Poslovni broj 82P-2798/2021-26

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Šibeniku, OIB:29399232217, po sutkinji Korneliji Dodig, u pravnoj stvari tužitelja AA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Milan Jurčević, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu „Metelko, Knežević i partneri“ d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 17. srpnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Milana Jurčevića, odvjetnika u Splitu i zamjenice punomoćnika tuženika OA, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu „Metelko, Knežević i partneri “ d.o.o. u Zagrebu, na ročištu za objavu presude održanom 1. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članka 1., članka 2. i članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208365161/07 ovjerenog od strane javnog bilježnika Igora Lučeva u Šibeniku, pod brojem: OV- 1615/07 od dana 2. veljače 2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1., ugovoren iznos kredita od 15.700,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama obračunato prema srednjom tečaju HNB-a na dan isplate kredita, članku 2. Ugovora u dijelu kojem je ugovoreno da je tužitelj dužan tuženiku platiti u anuitetima iznos kredita od 15.000,00 CHF, članku 7. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 108,64 CHF po srednjem tečaju HNB-a, važećem za CHF na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208365161/07 ovjerenog od strane javnog bilježnika Igora Lučeva u Šibeniku, pod brojem: OV-1615/07 od dana 2. veljače 2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, da tužitelju AA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 2.157,99 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 2,02 EUR-a od 10.11. 2007., do isplate

