REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U ZABOKU

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-514/2023.-33.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sutkinji Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Bujić, odvjetnik u Zagrebu, Andrije Kačića Miošića 9 A, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 3. lipnja 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika Filipa Fuština, odvjetnika u Zagrebu, 9. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetni dijelovi odredbe iz članka. 1 i članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu, broj ugovora 3207189029, kreditna partija broj 7103258130, koji je sklopljen 10. kolovoza 2006. između tužitelja PA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao Banke, kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula).".

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju PA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 885,00 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate i to od dospijeća do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju PA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 6.744,60 eura, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju PA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.330,56 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate i to od dospijeća do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“

V. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju PA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 6.512,12 eura uvećano za zakonske zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate i to od dospijeća do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“

VI. Svaka stranka snosi svoje troškove zastupanja.

VII. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 9. srpnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je s tuženikom kao kreditorom zaključio 10. kolovoza 2006. ugovor o namjenskom kreditu broj 3207189029, broj kreditne partije 7103258130, na iznos od 119.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita uz početno ugovorene mjesečne anuitete kunske protuvrijednosti od 696,20 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta, na rok od 24 godine.

1.1. Smatra da su mu predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača i to na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF. Sam ugovor nema razloge ni kriterije na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje proizlaze iz takvog ugovora. Nikad nije informiran o posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja od strane tuženika.

1.2. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik (kao i ostali tuženici u tom predmetu) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana.

1.3. Uslijed ugovaranja prethodno opisanih ništetnih odredbi u predmetnom ugovoru o kreditu, tužitelj je preplatio tuženiku iznos od 8.856,28 EUR, čiju isplatu je zatražio tužbenim zahtjevom.

2. Podneskom od 2. lipnja 2025. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka te sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove, visine i istaknutih činjenica. Istaknuo je prigovor zastare tražbine za sve iznose dospjele prije 12. lipnja 2018. Smatra da je tužba neuredna u deklaratornom dijelu. Stavio je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer je iz prometa po kreditu nije vidljivo tko je plaćao većinu anuiteta. Predmetni kredit je konvertiran jer su stranke 27. siječnja 2016. zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate uzete su u obzir prilikom izrade obračuna konverzije i uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZIDZPK. Tuženik je prije objave kalkulatora konverzije bio dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim ZIDZPK te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Konverzija kredita nastupila je temeljem očitovanja volje tužitelja da se njegov kredit uz valutnu klauzulu u CHF konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu sa ZIDZPK i to nakon što je dobio iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju uključujući podatak o preplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate u brojčanom iznosu pri čemu je zakonsko rješenje po ZIDZPK bilo od strane zakonodavca i interesnih skupina potrošača naročito propagirano u javnosti, između ostalog, radi trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF, posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi. Tuženik je bio u obvezi zaključiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit. Tužitelj je stavljen u položaj kao da je cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po njegovom slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR.

3.1. Nadalje je tvrdio da je tužitelj prihvatio ponudu tuženika za sklapanjem dodatka broj

1. Ugovoru o kreditu čime je tužitelj doveden u položaj kao da je s tuženikom prvobitno sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR.

3.2. Tuženik je nadalje naveo da su stranke konverzijom riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane su suglasnošću volja stvorile novu pravnu osnovu temeljem koje su se sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima iskoristiti do tada uplaćene svote. Banka je bila dužna po zakonu izraditi novi otplatni plan i klijentu dostaviti izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti ponudu. Tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete iz ranijeg CHF kredita, što potvrđuje i shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita. Tužitelj je, za razliku od banke, imao punu slobodu izbora pri ponudi konverzije.

3.3. Okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred Sudom Europske unije nisu istovjetne okolnostima u ovom i sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Konverzija predmetnog ugovora o kreditu u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao ni posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između stranaka na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju.

3.4. Osporio je tužitelju svojstvo potrošača navodeći da je tužitelj sredstva kredita koristio za kupnju kuće i za adaptaciju, pri čemu su sredstva kredita u određenom dijelu isplaćena izravno na račun tužitelja. Tužitelj nije dokazao da su sredstva kredita korištena isključivo za potrošačke svrhe. Zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Naprotiv, tužitelj je obrtnik koji na adresi nekretnine iz ugovora obavlja poslovnu djelatnost kao vlasnik obrta za ugostiteljstvo „ [obrt]“ i „ [adresa], što potvrđuje izvadak iz sudskog registra. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu na stranici broj 10-14 spisa, u izvadak iz zemljišne knjige na str. 15 spisa, u potvrdu na str. 16 spisa, u pregled efektivnih kamatnih stopa po kreditu na listu broj 18-43 spisa, u izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. na str. 65-71 spisa, u sažetak na str. 72-73 spisa, u dodatak ugovoru o kreditu na str. 78-83 spisa, u izvadak iz obrtnog registra na str. 84-85 spisa, pročitao nalaz i mišljenje financijskog vještaka kao i u očitovanje financijskog vještaka, saslušao tužitelja zamolbenim putem kod Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama.

4.1. Sud je dopustio preinaku tužbe na način kako je to tužitelj učinio zadnjim predanim podneskom jer je istim tužitelj uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka, a tužitelj je u podnesku od 20. svibnja 2024. već činjenično navodio da je glavnica iz konverzije veća za 7% od glavnice na temelju izuzeća ništetnih odredbi. Prema tome, po stavu tužitelja isto je činjenično i pravno posljedica ništetnosti ugovornih odredbi. Zato je sud po čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) dopustio preinaku tužbe tužitelja.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

6. Deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbijen je u cijelosti jer je tužitelj pogrešno zatražio utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi čl. 1. i 7. ugovora o kreditu u kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz CHF. To stoga što je kolektivnom presudom utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba kojom je ugovoreno vraćanje kredita prema tečaju CHF koji je bio na snazi u trenutku plaćanja pojedinih mjesečnih anuiteta, a ne samo ugovaranje kredita u protuvrijednosti valute CHF niti vraćanje kredita u protuvrijednosti valute CHF, kako to traži tužitelj. Također sam iznos kredita (glavnica) koji je vezan uz valutu CHF ne predstavlja ništetnu odredbu jer bi tada bio ništetan predmet ugovora, koji predstavlja bitan sastojak ugovora pa bi u tom slučaju bio ništetan cijeli ugovor. No, prema čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) bitni sastojci takvog ugovora sastoje se od obveze banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene te s druge strane obveza korisnika banci plaćati ugovorene kamate, a iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na ugovoreni način. U skladu s pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora, nije ništetna odredba kojom je visina kredita – novčani iznos stavljen na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita određena u protuvrijednosti CHF u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, već je ništetna odredba kojom je visina obveze tužitelja u pogledu vraćanja kredita odnosno visina anuiteta kredita u protuvrijednosti u kunama vezana uz tečaj Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja pojedinih anuiteta.

7. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu.

8. Stranke su kao kreditor i korisnik kredita zaključile 10. kolovoza 2006. ugovor o kreditu broj 3207189029. Tužitelju je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 119.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 24 godina te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana, koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 4,90% godišnje. Kredit je odobren za kupovinu kuće i adaptaciju.

8.1. Nadalje, među strankama je bilo nesporno da su dana 27. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015, u daljnjem tekstu. ZIDZPK). Ugovorne strane suglasno su utvrdile da nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 101.782,28 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke.

8.2. Nadalje, ugovorne strane suglasno su utvrdile da ukupni iznos preplate na dan 30. rujna 2015. iznosi 10.025,12 kn. Ugovorne strane su suglasno utvrdile da na dan sklapanja dodatka ugovora, a nakon obračuna učinka konverzije, uključivo i učinaka nastalih u prijelaznom razdoblju, preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 66.893,42 EUR, koji se iznos korisnik kredita obvezao otplatiti u mjesečnim anuitetima od 536,35 EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja.

9. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik tijekom postupka osporio.

9.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., P,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9.2. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj je iskazao da je predmetni kredit zaključio u svrhu renoviranja kuće, a kako bi kasnije u istoj mogao otvoriti ugostiteljski objekt. S obzirom da nije bio kreditno sposoban, supruga mu je bila sudužnik. Oni se nisu odlučili za uzimanje kredita u CHF, već isključivo za uzimanje kredita te im je tek u banci ponuđeno da uzmu kredit u CHF te im je isti predstavljen kao najsigurnija opcija, a u konačnici druge opcije nisu ni imali. Radilo se o tome da su mogli dobiti takav kredit, a ne neki drugi. U banci im nije ništa posebno objašnjeno, već im je isključivo ponuđena opcija uzimanja kredita. Još uvijek otplaćuju kredit. Tijekom otplate kredita došlo je do rasta mjesečnih rata, ali ne zna točno koliko. Prije potpisa ugovora je pročitao ugovor, no nigdje nije pisalo da će doći do povećanja do kojih je u konačnici došlo. U predmetnoj kući se ne nalaze nikakvi ugostiteljski objekti te se ne obavlja nikakva poslovna djelatnost. Iako je to bio početni plan, isto nije realizirano. Kredit je bio namijenjen upravo za ugostiteljske objekte „Stanciju Mažurija“ i „Velo Selo“, radili su se projekti, bilo je građevinskih radova na navedenom objektu, no, isto nikad nije bilo završeno. Naziv „Velo Selo“ je bilo ime koje su u svrhu izrade projekta morali imati i tako bi nosio naziv taj budući projekt. Prilikom potpisa ugovora mislio je da neće doći do promjena anuiteta jer je to tako bilo prezentirano i ponuđeno kao najsigurnija opcija.

