Poslovni broj: P-3355/2019-37

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivani Marangunić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Franji Šebijanu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb, Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, zastupan po Sanji Rodek, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko&Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 17. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tuženika i punomoćnika tuženika, dana 01. rujna 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 9012026556 od dana 13.10.2006. ovjerena po javnom bilježniku Mariji Baković iz Zagreba, M. Matošeca br. 3, broj OU-1718/06 od 16.10.2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., a koje odredbe glase:

- u čl. 4. Kamatna stopa glasi: "…..promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora"

- u čl. 7. Način otplate glasi. "…..u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća."

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 Zagreb (Grad Zagreb), Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju KĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 2.225,17 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na slijedeće iznose:

-iznos 3,36 EUR od 30. kolovoza 2007. do isplate,

-iznos 3,31 EUR od 28. rujna 2007. do isplate,

-iznos 3,29 EUR od 31. listopada 2007. do isplate,

-iznos 3,36 EUR od 29. studenog 2007. do isplate,

-iznos 3,31 EUR od 30. prosinca 2007. do isplate,

-iznos 3,39 EUR od 30. siječnaj 2008. do isplate,

-iznos 7,73 EUR od 29. veljače 2008. do isplate,

-iznos 7,90 EUR od 1. travnja 2008. do isplate,

-iznos 7,66 EUR od 29. travnja 2008. do isplate,

-iznos 7,63 EUR od 1. lipnja 2008. do isplate,

-iznos 7,71 EUR od 29. lipnja 2008. do isplate,

-iznos 7,56 EUR od 1. kolovoza 2008. do isplate,

-iznos 7,59 EUR od 30. kolovoza 2008. do isplate,

-iznos 7,64 EUR od 30. rujna 2008. do isplate,

-iznos 14,76 EUR od 1. studenog 2008. do isplate,

-iznos 7,87 EUR od 29. studenog 2008. do isplate,

-iznos 12,70 EUR od 30. prosinca 2008. do isplate,

-iznos 14,61 EUR od 31. siječnja 2009. do isplate,

-iznos 17,01 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate,

-iznos 14,67 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate,

-iznos 15,60 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

-iznos 12,63 EUR od 29. svibnja 2009. do isplate,

-iznos 10,96 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,

-iznos 12,40 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,

-iznos 13,05 EUR od 30. kolovoza 2009. do isplate,

-iznos 12,53 EUR od 29. rujna 2009. do isplate,

-iznos 11,65 EUR od 30. listopada 2009. do isplate,

-iznos 13,82 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate,

-iznos 15,27 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate,

-iznos 16,46 EUR od 30. siječnja 2010. do isplate,

-iznos 16,88 EUR od 28. veljače 2010. do isplate,

-iznos 19,55 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,

-iznos 19,14 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate,

-iznos 20,46 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

-iznos 29,24 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate,

-iznos 24,71 EUR od 30. srpnja 2010. do isplate,

-iznos 32,43 EUR od 1. rujna 2010. do isplate,

-iznos 30,80 EUR od 1. listopada 2010. do isplate,

-iznos 27,50 EUR od 30. listopada 2010. do isplate,

-iznos 34,02 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,

-iznos 41,96 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,

-iznos 36,60 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

-iznos 38,67 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,

-iznos 36,01 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate,

-iznos 35,55 EUR od 30. travnja 2011. do isplate,

-iznos 47,39 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

-iznos 48,14 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

-iznos 57,71 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate,

-iznos 52,23 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,

-iznos 47,95 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,

-iznos 47,31 EUR od 1. studenog 2011. do isplate,

-iznos 46,18 EUR od 30. studenog 2011. do isplate,

-iznos 48,71 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate,

-iznos 51,47 EUR od 1. veljače 2012. do isplate,

-iznos 51,65 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,

-iznos 50,06 EUR od 1. travnja 2012. do isplate,

-iznos 50,85 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate,

-iznos 51,79 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate,

-iznos 50,41 EUR od 3. srpnja 2012. do isplate,

-iznos 50,81 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

-iznos 50,15 EUR od 1. rujna 2012. do isplate,

-iznos 48,45 EUR od 29. rujna 2012. do isplate,

-iznos 50,24 EUR od 1. studenog 2012. do isplate,

-iznos 51,22 EUR od 1. prosinca 2012. do isplate,

-iznos 50,88 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate,

-iznos 46,93 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate,

-iznos 50,32 EUR od 1. ožujka 2013. do isplate,

-iznos 50,47 EUR od 31. ožujka 2013. do isplate,

-iznos 49,11 EUR od 1. svibnja 2013. do isplate,

-iznos 45,48 EUR od 1. lipnja 2013. do isplate,

-iznos 45,38 EUR od 30. lipnja 2013. do isplate,

-iznos 46,46 EUR od 2. kolovoza 2013. do isplate,

-iznos 47,63 EUR od 1. rujna 2013. do isplate,

-iznos 49,88 EUR od 29. rujna 2013. do isplate,

-iznos 48,97 EUR od 30. listopada 2013. do isplate,

s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 Zagreb (Grad Zagreb), Radnička cesta 50, naknaditi tužitelju KĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.334,36 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.09.2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu dana 13. listopada 2006. godine pod brojem kredita 9012026556 na iznos od 13.218,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 7 godina u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, time da se mjesečni anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti važećoj na dan dospijeća po srednjem tečaju tuženika kao kreditora.

2.

Za vrijeme trajanja otplate kredita kamatna stopa je mijenjana na način da se mijenjala od ugovorene kamatne stope od 5,10% godišnje do 7,45% godišnje do kraja otplate kredita.

3.

U ugovoru o kreditu je u dijelovima čl. 4. i 7. ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke o kreditiranju građana i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,10% godišnje, a koja kamata je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama banke, te tužitelj traži da sud utvrdi ništetnim dijelove tih odredaba kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope uz isplatu pripadajućih iznosa temeljem preplate.

4.

Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013.g. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. u dijelu vezanom uz ugovaranje kamatnih stopa gdje je pod točkom 2. izreke te presude utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a prije sklapanja ugovora i prilikom sklapanja ugovora tužitelji kao korisnici kredita nisu s tuženikom pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa.

5.

Povodom revizije tuženika u naprijed navedenom trgovačkom sporu Vrhovni sud RH je svojom presudom i rješenjem posl. broj Revt-249/14 od dana 09.04.2015.g. reviziju odbio kao neosnovanu.

6.

U odnosu na ništetnost valutne klauzule tužitelj tužbenim zahtjevom traži da sud utvrdi ništetnom ugovornu odredbu čl. 7. u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita, kamate, te iznosi anuiteta vežu uz valutu CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan plaćanja jer je navedena klauzula u Ugovoru temeljem kolektivne tužbe presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. i Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/17 utvrđena nepoštenom u odnosu na potrošača, te kao takva ništetna.

7.

Ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH pod brojem Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.g., a kojim presudama je utvrđeno da je valutna klauzula nepoštena i ništetna iz razloga što tuženik nije na adekvatan i transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak jer tužitelj kao prosječan potrošač ne raspolaže posebnim stručnim znanjem i nije bio svjestan rizika kojega preuzima pa nije mogao niti procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje je odredba o valutnoj klauzuli imala za njegove financijske obveze.

8.

Stoga tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, a nakon provedenog vještačenja na ime učinjene preplate zbog neponištenih i ništetnim odredaba Ugovora o kreditu traži isplatu iznosa glavnice od 2.225,17 € zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa, te uz naknadu troškova postupka.

9.

Nadalje tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim dijelove odredaba čl. 4. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu od 13.10.2006.

10.

