Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-629/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Bađun kao predsjednice vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-275/2024-12 od 31. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-275/2024-12 od 31. ožujka 2025.

II. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102359502 od 21. travnja 2005. a koja glasi: glasi: „…Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,500 % (jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana…“, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da isplati tužiteljici 221,28 EURA s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. travnja 2005. Ujedno je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 281,25 EURA zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja 31. ožujka 2025. pa do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud istu preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice odbije uz naknadu troškova tuženiku, odnosno podredno da se pobijana odluka ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbene navode.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Kako je predmet spora zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10. navedenog Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanja kredita, kao i zahtjev za povrat plaćenog po navedenoj osnovi, prvostupanjski sud primjenjujući odredbe čl. 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje: ZZP/03) odredbe čl. 3. i 7. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) kao i odredbu čl. 96. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79//07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07) navodi da je sud u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtjeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi dužan utvrđivati pretpostavki tih ugovornih odredbi, a da je u ovom postupku tuženik predložio na okolnost da je kod sklapanja ugovora o kreditu dao tužiteljici odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe saslušanje djelatnice tuženika Tanje Borščak Rođak, od kojeg dokaza je odustao na ročištu 11. ožujka 2025.

6. Stoga smatra da je okolnost da tužiteljici banka nije prezentirala o kakvim se točno troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07.

7. Kako je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje iste, odnosno koje usluge i troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini svaki od njih, sud smatra da je tužiteljica mogla izvesti zaključak o njenoj visini jer je određena u postupku od iznosa kredita, ali da nije imala informaciju o svrsi te naknade.

8. Osim toga kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenju sud smatra da je potrebno ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu tijekom pojedinačnih pregovara, odnosno je li banka uzela u obzir zakonite interese potrošača pa je sukladno tome mogla razvidno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu ugovornu odredbu, a kako se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sud zaključuje da banka o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

9. Nadalje sud ističe da se ocjenjuje je li se predmetnom spornom ugovornom odredbom uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača ne samo ocjenom iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobrenje kredita, već ocjenom bi li neprihvaćanjem takve odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanje neke druge obveze ili naknade), dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti predmetni ugovor.

10. Stoga sud iz utvrđenog zaključuje da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, time da je prilikom razgovora sa djelatnikom banke spominjana naknada, dok je u čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu navedeno da se radi o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te da tužiteljica nije povezala da se radi o istoj naknadi, time da ista nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini svaki od njih). Osim toga sud navodi, a obzirom da je visina naknade u ugovoru navedena u postotku, da je razumno da je tužiteljica mogla izvesti zaključak o visini ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi, ocjenjujući pritom da je neosnovan i istaknuti prigovor zastare tuženika.

11. Kako je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje naknade za odobrenje kredita ništetan, to sud smatra da tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju dijela konkretnog ugovora o kreditu primio sve sukladno odredbi čl. 1111. navedenog Zakona o obveznim odnosima i to s kamatom od dana stjecanja i po stopi temeljem odredbe čl. 29. st. 1. i 2. istog zakona.

