REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: Pr-266/2025-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lidiji Repar Habulinec, u pravnoj stvari tužitelja BEE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Stipanka Mandac, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Strukan Delić Mandac d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR ZAGREB, Zagreb, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 26. kolovoza 2025., u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja Tee Volf, odvjetnice i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 1. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR ZAGREB, OIB: 46377257342, Ulica Mije Kišpatića 12, Zagreb, isplatiti tužitelju OEE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 558,54 eura sa pripadajućom zateznom kamatom obračunatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, osim kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u navedenom iznosu, koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućoj na iznos od:
461,83 eura od 16.5.2020. do isplate,
36,65 eura od 16.6.2020. do isplate,
37,76 eura od 16.7.2020. do isplate,
16,54 eura od 16.9.2020. do isplate,
5,76 eura od 16.10.2020. do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR ZAGREB, OIB: 46377257342, Ulica Mije Kišpatića 12, Zagreb, naknaditi tužitelju OEE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 862,50 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1. rujna 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je u razdoblju od siječnja 2020. godine pa zaključno s plaćom, odnosno naknadom plaće za rujan 2020. godine, radio kod tuženika na radnom mjestu liječnik specijalist pedijatar s užom specijalizacijom iz neonatologije. Tuženik je sukladno odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/18., 125/19., 147/20., 119/22., 156/22., 33/23., 145/23., 36/24. – dalje u tekstu: ZOZ) obvezan neprekidno pružati zdravstvenu zaštitu, a to je tuženik i činio. Prema odredbi čl. 193. st. 1. ZOZ: Zdravstvene ustanove koje obavljaju zdravstvenu djelatnost u mreži javne zdravstvene službe obvezne su neprekidno pružati zdravstvenu zaštitu, radom u jednoj, dvije ili više smjena, pomakom radnog vremena, pripravnošću ili dežurstvom u skladu s potrebama stanovništva i oblicima pružanja zdravstvenih usluga. Zbog takve organizacije rada, tužitelj je u utuženom razdoblju ostvarivao određeni broj prekovremenih sati. Sukladno odredbi čl.7. st.1. Zakona o radu (NN 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23. - dalje: ZR) poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni posao isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Člankom 8. st.1. ZR-a propisano je da su se poslodavac i radnik u radnom odnosu dužni pridržavati odredbi Zakona o radu i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu. Prema odredbi čl. 53. st. 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 88/13., dalje u tekstu: KU 88/13.), čl.47. st.1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN broj 143/13., dalje u tekstu: KU 143/13.) te čl.45. st.1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/18., dalje KU/18 – primjenjuje se od 1. ožujka 2018. – sukladno prijelaznim i završnim odredbama) plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta definiran je Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama "Narodne novine", broj 25/13, 72/13,151/13, 09/14, 40/14, 51/14, 77/14, 83/14 - Ispravak, 87/14, 120/14, 147/14, 151/14, 11/15, 32/15, 38/15, 60/15, 83/15, 112/15, 122/15, 10/17, 39/17, 40/17 - Ispravak, 74/17, 122/17, 9/18, 57/18, 59/19, 79/19, 119/19, 50/20, 128/20, 141/20, ZATIM 17/21, 26/21 i 78/21), a naveden je na platnim listama. Osnovica za izračun plaće u ovdje utuženom periodu bila je određena temeljem Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama (NN 2/19.) gdje osnovica za izračun plaće za državne službenike i namještenike u 2019. godini iznosi kako slijedi: od 1. rujna 2019. – 5.695,87 kuna bruto (počevši s plaćom za mjesec rujan 2019. koja je isplaćena u mjesecu listopadu 2019. godine). Nadalje Dodatkom Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ br. 128/17, 47/18, 123/19, dalje i kao: TKU) povećana je visina osnovice za izračun plaće i visina materijalnih prava službenika i namještenika u javnim službama za 2020. godinu, te osnovica za 2020. godinu iznosi kako slijedi: od 1. siječnja 2020. do 31. svibnja 2020. – 5.809,79 kn, koja će se obračunati i isplatiti s plaćom za siječanj 2020., a koja se isplaćuje u veljači 2020. godine Navedena osnovica je također izražena na tužiteljevim platnim listama. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete za rada, dodaci i uvećanja plaća (čl. 52. st. 1. i 2. KU 88/13., čl. 47. st. 2. i 3. KU 143/13. i čl. 45. st. 2. i 3. KU/18.).
2. Sukladno članku 94. ZR-a za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću. Prema odredbi čl.58. st.1. KU 88/13., čl.51. st.1. KU 143/13. i čl.49. KU/18. osnovna plaća uvećava se za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50%, te za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima. Člankom čl. 58. st.9. i 10. KU 88/13., čl.51. st.9. i 10. KU/13., odnosno čl.49. KU/18., jasno je određeno da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati i da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu sa osam sati. Sukladno odredbi čl.66. KU 88/13. i čl.59. KU 143/13. zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju pravo na dodatak na plaću od 10% od osnovne plaće, od 1. listopada 2015. prema Dodatku KU 143/13. i čl.57. KU/18. taj dodatak iznosi 12%., dok prema II. dodatku KU/18. koji se u odnosu na predmetni dodatak primjenjuje od 1. rujna 2019. taj dodatak iznosi 16 %. Prema odredbi čl.55. st.1. KU/18. radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, a u stavku 2. tog članka navedena su radna mjesta za koja se uvećava osnovna plaća radnicima koji rade na tim radnim mjestima, a među tim radnim mjestima je i radno mjesto tužitelja. Člankom čl.49. KU/18., jasno je određeno da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati i da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu sa osam sati. Sukladno odredbi čl.54. st.2. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN br. 141/12.) te čl.53. st.2. TKU (NN br. 128/18., 47/18. i 123/19.) radnik ima pravo na uvećanje plaće od 15 % ako isti ima znanstveni stupanj doktora znanosti. Tuženik je u utuženom periodu tužitelju isplaćivao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi samo za dio odrađenih sati, dok mu nije isplaćivao taj dodatak na osnovnu plaću za sve odrađene sate iako je tužitelj svaki sat rada radio na poslovima doktora medicine i neprekidno imao iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, te je na tom radnom mjestu radio i u redovnom i u prekovremenom radu. Također, tuženik je pogrešno koristio dodatak za posebne uvjete rada i znanstveni stupanj za prekovremene sate. Kako je tužitelj neosporno radio prekovremeno, to je tuženik kao poslodavac dužan mu isplatiti sve što mu je dosada uskratio neadekvatnim izračunima, a protivno kogentnim normama. Svako drugo tumačenje u kojem bi liječnik u redovnom radnom vremenu imao jednu satnicu, a da mu se u prekovremenim satima uvećanje od 50 posto čini na satnicu koja je niža od satnice u redovnom radnom vremenu, bi bilo apsurdno, ali i suprotno relevantnom materijalnom pravu. ZR u čl.76. navodi: “Pravo na godišnji odmor“ Radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu . „Trajanje godišnjeg odmora“ Članak 77. Radnik ima za svaku kalendarsku godinu pravo na godišnji odmor od najmanje četiri tjedna, a maloljetnik i radnik koji radi na poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja u trajanju od najmanje pet tjedana. Kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu može se utvrditi trajanje godišnjeg odmora duže od najkraćega propisanog stavkom 1. ovoga članka. Radnik koji se prvi put zaposli ili koji ima prekid između dva radna odnosa duži od osam dana, stječe pravo na godišnji odmor određen na način iz stavaka 1. i 2. ovoga članka, nakon šest mjeseci neprekidnog radnog odnosa kod toga poslodavca. Nadalje, prema odredbi čl. 81. ZR-a za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca. Člankom 36. KU/13. određeno je: st.1. Za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku se isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu. St.2. Radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije, dok je prema II. dodatku KU/18 koji se u odnosu na predmetni dodatak primjenjuje od 1. rujna 2019. određeno: Za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku se isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu odnosno u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), ako je to povoljnije za radnika. Pošto je tuženik tužitelju pogrešno obračunao i isplatio plaće po gore navedenoj osnovi pogrešno je obračunata i isplaćena naknada koja se utvrđuje kao prosjek prethodno isplaćenih plaća, odnosno naknada za vrijeme korištenja godišnjih odmora. Sukladno odredbi čl.59. st.1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN br. 141/12. - TKU/12) i čl. 59. st. 1. TKU (NN br. 128/18., 47/18. i 123/19. - TKU/19), ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje. Sukladno odredbi čl. 59. st. 2. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN br. 141/12. - TKU/12) i čl.59. st.1. i TKU (NN br. 128/18., 47/18. i 123/19. - TKU/19), naknada u 100% iznosu njegove plaće u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje, pripada zaposleniku kada je na bolovanju zbog profesionalne bolesti ili ozljede na radu. Budući je tuženik tužitelju pogrešno obračunao i isplatio plaće po gore navedenim osnovama pogrešno je obračunata i isplaćena naknada za bolovanje, ako je tužitelj u utuženom periodu bio na bolovanju. Člankom 95. st.3. ZR-a (tada važećeg: NN 93/14., 127/17., 98/19.)– propisano je sljedeće: Radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. Tijekom travnja 2020. godine, poslodavac tj. tuženik je u skladu s uputom Ministarstva zdravstva o organizaciji rada u zdravstvenim ustanovama od dana 25.3.2020., odredio da tužitelj nekoliko radnih dana u mjesecu travnju ne dolazi na posao te su se ti dani bilježili kao IO dani (opravdani izostanak). Naime, u travnju 2020. godine tuženik je kao zdravstvena ustanova organizirao rad na način da 1/3 radnika bude raspoređena na radnim zadacima u zdravstvenoj ustanovi, 1/3 bude raspoloživa za privremeni raspored u drugu zdravstvenu ustanovu, a 1/3 bude kod kuće odnosno ne bude nazočna na radnom mjestu. Tuženik je kasnije, glede tužitelja i isplate plaće/naknade plaće, postupio protivno uputi resornog Ministarstva zdravstva o načinu evidencije i isplate za IO dane (dane opravdanog izostanka, odnosno dane kada je došlo do prekida rada zbog okolnosti za koje nije odgovoran radnik), Klasa: 011-02/20-01/177 Urbroj: 534-02-202-1 od dana 2.4.2020., kao i protivno već spomenutom čl.95. ZOR-a. Naime, sukladno čl.7. ZOR-a poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a za slučaj prekida rada zbog okolnosti za koje radnik nije odgovoran, poslodavac je u obvezi isplatiti naknadu plaće, sukladno čl.95. ZOR-a. Ministarstvo zdravstva je uputu Klasa: 011-02/20-01/177 Urbroj: 534-02-202-1 od dana 2.4.2020. zdravstvenim ustanovama dalo upravo zbog učestalih upita u vezi s ostvarivanjem prava iz radnog odnosa za vrijeme trajanja COVID-19, a u točki 1. dana je uputa u vezi s isplatom plaće, odnosno naknade plaće vezane za organizaciju rada u skladu s ranijom uputom Ministarstva zdravstva Klasa: 501-01/20-01/03 Ur. broj: 534-04-1-2/6-20-30 od dana 25.3.2020. Unatoč uputi Ministra zdravstva od 2.4.2020. s jasnim i nedvojbenim zahtjevom upravama zdravstvenih ustanova o načinu evidencije radnih sati, te o načinu obračunavanja plaće za razdoblje opravdanog izostanka zdravstvenog djelatnika voljom poslodavca, neke ustanove (uključujući tuženika) i nisu postupile po navedenoj uputi, a kojom uputom se jedino afirmiraju važeći propisi, nego je medicinskim djelatnicima za travanj stigla znatno umanjena plaća. Na ovakvo postupanje pojedinih ustanova očitovala se priopćenjem Hrvatska udruga bolničkih liječnika (HUBOL), kao krovna udruga bolničkih liječnika, čiji se dijelovi ovdje citiraju: „Naime, niti jedan zdravstveni djelatnik nije se samovoljno rasporedio na boravak kod kuće nego je to učinio poslodavac, kako bi bolesni djelatnici ili oni u samoizolaciji mogli odmah biti zamijenjeni zdravima, sa svrhom osiguravanja kontinuiteta dostupnosti zdravstvene skrbi. Liječnicima se pljeskalo, svi su hvalili njihove napore i hrabrost, jer su na svom radnom mjestu na kojemu postoji veliki rizik zaraze, u početku s iznimno oskudnom i nedostatnom zaštitnom opremom, predano radili svoj posao, zbrinjavali pacijente, liječili COVID pozitivne i pri tom, sukladno statističkim podacima, za vrijeme epidemije imali deset puta veći rizik od zaraze novim koronavirusom u odnosu na sve ostale ljude, istovremeno ugrožavajući time i članove svoje obitelji za koje su čitavo vrijeme strahovali. No, kad je te iste liječnike trebalo platiti, onda su pojedine uprave bolnica u Hrvatskoj odlučile drugačije ih „nagraditi“: uskratom dijela plaće! Ne, nismo očekivali, a još manje tražili, od naše države nagradu za rad u doba epidemije, nego samo pravilno obračunatu plaću (obzirom da, na sramotu, nedavno obećani Zakon o plaćama liječnika još uvijek nemamo). ”Centralizirani obračun plaća (COP) je informacijski sustav u kojeg tuženik unosi podatke, a koje podatke je očito izostavio unijeti u cijelosti. Tako Zakon o Registru zaposlenih i centraliziranom obračunu plaća u državnoj službi i javnim službama ("Narodne novine" br. 59/23.) – o COP-u navodi: Centralizirani obračun plaća u državnoj službi i javnim službama Članak 6. (1) Centralizirani obračun plaća u državnoj službi i javnim službama je informacijski sustav za obračun i isplatu plaća, ostalih materijalnih prava, naknada i drugog dohotka zaposlenicima i vanjskim suradnicima u državnoj službi i javnim službama.