U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare tražbine. Nadalje, navodi da nije sporno da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu, mijenjao kamatnu stopu, međutim potrebno je u ovom postupku utvrditi jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno, je li tužitelju nastala šteta. Tuženik tvrdi da se u postupku kolektivne zaštite potrošača na općenit i apstraktan način ispitivalo je li određeno postupanje trgovaca protivno odredbama o Zaštiti potrošača ne ulazeći u konkretno ispitivanje pojedinačnih slučajeva. U predmetu Potrošač utvrđeno je da ugovaranje promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke nije u skladu sa odredbama o zaštiti potrošača, ali u tom postupku nisu izvođeni dokazi radi ocjene jesu li banke pa tako i tuženik doista i zloupotrebljavale te odredbe na štetu potrošača. Ovo jasno proizlazi iz obrazloženja navedene presude Visokog trgovačkog suda iz koje se dade razumjeti da nije isključeno da su u pojedinačnim slučajevima banke predmetnu odredbu koristile sukladno načelu savjesnosti i poštenja, ali to nije bilo predmetom ispitivanja u postupku kolektivne tužbe imajući u vidu njen apstraktni i preventivni karakter.

11.

Promjena kamatne stope tijekom trajanja ugovora o kreditu koja je učinjena po tuženiku nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, sukladno svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik nije niti imao obvezu ugovarati egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjene ugovorne kamate. Nije sporno da je tuženik koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava.

12.

Osim toga tuženik se i poziva na tržišne prilike, budući je rizik banaka koje su davale kreditne plasmane u RH bio veći od europskog tržišta, pa su stoga strane banke u RH hrvatskim državljanima naplaćivale veće kamatne stope, a koje su mogli naplaćivati jer su im to dopuštali pozitivni propisi.

13.

Konačno navodi da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom, a što je među strankama neprijeporno, pa stoga tužitelju ne pripada zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopio ugovor s fiksnom kamatnom stopom.

14.

Zaključno tuženik ističe da:

- iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakon o zaštiti potrošača, Zakon o potrošačkom kreditiranju, Zakon o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive EU 93/13 te prema sudskoj praksi VSRH jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna.

- konkretne kamatne stope koje su bile primijenjene u konkretnom ugovoru određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva.

- nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate

- u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je bila ugovaranje promjenjive, a ne fiksne kamatne stope.

15.

Tuženik osporava da je valutna klauzula kao ugovorna odredba ništetna. Poziva se na odredbu čl. 84. ZZP/03 koja odredba propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16.

U prilog svom shvaćanju poziva se na presudu VSRH Revt-249/14 od 09.04.2015.g. i na presudu Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od 20.09.2017.g. Tuženik drži da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnim ugovorima o kreditu bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i stoga ista ne može biti podvrgnuta testu poštenja.

17.

Tuženik drži da se procjena razumljivosti, uočljivosti i jasnoće pojedine odredbe Ugovora ima ocjenjivati od slučaja do slučaja pa je tako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze.

18.

Predmetni Ugovori o kreditu su solemnizirani kod Javnog bilježnika pa je stoga Javni bilježnik dužan po Zakonu prije solemnizacije rastumačiti tuženiku ugovorne odredbe.

19.

Nadalje tuženik ističe prigovor zastare tražbine za sve utužene iznose.

20.

Stoga, tuženik čineći nespornim da je kamatna stope ugovorena kao promjenjiva, te da je imao zakonsku ovlast jednostrano po svojoj odluci mijenjati visinu te kamatne stope kao i da je visina obveze po kreditu vezana uz valutu CHF bila jasna, lako razumljiva i uočljiva i ne može biti podvrgnuta testu poštenja, predlaže da sud tužitelja u cijelosti odbije s tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka.

21.

U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka pod brojem Ugovora 9012026556 od 13.10.2006. (list 8-11 spisa), solemnizaciju kredita (list 12 spisa), otplatnu tablicu kredita (list 13-14 spisa), pregled uplata (list 15-16 spisa), pročitani su Opći uvjeti poslovanja s građanima (list 26-30 spisa), informaciju o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana (list 31-34 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja (list 55-61 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka (list 120-121).