- na iznos od 1,81 EUR-a od 10.12. 2007., do isplate

- na iznos od 2,75 EUR-a od 10.01. 2008., do isplate

- na iznos od 3,63 EUR-a od 11.02. 2008., do isplate

- na iznos od 8,76 EUR-a od 10.03. 2008., do isplate

- na iznos od 6,98 EUR-a od 21.04 2008., do isplate

- na iznos od 6,70 EUR-a od 10.05. 2008., do isplate

- na iznos od 6,69 EUR-a od 10.06. 2008., do isplate

- na iznos od 5,69 EUR-a od 26.07. 2008., do isplate

- na iznos od 5,46 EUR-a od 25.08. 2008., do isplate

- na iznos od 6,44 EUR-a od 29.09. 2008., do isplate

- na iznos od 19,13 EUR-a od 20.11.2008., do isplate

- na iznos od 8,47 EUR-a od 10.12.2008., do isplate

- na iznos od 12,92 EUR-a od 10.01.2009., do isplate

- na iznos od 17,48 EUR-a od 09.03.2009., do isplate

- na iznos od 15,75 EUR-a od 10.03.2009., do isplate

- na iznos od 12,59 EUR-a od 10.04.2009., do isplate

- na iznos od 12,53 EUR-a od 11.05.2009., do isplate

- na iznos od 11,97 EUR-a od 10.06.2009., do isplate

- na iznos od 12,46 EUR-a od 03.08.2009., do isplate

- na iznos od 13,59 EUR-a od 01.09.2009., do isplate

- na iznos od 14,60 EUR-a od 01.10.2009., do isplate

- na iznos od 13,68 EUR-a od 01.11.2009. do isplate

- na iznos od 14,24 EUR-a od 01.12.2009. do isplate

- na iznos od 31,10 EUR-a od 01.03.2010. do isplate

- na iznos od 33,56 EUR-a od 01.05.2010. do isplate

- na iznos od 18,50 EUR-a od 01.06.2010. do isplate

- na iznos od 19,33 EUR-a od 01.07.2010. do isplate

- na iznos od 21,83 EUR-a od 01.08.2010. do isplate

- na iznos od 23,60 EUR-a od 01.09.2010. do isplate

- na iznos od 21,31 EUR-a od 01.10.2010. do isplate

- na iznos od 27,99 EUR-a od 01.11.2010. do isplate

- na iznos od 25,09 EUR-a od 01.12.2010. do isplate

- na iznos od 25,56 EUR-a od 01.01.2011. do isplate

- na iznos od 28,24 EUR-a od 01.02.2011. do isplate

- na iznos od 27,85 EUR-a od 01.03.2011. do isplate

- na iznos od 23,42 EUR-a od 01.04.2011. do isplate

- na iznos od 24,75 EUR-a od 01.05.2011. do isplate

- na iznos od 23,06 EUR-a od 01.06.2011. do isplate

- na iznos od 26,74 EUR-a od 01.07.2011. do isplate

- na iznos od 30,16 EUR-a od 01.08.2011. do isplate

- na iznos od 31,06 EUR-a od 01.09.2011. do isplate

- na iznos od 44,17 EUR-a od 01.10.2011. do isplate

- na iznos od 30,52 EUR-a od 01.11.2011. do isplate

- na iznos od 28,83 EUR-a od 01.12.2011. do isplate

- na iznos od 28,94 EUR-a od 01.01.2012. do isplate

- na iznos od 28,94 EUR-a od 01.02.2012. do isplate

- na iznos od 30,83 EUR-a od 01.03.2012 do isplate

- na iznos od 93,98 EUR-a od 10.04.2012 do isplate

- na iznos od 31,71 EUR-a od 15.05.2012 do isplate

- na iznos od 32,48 EUR-a od 14.06.2012 do isplate

- na iznos od 31,31 EUR-a od 17.07.2012 do isplate

- na iznos od 31,11 EUR-a od 21.08.2012 do isplate

- na iznos od 29,95 EUR-a od 13.09.2012 do isplate

- na iznos od 30,56 EUR-a od 10.10.2012 do isplate

- na iznos od 31,73 EUR-a od 10.11.2012 do isplate

- na iznos od 31,37 EUR-a od 10.12.2012 do isplate

- na iznos od 31,95 EUR-a od 10.01.2013. do isplate

- na iznos od 30,44 EUR-a od 10.02.2013. do isplate

- na iznos od 29,98 EUR-a od 10.03.2013. do isplate

- na iznos od 56,78 EUR-a od 01.04.2013. do isplate

- na iznos od 3,60 EUR-a od 10.05.2013. do isplate

- na iznos od 29,70 EUR-a od 10.06.2013. do isplate

- na iznos od 28,14 EUR-a od 10.07.2013. do isplate

- na iznos od 29,23 EUR-a od 10.08.2013. do isplate

- na iznos od 29,94 EUR-a od 10.09.2013. do isplate

- na iznos od 30,86 EUR-a od 10.10.2013. do isplate

- na iznos od 30,94 EUR-a od 11.11.2013. do isplate

- na iznos od 31,49 EUR-a od 10.12.2013. do isplate

- na iznos od 35,58 EUR-a od 10.01.2014. do isplate

- na iznos od 25,01 EUR-a od 13.02.2014. do isplate

- na iznos od 25,45 EUR-a od 10.03.2014. do isplate

- na iznos od 25,18 EUR-a od 10.04.2014. do isplate

- na iznos od 24,68 EUR-a od 10.05.2014. do isplate

- na iznos od 24,58 EUR-a od 10.06.2014. do isplate

- na iznos od 24,98 EUR-a od 10.07.2014. do isplate

- na iznos od 25,73 EUR-a od 11.08.2014. do isplate

- na iznos od 26,00 EUR-a od 10.09.2014. do isplate

- na iznos od 25,78 EUR-a od 10.10.2014. do isplate

- na iznos od 26,61 EUR-a od 10.11.2014. do isplate

- na iznos od 26,83 EUR-a od 10.12.2014. do isplate

- na iznos od 26,91 EUR-a od 10.01.2015. do isplate

- na iznos od 26,96 EUR-a od 10.02.2015. do isplate

- na iznos od 26,96 EUR-a od 10.03.2015. do isplate

- na iznos od 26,96 EUR-a od 10.04.2015. do isplate

- na iznos od 26,96 EUR-a od 11.05.2015. do isplate

- na iznos od 26,96 EUR-a od 10.06.2015. do isplate

- na iznos od 26,96 EUR-a od 10.07.2015. do isplate

- na iznos od 26,96 EUR-a od 10.08.2015. do isplate

- na iznos od 26,96 EUR-a od 10.09.2015. do isplate, a koje se zakonske zatezne kamate računaju prema stopi koja se za razdoblje od 1.srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) koja je stupila na snagu 1.srpnja 2002., a koja iznosi 15% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a u slučaju promjene kamate prema kamatnoj stopi koja se određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