12. U žalbi tuženik ističe da ne prigovora činjeničnim utvrđenjima suda, ali da smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je pogrešno utvrdio smisao i doseg relevantnih odredbi ZZP/07. Brani tezu da je tužiteljica kao potrošač bila upoznata sa spornom obvezom te je bila upoznata i s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, pa da bi sud utvrdio određenu odredbu nepoštenom da je potrebno između ostalog da uzme u obzir narav usluge koja predstavlja predmet ugovora te sve okolnosti prije i prilikom sklapanja istog. Tako tuženik tvrdi da sud nije uzeo u obzir da 2007. kada je zaključen navedeni Ugovor o kreditu (ugovor o kreditu je prema dokumentaciji u spisu zaključen 2005.) nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, a i danas se u bankarskom poslovanju naplaćuju razne naknade koje se niti iz perspektive zakonodavca, a niti regulatora ne smatraju spornim. Stoga tuženik tvrdi da se i iz samog naziva te odredbe može razumno shvatiti o kakvim troškovima se radi i da nije potrebno da tuženik kao banka određeno navodi troškove koji su obuhvaćeni tom naknadom. Tuženik nadodaje da je tužiteljica kao razuman, razborit i pažljiv potrošač mogla shvatiti te joj nije moglo ostati nepoznato da tuženik kao banka ima nesporno troškove svakog kreditnog zahtjeva, a činjenica da je tuženik obračunao naknadu u točno određenom postupku od iznosa kredita nije nešto neuobičajeno u gospodarskom poslovanju. Stoga zaključuje kako nijedna okolnost ili činjenica utvrđena tijekom postupka ne dovodi do toga da je postupanje tuženika prema tužiteljici bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, štoviše cijeneći sve letke koji su bili na raspolaganju tužiteljici, razgovor sa službenicom banke, zatim činjenicu da se radi o iznosu s čijom visinom je tužiteljica bila upoznata kao i da se usluge koje se pružaju u zamjenu za naknadu za obradu kreditu mogu razvidno izvesti iz samog ugovora, da sporna odredba ugovora o kreditu nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a kako sud uopće ne provodi test nepoštenosti ukazuje na počinjenje bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Ujedno tuženik ustraje kod istaknutog prigovora zastare, smatrajući još da zatezna kamata može teći od pravomoćnosti pobijane presude.

13. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) u dijelu kojim je utvrdio ništetnim čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena tzv. ulazna naknada jer presuda sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti tog dijela zahtjeva i te činjenice imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza.

14. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, 46/07 – dalje: ZZP/03), koji se primjenjuje u ovom postupku s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 21. travnja 2005., ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

15. Žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je isti pripremio Ugovor o kreditu i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, s time da je tuženik u prilog tvrdnji da se pojedinačno pregovaralo odustao od predloženih dokaza za saslušanjem djelatnice tuženika Tanje Borščak Rođak, a upravo je teret dokazivanja te činjenice na tuženiku primjenom čl. 81. st. 4. ZZP/03.

16. Nadalje na ostale žalbene navode tuženika valja istači da u vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ali je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze.

17. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (na koje usluge i troškove se naknada odnosi) što upućuje na zaključak da tužiteljica nije mogla imati saznanje o namjeni (svrsi) plaćanja naknade, kao i da tuženik u ovom postupku ne dokazuje koji troškovi/usluge su podmireni iz te naknade a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Pritom valja istači da kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li tuženik uzeo u obzir i zakonite interese tužiteljice pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi ista pristala na spornu ugovornu odredbu.

18. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, niti je tužiteljica upoznata sa svrhom plaćanja jednokratne naknade i da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu, to proizlazi zaključak da tuženik o tim zakonitim interesima tužiteljice kao potrošača nije vodio računa. Uzimajući u obzir i ostale ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za koje je na općenitoj razini postupanja tuženika prilikom sklapanja ugovora te vrste utvrđeno da su nepoštene/ništetne u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje niti za neprihvaćanje sporne odredbe o plaćanju jednokratne naknade od 01,500%, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud (isti stav je izražen i u presudi Vrhovnog suda broj Rev-1420/2024- 3 od 17. lipnja 2025.).

19. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno odlučio kada je usvojio zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 10. toč. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena obveza tužiteljice isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 01,500% (jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita sve primjenom odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7796, 91/96, 112/99 i 88/01) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i kada je ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev sukladno čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) u iznosu od 221,28 EURA sa zateznom kamatom temeljem čl. 1115. ZOO-a obzirom da se tuženik koji je stekao novčani iznos temeljem ništetne odredbe koju je unio u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem, kao i da je pravilno ocijenjen neosnovanim prigovor zastare jer zastara teče od kada je utvrđena ništetnost u ovom postupku, pa je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1 i 2. ZPP-a potvrdio presudu u cijelosti jer je i u odnosu na odluku o troškovima postupka pravilno primijenjeno materijalno pravo, obzirom da tuženik pogrešno tvrdi da trošak pristupa na ročište za objavu presude nije trošak koji je nužno potreban za vođenje postupka.

20. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje, jer isti nije uspio s istom primjenom odredbe čl. 154. st 1. ZPP-a.

U Varaždinu 21. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun