Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-293/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca, Vinke Vrančić predsjednice vijeća, Vesne Britvec članice vijeća i suca izvjestitelja i Josipa Štrucelja člana vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice SA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Željki Horvat Šoš, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupanog po odvjetnicima Odvjetničkog društva Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9235/2019-47 od 25. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9235/2019-47 od 25. veljače 2025., potvrđuje.

II Prihvaća se djelomično žalba tuženika u odnosu na odluku o troškovima postupka, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9235/2019-47 od 25. veljače 2025. u pobijanom dijelu pod točkom VII., izreke preinačava na način:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.267,85 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. veljače 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana,

dok se u preostalom dijelu za iznos od 677,54 EUR tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova odbija kao neosnovan.

III Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak žalbe u iznosu od 20,65 EUR, a s razlikom od 392,28 EUR do traženog iznosa od 412,93 EUR odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9235/2019-47 od 25. veljače 2025., točkom I., izreke utvrđuje se ništetnim dio odredbi Ugovora o namjenskom [broj kredita], broj kreditne partije 7103332180, od **.**.2006. sklopljen između GA, [adresa], kao Korisnika kredita, tužiteljice SA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], (ranije na adresi [adresa]) kao sudužnika i tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10 (prije Paromlinska 2) koji je potvrđen kod javnog bilježnika Zorana Jelavića iz Zagreba, pod brojem OU-846/2006. dana 9. listopada 2006., i to u čl. 2. dio odredbe koji glasi: "….koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d." te u čl. 7. dio odredbe koja glasi: “Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete."

Točkom II., izreke navedene presude utvrđuje se ništetnim dio odredbi Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu, broj Dodatka Ugovoru: [broj kredita] je sklopljen 16. 11. 2007. između tužiteljice SA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], (ranije na adresi [adresa]) kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10 (prije Paromlinska 2) i to u čl. 2. dio odredbe koji glasi: „…koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o uvjetima pod kojima se odobravaju stambeni krediti zaposlenicima Klijenata –pravnih osoba i Ugovor o odobravanju stambenih kredita zaposlenicima društva Simens d.d. od **.**.2005. (u daljnjem tekstu: Ugovor o suradnji)..“ te u čl. 5. dio odredbe koja glasi: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o uvjetima pod kojima se odobravaju stambeni krediti zaposlenicima Klijenata –pravnih osoba ili Ugovoru o suradnji, korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“

Točkom III., izreke utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržane u članku 4. Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu, broj Dodatka Ugovoru:3207543803/06., broj računa 7103332180 koji je sklopljen 27. 09. 2011. između tužiteljice SA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], (ranije na adresi [adresa]) i tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10 (prije Paromlinska 2) koji glasi: "Za slučaj izmjene promjenljive kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.“

Točkom IV. izreke prvostupanjske presude nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužiteljici SA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 3.351,04 EUR sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana, a kako to i proizlazi iz navedene presude. Točkom V., izreke nalaže se tuženiku, da tužiteljici, isplati iznos od 2.046,87 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 27.1.2012. do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

Točkom VI., izreke odbija se tužiteljica sa dijelom zahtjeva u kojem od tuženika potražuje isplatu iznosa od 248,85 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 13.6.2019. do isplate, kao neosnovanim.

Točkom VII., izreke prvostupanjske presude nalaže se tuženoj, da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.631,78 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 25. veljače 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

Točkom VIII., izreke odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 313,61 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 25. veljače 2025. do isplate.

Tužiteljica je povukla dio tužbenog zahtjeva te je rješenjem sadržanim u navedenoj presudi utvrđeno da je tužiteljica povukla tužbu u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 578,76 EUR i 488,95 EUR.

