ovog postupka dana 20.03.2024.g. za potrebe građevinskog vještačenja.

9. Ostale dokaze sud nije provodio jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a, s time da je tužena na ročištu održanom dana 09.05.2025.g. odustala od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka UĆ i njegove supruge BĆ. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u odnosu na tužitelje u cijelosti osnovan.

10. Kako je među strankama sporna aktivna i pasivna legitimacija, sud je izvršio uvid u presliku zk izvatka za stan koji je predmet ovog postupka (list 10-12 spisa), presliku rješenja o nasljeđivanju od 15.06.1998.g. iza pokojne UĆV (list 13-14 spisa), presliku rješenja o nasljeđivanju od 09.02.2000.g. iza pokojnog OĆV (list 15-17 spisa), presliku presude broj Ps-329/2013 od 05.01.2018.g. i presudu ŽS u Puli-Pola broj Gž-493/2018 od 14.01.2019.g. (list 18-29 spisa), potvrdu o statusu zaštićenog najmoprimca od 14.02.2025.g. i zapisnik o posvjedočenju činjenica od 08.05.2025.g. (list 198-204 spisa).

11. Tako je iz zk izvatka za stan na adresi u [adresa] (list 10-12 spisa) razvidno da je kao vlasnica stana uknjižena UĆV iz [adresa], i za koju je uvidom u presliku rješenja o nasljeđivanju od 15.06.1998.g. broj O-236/98 utvrđeno da je umrla dana **.**.1998.g. i čiji je sin MĆV kao njezin nasljednik stekao, odnosno naslijedio stan koji je predmet ovog postupka na adresi u [adresa]. Nadalje, uvidom u presliku rješenja o nasljeđivanju broj O-6192/99 od 09.02.2000.g. iza pokojnog OĆV (list 15-17 spisa) sud je utvrdio da je imenovani MĆV umro dana **.**.1999.g. te su njegova djeca M i PĆV (ovdje tužitelji) temeljem oporuke, Zakona i sporazuma kao njegovi nasljednici naslijedili predmetni stan na adresi u [adresa], svaki u ½ dijela.

12. Nadalje, uvidom u presliku presude broj Ps-329/2013 od 05.01.2018.g. i presudu ŽS u Puli-Pola broj Gž-493/2018 od 14.01.2019.g. (list 18-29 spisa) sud je nedvojbeno utvrdio da je pravomoćnom presudom ovog suda broj Ps-329/2013 od 05.01.2018.g. nadomješten ugovor o najmu iste nekretnine sa zaštićenom najamninom između RĆV i PĆV kao najmodavaca i UĆ kao najmoprimca te je određen iznos zaštićene najamnine od 405,82 kn. Nadalje, iz potvrde Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine o statusu zaštićenog najmoprimca od 14.02.2025.g. proizlazi potvrda da je stan na adresi [adresa] u [adresa], površine 71,00 m2 na 2.katu u suvlasništvu RĆV i PĆV (ovdje tužitelja), a u kojem status zaštićenog najmoprimca ostvaruje UĆ, zajedno sa članom kućanstva BĆ i koji je stan upisan u Registar stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci pod registarskim brojem [registarska oznaka]. Nadalje, iz zapisnika o posvjedočenju činjenica od 08.05.2025.g. (list 198-204 spisa) razvidno je da je predmetni stan navedenog dana predan u posjed tužiteljima slobodan od osoba i stvari budući da su zaštićeni najmoprimac UĆ i njegova supruga BĆ napustili predmetni stan.

13. Imajući u vidu ranije iznesena utvrđenja iz kojih je razvidno da su tužitelji u utuženom razdoblju bili predmnijevani vlasnici predmetnog stana u smislu odredbe čl. čl. 166 st. 1 i 4 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima(NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01, dalje: ZV) koja se primjenjuje na slučaj kada je osoba predmnijevani vlasnik stana, što znači vlasnik nekretnine koja nije upisana u zemljišne knjige, a koje predmnijevano vlasništvo definira citirana zakonska odredba prema kojom će se smatrati vlasnikom stvari onaj koji ima pravni temelj i istinit način stjecanja stvari, a što se dokazuje činjenicama na temelju kojih se predmnijeva vlasništvo i činjenicama od kojih ovisi utemeljenost zahtjeva, te obzirom na nedvojbeno utvrđenje da je UĆ u utuženom razdoblju imao status zaštićenog najmoprimca, to je sud nedvojbeno utvrdio aktivnu i pasivnu legitimaciju stranaka na postupanje u ovom postupku, slijedom čega je u cijelosti otklonjen prigovor tuženika u odnosu na navedeno.

14. Otklonjen je i tuženičin prigovor da su tužitelji uz tužbu trebali dostaviti odgovarajući dokaz, odluku odnosno ispravu temeljem koje je MĆ, odnosno UĆ, stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu prema propisima koji su vrijedili do stupanja na snagu ZNS, 5. studenog 1996., kao i da je do toga dana imala status nositelja stanarskog prava, obzirom je nedvojbeno utvrđeno da pravni osnov za korištenje predmetnog stana od strane UĆ u svojstvu zaštićenog najmoprimca predstavlja pravomoćna presuda ovog suda broj Ps-329/2013, slijedom čega se naprijed navedene isprave ukazuju bespredmetnim i irelevantnim za meritum ovog spora.

15. Također je u cijelosti otklonjen tuženikov prigovor kojim je osporavao da bi u predmetnoj nekretnini u utuženom razdoblju živio zaštićeni najmoprimac, obzirom je očevidom na licu mjesta dana 20.03.2024.g. neprijeporno utvrđeno da je predmetni stan koristio UĆ sa svojom suprugom BĆ kao članom kućanstva sve do 2025.g. kada su imenovani iselili iz istog stana.

16. Među strankama je sporno imaju li tužitelji pravo od tužene zahtijevati naknadu razlike između tržišne cijene najamnine i zaštićene najamnine za njegov stan u [adresa], a koji je na temelju pravomoćne presude ovog suda broj Ps-329/2013 koristio zaštićeni najmoprimac u utuženom razdoblju od srpnja 2019.g. do ožujka 2022.g., i za što je tužiteljima plaćao zaštićenu najamninu u vidu pričuve za predmetni stan.

17. U domaćem zakonodavstvu, koje uređuje nekadašnja stanarska prava i iz njih proizašle statuse zaštićenih najmoprimaca (prije svega Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/1996, 22/2006, 68/2018, 105/2020: ZNS), ali potom i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00,114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV te porezni zakoni) postoji čitav niz zaštitnih mjera u korist tzv. zaštićenog najmoprimca, pa tako primjerice:

- vlasnik stana je obvezan sklopiti ugovor o najmu sa zaštićenim najmoprimcem na neodređeno vrijeme,

- vlasnik stana nema nikakav utjecaj na izbor najmoprimca,

- vlasnik stana je obvezan primiti samo tzv. zaštićenu najamninu koja je znatno niža od tržišne sukladno Uredbi o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine,

- vlasnik stana nema nikakav ili vrlo mali utjecaj na sadržaj ugovora o najmu i njegove bitne sastojke,

- vlasnik stana je dužan plaćati pričuvu i održavati stan,

- vlasnik stana je dužan plaćati porez na dohodak od najamnine,

- otežani su i strogi kriteriji za otkaz ugovora o najmu što daje tek neznatnu vjerojatnost da će najmoprimac dobrovoljno napustiti stan,

- ne postoji bilo kakvo vremensko ograničenje trajanja sustava zaštićenog najma, čime je vlasnicima stanova sa zaštićenim najmoprimcem nametnut prekomjeran teret bez ikakvog mehanizma zaštite prava vlasnika stana.

