REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-3237/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužiteljice JH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Krešimir Mihalic, odvjetnik u odvjetničkom društvu Smolčić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, radi utvrđenja i isplate, dana 1. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e :

I. Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/50404607-5103508703 koji su dana 05. travnja 2007.g. sklopili tužitelj FH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320, kao kreditor, kojom je ugovoreno kako je za obradu zahtjeva i odobrenje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 3,00 % (tri posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestokuna), obračunate s datumom Ugovora, a korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana, koja odredba je sadržana u točci 10. Ugovora o kreditu.

2. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju ŠH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 577,34 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 05. travnja 2007.g. pa do isplate, i to do 31. prosinca 2007. g. po stopi od 15 % iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 316,36 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. rujna 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom kao kreditorom sklopila dana 26. 2.2008. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652- 5103853970, solemniziran po javnom bilježniku Mladenu Matošu, [adresa], dana 27. 2.2008. pod brojem: OV-5733/08 (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“), u iznosu od 72.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2. Ugovora o kreditu) s rokom otplate od 216 mjeseci od prijenosa kredita u otplatu (čl. 6. Ugovora o kreditu). Predmetni kredit je prijevremeno otplatila dana 26.1.2012.

U Ugovoru o kreditu sadržana je, između ostalih, i odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita pa je tako odredbom čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno: „Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata.” Temeljem citirane odredbe tuženik je tužitelju po predmetnom kreditu naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 12.172,88 kn, odnosno 1.615,62 EUR te je tužitelj predmetnu naknadu platio 26. 1.2012. Međutim, citirana odredba čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu, koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, je ništetna. Navedene odredba je ništetna jer se o istoj se nije pojedinačno pregovaralo

- radilo se o unaprijed formuliranom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pri čemu je nejasno od čega se uopće sastoji naknada za prijevremenu otplatu kredita te na koji je način određena njena visina, a pritom je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik je, naime, jednostrano odredio ugovorne odredbe o naknadama, pa tako i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Ugovor o kreditu je bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, bez ikakvog pregovaranja s tužiteljem, te tužitelj nije imao mogućnost utjecati sadržaj sporne ugovorne odredbe, a pritom nije bio upoznat niti s visinom naknade niti s načinom na koji se ona određuje. Naime, odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07), važećem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Nadalje, st. 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

Odredbom st. 4. istog članka propisano je pak da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to i dokazati.

Čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. S obzirom da iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da tuženik ima pravo naplatiti naknadu za prijevremeni povrat kredita u skladu s odlukama Banke, a da Ugovor o kreditu ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, takvom ugovornom odredbom tuženik je proizvoljno odredio visinu naknade te se o tome nije pojedinačno pregovaralo pa je predmetna ugovorna odredba ništetna jer je pritom prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača Nadalje, odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je čl. 270. istog zakona propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Prema tome, predmetna ugovorna odredba je ništetna i u smislu odredbe čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, zbog neodređenosti, odnosno neodredivosti činidbe, s obzirom da Ugovor o kreditu ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračunu visine predmetne naknade. Dakle, nametanjem takve ugovorne odredbe tužitelju - o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog ugovora, unaprijed pripremljenog od strane banke – tužena banka je kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Osim toga, tužitelj ukazuje i na čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima sukladno kojem korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje pri čemu je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.), a u kojem slučaju banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.). Odredba čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, koja propisuje zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, prisilne je naravi pa ugovorna odredba koja joj se protivi jest, također, ništetna u smislu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima.

Naposljetku, odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Nadalje, tužiteljica ističe da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Prema tome, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu Ugovora o kreditu kako bi tužitelj mogao predvidjeti posljedice koje iz tog Ugovora o kreditu proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu ugovornu odredbu glede koje tužitelj nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se ovdje zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih strana, i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, na način da je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je, između ostalog, ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, a imajući u vidu da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da je ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to je stoga predmetna ugovorna odredba ništetna. Navedeno rezultira time da je tuženik, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan tužitelju vratiti sve što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, i to zajedno s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dana plaćanja predmetne naknade, a sve to u svezi s čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznima. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presuda sadržaja opisanog u točci I. izreke, sve uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

U prilogu opisane tužbe tužiteljica kao dokaze prilaže preslike Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652-5103853970, izvadak iz knjige položenih ugovora, pregled prometa po partiji kredita za razdoblje od 3.3.2008. do 7.12.2012., ponudu za mirno rješenje spora i tuženikov odgovor na tu ponudu.

2. Sukladno odredbi čl. 284. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku ZPP-a) tuženik je rješenjem od dana 9. 5. 2025. pozvan dostaviti pisani odgovor na tužbu, uz upozorenje na posljedice iz čl. 331b st. 1. ZPP-a. Dostava za tuženika je uredno izvršena dana 15.5.2025.

3. Tuženik u određenom roku od 30 dana nije podnio odgovor na tužbu. Budući tuženik nije osporio istinitost navoda tužbe i osnovanost tužbenog zahtjeva, a isto proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi koje nisu suprotnosti s podnesenim dokazima, to je temeljem čl. 331.b ZPP-a donesena presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe).

4. Odluka o trošku se temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na naknadu troška zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku, prema vrijednosti predmeta spora (1.615,62 EUR), sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Priznat je trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. 1.). Uz vrijednost jednog boda od 2,00 EUR i 25 % PDV-a od 50,00 EUR, trošak iznosi 250,00 EUR. Navedenom trošku treba dodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i na presudu zbog ogluhe u iznosu od 33,18 EUR pa ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 316,36 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1.9.2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, plativo u roku od 15 dana.

U Zagrebu 1. rujna 2025.

Sutkinja:

Ivana Markotić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda županijskom sudu. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Dna:

- tužitelju po pun. uz rj o pristojbi na presudu zbog ogluhe (33,18 EUR)

- tuženiku