9.3. Iz priloženih izvadaka iz obrtnog registra utvrđeno je da obrti tužitelja „Velo Selo“ i „ [obrt]“ nikad nisu započeli s radom. Upisani su u obrtni registar 17. ožujka 2008. i 23. ožujka 2009., ali su oba obrta prestala istekom godine dana zbog nezapočinjanja obrta u roku od godine dana.

9.4. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba. Iako je u svom iskazu naveo da je kredit bio namijenjen upravo za ugostiteljske objekte, iskazao je da isti obrti kao poslovna djelatnost nisu nikad započeli s radom te da se u tom objektu nikad nije obavljala poslovna djelatnost. Predmetni kredit je odobren za kupnju kuće na adresi [adresa] i adaptaciju. Sud je prosuđivao ima li se svrhom ugovora o kreditu smatrati njegova svrha u trenutku podizanja kredita ili svrha koja se u konačnici ostvarila, a koja definitivno nije poslovna svrha jer se u tom objektu prema iskazu tužitelja nikad nije obavljala nikakva poslovna djelatnost pa ni djelatnost obrta koji su bili registrirani odnosno upisani u obrtni registar na ime tužitelja, a nikad nisu započeli s radom te su upravo zato i prestali. To nedvojbeno potvrđuju podaci iz izvadaka iz obrtnog registra. Prema tome, tužitelj u trenutku zaključenja ugovora o kreditu nije nastupao u okviru svoje poslovne djelatnosti jer u tom trenutku nije ni bio upisan kao obrtnik u sudski registar.

9.5. Nadalje, kako je potrošač je uvijek fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nije isključivo bitan njegov status u momentu zaključenja ugovora o namjenskom kreditu, već vrijeme na koje je zaključen ugovor. Pritom je potrebno ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa uvažavajući načela savjesnosti i poštenja, sve u cilju sprječavanja zlouporaba, ali bez restriktivnog tumačenja definicije potrošača prema kojoj bi se potrošačem smatrala samo ona osoba koja sklapa ugovore koji su izvan svake profesionalne aktivnosti ili svrhe i neovisno o njoj. Tužitelj prema rezultatima dokaznog postupka tijekom vremena nije u objektu kojeg je kupio sredstvima predmetnog kredita nikad otvorio ugostiteljske objekte niti je djelovao u svrhu obavljanja ugostiteljske ili druge poslovne djelatnosti.

9.6. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

10.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljice) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

11. Prigovor zastare za dosuđeni iznos nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te ni od tada nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi.

11.1. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravo shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je slučaj u konkretnom predmetu.

12. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

12.1. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu sa promjenama odluke tuženika.

12.2. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

13. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13.1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

13.2. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, budući da je tužitelju tek u banci ponuđen kredit vezan uz CHF, da mu je predočeno jedino da je predmetni kredit najpovoljniji kredit te da je valuta CHF najsigurnija valuta. Tužitelj nije dobio nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Službenici banke su u svakom slučaju morali znati da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao što štiti tečaj kune u odnosu na EUR te su o tome trebali obavijestiti potrošače.

13.3. Osim toga, u trenutku zaključenja dodatka ugovoru o kreditu, pravomoćno je bio dovršen postupak po kolektivnoj tužbi kojom je proglašena ništetnom ugovorna odredba koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci banke, dok još uvijek nije bio pravomoćno dovršen postupak u odnosu na ništetnost valutne klauzule, uslijed čega tužitelj nije mogao raspolagati svim saznanjima relevantnima za ništetnost, temeljem kojih bi mogao donijeti valjanu odluku.

14. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

14.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač pa tako obvezuje i ovaj sud.

14.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14.3. Tužiteljev zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

15. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu, kao i prema početno ugovorenom tečaju.

15.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

17. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva odnosno utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj otplatio prema promjenjivoj kamatnoj stopi po ugovoru o kreditu te iznosa koji bi on otplaćivao da je kamatna stopa ostala nepromijenjena i da je za čitavo vrijeme trajanja ugovora iznosila 4,50% kao i na okolnost razlike po osnovi valutne klauzule određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o.

17.1. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 8.075,16 EUR.

17.2. Dopunom vještačenja utvrđeno je da zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja do konverzije iz nose 2.215,56 EUR, da preplata utvrđena konverzijom iznosi 1.330,56 EUR te da razlika preostale glavnice s osnove promjene kamatne stope i tečaja iznosi 6.512,12 EUR.

17.3. Sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a te je na primjedbe tuženika argumentirano odgovoreno. Za napomenuti je da su nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) regulirane maksimalne kamatne stope na stambene kredite vezane uz švicarski franak te je od 1. siječnja 2014. maksimalna kamata na stambene kredite vezane uz švicarski franak za sve korisnike takvih kredita iznosila 3,23%.

17.4. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

17.5. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužitelj nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužitelj u sporazumu o konverziji nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužitelja kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

17.6. Ovaj sud smatra da pri izračunu visine tražbine nije moguće uzeti u obzir i tzv. negativne razlike iz vremena kad je tečaj bio niži od početno ugovorenoga. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, no kako je tužitelj svoj tužbeni zahtjev utemeljio uzevši u obzir i tzv. negativne razlike, to sud nije mogao suditi više od zatraženoga po tom osnovu.

17.7. Tužitelju po stavu ovog suda ne pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju posl.br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. proizlazi sljedeće: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Tužitelj nije dokazao niti je tvrdio da bi takav dodatak bio ništetan niti da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužitelj na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazao da su odredbe tog dodatka ništetne niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti u okviru iznijetih činjenica), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK-a. Nije bilo sporno da je konverzija kredita izvršna potpuno u skladu s ZIDZPK te je tužitelj tu konverziju prihvatio. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav ugovor o konverziji prihvatiti ili ne. Zato je taj dio tužbenog zahtjeva (6.512,12 EUR sa zakonskim zateznim kamatama) odbijen kao neosnovan.

17.8. Nedvojbeno je da iznos preplate utvrđene konverzijom treba uzeti u obzir i umanjiti tražbinu tužitelja za taj iznos. Prema pravilima o uračunavanju iz čl. 171. i 172. ZOO-a za isti iznos preplate prvenstveno se umanjuje kamata u apsolutnom iznosu. Zato je tužitelju dosuđen umanjeni iznos u točci II. presude (2.215,56 EUR – 1.330,56 EUR = 885,00 EUR), a preostali iznos od 1.330,56 EUR je odbio kao neosnovan. No, kako je tužitelj zbog pogrešnog uračunavanja u točci IV. tužbenog zahtjeva zatražio 6.774,60 EUR, a ne cijeli iznos utvrđen vještačenjem, to mu je isti i dosuđen jer sud ne može prekoračiti tužbeni zahtjev.

18. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužitelj nije u potpunosti financijski obeštećen, to se za iznos dosuđen ovom presudom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik utvrđeni iznos primio temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, to bi tuženik isti iznos tužitelju bio dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a što je uzeto već u obzir u jedinstvenom iznosu po obračunu vještaka, u koji je uračunat i iznos priznate konverzije, kako je to navedeno u nalazu vještaka.

18.1. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a). Na tako dosuđeni, dospjeli i neisplaćeni iznos obračunat do dana konverzije, tužitelju pripada zatezna kamata od dana konverzije pa do isplate.

19. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i i 1115. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. sukladno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5. u vezi s čl. 155. ZPP-a te su tužitelju priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23).

20.1. Pri tom se ističe da odbijajući dio deklaratornog tužbenog zahtjeva ne utječe na uspjeh tužitelja u postupku jer se deklaratorni zahtjev istaknut uz kondemnatorni zahtjev za isplatu ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora.

20.2. Tužitelj je kvantitativno uspio u parnici sa 49,04% (7.659,60 / 15.502,28), a tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao osnove tužbenoga zahtjeva u cijelosti, time da je i u pogledu osnove uspjeh tužitelja jednak jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice tužitelju. Kako je uspjeh stranaka u postupku gotovo podjednak, to je sud odlučio da u ovom postupku svaka stranka snosi svoje troškove zastupanja.

21.1. Tužitelju ipak pripada trošak financijskog vještačenja u iznosu od ukupno 300,00 EUR i isti mu pripada bez obzira na uspjeh u parnici jer je bio neophodan dokaz u ovom predmetu.

21.2. Tužitelju ne pripada trošak sudskih pristojbi jer je kao potrošač po zakonu oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi.

22. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a tekuće od presuđenja do isplate.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 9. srpnja 2025.

Sutkinja

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Marko Bujić, Zagreb, Ulica Crvenog križa 23

2. Odvj. Sanja Porobija, Zagreb , Iblerov trg 10/VII

3. eOglasna ploča suda