2. Protiv navedene presude i to protiv dijela pod točkama I., II., III., IV., V. i VII. tuženik je pravovremeno izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupak iz članka 354. stavak 2. točka 8., točka 11. i točka 12. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01.,117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19,80/22,114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome smatra da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati o odredbama spornog ugovora, iako iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije ulazila u detalje ugovora, da je prihvatila ugovor u valuti CHF kao povoljniji. Tuženik upućuje na odluke Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-837/2023-2 od 19. studenog 2024. Tuženik dalje navodi da tužiteljica nije postupala s dužnom pažnjom i razboritošću i da je tijekom otplate kredita dva puta utjecala na promjenu kamatne stope, obzirom je u studenom 2007., sklopila Dodatak ugovoru koji nije utjecao na kamatnu stopu. Tako da nova kamatna stopa u tom Dodatku iznosi 4,85 %, kao da je i drugim Dodatkom od rujna 2011., određeno da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja dodatka, pa da je tužiteljici svakako bila poznata promjena kamatne stope, i da je pristala na tu promjenu. Tuženik se poziva na presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1640/2024 od 5. studenog 2024. Tuženik osporava i visinu dosuđenog iznosa, navodeći da je zbroj pojedinačnih mjesečnih iznosa koji su dosuđeni tužiteljici 3.351,02 EUR, a da u izreci se dosuđuje kao ukupan iznos 3.351,04 EUR. Tuženik smatra da se na Dodatak Ugovora o kreditu iz rujna 2011., ne mogu primjenjivati utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, jer se ne odnose na to razdoblje. Tuženik osporava i raspravno rješenje od 20. veljače 2023., kojim je prvostupanjski sud dopustio, odnosno prihvatio prijedlog tužitelja za provođenje dopunskog vještačenja u odnosu na kamatnu stopu od 4,85 % umjesto kamatne stope koja je glasila prema ugovoru iz 2006. 4,50 %. Tuženik smatra da ta okolnost nema utjecaja na primjeni članka 299. ZPP-a. Tuženik smatra da je pogrešno pozivanje i tužiteljice i prvostupanjskog suda na odredbu članka 502.a i c ZPP-a, kao i na odluke proizišle iz spora po kolektivnoj tužbi u kojoj tužiteljica nije sudjelovala kao stranka. Tuženik osporava i status potrošača tužiteljice, te da tuženik nije dužan dokazivati da tužiteljica nije potrošač, kao i da sud ne cijeni stručnu spremu tužiteljice obzirom je ona osoba specifičnog znanja - rukovoditelj službe računovodstva u društvu ATOS IT. Tuženik dalje navodi da tužbom nisu obuhvaćeni sve stranke Ugovora o kreditu budući je suprug tužiteljice ABC založni dužnik. Osporava i odluku o troškovima postupka. Tuženik predlaže žalbu prihvatiti, pobijanu presudu preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku, a u protivnom predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana u odnosu na predmet spora.

5. Žalba tuženika djelomično je osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

6. Ispitujući zakonitost prvostupanjske presude izreke povodom žalbe tuženika, a i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a. Nije osnovan žalbeni razlog apsolutno bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. i 12. ZPP-a. Naime, prvostupanjski je sud dao jasne, valjane i iscrpne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni, te nije prekoračio tužbeni zahtjev . Činjenično stanje je pravilno utvrđeno te je pravilno primijenjeno materijalno pravo, osim u odnosu na odluku o troškovima postupka.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o [broj kredita], broj kreditne partije [broj kredita], od **.**.2006. sklopljen između GA, kao korisnika kredita, Dodatka Ugovoru: [broj kredita] računa [broj kredita] koji je sklopljen 16. studenog 2007. između tužiteljice SA, kao korisnika kredita i tuženika, Dodatka Ugovoru o kreditu, broj Dodatka Ugovoru:[broj kredita]/06., broj računa [broj kredita] koji je sklopljen 27. rujna. 2011. između tužiteljice SA i tuženika, a koje su vezane za valutu CHF, te zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa od 3.351,04 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni utuženi iznos od dana dospijeća do isplate, a za koji iznos tužitelj tvrdi da je kredit preplatio uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, i zahtjev za isplatu iznosa od 2.046,87 EUR na ime naknade za prijevremeno otplaćen kredit.

