Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Popović, predsjednice, te Davorka Kučana i Ivanke Mašić, članova vijeća, uz sudjelovanje Nade Horvatović u svojstvu više sudske savjetnice specijalistice, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog IŠ, zbog prekršaja iz članka 286. stavka 4. i 12. i dr. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22., 114/22., 133/23. i 145/24.) rješavajući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju od 10. lipnja 2025. poslovni broj: Pp-7461/2025, u sjednici vijeća održanoj 17. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba okr. IŠ kao neosnovana te se prvostupanjska presuda potvrđuje.

II Na temelju odredbe članka 139. stavka 3. u vezi članka 138. stavka 2. točke 3.c. Prekršajnog zakona okr. IŠ dužan je naknaditi troškove žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 50,00 EUR (pedeset eura) u roku trideset dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Uvodno citiranom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju okr. IŠ proglašen je krivim da je, na način činjenično opisan u izreci počinio prekršaje iz članka 286. stavka 4. i 12. i članka 242. stavka 3. i 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, te mu je za djelo u točki I. izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 dana, a za djelo u točki II. novčana kazna u iznosu od 30,00 eura.

1.1. Na temelju članka 40. stavka 1. i 2. Prekršajnog zakona okrivljeniku se vrijeme oduzimanja slobode u vezi s prekršajima, i to uhićenja 6. lipnja 2025. u 22,20 sati . i dalje zadržavanja na temelju rješenja prvostupanjskog suda od 7. lipnja 2025. uračunava u izrečenu kaznu zatvora.

1.2. Istom presudom, na temelju članka 58. Prekršajnog zakona, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom A kategorije u trajanju od 12 mjeseci.

1.3. Istom presudom, na temelju članka 76.a Prekršajnog zakona, okrivljeniku se - ODUZIMA motocikl marke Suzuki reg. oznake [registarska oznaka] i ključ motocikla, prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta, broj: 01226613 od 6. lipnja 2025.

1.4. Okrivljenik je nadalje obvezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 25,00 eura.

2. Protiv te prvostupanjske presude okrivljenik je podnio pravodobnu žalbu, putem branitelja Bepa Marušića, odvjetnika u Splitu, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o prekršajno pravnoj sankciji i odluke o oduzimanju predmeta.

2.1. Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, njegova žalba prihvati.

3. Žalba je neosnovana.

4. Rješavajući predmet te ispitujući prvostupanjsku presudu sukladno odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakon („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13, 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) po službenoj dužnosti, vijeće Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske je utvrdilo da pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. tog Zakona, da nisu povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika te da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona.

5. Ispitujući pobijanu presudu u pogledu navoda žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kako na to upire žalitelj vijeće ovog suda smatra da je prvostupanjski sud nakon provedenih svih potrebnih dokaza, pravilnom ocjenom obrane okrivljenika i dokaznog materijala predmeta, utvrdio sve odlučne činjenice, te izveo na zakonu osnovan zaključak o krivnji okrivljenika za prekršaje iz primijenjenih propisa, koji je prihvatljiv i ovom sudu.

5.1. Naime, žalitelj se u postupku pred sudom, pravilno upozoren na svoja prava, očitovao krivim i priznao počinjenje djela optužnim aktom stavljenim mu na teret, jasno navodeći da je te prilike upravljao predmetnim motociklom, nakon izvršnosti rješenja kojim mu je ukinuta vozačka dozvola, a prije ponovnog stjecanja prava na upravljanje motornim vozilom, kao i da te prigode nije kod sebe imao prometnu dozvolu za motorno vozilo kojim je upravljao u prometu na cesti. Bez uspjeha žalitelj sada pokušava sugerirati da predmetno motorno vozilo nije njegovo vlasništvo, budući da se u postupku jasno očitovao vlasnikom predmetnog motocikla, pa prvostupanjski sud nije imao razloga provoditi daljnje dokaze u tom smislu, a naročito imajući na umu način stjecanja vlasništva. To stoga jer je motorno vozilo pokretna stvar, a sukladno odluke Ustavnog suda RH broj:U-III-1315/2007 od 09. travnja 2010. za stjecanje prava vlasništva kod pokretnina ne traži se kao modus da za istu bude izvršen upis u bilo kakvu službenu evidenciju, već se vlasništvo pokretne stvari stječe predajom te stvari stjecatelju u samostalan posjed na temelju valjano očitovane volje dosadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja. Stoga je prvostupanjski sud pravilno i nesporno utvrdio činjenično stanje.