18. Kako je pravo vlasništva, prema čl. 30. ZV-a, stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svojeg nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima, (pa tako i dati stan u najam po tržišnim cijenama) onda je razvidno da je uvođenjem ovakvih brojnih ograničenja za vlasnike stanova sa zaštićenim najmoprimcima prije svega odredbama ZNS-a došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

19. Obzirom na raniji (Zakonom o stambenim odnosima; dalje: ZSO) predviđeni institut nositelja stanarskog prava ovo miješanje tužene u pravo vlasništva tužitelja i drugih vlasnika takvih stanova je u skladu s općim interesom zajednice (tj. gospodarskom dobrobiti države i zaštitom prava drugih - zaštićenih najmoprimaca).

20. Međutim, takvim miješanjem tužene je vlasnicima nekretnina u kojima žive zaštićeni najmoprimci nametnut prekomjerni individualni teret. U zakonodavstvu ne postoje nikakva procesna jamstva koja bi omogućila postizanje pravedne ravnoteže između interesa vlasnika takvog stana i zaštićenog najmoprimca.

21. Slijedom navedenog, proizlazi da pozitivni pravni propisi u Republici Hrvatskoj za područje zaštićenih najamnina ne ostvaruju pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta jer je taj teret neopravdano prebačen na samo jednu društvenu skupinu, najmodavce. Najmodavac, odnosno vlasnik stana (pa tako i tužitelji u predmetnoj stvari), mora sam snositi većinu socijalnih i financijskih obveza stambenog zbrinjavana zaštićenog najmoprimca zbog čega je povrijeđeno pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva, a koje pravo im je zajamčeno Ustavom RH i Konvencijom koja je u odnosu na RH stupila na snagu još 5.11.1997.

22. Nastavno, sud u ovom dijelu presude u bitnome ponavlja pravno shvaćanje temeljem kojeg tužitelji ima pravo na naknadu štete od tuženie pa se citira presuda P-6062/15-23 od 15. ožujka 2017. godine:

" ESLJP je u dvije presude (Statileo c/a Hrvatska br. 12027/10; P i dr. c/a Hrvatska br. 35444/12, 35576/12, 41555/12, 41558/12 i 48914/12), a u kojima je odlučivao o šest zahtjeva podnositelja protiv Hrvatske presudio da je došlo do povrede čl. 1 Protokola broj 1 uz Konvenciju.

23. Iz citiranih presuda nesporno proizlazi da se radi o slučajevima koji su u potpunosti usporedivi sa činjenicama u ovom predmetu. U svim se slučajevima, uključujući i ovaj spor, radi o osobama koji su vlasnici stanova na kojima je u bivšoj Jugoslaviji postojalo stanarsko pravo. Stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova bivšim je nositeljima stanarskog prava omogućeno stjecanje statusa zaštićenog najmoprimca i u svim navedenim slučajevima nositelji stanarskog prava su ostvarili navedeni status. Jesu li taj status nositelji stanarskog prava ostvarili kroz sudske postupke, presudom nadomještajući ugovore o najmu stana sa zaštićenom najamninom ili dobrovoljno sa vlasnicima stana, koja pravna situacija se desila u ovome sporu, nije iz presuda ESLJP-a vidljivo, ali nije niti odlučno za ishod ovoga spora. Navedena činjenica nije odlučna za ishod ovoga spora, jer je ESLJP-a u postupku utvrdio da je sadašnjim zakonodavstvom (Zakon o najmu stanova, NN 91/96) došlo do povrede čl. 1 Protokola broj 1 uz Konvenciju, a koji glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

24. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni. Naime, stav je ESLJP-a da je došlo do miješanja u vlasnička prava vlasnika stanova temeljem odredbi Zakona o najmu stana, jer zaštićeni najmoprimci tj. zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce, vlasnike stanova, u ostvarivanju prava na korištenje svoje imovine (točka 117 presude Statileo c/a Hrvatske). Ta se ograničenja odnose na nemogućnost fizičkog posjedovanja stanova, jer su stanari u stanovima na neodređeno vrijeme, onemogućeni su u pravu na iznajmljivanje stanova, a što uključuje pravo na dobivanje tržišne najamnine, kao i u pravu na otkaz najma. Sva su navedena ograničenja pogođena nizom zakonskih ograničenja. ESLJP nastavno je, a u skladu sa stavkom 2 čl. 1 Protokola broj 1 ispitivao je li tako miješanje tuženice bilo opravdano, predviđeno zakonom, u općem interesu i razmjerno. Sud smatra da je bilo zakonito, jer je tuženica donijela zakonske propise, prihvaća da je bilo i u općem interesu, ali nalazi da nije bilo razmjerno (točke 123 do 143 presude Statileo c/a Hrvatska). Kako je za primjenu st. 2 članka 1 Protokola broj 1 potrebno da su ispunjeni svi uvjeti (opravdano, zakonito, u općem interesu i razmjerno) nedostatak jednoga dovodi do utvrđenja da miješanje tuženice nije opravdano. Upravo radi navedenog ESLJP je presudio da je došlo do povrede čl. 1 Protokola broj 1 uz Konvenciju.

25. Članak 134. Ustava Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14 u daljnjem tekstu Ustav RH) propisuje:

Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona.

Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zajedno sa već citiranim Protokolom 1, a primjenom čl. 134 Ustava RH, postala je dio unutarnjeg pravnog poretka dana 05.11.1997. godine, dan ratifikacije (NN 18/97 - u daljnjem tekstu Konvencija).