8. Iz pobijane presude kao i iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su suprug tužiteljice GA, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili Ugovor o namjenskom [broj kredita], broj kreditne partije [broj kredita], **.**.2006. u iznosu kunske protuvrijednosti od 189.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate, uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50 %, s rokom otplate od 180 mjeseci,

- da je kredit odobren za izgradnju,

- da su 16. studenog 2007. suprug tužiteljice, GA kao dotadašnji korisnik kredita i tužiteljica kao dotadašnji sudužnik sklopili Ugovor o ustupanju Ugovora o namjenskom [broj kredita] kojim su dotadašnji korisnik kredita, GA i dotadašnji sudužnik kredita SA ustupili primatelju - tužiteljici SA Podgorski Osnovni Ugovor o namjenskom [broj kredita],

- da je tužiteljica u svojstvu Korisnika kredita **.**.2007. sa tuženikom sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim su mijenjane i dopunjene pojedine odredbe [broj], između ostalog i redovna kamata koja iznosi 4,85 % na dan sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu,

- da je tužiteljica u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom dana **.**.2011. sklopila Dodatak Ugovoru o namjenskom kreditu kojim su mijenjane i dopunjavane pojedine odredbe Ugovora o kreditu, između ostalog i rok otplate kredita koji iznosi 422 mjeseca,

- da je kredit prijevremeno otplaćen 23. siječnja 2012.,

- da je vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz društva DARFIN d.o.o., utvrđeno da ukupno potraživanje tužiteljice temeljem promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika na ime razlike obračunatih kamata primjenom ugovorene kamatne stope za utuženo razdoblje iznosi 25.248,50 kn, odnosno 3.351,04 EUR, sa zateznom kamatom od dan kada je izvršena pojedina uplata tuženiku, i da ukupna razlika između prijevremene otplate prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na prijevremenu otplatu prema početnom otplatnom planu iznosi 15.422,11 kn, odnosno 2.046,87 EUR, (fiksni tečaj 1 EUR=7,53450 kn),

- da su sporne odredbe, kako osnovnog Ugovora o namjenskim kreditu od 3. listopada 2006., tako i Dodatka Ugovoru o kreditu od **.**.2007. i od 27. rujna 2011., ništetne obzirom na pravomoćne presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., i presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

- da je prema navedenim presudama iz kolektivnog spora ovdje tužena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to članka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je uvidom u predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, kao i u zaključene Dodatke Ugovoru na namjenskom kreditu, uvidom u iskaz tužiteljice, utvrđeno da je Ugovor o namjenskom kreditu sklopljen radi izgradnje, a u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP, a koje svojstvo tuženik tijekom postupka nije ničime osporio, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tužiteljica Ugovor o namjenskom kreditu sklopila u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa da tužiteljica ima svojstvo potrošača,

- da je prema odredbi članka 502.c ZPP-a, sud u ovome postupku vezan pravnim utvrđenjima presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pa nije obvezan provoditi dokazni postupak radi utvrđenja činjenica o kojima ovisi odluka o nepoštenosti i ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu, konkretno činjenice nerazumljivosti osporenih ugovornih odredaba tužitelju kao prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti u općim informacijama koje je kroz opće ili tržišne komunikacije davala tužena banka, nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te posljedično tome i postojanja znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama

- da se o spornim odredbama, kako osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu, tako i kasnije zaključenim dodacima nije pojedinačno pregovaralo,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da od strane djelatnika tuženika nisu bili upozoreni na posebne rizike ugovaranja kredita u CHF, koji je u vrijeme sklapanja osnovanog ugovora bio povoljniji, kao ni o značenju promjenjive kamatne stope prema Odluci banke,

- da tuženik nije dokazao da bi od strane djelatnika tuženika tužiteljica bila neposredno informirani o navedenoj okolnosti,

- da tražbina tužiteljice nije u zastari, obzirom na odredbu članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.; dalje: ZOO), sukladno kojoj tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, da prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem članka 241. ZOO, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, te na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, i obzirom da je u konkretnom slučaju zastara za potraživanje s osnova povrata preplaćenog temeljem ništetne odredbe o otplati kredita primjenom valutne klauzule u CHF počela teći 15. lipnja 2018., a da je predmetna tužba podnesena prije isteka općeg zastarnog roka dana 12. lipnja 2019.

