Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-845/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja HN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Martinu Lukinu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po opunomoćeniku Andreju Šoošu Maceljskom, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3505/2024-10 od 16. travnja 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 20. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3505/2024-10 od 16. travnja 2025. u točkama I., II., III. i V. izreke.

II. Točka IV. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba 13.3 Ugovora o kreditu br.9013286506 od 14.11.2007. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kn.“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, 5, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju HN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 398,16 eur / 3.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29.11.2007. godine do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, 5, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju HN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.033,18 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. travnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja HN za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.“

2. Protiv točaka I., II., III. i V. izreke presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 30. travnja 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. - Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba nije osnovana.

5. U svojoj žalbi tuženik navodi kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno razloge zbog kojih bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva imala karakter značajnosti kao zakonske pretpostavke za utvrđenje nepoštenosti, a posljedično tome i ništetnosti takve ugovorne odredbe. Navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka da je počinio i zbog toga što da je propustio obrazložiti postojanje pretpostavki koje upućuju na to da je tuženik postupao protivno savjesnosti i poštenju te time što postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazu tužitelja danom u postupku i samog zapisnika, a obzirom da je prvostupanjski sud pobijanu odluku utemeljio pretežito na iskazu tužitelja.

5.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, dao je razloge o odlučnim činjenicama te time što je, između ostalog, svoju odluku utemeljio i na iskazu tužitelja nije počinjena navedena bitna povreda. Pobijanu odluku moguće je ispitati.

5.2. Nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Između stranaka je kao nesporno utvrđeno da je tužitelj kao korisnik kredita 14. studenog 2007. s tuženikom kao davateljem kredita sklopio Ugovor o kreditu broj 9013286506 na temelju kojeg je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 660.000,00 kuna, da je kredit dan na 192 mjeseca te je člankom 13.3. ugovoreno „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kuna.“, te da je tužitelj dana 28. studenog 2007. tužitelju platio navedenu naknadu u iznosu od 3.000,00 kuna, odnosno sada prema službenom tečaju kune za euro 398,16 eura.

6.1. Tužitelj ocjenjuje da je navedena odredba članka 13.3. Ugovora o kreditu, a kako je naprijed citirana, ništetna jer da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, da je sadržana u tipskom ugovoru kojeg je sastavio tuženik i da je dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

6.2. Tuženik je osporio, prije svega osnovu tužbenog zahtjeva ocjenjujući kako je navedena odredba, čije utvrđenje ništetnom se traži, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Tužitelju da je odmah bilo poznato koliko iznosi naknada zbog čega je on donio informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju Ugovora. Istaknut je i prigovor zastare.

7. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja, obzirom da tuženik nije predlagao provođenje nikakvih dokaza u odnosu na pojedinačno pregovaranje, utvrdio da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je Ugovor sastavljen od strane banke te da, iako se ne sjeća da je s djelatnicom banke pričao o naknadi, tužitelj na istu nije mogao utjecati na način da se ona smanji ili ne plati. Nije mu bilo poznato što se naplaćuje iz te naknade.

7.1. Prvostupanjski sud se pozvao na članak 81. stavak 1. i 2. i članak 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.; dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, te na članke 96. stavak 1. i 2. i članak 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.; dalje: ZZP/07) u kojima je navedeno da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7.2. Prvostupanjski sud zaključuje da je navedena odredba Ugovora o kreditu nepoštena te da je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo (tuženik na kojem je teret dokaza nije pružio odgovarajuće dokaze), da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, da tužitelj nije mogao utjecati na izmjenu navedene odredbe i da mu nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena, a izlazi izvan okvira obavljanja redovnih poslova bankarskih službenika. Sve navedeno da sporni dio članka 13.3. Ugovora o kreditu čini nejasnim, nerazumljivim i neodređenim te tužitelja kao korisnika kredita dovodi u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu. Tuženik da nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku odobrenog iznosa kredita.

7.3. Zbog toga je, a s pozivom na članak 81. ZZP/03, spornu odredbu utvrdio ništetnom te posljedično tome usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 398,16 eura s pozivom na članak 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO).

7.4. Zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos prvostupanjski sud je odredio od 29. studenog 2007. (naknada plaćena 28. studenog 2007.) do isplate primjenom članka 1115. ZOO-a smatrajući tuženika nepoštenim stjecateljem.

7.5. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na pravno shvaćanje zauzeto na Sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj Su- IV-47/2020-2 prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužna vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u ovom postupku utvrđena ništetnost naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu, to da zastara u ovom postupku još nije niti počela teći.

7.6. Odluka o trošku temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a, a visina je utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.; dalje: Tarifa).