Tuženik je dane, odnosno sate kada je tužitelj imao prekid rada, jednostavno sam izostavio u evidenciji u COP-u, ali i na tužiteljevoj platnoj listi, odnosno prilikom isplate plaće. Plan rada za travanj 2020. godine koje tužitelj dostavlja uz tužbu nije on sam sastavio, već ga je ovjerila pročelnica Zavoda za neonatologiju i neonatalnu intenzivnu medicinu pri KBC-u i on je u stvarnosti tako realiziran. Naknadno je u stvarnosti tužitelj, kao i neki drugi liječnici, ostao uskraćen za isplatu naknade plaće po članku 95. Zakona o radu za dane za koje je po uputi poslodavca došlo do prekida rada, kao za dodatne sate prekovremenog rada, a za koje sate bi bio obračunat dodatak za prekovremeni rad. Stoga tužitelj u odnosu na plaću za mjesec travanj 2020. godine, utužuje razliku koja je trebala biti isplaćena da je tuženik prilikom izračuna plaće pravilno primijenio čl.95. st.3. ZR-a, te druge materijalne propise.
3. Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom kao u podnesku od 2.7.2025. tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa od 558,54 eura bruto s kamatama od dospijeća do isplate, uz naknadu parničnog troška s kamatama od presuđenja do isplate.
4. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te osporava kako osnov tako i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare. Nadalje, u najvećem dijelu spornog razdoblja za obračun plaće tužitelja primjenjuje se Kolektivni ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/2013., NN 96/2015) (u daljnjem tekstu KU), te iste odredbe u Kolektivnim ugovorima za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/2018, 92/2019). Člankom 47. KU definirani su pojmovi plaće osnovne plaće i dodataka na osnovnu plaću, kako slijedi: Članak 47. „Plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća. “Svi dodaci i uvećanja plaće pa tako i uvećanje od 50% za prekovremeni rad obračunavaju se isključivo od osnovne plaće utvrđene stavkom 2. članka 47. KU. Osnovna plaća je mjesečna plaća ostvarena u redovnom mjesečnom fondu radnih sati, bez dodataka i uvećanja, a sati prekovremenog rada plaćaju se posebno i uvećano, na način propisan KU. Netočan je navod tužitelja da mu dodaci na osnovnu plaću pripadaju u prekovremenom radu jer prekovremeni rad nije dio osnovne plaće. Isto je dodatno potvrđeno i u zaključcima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora. Prema Zaključku broj 106: Osnovica za izračun plaće je osnovna plaća bez dodataka na plaću. Dodatak za posebne uvjete rada kao i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi obračunati su propisanim postocima od osnovne plaće te nisu obračunati na prekovremene sate jer prekovremeni sati nisu dio osnovne plaće. U skladu člankom 51. KU, dodaci se međusobno ne isključuju te su tužitelju isplaćeni predmetni dodaci te uvećanja plaće kao i sati prekovremenog rada, što je sve prikazano u isplatnim listama. Slijedom navedenoga, netočna je tvrdnja tužitelja da su naknade plaće za korištenje godišnjeg odmora odnosno bolovanja izračunate na temelju pogrešnog prosjeka prethodno isplaćenih plaća. Osnovna plaća i sva uvećanja i dodaci točno su izračunati u skladu s KU te je slijedom toga i prosjek plaće za naknadu za vrijeme godišnjeg odmora točno izračunat. Odredbom članka 59. stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12) propisano je „Ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.