- da je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim zahtjev s osnova stjecanja bez osnove, a s obzirom da je tužiteljica sukladno članku 323. stavak 1. ZOO i članka 1111. stavak 1. ZOO stekla pravo na povrat svih neosnovano plaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi od trenutka sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

9. Činjenično stanje kako je utvrdio prvostupanjski sud prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kao pravilno utvrđeno.

10. Iz pobijane presude kao i iz stanja spisa, a i sada u žalbenoj fazi sporno je jesu li ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, i to ne samo osnovnog ugovora, već i svih kasnijih sklopljenih dodataka osnovnog ugovora o namjenskom kreditu, je li se sa tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u odnosu sporne odredbe, sporna je pravilnost materijalnoga prava u odnosu na istaknuti prigovor zastare kao i početak tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose, sporan je status potrošača tužiteljice, te je sporno i pozivanje prvostupanjskog suda na odluke donesene u sporu kolektivne zašite i na odredbe članka 502.c ZPP-a. Nadalje, tuženik čini i spornu aktivnu legitimaciju, odnosno da je na strani tužitelja trebao biti obuhvaćan i suprug tužiteljice koji je u predmetnom pravnom poslu bio sudužnik.

11. Nije sporno da je suprug tužiteljice sudužnik tužiteljici - korisniku kredita.

11.1. Sudužnik je osoba koja glavnom dužniku - korisniku kredita, povećava kreditnu sposobnost. Što znači da ako dužnik nema dovoljno visoku plaću kojom može pokriti željenu mjesečnu ratu ili anuitet, sudužnik će svojim prihodom omogućiti dobivanje kredita. Istodobno, solidarno je odgovoran za urednu otplatu kredita. Sudužništvo povećava kreditnu sposobnost dužnika tako da njegovim uključivanjem u kreditni odnos potencijalni korisnik može ostvariti pravo na veći iznos kredita, stoga u ovom konkretnom slučaju suprug tužiteljice kao sudužnik nema aktivnu legitimaciju da nastupa kao tužitelj, on ne može nastupati samostalno kao tužitelj. Ako je osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tada se tužbeni zahtjev odbija, dakle nema mjesta donošenju posebne odluke o prigovoru nedostatka (a ne promašene) aktivne legitimacije, jer je ona sadržana u odluci o samom tužbenom zahtjevu kojim se obveza isplate nalaže samo u odnosu na 1. tužiteljicu koja je korisnik kredita.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno je da je i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita kod sklapanja ugovora o potrošačkim kreditima koristeći ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita kod sklapanja ugovora o potrošačkim kreditima koristeći ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, a da tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa .

13. Nesporno je da je predmetni kao osnovni Ugovor, tako i kasnije sklopljeni dodaci, bio standardni ugovor o potrošačkom kreditu kakav je tužena banka sklapala u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi. Dakle, predmetni Ugovor i dodaci Ugovoru predstavljaju tipski ugovor, a iz sadržaja tužbe, kao i iz iskaza tužiteljice nesporni proizlazi da tužiteljica, neovisno o njenoj stručnoj spremi, nije u dovoljnoj mjeri informirana o tome što i kako utječe na promjenu vrijednosti valute CHF, kao i značenje o promjeni stope zatezne kamate prema jednostranoj odluci banke o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, te je suprotno žalbenim razlozima tuženika takvim ugovaranjem nastala neravnoteža među strankama na teret potrošača.

14. Prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH zauzetom u odluci broj Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., prihvaćenim i po Sudu Europske unije u predmetima C-609/19; spojeni predmeti C-776/19 i C-782/19, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 individualnih restitucijskih zahtjeva, a u individualnim parnicama radi isplate pokrenutim povodom pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi primjenjuje se opći petogodišnji rok zastare.

15. Stoga tražbina tužiteljice nije zastarjela jer je podnošenjem kolektivne tužbe čiji se učinak proteže i na postupak pokrenut po tužbi tužitelja u ovom predmetu, prema članku 241. Zakona o obveznim odnosima, prekinuta je zastara i rokovi počinju ponovno teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke, i to u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018., a kako to pravilno obrazlaže i sud prvog stupnja u pobijanoj presudi.

16. Provedenim vještačenjem je utvrđeno da je tužiteljica preplatila ukupno po osnovi promjenjive kamatne stope 25.248,50 kn, odnosno 3.351,04 EUR, te u odnosu na prijevremenu otplatu prema početnom otplatnom planu iznos od 15.422,11 kn, odnosno 2.046,87 EUR( fiksni tečaj 1 EUR=7,53450 kn).

17. Činjenica da zbroj pojedinačnih mjesečnih iznosa iz točke IV. izreke, je manji za 0,2 EUR/cent od iznosa navedenog u točci IV. izreke, nije povreda takvog značaja da utječe na zakonitost pobijane presude, jer tuženika obvezuju navedeni mjesečni iznosi sa zateznom kamatom od dana uplate svakog mjesečnog iznosa do isplate.

18. Nadalje, iako je tužiteljica sa tuženikom zaključila dodatak osnovnom Ugovoru o namjenskom kreditu **.**.2007., u kojemu je navedena drugačija stopa zatezne kamate ( 4,85%) od one iz osnovnog ugovora od **.**.2006. (4,50%), kao i onog od **.**.2011., ne znači da je tuženik sa tužiteljicom pregovarao o vezanosti visine kamatne stope sa Odlukom banke, a navedeni Dodatak sklopljen je samo iz razloga što je tužiteljica radila kod poslodavca Simens d.d. koji je sa tuženikom imao poslovnu suradnju prema kojoj zaposlenici Simensa d.d. mogu ostvariti kredit sa nižom kamatnom stopom. U oba slučaja dodataka osnovnom ugovoru tužiteljici je ponuđen već ispisan dodatak ugovoru, i vještak je izradio nalaz i mišljenje obzirom na kamatne stope navedene u osnovnom ugovoru kao i dodacima tom ugovoru.

19. Žalbeni razlog tuženika koji se odnosi na raspravno rješenje suda od 20. veljače 2023., o provođenju dopunskog vještačenja u odnosu na kamatnu stopu iz sklopljenih dodataka osnovnom Ugovoru, nije osnovan, jer zadatke vještaku ne daje tužitelj kako tvrdi tuženik, već sud, a sud rješenjem od 21. svibnja 2021., nije određeno dao zadatak vještaku, iako i iz tužbe proizlazi da je tužiteljica u tužbi točno navela promjene kamatne stope, a što je rezultiralo i potrebom dopunskog vještačenja s pravilno određenim zadatkom.

20. Tužiteljica je svoj kondemnatoran tužbeni zahtjev postavila na isplatu s osnova stjecanja bez osnove, pa kako je preplaćene iznose tuženik stekao bez ikakve pravne osnove (članak 1111. ZOO), tužena je kao nepošten stjecatelj dužna isplatiti tužiteljici tako stečeni iznos i kamate na svaki preplaćeni iznos od dospjelosti pa do isplate, u skladu sa odredbom iz članka 1115. Zakona o obveznim odnosima.

21. Žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude pa je na temelju članka 368. ZPP-a, žalba tužene odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena.

22. Međutim, u odnosu na odluku o troškovima postupka sadržanoj u pobijanoj presudi pod točkom VII. izreke, žalba tuženika je djelomično osnovana. Prvostupanjski sud je tužitelju već odredio trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, stoga za podneske od 6. rujna 2021. i od 16. ožujka 2023., kojim tužiteljica uređuje tužbeni zahtjev može ostvariti pravo na naknadu troška sastava podneska prema Tbr.8.t.4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa), odnosno 25% nagrade iz Tbr.7, u iznosu od 50,00 EUR za svaki podnesak, kao i u odnosu na zastupanje na ročištu 12. studenog 2019., prema Tbr 9.5. Tarife u iznosu od 25% odnosno 50,00 EUR, pa je stoga odluka o troškovima postupka preinačena u odnosu na troškove podneska kojima tužiteljica uređuje tužbeni zahtjeva i u odnosu na ročište koje je odgođeno prije početka raspravljanja, dok je ostali trošak postupka prvostupanjski sud pravilno odredio tako da bi trošak tužiteljice iznosio 2.481,78 EUR.

22.1. Odlučujući o troškovima postupa, prvostupanjski sud je ispustio iz vida činjenicu da je tužiteljica podneskom od 16. ožujka 2023., smanjila tužbeni zahtjev, a kojem smanjenju se tuženik protivio kao preinaci tužbenog zahtjeva. Smanjenje tužbenog zahtjeva nije preinaka tužbe ( članak 191. stavak 3. ZPP), već se smanjenje tužbenog zahtjeva smatra djelomičnim povlačenjem tužbe iz članka 193. Zakona o parničnom postupku, za koje je, ukoliko je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban pristanak tuženika.

23. U ovom predmetu tuženik protivljenjem smanjenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 16. veljače 2023., na ročištu od 1. listopada 2024., nije pristao na djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva, pa je odlučujući o troškovima postupka, prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir i uspjeh tuženika, te pravilnom primjenom odredbe članka 154. i članka 158. ZPP-a, donijeti odluku o troškovima postupka.

24. Dakle, tužbeni zahtjev tužiteljice podneskom od 6. rujna 2021., glasio je na isplatu iznos od 4.410,21 EUR s osnove preplaćene zatezne kamate i isplatu iznosa od 2.721,03 EUR s osnove prijevremene isplate kredita, odnosno ukupno je VPS 7.131,24 EUR.

24.1. Podneskom od 16. ožujka 2023., tužiteljica ukupno potražuje isplatu iznosa od 5.397,91 EUR (3.351,04 EUR s osnove preplaćene zatezne kamate i isplatu iznosa od 2.046, 87 EUR s osnove prijevremene isplate kredita), stoga je tuženik uspio sa iznosom od 1.067,71 EUR i prema odredbi članka 158. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova postupka s razmjerno uspjehu u postupku.

25. Tužiteljica je u postupku obzirom na visinu tužbenog zahtjeva uspjela sa 75,69% i s osnovom 20%, pa je ukupan uspjeh tužiteljice 95,69%. Tako da je tuženik u odnosu na uspjeh tužiteljice uspio sa 4,31%. Konačni uspjeh tužiteljice je 91,38 %, to joj u tom postotku pripadaju i troškovi postupka u iznosu od 2.267,85 EUR sa zateznom kamatom od dana presuđena do isplate, dok je s više traženim iznosom troškova postupka do 2.945,39 EUR odbijen zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

26. Činjenica da je punomoćnik tužiteljice predao troškovnik na ročištu glavne rasprave fizički, a ne putem e-komunikacije ne čini taj podnesak nepodobnim, budući članak 106.a stavak 1. ZPP-a glasi: „Podnesak se može podnijeti u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava.“, dakle može, a ne mora, pa je ovaj žalbeni razlog tuženika neosnovan.

27. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju članka 166. ZPP-a, u svezi s člankom154. i članka 155. ZPP-a.

28. Budući je tuženik uspio djelomično sa žalbom i to samo u odnosu na odluku o troškovima postupka, temeljem članka 166. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 154. ZPP-a tuženiku je određen trošak žalbe u iznosu od 20,65 EUR ( 5% zatraženog troška), dok je s preostalim dijelom iznosa od 392,28 EUR odbijen zahtjev za naknadu troška žalbe.

29. Obzirom na navedeno presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Karlovcu, 27. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća:

Vinka Vrančić