IV. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, da tužitelju AA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati parnični trošak u iznosu od 1.981,81 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

i

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena u podnesku tužitelja od 12. ožujka 2025. kojom je isti uredio tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 30. siječnja 2007. s tuženikom, kao kreditorom, sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. 3208365161/07 (dalje: Ugovor) na temelju kojeg da mu je stavljen na raspolaganje kredit iskazan kao 15.700,00 CHF, a isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a 4. veljače 2016. da je s tuženikom sklopio Dodatak Ugovora o kreditu. Nadalje je naveo da je tuženik u unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. i 7., ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, dok je otplatu kredita u čl. 2. Ugovora vezao uz navedenu valutu te je ujedno u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu 4,90% godišnje pritom ugovorivši kako je ista promjenjiva u skladu s odlukom banke, čime ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja i ugovaranja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ista mijenjati. Postupanje na opisani način tj. ugrađivanje nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbe o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da se prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovaralo niti utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, pa da je tuženik suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u Zakon o zaštiti potrošača, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

1.1. Nadalje je naveo da je zbog opisanog protupravnog postupanja tuženika protiv istog vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, u kojem postupku da je Visoki trgovački sud RH 13. lipnja 2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod posl. br. Pž-7129/13-4, u točki II. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik (kao prvotuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno da je isti sud svojom presudom pod posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio navedenu prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP/03.), i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 dalje: ZZP/07.), i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Naveo je i da je na temelju odgovarajuće dokumentacije izradio izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita po tom izračunu da iznosi 15.427,77 kuna. Stoga, kraj činjenice da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, da ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, i to na temelju čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502.c Zakona o parničnom postupku te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, sve u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je ovdje tuženik neosnovano stekao pa je ustao zahtjevom tražeći da se ništetnima i bez pravnog učinka utvrde naprijed navedene nepoštene odredbe Ugovora te tuženiku naloži da mu isplati nepripadno stečen iznos uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate počevši od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, navodeći prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer da tužitelj nije dokazao status potrošača niti da se sredstvima koristio isključivo za potrošačke svrhe, zatim prigovor zastare smatrajući da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok koji u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi sa čl. 230. Zakona o obveznim odnosima teče od plaćanja koje je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima. Obzirom da je tužba podnesena 29. prosinca 2021. to da je prošlo više od tri godine, odnosno više od pet godina kada bi se primjenjivali dulji rokovi zastare, od pojedinih plaćanja koja je tužitelj vršio. Ističe i da su stranke 4. veljače 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR-a čime da je stvorena nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca zbog čega tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetne odredbe osnovnog ugovora niti posljedično tražiti bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Nadalje navodi da bi zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bio neosnovan jer da kada se vraća stečeno bez osnove, da se vraća zajedno sa zateznim kamatama, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik da se u smislu čl. 214. ZOO-a ima smatrati savjesnim pa da bi stjecatelju, tužitelju, kamate pripale od dana podnošenja zahtjeva. Osim toga da je tužitelju priznata pretplata u konverziji u iznosu od 6.153,97 kuna i da bi u slučaju da dosudi tužitelju pretplate početnim parametrima tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Smatra i da je sud dužan, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim, u obzir uzeti i razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, a koji iznos da je vidljiv iz nalaza i mišljenja vještaka.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj u podnesku od 12. ožujka 2025. konačno uređuje tužbeni zahtjev sukladno istom, a što je sud dopustio vodeći se zaključkom VSRH sa sastanka od 26. studenog 2021. posl. br. Su IV-162/2021, koji zaključak glasi „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem“.

4. U dokaznom postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208365161/07 od 30. siječnja 2007., Dodatka ugovoru o kreditu od 4. veljače 2016., informativnog sažetka izračuna konverzije i izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015., prijepisa izračuna efektivne kamatne stope od 27. listopada 2021., prometa po predmetnom kreditu u razdoblju od 30. siječnja 2007. do 10. travnja 2019., dopisa tuženika od 12. studenog 2015. s prilogom informativnim sažetkom izračuna konverzije, nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Marijana Jovića iz Solina od 28. studenog 2021., nalaza i mišljenja sudske vještakinje Danijele Bijelić od 20. veljače 2023., te iskaza tužitelja.

5. Uređeni tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da je Ugovor ništetan u dijelu odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te zahtjev tužitelja radi isplate nepripadno plaćenog iznosa zbog promjene tečaja i promjene kamatne stope u odnosu na ugovorenu zajedno sa zateznom kamatom.

7. Nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208365161/07 od 30. siječnja 2007. kojim je tuženik plasirao tužitelju namjenski kredit za adaptaciju kuće od 15.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,90% godišnje, koja je promjenjiva sukladno odluci banke. Nije sporno ni da je izvršena konverzija predmetnog kredita.

8. Sporno je, međutim, pitanje osnova i visine utužene tražbine. Sporno je jesu li ovakve ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno jesu li ništetne, te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog jednostrane promijene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, te ukoliko jest tijek zakonskih zateznih kamata na istu. Također, sporno je i je li nastupila zastara utuženog potraživanja i ima li tužitelj status potrošača. Sporno je i ima li tužitelj pravni interes za vođenje ove parnice s obzirom na provedenu konverziju.

9. Prvostupanjski sud smatra da je odredba Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da se o promjeni nije pojedinačno pregovaralo, ništetna sukladno čl. 322., u vezi s čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, te čl. 81. stavkom 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07,79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13). Ovo stoga jer je tuženik iskoristio svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž-7129/2013-4., da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik poduzimao bile nezakonite. Suprotno navodima tuženika, prvostupanjski sud, imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. god. pod br. P-1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tuženik, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave, ovaj sud smatra da je iz navedenih razloga ništava i odredba predmetnog Ugovora o kreditu ( čl. 2.) kojom se isto regulira, slijedom čega na sporni pravni odnos treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, te tužitelju dosuditi razliku anuiteta prema nalazu i mišljenu sudskog vještaka za financije.

10. U presudi Suda EU - presude broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Ovaj sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

11. U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/16 od 3.listopada 2017. i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno i u ugovoru zaključenom između stranaka. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP- a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjsku presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima. Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, u povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je prvostupanjski sud, i u ovom sporu, primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te takvu ugovornu odredbu (čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu) smatra ništetnom.

12. Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a, nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO-a. Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

13. Ovdje valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i UIII- 4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

14. Što se tiče svojstva potrošača tužitelja valja reći da iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom namjenskom ugovoru o kreditu navedeno i to od strane tuženika, da se kredit odobrava za adaptaciju kuće i to tužitelju kao fizičkoj osobi, a u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Podredno se navodi i da imajući u vidu stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni broj Rev- 3142/2018-2 od 19.3.2019. prema kojemu citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a radi čega da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZPP-a. Stoga je tuženikov prigovor vezano za status potrošača tužitelja ocijenjen neosnovanim.

15. Što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-a sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, 102/15, dalje u tekstu: ZIDZOPK), valja reći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c toč. 6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog dodatka između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se ni odredbama ZIDZOPK, a niti navedenim dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama, tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-a. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje pretplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-a i utvrđen iznos pretplate na dan 30. rujna 2015. sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju u potpunosti vraćen novčani iznos koji je preplatio tuženiku.

16. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

17. Dakle, tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao činjeničnu osnovu tužbe - da je s tuženom bankom sklopio predmetni Ugovor o namjenskom kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP-a te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

18. Na okolnost visine iznosa koji je tuženik dužan isplatiti tužitelju, provedeno je vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za financijsko-računovodstvene poslove Danijeli Bijelić iz Šibenika, koja je u nalazu i mišljenju u bitnome navela da razlika (pozitivna) nastala uslijed plaćanja po uvećanoj kamatnoj stopi (u odnosu na ugovorenu) i većem tečaju valute CHF (u odnosu na početni tečaj) iznosi 2.157,99 EUR-a. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao prigovor, dok se tuženik referirao na vještvo ističući pravna pitanja koja nisu predmet financijskog vještačenja pri čemu je naveo da ne osporava matematički izračun, pa je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje smatrajući da je izrađen stručno, jasno, obrazloženo, te sukladno članku 258. ZPP-a.

19. U odnosu na navode tuženika da bi sud prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva trebao uzeti u obzir iznos za koji je prilikom konverzije priznata pretplata tužitelju te umanjeno njegovo potraživanje po ugovornom odnosu, ističe se da je čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Nedvojbeno je, po ocjeni ovog suda, da je tužitelju plaćanjem anuiteta prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema srednjem tečaju za CHF u kunskoj protuvrijednosti, važećem na dan dospijeća u promatranom razdoblju, nastala šteta (umanjenje imovine), dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi Ugovora, pri čemu je za naglasiti da je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa tako time mijenjao i dugovani iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, pa kako su odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetne to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je isti bio upoznat i koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora u visini od 4,90 % godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko navedenog iznosa kamatne stope, ali i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita.

20. Tužitelju su suđene i zatražene zatezne kamate na dosuđenu glavnicu po stopi iz čl. 29. ZOO-a s obzirom da je odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, to ako je stjecatelj nepošten, a u konkretnom slučaju tuženik to jeste bio upravo zbog načina utanačenja spornih čimbenika (jer se kod promjena kamatne stope i korištenja devizne klauzule u CHF-u tuženik kao ugovorna strana morao rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, a nije), od dana stjecanja, inače od dana podnošenja zahtjeva.

21. Na kraju se cijeni važnim naglasiti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stav da potrošači imaju pravo na punu restituciju, pri čemu je isti stav nedvojbeno sukladan obvezi da domaće pravo tumači u duhu prava i sudske prakse Suda Europske unije. Susljedno tom stavu je i rješidba (Rev-2245/17 od dana 20. ožujka 2018. godine) kojom je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koja odluka, između ostalog sadrži tri pravila o učincima ništetnosti iz presuda Europskog suda u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15. Po tom stavu potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Slijedom istog stava korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija, neovisno što se pristanak na istu tumači dragovoljnim (što je relativno tumačenje kada se sagledaju aspekti odbijanja moguće konverzije i „preostale opcije“ u tom slučaju), ne smiju biti u slabijem položaju (nejednakom) u odnosu na potrošače u CHF kreditima koji iste nisu konvertirali. Učinci (u svezi početno ugovorenog tečaja i kamatnu stopu) iz ranije obrazložene kolektivne presude protežu se na sve CHF potrošače, tako i ovdje tužitelja koji je svoj kredit konvertirao. Pri tom se cijeni da je od odlučujućeg značaja, a to i u svezi navodima tuženika, je li isti preplaćenim iznosom pri konverziji zatvarao matematički gledano „ispravnu“ glavnicu, tj. onu po početnom otplatnom planu, koja u sebi sadrži početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu. Tuženik se nije upustio u dokazivanje, osim paušalnog istaknutog prigovora da je tužitelju priznao ranije navedeni iznos nakon konvertiranja predmetnog kredita, da je pri izvršenoj konverziji postupao na opisani način, a bio je to dužan učiniti prema odredbama st. 1. čl. 7. i st. 1. čl. 219. ZPP-a kojima je propisano da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, tj. da su stranke dužne iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojim pobijaju navode i dokaze protivnika. Tuženik nije niti pokušao predložiti izvođenje dokaza kojima bi se sa sigurnošću mogle utvrditi odlučne činjenice o načinu (metodologiji i parametrima) na koji je isti izvršio inače nespornu konverziju, niti je isticao kakvo potraživanje prema tužitelju pa je sud odlučujući sukladno odredbama čl. 2. st. 1. ZPP- a u ovoj parnici presudio kako je navedeno.

22. U svezi stava tuženika da prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta treba uzeti u obzir tzv. negativne razlike ovaj sud takvo pravno pitanje (materijalnopravne prirode) smatra neosnovanim. Naime, činjenica je da tuženik u postupku nije postavio nikakav određeni zahtjev, kako protutužbeni, tako niti prigovor prijeboja u svezi negativnih razlika, pa ne postoji nikakav osnov za umanjenje iznosa koje je tuženik nesporno temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi stekao od tužitelja po predmetnom ugovoru o kreditu. Tako i Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-549/23 od 18. prosinca 2023. navodi slijedeće: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK– CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." S time da ovaj sud smatra kada bi takav zahtjev i postojao isti bi bio u direktnoj suprotnosti s čl. 323. st. 2. ZOO-a prema kojoj ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog pravnog posla (a to je u konkretnom slučaju tuženik) odgovara svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima slučaja nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Osim toga tužitelj plaćanjem anuiteta kredita nije ništa primio zbog čega niti nema obvezu bilo što vratiti temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a.

23. U pogledu istaknutog prigovora zastare, sud nalazi da isti nije osnovan. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od dana 20. veljače 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Također, navedeni pravni stav proizlazi i iz shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 od 30.siječnja 2020. godine u kojem je navedeno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st.1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine donio pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu te kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. godine donio pravomoćnu presudu u dijelu valutne klauzule te kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 29. prosinca 2021., dakle u roku od 5 godina od pravomoćnosti navedenih presuda, prigovor zastare tuženika je odbijen.

24. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je uređeni tužbeni zahtjev osnovan, pa je odlučeno kao u izreci.

25. O kamatama je odlučeno temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

26. O trošku je odlučeno sukladno čl. 154. st. 5., čl. 155. i čl. 164. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22) te je tužitelju određen trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a (Tbr. 7. 1.), pristupa na ročište od 27. svibnja 2022. u iznosu od 50,00 EUR-a (Tbr. 9. 5.), zastupanja na ročištima od 4. listopada 2022., 10. studenog 2022. i 17. srpnja 2022. u iznosima od po 200,00 EUR-a (Tbr. 9. 1.), sastava podnesaka od 10. veljače 2022., 22. travnja 2022., 28. travnja 2022. i 12. ožujka 2025. u iznosima od po 200,00 EUR-a ( Tbr. 8.1.), čemu valja pribrojiti trošak vještačenja (331,81 EUR-a), što ukupno iznosi 1.981,81 EUR-a. Odbijen je zahtjev za naknadom troška za pristup na ročište za objavu presude budući da na isto punomoćnik tužitelja nije pristupio.

27. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci odluke.

U Šibeniku, 1. rujna 2025.

S U T K I NJ A

Kornelija Dodig

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od obavljene dostave iste. Stranci uredno obaviještenoj o ročištu objave rok za žalbu teče od dana objave, dok stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu objave rok za žalbu teče od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuju Županijski sud iz čl. 4 st. 3. Zakon o područjima i sjedištima sudova (NN 128/14) i čl. 51 st. 3. Pravilnika o radu u sustavu e Spis ("Narodne novine" 35/15).

DN-a:

- strankama, po punomoćnicima