22.

Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

23.

Među strankama je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o kreditu broj 9012026556 od 13.10.2006. koji je solemniziran po javnom bilježniku kojim Ugovorom o kreditu je tužitelj kod tuženika ugovorio kredit kunske protuvrijednosti od 13.218,37 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Ugovorena je redovna kamata 5,10% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Rok otplate kredita je 7 godina u 84 jednakih mjesečnih anuiteta i namijenjen je za kupnju automobila. Prema Ugovoru kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

24.

Nije sporno niti da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenjala jednostranom odlukom banke i to od početne 5,10% godišnje do 7,45% godišnje, te da je kredit otplaćen dana 29.10.2013.g.

25.

Neprijeporno je da između stranaka nisu bili ugovoreni parametri za promjenu kamatne stope.

26.

Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, te je li odluka o jednostranoj promjeni kamatne stope uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine unatoč pravnom shvaćanju VRSH u presudi Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja jer tužitelj nije bio stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe.

27.

Prijeporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi.

28.

U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štiti. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

29.

Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. i Pž-6632/2017 od 14.06.2018.

30.

Zaključak o razlozima ništetnosti jednostrano promjenjivih kamata nalazi se na 62 stranici navedene presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. "U svakom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni ovog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, neuvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa kojim to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja…."

31.

Presuda i rješenje VTSRH potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod brojem Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine.

32.

Jednostrano promjenjiva kamatna stopa je utvrđena nepoštenom i ništetnom presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 04.07.2013., u presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09.04.2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016.g. Time je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom po svim instancama sudova Republike Hrvatske.

33.

Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g.

34.

Prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

35.

Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno. 36.

Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz Općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

37.

Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

38.

U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

39.

Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

40.

Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

41.

Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

42.

Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

43.

Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja“.

44.

Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

45.

S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

46.

Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

47.

Time je sud utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

48.

Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 2. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

49.

Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

50.

Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

51.

Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

52.

Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. - 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

53.

Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 4. Ugovora o kreditu.

54.

Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

55.

Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

56.

Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

57.

Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

58.

Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

59.

Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 K i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

60.

Slijedom navedenog, a imajući u vidu da su bitne odredbe Ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene valjalo je utvrditi ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu kako je to odlučeno u toč. I. izreke presude.

61.

Istaknuti prigovor po tuženiku da je nastupila zastara tražbine je neosnovan iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od 20.03.2018.g. jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

62.

Kako je pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 13.06.2014. donošenjem presude VTS-a Pž- 7129/13, počeo je toga dana teći zastarni rok od 5 godina, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 10. lipnja 2019.g. to nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

63.

Isto tako sud prema prijedlogu tuženika nije saslušavao stranke, sudionike kreditnog odnosa budući o tome postoji jasna odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.g. u kojoj je navedeno da odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe Zakona o parničnom postupku propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502a st. 1. ZPP- a. S obzirom da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi i na tuženika nema potrebe ponovo provoditi dokazni postupak jer bi suprotno i drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača.

64.

Prema prijedlogu tuženika sud je saslušao tužitelja kao stranku koji je naveo da je htio kupiti novi automobil i otišao je u Autokuću radi kupnje automobila Ford Focus. Taj automobil je kupio za sebe i za svoju obitelj. Iz Autokuće su ga poslali da oni posluju sa PBZ d.d. i da tamo podigne kredit. Kada je došao u banku rekli su mu da za takvu kupnju automobila oni imaju kredit u švicarskim francima. Ispunio je sve papire, potpisao Ugovor o kreditu i vratio se u Autokuću za podizanje automobila. Prometna dozvola je bila položena kod banke do trenutka dok nije kredit u cijelosti otplatio. Sada se ne može sjetiti točno ali znade da se anuitet kredita bitno povećao u odnosu na početni anuitet tijekom otplate kredita. Taj kredit je otplatio zadnjom uplatom anuiteta. U banci mu nitko nije rekao da tečaj kune u odnosu na CHF nitko ne štiti, da taj tečaj CHF-a može porasti, nije mu nitko rekao kako će i koliko porasti kamatna stopa, nego su mu samo rekli da može dobiti kredit u švicarskim francima i da će plaćati kako je ugovoreno, međutim nije bilo tako. On nije imao u vlasništvu nikakvo trgovačko društvo, niti obrt već je bio zaposleni inženjer u građevinskoj firmi.