26. Primjenjujući odredbu čl. 134 Ustava RH na ovaj pravni odnos, ovaj sud utvrđuje da je i u odnosu na tužitelje došlo do povrede pravo na mirno uživanje njihovog vlasništva, odnosno do povrede čl. 1 Protokola broj 1 uz Konvenciju. Naime, ovaj sud ponavlja da je činjenična, a i pravna situacija tužitelja ne samo usporediva nego potpuno identična situaciji šestero osoba koje su se radi iste činjenične i pravne situacije obratile ESLJP-u i u odnosu na koje je ESLJP utvrdio povredu prava priznatih Konvencijom. Pri tome valja istaknuti da temeljem čl. 46 Konvencije ne bi proizlazila pravna obvezatnosti presuda ESLJP-a i za stranke koje nisu bile stranke u konkretnom postupku pred ESLJP-om. Međutim, ovaj sud je stava da konačne presude ESLJP-a imaju učinak ergo omnes i da se pravni stav tj. odluka suda u šest identičnih slučajeva mora primijeniti i na ovaj predmet spora. Navedeno iz razloga jer je ESLJP u dvije presude (Statileo c/a [adresa] i P i dr. c/a Hrvatska) slijedio svoju praksu na način da se u kasnijoj presudi (P i dr. c/a Hrvatska) poziva na ranije presudu (Statileo c/a Hrvatska). Kasnije presuda donesena je dana 15.11.2016. godine, a tužena u ovoj pravnoj stvari ne iznosi prigovore koji već nisu bili predmet razmatranja pred ESLJP-om u dvije citirane presude. Upravo radi navedenog pravo je ovog suda da svoje pravo i praksu prilagodi praksi ESLJP-a i slučaju poput ovoga, dakle kada stranke ovog postupka nisu bile stranke pred ESLJP-om, jer je navedeno u interesu pravne sigurnosti, predvidljivosti i jednakosti pred zakonom. Navedeni pravni stav ovoga suda, dakle da domaće pravo tumači u skladu s obvezama koje za Republiku Hrvatsku proizlaze iz Konvencije i prakse ESLJP-aproizlazi i iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3304/2011 od 23.01.2013. godine.

27. Nastavno na gore utvrđeno pravo ovoga suda, ovaj sud nalazi utvrđenim da tužitelji imaju pravo na naknadu materijalne štete koja im je nastala povredom čl. 1 Protokola broj 1 uz Konvenciju i da im je navedenu štetu dužna naknaditi tužena. Isto iz razloga što je navedeno pravo priznato u obje citirane presude ESLJP-a, a presuda P i dr. c/a Hrvatske donesena je nakon pravnih stavova izraženih u odlukama Županijskih sudova, Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda (točka 9 presude), na koje se tužena tijekom postupka poziva. Iz presude P i dr. c/a Hrvatska proizlazi da su ovaj sud ne može, a imajući u vidu već navedene interese pravne sigurnosti, predvidljivosti i jednakosti pred zakonom, pozivati na pravne stavove iznesene u odlukama domaćih sudova, jer su se ti stavovi kroz presudu P i dr. c/a T ukazali pogrešnima. Time ovaj sud prihvaća navode tužitelja, a koji proizlaze i iz točke 38 presude P i dr. c/a Hrvatska da su tužitelji pretrpjeli materijalnu štetu kao posljedicu nemogućnosti naplate adekvatne najamnine za svoj stan.

28. Primjenom pravnog stava iz točke 41 presude P i dr. c/a Hrvatska, ovaj sud nalazi da Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,78/15 - u daljnjem tekstu ZOO) dopušta da se tužiteljima dosudi naknada pretrpljene materijalne štete, a pri visini koje valja voditi računa o zaštićenoj najamnini koju su tužitelji primali i najamnini koju bi ostvarili iznajmljivanjem stana na tržištu. Navedeno proizlazi i iz odredbe čl. 50 Ustava RH, koji propisuje da je zakonom moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti."

29. Nadalje, sud je otklonio i prigovore tužene vezano za odgovarajuću najamninu, obzirom na presudu VSRH broj Rev-533/2024 od 05.03.2025.g. kojim je odbijena kao neosnovana revizija RH na postavljeno pitanje Da li se visina naknade za ograničenje prava vlasništva osobama najmodavcima u čijim nekretninama stanuju u svojstvu zaštićenih najmoprimaca treće osobe i koje za najam plaćaju propisanu zaštićenu najamninu značajno nižu od slobodno ugovorene tržišne najamnine, računa isključivo kao razlika između tržišne i cijene zaštićene najamnine ili je dopušteno i pravno moguće navedenu naknadu podrediti u visini odgovarajuće tj. primjerene naknade u visini značajno nižoj od tržišne?. Navedena odluka ukazuje da je već u presudama B i Č protiv Republike Hrvatske pod toč. 64. ESLJP ponovio svoje shvaćanje izneseno u predmetu Statileo da naknada takve materijalne štete treba pokriti razliku između zaštićene najamnine, za koju je sud utvrdio da je neodgovarajuća i odgovarajuće najamnine. Pojam odgovarajuće najamnine ne treba miješati, kao što to čini revidentica, sa pojmom pravične naknade, jer pravična naknada predstavlja pravni standard koji ovisi od slučaja do slučaja u kojem bi trebalo utvrditi čitav niz kriterija a što bi dovelo do pravne nesigurnosti. O postavljenom pitanju revizijski sud je već izrazio pravno shvaćanje u odluci poslovni broj Rev-106/2024-2 od 12. lipnja 2024. koje glasi: „Pod odgovarajućom najamninom prvenstveno valja smatrati tržišnu najamninu jer ona na objektivan način, za pretežni broj slučajeva, predstavlja odgovarajuću odnosno primjerenu naknadu za vlasnike stanova. Pri tome vlasnici su postupkom tužene već trideset godina u situaciji da ne mogu potpuno koristi ili ubirati plodove svoje stvari, dakle ne radi se o kratkom periodu vremena u kojem bi bilo razumno na temelju društvene solidarnosti od vlasnika zahtijevati da sudjeluju u teretu zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca. Pri tome, cijelo to vrijeme, koje skoro predstavlja polovicu ljudskog vijeka, tužena nije rješavala problem, te je reagirala tek nakon donošenja gore navedenih presuda ESLJP. Osim, toga, kategorija tržišne cijene je prilično egzaktna te se visina štete vlasnicima može utvrditi na jasan i transparentan način. Takav način utvrđivanja štete, vlasnicima omogućuje pravnu sigurnost i jednakost svih pred zakonom što je i ustavna funkcija Vrhovnog suda.“

30. Ukazuje se i na presudu VSRH broj Rev 1129/2022 od 09.05.2023.g. kojim je odbijena kao neosnovana revizija na postavljeno pitanje na kome je od stranaka spora teret dokazivanja „platnih mogućnosti zaštićenog najmoprimca i članova njegovog domaćinstva“ u utuženom razdoblju - kao jednog od više parametara za utvrđivanje zaštićene najamnine te odgovor glasi U takvoj situaciji, onaj, svaki treći, koji tvrdi da nije istinito ono što su stranke ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom ugovorile, konkretno - ovdje aktualno, da visina zaštićene najamnine nije pravilno izračunata (utvrđena) - to što tvrdi mora i dokazati.

31. U konkretnom slučaju radi se o postupku naknade štete pa stoga, da bi sud mogao ocijeniti osnovanost istaknutog prigovora doprinosa tužitelja vlastitoj šteti u smislu čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 28/18., 126/21., dalje ZOO), tužena je bila dužna sukladno čl. 219. ZPP-a iznijeti činjenice na kojima temelji svoje tvrdnje. Takav stav je zauzela i mnogobrojna sudska praksa, primjerice presuda ŽS u Zagrebu broj Gž-3237/22 od 27.12.2023.g.

32. Naime, samo tvrdnja da su tužitelji bili dužni ispitati imovno stanje najmoprimca UĆ, samo po sebi ne znači da time postoji njihov doprinos nastanku štete. Iako se tužena tijekom postupka poziva na z.k. izvatke iz kojih proizlazi da su postojali zakonski uvjeti iz čl. 31. st. 2. ZNS zbog kojih UĆ ne bi ostvarivao prvo na zaštićenu najamninu ili o solidnom imovinsko stanju najmoprimca zbog kojeg takav najmoprimac nema osnove za pružanje posebne zaštite u vidu zaštićene najamnine (čl. 7. st. 2. ZNS) ističe da tužena navedenim z.k. izvacima nije dokazala da je zaštićeni najmoprimac i/ili članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju u vlasništvu ili suvlasništvu useljivu nekretninu, i da prema svojim platnim mogućnostima nisu u mogućnosti plaćati slobodno ugovorenu najamninu, odnosno nije dokazala da je navedena nekretnina useljiva, odnosno podobna za stanovanje, a niti je dokazala više platne mogućnosti zaštićenog najmoprimca, pa da bi time propust tužitelja da utvrdi imovno stanje najmoprimca bio od utjecaja na nastanak štete, odnosno da ona bude veća nego što bi inače bila.

33. Nadalje valja istaknuti da iz presude ovog suda broj Ps-329/13 od 5. siječnja 2018., proizlazi da su tužitelji isticali činjenicu da je zaštićeni najmoprimac imao u vlasništvu nekretninu koju je potom darovao kćeri, što ukazuje na zaključak da su tužitelji u predmetnom sudskom postupku isticali prigovore u odnosu na to da UĆ ne udovoljava uvjetima za stjecanje prava na zaštićenu najamninu, no koje je prigovore sud očito otklonio budući je donijeta pravomoćna presuda u korist zaštićenog najmoprimca, slijedom čega se ukazuje bespredmetnim o istim prigovorima raspravljati i u ovom postupku. Međutim, neovisno o navedenom, kao što je sud već istaknuo, u tom slučaju teret dokaza predmetne činjenice je na tuženoj a koju činjenicu tužena nije dokazala samim z.k. izvadcima za UĆ jer iz istih nije moguće utvrditi njihovu tržišnu vrijednost uslijed kojih bi bile razvidne možebitne povećane platne mogućnosti najmoprimca niti da je riječ o useljivim nekretninama zbog kojih imenovani ne bi imao pravo na status zaštićenog najmoprimca, a iz istih nije ni razvidno na koji dio utuženog razdoblja se odnose stećene nekretnine, da bi se shodno tome mogao urediti tužbeni zahtjev. Stoga, nije bilo osnove za utvrđenje suodgovornosti tužitelja, slijedom čega je otklonjen prigovor tužene u odnosu na navedeno.

34. Također je otklonjen prigovor tužene da tužitelji nisu uzeli u obzir čl. 28.a Zakona o najmu stanova prema kojem se do Odluke Ustavnog suda broj U-I- 3242/2018. od 14.09.2020. zaštićena najamnina povećavala svake godine obzirom su tužitelji navedenu zakonsku odredbu uzeli u obzir prilikom obračuna štete, što je razvidno iz same tužbe (t. IV. tužbe) i sadržaja tužbenog zahtjeva.

35. Ovdje valja ukazati i na dio presude ESLJP u kojem se ističe na prigovore Vlade da podnositelj zahtjeva nikada nije istaknuo prigovor pred domaćim tijelima o navodno neodgovarajućem iznosu zaštićene najamnine, za koji je imao pravo iznajmiti svoj stan, da je pitanje ustavnosti članka 7. Zakona o najmu stanova i Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine već bilo pokrenuto pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, koji je odbio sve prijedloge za ocjenu ustavnosti kao neosnovane, odnosno odredbe na kojoj se Uredba temelji, a jednom i prijedlog ocjene ustavnosti same Uredbe te u tim okolnostima, stavljajući po strani pitanje može li se prijedlog za ocjenu ustavnosti smatrati pravnim sredstvom koje treba iscrpiti u svrhu članka 35. stavka 1. Konvencije, sud je utvrdio kako podnositelj zahtjeva u tom predmetu nije trebao podnijeti takav prijedlog kako bi ispunio zahtjeve tog članka.

36. Tuženikov zastarni prigovor, sud je ocijenio neosnovanim, obzirom je zahtjev za mirno rješenje spora podnesen 06.04.2022.g. (list 34 spisa) a utuženo je razdoblje od od srpnja 2019. godine do ožujka 2022.g., slijedom čega je razvidno da je tužba sukladno čl. 215. st. 1. i čl. 230. st. 1. i 2. ZOO-a podnesena unutar trogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 230. st.1. ZOO-a te se prigovor tuženika stoga ukazuje neosnovanim.

37. Na okolnost utužene visine imovinske štete razlike između prosječne tržišne i zaštićene najamnine za utuženo razdoblje izveden je dokaz građevinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku d.i.g. Žarku Željku.

38. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, d.i.g. Žarka Željka proizlazi utvrđenje da je u izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao 10. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-10) je upisan dvosobni stan na II (drugom) katu desno, neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi. Uviđaj je izvršen dana 20. ožujka 2024. godine na adresi [adresa] u [adresa] u prisustvu sudske komisije i na kojem je uviđaju utvrđeno da se stan sastoji od dvije sobe, kuhinje, smočnice, kupaonice, WC-a, hodnika, dnevne sobe i balkona. Stan sadrži sve komunalne priključke. Grijanje je preko plinskih peći. Zidovi i stropovi su ožbukani i oličeni, te su ovisno o namjeni prostorije, na zidovima djelomično postavljene keramičke pločice, a djelomično drvena lamperija. Na zidovima, stropovima, te spojevima zida i stropa su vidljive pukotine, a nastale su kao posljedica potresa. Oko svih pukotina je vidljivo ljuštenje i opadanje naliča i žbuke. Podnu oblogu u stanu čine parket, keramičke pločice i linoleum, ovisno o namjeni prostorije. Ulazna vrata i unutarnja stolarija je drvena. Stan je prosječno održavan, te je vidljiva dotrajalost završnih obloga zidova i podova. Zgrada se nalazi na dobroj lokaciji u odnosu na Grad Zagreb, u blizini svih gradskih sadržaja. Površina stana na drugom katu stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa] iznosi 71m2. Pravna osnova za izračun i dostavu podataka indeksa cijena stambenih nekretnina definirani su Uredbom (EU) 2016/792 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2016. o harmoniziranim indeksima potrošačkih cijena i indeksu cijena stambenih objekata i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 2494/95 i Uredbom Komisije (EU) br. 93/2013 o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Uredbe Vijeća (EZ) br. 2494/95 o harmoniziranim indeksima potrošačkih cijena u vezi s utvrđivanjem indeksa cijena stambenih objekata u vlasništvu stanara od 1. veljače 2013. Prema navedenoj Uredbi Komisije (EU) br. 93/2013 definiran je obuhvat kategorija izdataka indeksa cijena stambenih nekretnina na nove i postojeće stambene objekte te kategoriju ukupno na razini Republike Hrvatske. Državni zavod za statistiku je, za potrebe korisnika, dodatno definirao tri geografska područja – Grad Zagreb, Jadran i Ostalo. Izračun indeksa cijena stambenih nekretnina u skladu je s metodološkim smjernicama Eurostatova priručnika ''Priručnik o indeksima cijena stambenih nekretnina''. Nakon uviđaja obavljenog 20. ožujka 2024. godine, proučavanja dokumentacije priležeće spisu i uzimanja potrebnih podataka, sačinio sam ovaj nalaz i mišljenje. Procjena vrijednosti nekretnine se izrađuje na temelju općih vrijednosnih odnosa na tržištu nekretnina na dan vrednovanja i stanja nekretnine na dan kakvoće. Opći vrijednosni odnosi na tržištu nekretnina obuhvaćaju cjelinu okolnosti koje su mjerodavne za oblikovanje cijene nekretnine na dan vrednovanja, pri uobičajenom poslovnom kretanju ponude i potražnje kao što su opća gospodarska situacija, tržište kapitala te gospodarski i demografski razvoj područja. Na osnovu položaja, zemljišnoknjižnog i katastarskog stanja, te stanja katastarske čestice, kako je u ovom elaboratu navedeno, najprikladniji postupak za utvrđivanje tržišne vrijednosti najamnine prema Zakonu o procjeni vrijednosti nekretnina jest poredbeni postupak. Poredbeni se postupak, u pravilu, primjenjuje prigodom utvrđivanja tržišne vrijednosti nekretnina koje su međusobno slične, iz istoga ili usporedivoga cjenovnog bloka i realizirane unazad četiri godine, a među ostalim primjenjuje se za utvrđivanje tržišne vrijednosti najamnine ovog tipa nekretnine. Poredbena metoda je osnovna metoda koja se koristi prilikom utvrđivanja tržišne vrijednosti najamnine nekretnine, dok ostale metode služe za potporu i provjeru rezultata. Obilježja svih nekretnina koje su korištene za poredbenu metodu prilikom procjene tržišne vrijednosti najamnine u smislu adrese, starosti, orijentacije, površine i cjenovnog bloka u skladu sa Zakonom o procjeni vrijednosti nekretnina (NN 78/2015) i Pravilnikom o metodama procjene vrijednosti nekretnina (NN 105/2015) su razvidne iz izvadka iz zbirke kupoprodajnih cijena dostavljene od strane Gradskog ureda za upravljanje imovinom i stanovanje Grad Zagreb. Od Grada Zagreba, Gradskog ureda za upravljanje imovinom i stanovanje, [adresa], dana 03. lipnja 2024. godine dostavljen je izvadak iz zbirke kupoprodajnih cijena (poredbene najamnine) KLASA: 940-01/24-028/383, URBROJ: 251-11-31/004-24-4, za najam stana na adresi [adresa]. Temeljem svega navedenog, zaključak je i mišljenje vještaka da procijenjena tržišna vrijednost najamnine za stan koji je predmet ovog postupka za razdoblje od srpnja 2019. godine do ožujka 2022. godine, iznosi 20.818,62 Eur.