“ Navedenom odredbom nije definiran način obračuna koji je precizno utvrđen: - Pravilnikom o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (NN 67/09, 116/09., 4/10., 13/10., 88/10., 131/10., 1/11. i 87/11), u primjeni do 19.4.2014. Članak 83. Osnovicu za utvrđivanje naknade plaće čini prosječni iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće, neovisno na čiji teret se isplaćuje ako posebnim zakonom nije drukčije propisano. Pod prosječnim iznosom plaće iz stavka 1. ovog članka podrazumijeva se iznos dobiven na način da se zbroj isplaćenih plaća podijeli s brojem sati rada za koje je isplaćena - Pravilnikom o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (NN 49/14, 51,14, 11/15, 17/15 i 123/16) u primjeni nakon 19.4.2014. Članak 73. Osnovicu za utvrđivanje naknade plaće čini prosječni iznos redovne mjesečne plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće. Pod prosječnim iznosom redovne mjesečne plaće iz stavka 1. ovoga članka podrazumijeva se iznos dobiven na način da se zbroj isplaćenih redovnih plaća podijeli s brojem sati rada za koje je isplaćena. Iz navedenog nedvosmisleno proizlazi da je osnovica za obračun naknade plaće za vrijeme odsutnosti s rada zbog bolovanja do 42 dana vrijednost prosječne satnice - upravo kako je tuženik i obračunao te isplatio tužitelju za sva tužena razdoblja. Za izračun prosjeka plaće zadnja tri mjeseca ne primjenjuju se odredbe TKU, u kojem nije utvrđen način izračuna prosječne plaće, već se prosječni iznos plaće obračunava po Pravilniku o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u kojem je izračun prosjeka utvrđen kao što je gore navedeno, da se zbroj isplaćenih redovnih plaća podijeli s brojem sati rada za koje je isplaćena. Sporni dodaci se obračunavaju na osnovnu plaću, što znači da se ne obračunavaju na prekovremene sate. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
5. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u obračunske liste, sudsku praksu, evidenciju, dopis, stručni članak, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Vještak Tkalec d.o.o. od 3.6.2025.
6. Cijeneći rezultate dokaznog postupka u smislu čl.8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci presude.
7. Prigovor zastare istaknut po tuženiku je neosnovan. Prema odredbi čl.139. Zakona o radu, potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina, dok se prema čl.232. st.2. ZR odredbe toga zakona o zastari neće primjenjivati na potraživanja iz radnog odnosa kojima je rok zastare istekao prije stupanja na snagu toga zakona. Kako je isti zakon stupio na snagu dana 7.8.2014., a najstarije utuženo potraživanje tužitelja u ovom postupku je dospjelo 16.5.2020., to bi isto potraživanje bilo u zastari tek 16.5.2023., što znači da u vrijeme stupanja na snagu Zakona o radu iz 2014. nije još nastupila zastara. Stoga se u konkretnom slučaju ima primijeniti zastarni rok od pet godina iz čl.139. Zakona o radu (NN 93/14)., pa bi zastara za najstarije potraživanje nastupila tek 16.5.2025., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10.2.2025., to je prigovor tuženika neosnovan u cijelosti.
8. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Vještak Tkalec d.o.o. proizlazi da su tužitelju u razdoblju od siječnja do rujna 2020. godine dodaci za posebne uvjete rada, odgovornost, te znanstveni stupanj obračunati za sve odrađene sate, pa tužitelj nema potraživanja na ime neobračunatih dodataka na plaću u tom razdoblju. Ako je trebalo obračunati naknadu plaće za prekid rada u travnju 2020. godine za dane evidentirane oznakom IO u Planu rada (satnici), tada naknada plaće za prekid rada u travnju 2020. godine, zajedno sa naknadom plaće za godišnji odmor, a koja proizlazi iz uračunavanja naknade za prekid rada iznosi ukupno 558,55 EUR bruto (ako se konvertira ukupan kunski iznos), odnosno ukupno 558,54 EUR bruto (ako se konvertiraju mjesečni iznosi). Mjesečni iznosi u kn i EUR, vidljivi su iz izračuna u 2. točki nalaza.
9. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj ni tuženik nisu stavljali primjedbi, pa je sud isti prihvatio kao stručan, izrađen temeljem spisu priležeće dokumentacije.
10. Sud je utvrdio osnovanim zahtjev tužitelja kako je konačno postavljen podneskom od 2.7.2025., kojim isti potražuje u skladu s izračunom sudskog vještaka iznos od 558,54 eura bruto, a koje se potraživanje odnosi na naknadu plaće za prekid rada u travnju 2020. godine za dane evidentirane oznakom IO u Planu rada (satnici), te na naknadu plaće za godišnji odmor.