65.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja saslušanog kao stranke.

66.

Ocjenom iskaza tužitelja sud je utvrdio da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

67.

Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

68.

Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom. 69.

Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

70.

Radi utvrđivanja visine tražbine tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o.

71.

Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je predmetni kredit isplaćen dana 17.10.2006.g., da je početno ugovorena kamatna stopa iznosila 5,10 % godišnje i da je srednji tečaj kreditora na datum isplate kredita iznosio 4,643564 za 1 CHF.

72.

Predmetni kredit je otplaćen u cijelosti dana 29.10.2013.g. Kamatna stopa se tijekom otplate kredita mijenjala od početne 5,10% pa sve do 7,45%, a isto tako se i mijenjao tečaj CHF-a.

73.

Vještak je nadalje našao da temeljem preplate zbog promjene kamatne stope kao i zbog promjene tečaja CHF-a preplata po kreditu iznosi 16.765,53 kune odnosno izrađeno u eurima 2.225,17 €.

74.

Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedaba, a tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka pa je stoga sud nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka u cijelosti prihvatio jer je dan temeljem svih relevantnih podataka, tablica kamatnih stopa, izračuna, te sukladno pravilima znanosti i struke.

75.

Radi toga sud je tužitelju na ime preplate na ime jednostrano promjenjive kamatne stope i na ime preplate temeljem valute dosudio ukupan iznos temeljem preplate anuiteta u iznosu od 2.225,17 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo.

76.

Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano mu naplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

77.

Naime, u ovoj pravnoj stvari tuženik je nedvojbeno nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo on odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos.

78.

Slijedom toga, odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja Zahtjeva. Po shvaćanju ovog suda tuženik je nepošten od dana stjecanja, pa je slijedom toga dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

79.

Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.

80.

Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, troška sastava 4 podnesaka (15.07.2019., 16.04.2020., 14.06.201. i 20.01.2025.), svako po 100 bodova, troška zastupanja na 2 ročišta (22.07.2019. i 20.01.2025.) svako po 100 bodova, te troška pristupa na 4 ročišta (19.01.2022., 20.03.2023., 07.11.2023. i 20.01.2025.), svako po 25 bodova, a sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 9/1, Tbr 9/5 i Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost boda iznosi 2,00 € prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife.

81.

Zbrojeno parnični trošak tužitelja iznosi 800 bodova / 1.600,00 €.

82.

Ovom iznosu pribrojen je trošak 25% PDV-a u iznosu od 400,00 €, troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 68,91 € koja je i plaćena, temeljem Zakona o sudskim pristojbama, te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 265,45 €, čime je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.334,36 €.

83.

Sud nije odlučivao o zatraženom trošku sudske pristojbe na presudu iz razloga što je dana 20.05.2023 stupio na snagu novi Zakon o sudskim pristojbama (" Narodne novine" 118/18 i 51/23) koji izričito propisuje u čl. 11. st. 1. toč. 20., da su Potrošači ex lege oslobođeni troška sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, radi čega tužitelj nije u obvezi plaćati sudske pristojbe.

84.

Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

85.

Radi navedenog odlučeno je kao u točkama I. - III. izreke ove presude.

U Zagrebu, dana 01. rujna 2025. godine

Sutkinja:

Jesenka Jurić Šojat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 4 primjerka pisano putem ovog suda na Županijski sud.

Dostaviti:

- pun tužitelja

- pun tuženika