5.2. Slijedom navedenog, budući da žalitelj ne ističe nove dokaze u smislu odredbe članka 193. stavka 5. Prekršajnog zakona, niti argumentirano dovodi u pitanje pravilnost činjeničnog utvrđenja, to žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

6. Ispitujući odluku o kazni ovaj sud je mišljenja da je za počinjene prekršaje izrečena kazna koja je primjerena težini i opasnosti djela počinjenih u stjecaju, stupnju krivnje te već pravilno cijenjenih svih okolnosti konkretnog slučaja, mjerodavnih za vrstu i mjeru kazne, u smislu članka 36. Prekršajnog zakona, dok žalitelj ne ističe nikakve nove okolnosti koje bi učinile osnovanim preinačenje takve odluke o kazni i koje nisu bile poznate i vrednovane u prvostupanjskom postupku. I ovaj sud je mišljenja da s obzirom na raniju višestruku pravomoćnu kažnjavanost zbog teških prometnih prekršaja, prethodno izricana blaža vrsta kazne nije u dovoljnoj mjeri utjecala na njegovo ponašanje, budući da i dalje pokazuje ustrajnost i drskost u činjenju, pa je okrivljeniku pravilno izrečena stroža vrsta kazne u trajanju od 15 dana. U odnosu na djelo u točki II pravilno je izrečena novčana kazna u posebnim zakonom fiksno propisanom iznosu, budući da nisu utvrđene nikakve naročito olakotne okolnosti na strani okrivljenika koje bi učinile osnovanim primjenu instituta ublažavanja novčane kazne, niti takve okolnosti žalitelj sada ističe i dokumentira uz žalbu. Stoga je i ovaj sud mišljenja da je izrečena kazna pogodna za ostvarenje svrhe kažnjavanja i da će se njome uputiti takva vrsta prijekora koji će utjecati na počinitelja i ostale da ubuduće ne čine takve prekršaje.

6.1. U izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme koje je okrivljeniku u vezi s prekršajima oduzeta sloboda u ukupnom trajanju od 15 dana, pa se smatra da je kazna zatvora izvršena.

7. Treba istaknuti da će se, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom, ako osuđena osoba plati dvije trećine izrečene novčane kazne, u za to određenom roku.

8. Ispitujući odluku o zaštitnoj mjeri zabrane upravljanja motornim vozilom A kategorije u trajanju od 12 mjeseci, u smislu odredbe članka 202. stavka 5. Prekršajnog zakona, ovaj sud nalazi da je ista, s obzirom na težinu i značaj počinjenog prekršaja, opravdana i zakonita, utemeljena na odredbi članka 58. Prekršajnog zakona. Stoga je i ovaj sud mišljena da je potrebno na određeno vrijeme otkloniti uvjete koji mu omogućavaju ponovno činjenje prekršaja, s time da je zaštitna mjera izrečena u zakonom propisanom vremenu trajanja, razmjerno težini prekršaja te ranijem pravomoćnom kažnjavanju zbog istog i drugih prometnih prekršaja, osobinama ličnosti počinitelja razvidnih iz stanja prvostupanjskog predmeta, odnosno naravi potrebe za ograničenjem prava u konkretnom slučaju u smislu članka 51. a Prekršajnog zakona.

9. Neosnovano žalitelj dovodi u pitanje odluku o trajnom oduzimanju motocikla kojim je upravljao te prilike. Naime, mjera oduzimanja vozila u predmetnom slučaju izrečena je jer je predmetni motocikl od strane okrivljenika uporabljen za počinjenje jednog od najtežih prometnih prekršaja, budući da je ponovno upravljao motornim vozilom nakon ukidanja vozačke dozvole a prije stjecanja prava na upravljanje motornim vozilom. Na temelju ukupnosti njegovog ranijeg protupravnog postupanja u prometu, budući da je višestruko pravomoćno kažnjavan, i to kao specijalni recidivist i počinitelj drugih najtežih prometnih prekršaja citiranih u točki 6. pobijane presude, očito je da u potpunosti ignorira postupanje u skladu s pozitivnim propisima u prometu. Stoga je opravdano za zaključiti da se radi o upornom i bezobzirnom prekršitelju, koji je opasan za druge sudionike u prometu i njihovu imovinu budući da se radi o osobi koja konstantno unatrag tri godine protupravno upravlja vozilom u prometu za vrijeme zabrana upravljanja, pod utjecajem alkohola i droga, prema kojemu do sada sve zakonom propisane i izrečene prekršajno pravne sankcije, nisu djelovale u cilju odvraćanja od daljnjeg činjenja prekršaja. Stoga je i ovaj sud mišljenja da su ostvareni uvjeti za primjenu članka 76.a stavka 1. Prekršajnog zakona, kako je to ispravno zaključio i prvostupanjski sud, dajući za svoju odluku valjane i argumentirane razloge, naročito jer je u kratkom vremenu, unutar 3 mjeseca, počinio isto djelo prekršaja i ne odustaje od protupravnog postupanja i ugrožavanja drugih u prometu.

9.1. Bez uspjeha žalitelj dovodi u pitanje pravilnost odluke o oduzimanju vozila sugerirajući da vozilo nije njegovo vlasništvo, budući da činjenica vlasništva nad vozilom treće osobe nije odlučna za primjenu ove mjere, sukladno prethodno citirane zakonske odredbe, međutim, žalitelj se suprotno navedenom, u postupku upravo očitovao vlasnikom motocikla, navodeći da je isti kupio (a formalno se vodi na drugoj osobi). I ovaj sud je stajališta da je oduzimanje vozila, kao krajnja mjera kojom se zadire u ustavno pravo vlasništva u predmetnom slučaju opravdano i nužno kako bi se žalitelja onemogućilo u ponavljanju najtežih prometnih prekršaja, budući da je država dužna poduzeti sve raspoložive mjere radi izbjegavanja neželjenih posljedica i otklanjanja uvjeta koji dovode u pitanje živote, zdravlje i imovinu drugih sudionika u prometu. Okolnosti konkretnog slučaja i karakter prethodno počinjenih prekršaja, velike pogibeljnosti, opravdavaju odnos razmjernosti između primijenjene mjere oduzimanja vozila i zaštite prava vlasnika na mirno uživanje vlasništva, budući da se radi o naročito upornom počinitelju, bez ikakve kritičnosti, kojega se očito na drugi način ne može odvratiti od upravljanja vozilom.

9.2. Oduzimanje vozila ne utječe na pravo trećih osoba za naknadu štete prema počinitelju zbog oduzetog predmeta, a vlasnik vozila koji nije počinitelj prekršaja ima pravo na povrat predmeta ili naknadu tržišne vrijednosti iz državnog proračuna, pod zakonom propisanim uvjetima (čl. 76.a st. 4. PZ-a).

10. Troškovi žalbenog postupka temelje se na odredbi članka 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona, koji propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Stoga je paušalni iznos tog postupka odmjeren u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (NN 18/13.), bliže minimalno propisanom iznosu, s obzirom na složenost i trajanje drugostupanjskog postupka.

11. Zbog navedenih razloga, na temelju odredbe članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 17. srpnja 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nada Horvatović, v. r.

Renata Popović, v. r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.