11. Naime, člankom 95. st.3. ZR-a propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. Kako je tijekom travnja 2020. godine, tuženik u skladu s uputom Ministarstva zdravstva o organizaciji rada u zdravstvenim ustanovama od dana 25.3.2020. odredio da tužitelj nekoliko radnih dana u mjesecu travnju ne dolazi na posao te su se ti dani bilježili kao IO dani (opravdani izostanak), to je isti bio dužan u pogledu isplate postupiti sukladno uputi resornog Ministarstva zdravstva o načinu evidencije i isplate za IO dane (dane opravdanog izostanka, odnosno dane kada je došlo do prekida rada zbog okolnosti za koje nije odgovoran radnik), Klasa: 011-02/20-01/177 Urbroj: 534-02-202-1 od dana 2.4.2020., kao i sukladno čl.95. ZR-a, što isti nije učinio. Tuženik je dane, odnosno sate kada je tužitelj imao prekid rada izostavio u evidenciji u COP-u, ali i na tužiteljevoj platnoj listi, odnosno prilikom isplate plaće, pa je tužitelj ostao uskraćen za isplatu naknade plaće po članku 95. Zakona o radu za dane za koje je po uputi poslodavca došlo do prekida rada, pa je njegov zahtjev za isplatom naknade plaće za prekid rada u travnju 2020. ocijenjen osnovanim, u iznosu kako je to utvrdio sudski vještak u svom nalazu i mišljenju. Također, prema čl.81. ZR, za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca. Člankom 36. KU/13. određeno je da se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, a radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije, dok je prema II. dodatku KU/18 koji se u odnosu na predmetni dodatak primjenjuje od 1. rujna 2019. određeno da se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu odnosno u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), ako je to povoljnije za radnika. Pošto je tuženik tužitelju pogrešno obračunao i isplatio plaće, pogrešno je obračunata i isplaćena naknada koja se utvrđuje kao prosjek prethodno isplaćenih plaća, odnosno naknada za vrijeme korištenja godišnjih odmora. Tuženik je naknadu plaće za prekid rada obračunavao na isti način kao i naknadu za godišnji odmor, a na način da se prosječna plaća ostvarenja u tri mjeseca prije godišnjeg odmora dijeli sa redovnim mjesečnim fondom sati za mjesec za koji se ta naknada obračunava, a dobiveni iznos se množi sa brojem sati godišnjeg odmora. Prema nalazu vještaka, naknada plaće za prekid rada u travnju 2020. iznosila je 3.479,68 kn, a da je tužitelju kod obračuna plaće za travanj 2020. obračunat i utvrđeni iznos, tada bi i naknada plaće za godišnji odmor u narednim mjesecima bila viša.
12. Slijedom izloženog, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 558,54 eura bruto, kao u izreci presude.
13. Tužitelj osnovano potražuje zakonsku zateznu kamatu na temelju odredbe članka 29. stavak 1. ZOO-a, koja teče od svakog šesnaestog u mjesecu u odnosu na iznos razlike plaće za prethodni mjesec, međutim isti je neosnovan u dijelu zahtjeva za isplatom zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu. Dosuđeni bruto iznos sastoji se od neto iznosa, te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a u smislu odredbe članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), i članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koji su u konkretnom slučaju dosuđeni, te koji se isplaćuju po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće, odnosno razlike plaće.
14. Kamate suđene po stopi određenoj čl.29. st.2. ZOO-a.
15. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154. st.1. ZPP-a, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: OT). Tako su tužitelju priznati: trošak sastava tužbe prema Tbr. 7.1. OT u iznosu od 50 bodova, sastav podneska od 2.7.2025., - u iznosu 50 bodova sukladno Tbr.8.1. OT, pristup na ročišta 4.4.2024., 26.8.2025. - u iznosu od 50 bodova svako sukladno Tbr.9.1. OT, ročište za objavu - 25 bodova (Tbr.9.3. OT), što ukupno iznosi 225 bodova, odnosno uz vrijednost boda od 2,00 eura, odnosno 450,00 eura, uvećano za PDV, odnosno ukupno 562,50 eura. Tužitelju je valjalo priznati i trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura u cijelosti, jer je bio potreban za vođenje ovog postupka, pa sveukupni troškovi tužitelja iznose 862,50 eura.
16. Kamata na parnični trošak dosuđena je primjenom odredbe čl.30. st.2. Ovršnog zakona.
17. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.
U Zagrebu 1. rujna 2025.
Sudac:
Lidija Repar Habulinec
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.
DNA:
1. punomoćniku tužitelja
2. tuženiku