39. Kako je tužena imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, to je imenovani vještak dana 16.01.2025.g. dostavio sudu pisano očitovanje iz kojeg proizlaze navodi vještaka povodom prigovora tužene. Ističe da je vještak prilikom uviđaja obavljenog 20. ožujka 2024. godine izvršio izmjeru predmetnog stana, a što je vidljivo i u zapisniku od strane suda od 20. ožujka 2024. godine, strana spisa 98. Navodi da je u zahtjevu za izdavanje kupoprodajnih nekretnina, vještak naveo sva obilježja nekretnine koja je u navedenom zahtjevu moguće navesti. Gradski ured temeljem tog zahtjeva odabire poredbene nekretnine, te vještak na taj odabir nema utjecaja. Ističe da se prema članku 22., stavku 3., Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina, procjena vrijednosti nekretnina temelji na općim tržišnim odnosima i karakteristikama relevantnog područja. Nadalje, članak 23., stavak 1., predviđa upotrebu odgovarajućih metoda procjene vrijednosti nekretnina, pri čemu je poredbena metoda, utvrđena člankom 24., stavkom 1., ključna za ovakve procjene. Članak 24. stavak 3. dodatnopropisuje da se za usporedbu koriste podaci o nekretninama koje se nalaze u istom ili usporedivom tržišnom području te koje, prema tržišnoj vrijednosti, reflektiraju uvjete vrednovane nekretnine. Usto, Pravilnik o metodama procjene vrijednosti nekretnina (NN 105/2015) u članku 1. stavku 2. razrađuje metode procjene, uključujući poredbenu metodu, dok članak 2. stavak 1. definira predmet procjene kao katastarsku česticu s pripadajućim značajkama. Članak 7. Pravilnika propisuje da se pri procjeni nekretnina uzimaju u obzir tržišni podaci koji omogućuju što precizniju procjenu tržišne vrijednosti, čak i kada postoje razlike u pojedinim fizičkim karakteristikama uspoređivanih nekretnina. Navodi da u konkretnom slučaju, iako razlike u površini, etaži i sobnosti postoje, tržišna vrijednost temeljem postignutih cijena za usporedive nekretnine potvrđuje njihovu relevantnost za daljnji proračun. Predmetne nekretnine, na temelju tržišnih uvjeta vrednovanog područja i njihovih cjenovnih karakteristika, ostaju uvrštene u daljnji proračun jer zadovoljavaju uvjete prihvatljivosti u skladu s navedenim zakonskim i podzakonskim odredbama. Zaključno, unatoč razlikama u fizičkim karakteristikama, predmetne nekretnine se ne isključuju iz daljnjeg proračuna jer cjenovno odgovaraju tržišnim uvjetima za karakteristike vrednovane nekretnine i područje u kojem se nalazi, što je u skladu sa Zakonom o procjeni vrijednosti nekretnina i Pravilnikom o metodama procjene vrijednosti nekretnina. Na temelju naloga nadležnog suda, vještak je izvršio zadatak utvrđivanja visine tržišne najamnine za predmetnu nekretninu u utuženom razdoblju, postupajući u skladu sa Zakonom o procjeni vrijednosti nekretnina (NN 78/2015), Pravilnikom o metodama procjene vrijednosti nekretnina (NN 105/2015), te svim relevantnim zakonima i propisima. Pri izradi nalaza i mišljenja, vještak je primijenio metode propisane člankom 23. Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina, uz poseban naglasak na poredbenu metodu, sukladno članku 24. istog Zakona, koja uključuje usporedbu tržišnih podataka o najamninama nekretnina sa sličnim obilježjima u istom ili usporedivom tržišnom području. Članak 7. Pravilnika o metodama procjene vrijednosti nekretnina dodatno propisuje da se procjena temelji na zatečenim obilježjima nekretnine, uključujući njezino fizičko stanje, površinu, namjenu i položaj, što je vještak u potpunosti uzeo u obzir. Vještak je u postupku procjene analizirao sva obilježja zatečene nekretnine, uključujući površinu, građevinsko stanje, funkcionalnost, lokaciju, opremljenost, te ostale faktore koji utječu na tržišnu najamninu, sukladno odredbama Zakona i Pravilnika. Uvažene su iokolnosti predmetnog razdoblja, uključujući eventualne promjene na tržištu nekretnina, kako bi procjena bila utemeljena na stvarnim tržišnim uvjetima. Utvrđena visina tržišne najamnine predstavlja objektivan i zakonit rezultat procjene, temeljen na zatečenom stanju nekretnine i relevantnim tržišnim podacima, u skladu sa Zakonom o procjeni vrijednosti nekretnina i Pravilnikom o metodama procjene vrijednosti nekretnina. Vještak je zadatak obavio savjesno, stručno i u skladu s najboljom praksom, osiguravajući pravovaljanost i zakonitost nalaza i mišljenja dostavljenog sudu. Sukladno Zakonu o procjeni vrijednosti nekretnina (NN 78/2015) i Pravilniku o metodama procjene vrijednosti nekretnina (NN 105/2015), vještak je u okviru zadanog zadatka dobivenog od strane suda, postupio pravilno i u skladu sa zakonom podnio zahtjev za izdavanje izvatka iz zbirke kupoprodajnih cijena od strane Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove. Ovaj korak predstavlja nepristrani i objektivan način prikupljanja relevantnih podataka za odabir poredbenih nekretnina koje su ključne za pravilnu primjenu poredbene metode procjene vrijednosti. Prema članku 22. stavku 3. Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina, procjena se mora temeljiti na općim vrijednosnim odnosima na tržištu nekretnina, uz uvažavanje svih dostupnih i relevantnih podataka o tržišnim transakcijama. Članak 23. stavak 1. ističe kako se procjena mora provoditi primjenom objektivnih i znanstveno utemeljenih metoda, pri čemu poredbena metoda, propisana člankom 24., zahtijeva korištenje podataka o usporedivim nekretninama. U skladu s člankom 7. Pravilnika o metodama procjene vrijednosti nekretnina, vještak je dužan koristiti vjerodostojne i provjerljive podatke kako bi osigurao točnost procjene. Izvadak iz zbirke kupoprodajnih cijena, kao službeni dokument koji sadrži podatke o stvarno provedenim transakcijama na tržištu nekretnina, osiguravatransparentnost i nepristranost u izboru usporedivih nekretnina. Ova metoda eliminira mogućnost subjektivnog odabira podataka, što bi moglo rezultirati netočnom ili pristranom procjenom. Dodatno, u bazi podataka eNekretnine dostupni su podaci koji omogućuju samostalni odabir usporedivih nekretnina. Međutim, kako u toj bazi postoji mogućnost subjektivnog isključivanja određenih podataka, postupak pribavljanja izvatka iz službene zbirke kupoprodajnih cijena od strane Gradskog ureda jamči da su svi relevantni podaci o usporedivim transakcijama uzeti u obzir, što je u skladu s načelima nepristranosti, zakonitosti i transparentnosti utvrđenima Zakonom i Pravilnikom. Zaključno, zahtjev za izdavanje izvatka iz zbirke kupoprodajnih cijena predstavlja pravilan, zakonit i profesionalan način osiguravanja vjerodostojnih i relevantnih podataka potrebnih za procjenu vrijednosti nekretnina, čime je vještak postupio u skladu sa svim važećim zakonima i propisima. Procjena vrijednosti najamnine je sačinjena u skladu sa Zakonom o procjeni vrijednosti nekretnina (NN 78/2015), Pravilnikom o metodama procjene vrijednosti nekretnina(NN 105/2015), pravilima struke, a prema zatečenom stanju predmetne nekretnine, te jedinična cijena od 10,17 eur/m2 predstavlja korektnu vrijednost.

40. Sud je u cijelosti ocijenio nalaz vještaka i njegovu dopunu vjerodostojnom jer je u svemu postupio prema zadatku suda te objektivno i savjesno u skladu s pravilima struke izradio nalaz i mišljenje i njegovu dopunu poštujući sve relevantne okolnosti konkretne situacije kao i pravila znanosti i prakse, a i na prigovore tužene je odgovoreno na način koji prihvaća sud. Iako je tužena ostala kod primjedbi na nalaz i mišljenje građevinskog vještaka predlažući da kao odgovarajuću, razumnu tržišnu najamninu treba utvrditi prema podacima prosječnih tržišnih najamnina prema podacima za uređene i neuređene stanove iz Izvješća o tržištu nekretnina Grada Zagreba i to prosjek podataka za prosječnu najamninu po etaži - 2. kat i po površini u razredu 60m2 do 74m2, sud je odbio navedeni prijedlog tužene te je za utvrđenje visine tužbenog zahtjeva koristio izračun vještaka o prosječnoj tržišnoj najamnini za predmetni stan.

41. Dakle, temeljem nalaza i mišljenja vještaka Žarka Željka utvrđena je visina tržišne najamnine u utuženom razdoblju od srpnja 2019. do ožujka 2022.g. u iznosu od 10.409,31 eura po tužitelju, obzirom su tužitelji suvlasnici stana, svaki u ½ dijela, dok su mjesečni iznosi najamnine prikazani u Tablici 1.4.2 (list 126-127 spisa). Kako je svaki tužitelj pojedinačno konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potraživao iznos od 8.584,25 eura s naslova imovinske štete kao razliku između zaštićene i tržišne najamnine, dok im sukladno nalazu i mišljenju građevinskog vještaka pripada iznos od 10.409,31 eura pojedinačno za period od srpnja 2019.g. do ožujka 2022.g., to je sud neprijeporno utvrdio da su tužitelji prilikom preciziranja tužbenog zahtjeva uračunali plaćene iznose zaštićene najamnine kako to proizlazi iz tužbe. Obzirom na utvrđenje vještaka da bi očekivana tržišna najamnina za predmetni stan iznosila ukupno 20.818,62 eura za utuženi period, odnosno 10.409,31 eura po tužitelju, te umanjujući navedeni iznos za iznose naplaćene zaštićene najamnine naznačene u tužbi, to sud nalazi da su tužitelji pravilno postavili tužbeni zahtjev na platež iznosa od 8.584,25 eura po tužitelju s naslova imovinske štete kao razlike između zaštićene i tržišne najamnine, slijedom čega je sud usvojio tužbeni zahtjev u odnosu na I i II- tužitelje u odnosu na imovinsku štetu i odlučiti kao u točkama I i II izreke presude.

42. Kako je notorno da bi tužitelji, da su mogli dati stan u najam po slobodno ugovorenoj najamnini na slobodnom tržištu, mjesečne iznose najamnine primali barem svakog 15. u mjesecu za taj mjesec (obzirom je obveza i zaštićenog najmoprimca na temelju pravomoćne presude, kojom se nadomješta Ugovor o najmu stana da zaštićenu najamninu plaća do određenog dana u mjesecu), to im, pored utvrđene razlike najamnine pripada pravo i na zakonsku zateznu kamatu u smislu čl. 29 st. 1 ZOO-a koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze, duguje osim glavnice i zateznu kamatu utvrđenu zakonom, kao i sukladno odredbi čl. 183 st. 1 ZOO-a koja određuje da dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni svoju obvezu u roku određenom za ispunjenje, na svaki pojedinačni iznos razlike najamnine počev od dana dospijeća, odnosno svakog 15-tog dana u mjesecu za taj mjesec, slijedom čega je odlučeno kao u točkama I i II izreke presude u odnosu na kamatu.

43. Sud je također ocijenio kao neosnovan prigovor tužene da bi tužitelji po osnovi izmakle koristi od najamnine ostvarivali samo iznos umanjen za iznos poreznih davanja, obzirom je nesporno da će iznose koje tužitelji ostvare temeljem te presude podlijegati oporezivanju sukladno Zakonu o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 138/20., 151/22. i 114/23.) s obzirom da se ne radi o primanjima navedenim u čl. 9. Zakona o porezu na dohodak koja ne podliježu oporezivanju. Stoga, tužitelji neće steći veće iznos nego što bi ga ostvarili da su na tržišni iznos najamnine plaćali redovite poreze. (presuda ŽS u Osijeku broj Gž-1284/2022 od 07.12.2023.g.).

44. Neovisno o tome, čak i da se radi o iznosima koji podliježu obvezi plaćanja poreza na dohodak, ta činjenica nema utjecaja na odluku u ovom predmetu. Naime, ako bi tužitelji primitkom iznosa naknade štete i postali obveznici plaćanja poreza na dohodak, taj bi iznos od njih mogla potraživati Porezna uprava, no tužena ne bi mogla istovremeno zahtijevati da se za taj iznos umanji njezina obveza u ovom postupku (naknada štete bi se umanjivala dvostruko – prvo smanjenjem obveze tužene, a onda ponovnim plaćanjem poreza na dohodak). Nadalje, porezna obveza na plaćanje dohotka od imovine nastaje tek kada se takav dohodak ostvari – notorno je da tužitelji u utuženom razdoblju nisu ostvarili nikakav dohodak od imovine, pa i iz tog razloga nije dopušteno zatražene iznose naknade štete odmah umanjivati za porez na dohodak iz jednostavnog razloga što isti nije dospio.

45. Iz navedenog razloga, sud je riješio na ročištu održanom dana 16.06.2025.g. kako neće provoditi dokazni prijedlog tužene za pribavom podataka nadležne Porezne uprave u odnosu na mjesečni iznos bi tužitelji trebali plaćati tuženiku na ime poreza za najam stana, smatrajući da bi provođenje istog samo dovelo do odugovlačenja postupka i stvaranja dodatnog troška za stranke. Nadalje, sud je na istom ročištu odbio prijedlog tužene da ne uzme u obzir podnesak tužitelja od 13.6.2025.g. obzirom da je isti podnesen protivno odredbi čl. 299a ZPP-a, budući da u konkretnom slučaju nije riječ o podnesku iz čl. 299a ZPP-a niti je riječ o podnesku kojim su tužitelj isticale pravno shvaćanje spora ili njegovo činjenično stanje, već su tužitelji navedenim podneskom samo dostavile troškovnik i sudsku praksu u istovrsnim predmetima.

46. Sud je također ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, obzirom je tijekom postupka analizom iskaza I i II-tužitelja s pouzdanom izvjesnošću utvrđeno da je povredom tužiteljevog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom zajamčenog prava na mirno uživanje vlasništva njima bila uzrokovana šteta radi koje su oni trpili povredu prava osobnosti.

47. Naime, iz iskaza I-tužitelja u bitnome proizlazi da su on i sestra suvlasnici stana u [adresa], svaki u 1/2 dijela. Ne zna točno koliko dugo je u stanu živio zaštićeni najmoprimac, možda čak i nakon 2. svjetskog rata, kada je stan oduzet. Stan je sada prazan i u njemu nitko ne živi jer je najmoprimac iselio iz njega prije kojih mjesec dana. Napominje da je to njemu stvaralo velike frustracije jer je on morao dizati kredite da osigura sebi i svojoj obitelji nekretninu u kojoj će živjeti, a imao je u vlasništvu svoj stan u koji nije mogao ući. Navodi da su on i sestra 1999.g. naslijedili stan, a zaštićeni najmoprimac je plaćao jako malu najamninu, otprilike nekih 100,00 kuna mjesečno. On je dizao više stambenih kredita jer je u par navrata mijenjao stan, prvo je živio u malom stanu za koji je morao dići kredit, onda je iz njega preselio u veći stan za koji je morao dići kredit i sada je u trećem stanu za koji je također morao dići kredit. To mu je stvaralo frustracije i nemir, pogotovo zato što mu je teško bili vraćati kredite. Nije mogao raspolagati sa stanom, niti ulaziti u njega, samo je jedanput bio u stanu krajem devedesetih, kada je išao razgovarati sa najmoprimcem. Sa najmoprimcem je imao nikakav kontakt, osim što je jedanput otišao na taj razgovor devedesetih i ono što bi se vidjeli na sudu.

48. Iz iskaza II-tužiteljice u bitnome proizlazi da se u cijelosti pridružuje navodima svog brata, s time da napominje da predmet vezano za stan samo nakon njihovog nasljedstva traje već 30 godina, a da ne računa vrijeme kada je njihov pokojni otac pokrenuo taj postupak i on, nažalost, za vrijeme života nije uspio uživati u plodovima svoga nasljeđa jer je umro ranije, a zaštićeni najmoprimac je izašao prije mjesec dana. Ona je naslijedila taj stan sa bratom, svaki u 1/2 dijela. Napominje da je ona također morala dizati kredit pa je digla stambeni kredit na 15 godina koji je sada otplaćen te je morala uzeti sudužnika i tri jamca da bi joj ga odobrili jer njezina primanja nisu bila dostatna te ju također obuzme bijes i uznemirenost kada se sjeti koliko se je mučila ga otplatiti i morala je davanja davati državi kao kamatu koja je bila jako velika, a imala je stan u suvlasništvu. Ona sa najmoprimcem nije imala kontakt, osim što je bila sa bratom na razgovoru kod najmoprimca u stanu kada su postali vlasnici stana, oni su ih pozvali da razgovaraju o eventualnoj kupnji stana i tužitelji su im bili spremni im prodati stan, no naravno da od toga ništa nije bilo jer su na ovaj način stanovali besplatno, a sada će ih država stambeno zbrinuti. Ona nije mogla raspolagati stanom, niti je mogla ulaziti u stan. Sve to joj je uzrokovalo jako veliki stres, pogotovo što je morala otplaćivati stambeni kredit i uredno ga plaćati 15 godina jer nije smjela dopustiti da zbog neplaćanja nastradaju sudužnik i jamci. Rata kredita je bila jako velika, tako da bi njoj malo ostalo nakon što bi otplatila ratu kredita, pa su joj zbog toga još uskakali roditelji. Išla je kod njih jesti, a ponekad bi pripomogli novčano, ako je trebalo. Ona je, osim frustracije, osjećala i nemoć i bijes zbog cjelokupne situacije. Užasno se je osjećala što su ju kao odraslu osobu morali pomagati roditelji, bila je sasvim bespomoćna, te su mnogi njezini prijatelji išli na godišnje odmore, ona to nije mogla, stalno je radila i još bi molila da radi vikendom jer bi vikendom satnica bila veća. Oni nikada nisu dobili ništa od najamnine jer su rekli da ako plaćaju uredno zajedničku pričuvu da se to smatra da plaćaju zaštićenu najamninu te je najmoprimac to direktno plaćao GSKG. Ona se ne sjeća koliko je točno nekretnina njezin otac imao u svom vlasništvu, dodajući da je i u drugom stanu također cijelo vrijeme živio zaštićeni najmoprimac, a na upit suda II-tužiteljica navodi da su zemljišta iz rješenja o nasljeđivanju poljoprivredna, na kojima nema izgrađenih stambenih objekata.

49. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz I i II-tužitelja kao vjerodostojne i istinite, obzirom su imenovani tužitelji iskazivali životno, logično, uvjerljivo i bez zastajkivanja.

50. Odredbom članka 1100. st. 1. i st. 2. ZOO-a propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, s time da će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih bolova, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Naime, sukladno odredbi članka 19. st. 1. i st. 2. ZOO-a svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti, pod kojima se razumijevaju prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i drugo.

51. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, a u svezi čl. 1089 istog zakona, stav je ovog suda da tužitelji imaju pravo od tuženika potraživati naknadu neimovinske i imovinske štete koju trpi zbog povrede prava osobnosti, u skladu sa objektivnom koncepcijom neimovinske štete prema kojoj istu predstavlja svaka povreda prava osobnosti u smislu čl. 19 ZOO-a, odnosno povreda prava osobnosti predstavlja osnovu za dosuđenje pravične novčane naknade neimovinske štete budući da ranije postojeći vidovi nematerijalne štete po novoj koncepciji predstavljaju kvalifikatorne okolnosti koje su na temelju izričite zakonske odredbe sadržane u čl. 1100 ZOO-a od utjecaja na odlučivanje o visini pravične novčane naknade. Naime, postojanje fizičkih bolova, straha ili duševnih bolova ne predstavlja pravnu osnovu za ostvarivanje prava na neimovinsku štetu, već samo okolnosti koje sud uzima u obzir pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade u smislu odredbe čl. 1100. ZOO-a, koji je ovdje mjerodavan s obzirom na navode tužitelja o vremenu nastanka štete.

52. Imajući u vidu ranije iznesena utvrđenja koja proizlaze iz iskaza I i II-tužitelja (osjećaji frustracije, bespomoćnosti, ljutnje, nemira uslijed činjenica da imaju nekretninu kojom ne mogu raspolagati pa moraju dizati kreditie radi rješavanja stambenog pitanja), a iz kojih je razvidno da su tužitelji uslijed povrede Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom zajamčenog prava na mirno uživanje vlasništva pretrpjeli povredu prava osobnosti koja im je utjecala na svakodnevan život u dužem vremenskom periodu i koja im je povreda nanijela štetu uslijed koje ostvaruju pravo na pravičnu novčanu naknadu. Sud stoga nalazi osnovanim potraživanje tužitelja s naslova neimovinske štete u iznosu od 4.645,30 EUR pojedinačno, kako to proizlazi iz točaka I i II izreke presude.

53. Temeljem odredbe čl. 1103. ZOO-a obveza pravične novčane naknade neimovinske štete dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Nije sporno, a utvrđeno je uvidom u odštetni zahtjev tužitelja upućen tuženoj prije pokretanja sudskog postupka (koji prileži ovome spisu na listu 34 spisa) da je zahtjev za mirno rješenje spora upućen dana 06.04.2022.g., slijedom čega je ovaj sud na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete dosudio kamate počevši od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora pa do isplate, a po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, kako to proizlazi iz točki I i II izreke presude.

54. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i 155 st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja parnične radnje i to temeljem Tbr 28, Tbr 7 toč. 1, Tbr 9 toč. 1 i Tbr 8 toč. 3, Tbr. 42 i 50. Trošak postupka odnosi se na trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u visini od 250 bodova temeljem Tbr 28, trošak sastava tužbe temeljem Tbr 7 toč. 1 Tarife u visini od 250 bodova, trošak pristupa na ročišta na dane 06.03.2024.g., 09.05.2025.g. i 16.06.2025.g. temeljem Tbr 9 toč. 1, svaki u visini od 250 bodova, na trošak pristupa na očevid održan dana 20.03.2024.g. temeljm Tbr 9 toč. 1 u visini od 250 bodova, na trošak sastava podnesaka od 14.02.2023.g., od 11.07.2024.g. i od 10.02.2025.g., svaki u visini od 250 bodova temeljem Tbr 8 toč. 1, na trošak sastava podneska od 08.05.2025.g. u visini od 25 bodova, što ukupno iznosi 2275 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 4.550,00 eura, i što uvećano za 10% od 455,00 eura za zastupanje više tužitelja temeljem Tbr 36 iznosi 5.005,00 eura, a što uvećano za 25% PDV-a od 1.251,25 eura iznosi 6.256,25 eura. Tužiteljima je također priznat trošak građevinskog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, kao i trošak od 40,20 eura za izlazak sudske komisije na očevid obzirom da su isti bili nužni za utvrđenje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva, te trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 139,83 eura i na presudu u iznosu od 178,75 eura pojedinačno za svakog tužitelja, sukladno Zakonu i Tarifi o sudskim pristojbama (Narodne novine 125/11), slijedom čega sveukupan trošak postupka iznosi 7.293,78 eura. Na tako određeni trošak tužiteljima je temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a dosuđena zakonska zatezna kamata tekuća od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi određenoj čl. 29 st. 2 ZOO-a te je odlučeno kao u točci III izreke presude.

55. Kako je tužena izgubila spor u smislu čl. 154 st. 1 ZPP-a, valjalo je odbiti njezin zahtjev za naknadu troška i odlučiti kao u točci IV izreke presude.

U Zagrebu, 01. rujna 2025. godine

Sutkinja:

Ines Gutzmirtl Špehar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Žalba protiv ove presude se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno, u četiri istovjetna primjerka, u roku od 15 (petnaest) dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Dna:

1. I-tužitelju po pun. uz rješenje na pristojbu na presudu u iznosu od 178,75 eura

2. II-tužiteljici po pun. uz rješenje na pristojbu na presudu u iznosu od 178,75 eura

3. tuženoj putem OGDO Zagreb

U Zagrebu, 01. rujna 2025. godine