8. U svojoj žalbi tuženik osporava i pravilnost primjene materijalnog prava, odnosno pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja jer da prvostupanjski sud ne može temeljiti svoju odluku o ništetnosti pojedine odredbe Ugovora o kreditu samo na temelju utvrđenja da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita. Pri tome se tuženik pozvao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. Ocjenjuje da fiksni iznos naknade za obradu kredita od 0,50% od iznosa kredita se ne može smatrati značajnim u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 pa da stoga nije mogao imati za posljedicu značajniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Ponavlja kako je u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu ugovorna odredba o predmetnoj naknadi bila zakonom propisana i izričito dopuštena, odnosno da takva odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ocjenjuje i kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja jer da sve pretpostavke za utvrđivanje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe leže na tužitelju, a ne na tuženiku. Pored toga da se radi o odredbi koja je jasno uočljiva i lako razumljiva, zbog čega ista i nije mogla biti podvrgnuta ocjeni poštenosti. Smatra kako se u konkretnom predmetu ne može primijeniti u odnosu na zastaru pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske ukazujući i na odluke Europskog suda donesenim u spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21 u kojima je utvrđeno da hrvatski mehanizam horizontalnog ujednačavanja sudske prakse propisan člankom 40. stavak 2. Zakona o sudovima koji postoji radi izjednjačavanja sudske prakse, odnosno osiguranje jedinstvene primjene prava, ne ispunjava kriterije prava Europske unije. Kada bi se u konačnosti i prihvatilo utvrđenje da se radi o ništetnoj odredbi, da se tuženika može smatrati samo poštenim stjecateljem zbog čega bi kamata trebala teći od dana podnošenja zahtjeva. Ocjenjuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i pravo na pravično suđenje člankom 6. točka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava.

9. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje na temelju dokaza koje su mu stranke ponudile i na iste je pravilno primijenio materijalno pravo iz ZZP/07 obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen 14. studenoga 2007.

9.1. Tužitelj u tužbi tvrdi da se o odredbi Ugovora kojom je propisana naknada za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo i da mu nije objašnjeno koji se trošak pokriva tom naknadom, kao i da nije mogao utjecati na izmjenu te odredbe, te je na te okolnosti predložio svoje saslušanje. Tuženik je u takvoj situaciji trebao osporavati tvrdnju tužitelja predlaganjem odgovarajućih dokaza iz kojih bi proizašlo suprotno, odnosno da se pojedinačno pregovaralo i da je tužitelj bio upoznat za koju svrhu je naplaćena ulazna naknada, a što tuženik nije učinio. Zbog toga je prvostupanjski sud pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja i na temelju dokaznog materijala i na njemu utvrđenih činjenica, a koje je pružio tužitelj, ocijenio sukladno članku 81. ZZP/03 je li navedena odredba nepoštena, odnosno ništetna.

9.2. Tuženik se pozvao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je rješenjem istog suda broj Revd-797/2023-2 od 1. ožujka 2023. dopuštena revizija u odnosu na pravno pitanje: "Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., dalje: ZZP), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?".

9.3. U navedenoj odluci na postavljeno pitanje odgovoreno je: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.“

9.4. U konkretnom slučaju, a uzimajući u obzir i narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, dakle da se radilo o stambenom kreditu, da je Ugovor sastavljen unaprijed od strane banke, da banka nije dokazala da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, odnosno da je upoznala tužitelja sa svrhom naplate naknade, kao i da je navedena odredba bila jasna i lako uočljiva, ali ne i razumljiva, ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno istu utvrdio nepoštenom, a time i ništetnom. Narušena ravnoteža u pravima i obvezama stranaka ne može se isključivo promatrati stavljajući u omjer visinu naknade s visinom kreditne obveze. Pored toga, o ovoj spornoj odredbi se nije niti moglo pregovarati jer je ona bila unaprijed određena i propisana. Pri ocjeni postojanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana treba ocijeniti i to da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane tužitelja on bio ograničen u ostvarenju svog prava. U konkretnom slučaju kako se o navedenoj odredbi i nije moglo pregovarati, jer tuženik nije dokazao da je to bilo moguće, to bi neprihvaćanje te odredbe tako kako je bila formulirana dovelo do toga da tužitelj ne bi mogao ostvariti kredit kod tuženika.

9.5. Ovaj sud također prihvaća i zaključak prvostupanjskog suda u pogledu zastare te se neće na isto posebno očitovati, već se upućuje na sadržaj prvostupanjske odluke.

9.6. Također, po ocjeni ovog suda nije povrijeđeno tuženikovo pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava, a koje se sastoji u tome da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u pravičnom i razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama. Ovaj sud ne nalazi da bi postupak bio vođen pristrano na štetu tuženika, da se ne bi uvažavali dokazi koje je predložio tuženik, da nije odgovoreno na prigovore tuženika te da je postupak vođen nepotrebno duže od razumnog roka. Odluka prvostupanjskog suda je obrazložena te ne stoji tvrdnja tuženika da njegovi navodi nisu u postupku ispitani od strane prvostupanjskog suda.

9.7. Pravilna je i odluka o naknadi parničnog troška.

10. Zbog navedenih razloga odbijena je žalba tuženika te je pobijana odluka potvrđena primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a u točkama I., II., III. i V. izreke.

11. Točka IV. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka jer protiv iste nije izjavljena žalba.

Koprivnica, 20. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković