REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.br. 83 P-7647/2021-39
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GNO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zoran Žakula, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetnicom društvu Kallay i partneri d.o.o. u Zagrebu Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 14. travnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Zorana Žakule, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika GN, odvjetničke vježbenice, dana 30. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e:
I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužiteljici GNO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 352,41 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose i to:
- na iznos od 0,74 EUR / 5,55 kn od 21. srpnja 2009. pa do isplate,
− na iznos od 1,14 EUR / 8,61 kn od 21. srpnja 2009. pa do isplate,
− na iznos od 0,24 EUR / 1,80 kn od 17. kolovoza 2009. pa do isplate,
− na iznos od 1,26 EUR / 9,51 kn od 25. kolovoza 2010. pa do isplate,
− na iznos od 0,93 EUR / 6,98 kn od 17. studenoga 2010. pa do isplate,
− na iznos od 2,91 EUR / 21,92 kn od 17. studenoga 2010. pa do isplate,
− na iznos od 2,53 EUR / 19,09 kn od 19. prosinca 2010. pa do isplate,
− na iznos od 3,27 EUR / 24,61 kn od 19. prosinca 2010. pa do isplate,
− na iznos od 9,61 EUR / 72,43 kn od 14. siječnja 2011. pa do isplate, − na iznos od 8,31 EUR / 62,59 kn od 28. veljače 2011. pa do isplate,
P o s l . b r . 8 3 P -
7 6 4 7 / 2021-39
− na iznos od 12,30 EUR / 92,67 kn od 19. ožujka 2011. pa do isplate,
− na iznos od 10,92 EUR / 82,27 kn od 29. travnja 2011. pa do isplate,
− na iznos od 8,70 EUR / 65,56 kn od 27. svibnja 2011. pa do isplate,
− na iznos od 13,38 EUR / 100,82 kn od 12. srpnja 2011. pa do isplate,
− na iznos od 19,34 EUR / 145,69 kn od 12. kolovoza 2011. pa do isplate,
− na iznos od 15,12 EUR / 113,92 kn od 23. rujna 2011. pa do isplate,
− na iznos od 16,60 EUR / 125,06 kn od 9. siječnja 2012. pa do isplate,
− na iznos od 14,72 EUR / 110,89 kn od 9. siječnja 2012. pa do isplate,
− na iznos od 15,06 EUR / 113,44 kn od 9. siječnja 2012. pa do isplate,
− na iznos od 23,04 EUR / 173,58 kn od 9. siječnja 2012. pa do isplate,
− na iznos od 23,82 EUR / 179,44 kn od 9. siječnja 2012. pa do isplate,
− na iznos od 30,48 EUR / 229,68 kn od 9. siječnja 2012. pa do isplate,
− na iznos od 27,06 EUR / 203,87 kn od 9. siječnja 2012. pa do isplate,
− na iznos od 23,31 EUR / 175,62 kn od 9. siječnja 2012. pa do isplate,
− na iznos od 22,91 EUR / 172,59 kn od 9. siječnja 2012. pa do isplate,
− na iznos od 44,71 EUR / 336,86 kn od 9. siječnja 2012. pa do isplate. sve to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici GNO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak od 1.725,63 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
III./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.
r i j e š i o j e
Dozvoljava se preinaka tužbe povišenjem zahtjeva tužiteljice iz podneska od 24.04.2023. na iznos od 352,41 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedine iznos, iz razloga svrsishodnosti.
Obrazloženje
P o s l . b r . 8 3 P -
7 6 4 7 / 2021-39
1.Tužiteljica u tužbi navodi kako je Trgovački sud u Zagrebu donio je 4. srpnja 2013. presudu u predmetu posl.br. P-1401/2012 (dalje u tekstu: Presuda) kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP'03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje u tekstu: ZZP) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda posl. broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje u tekstu: Presuda VTS RH) u točki I. izreke potvrđena je Presuda u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koja se odnosi na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita zaključivanjem ugovora o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak. Dana 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je presudu i rješenje posl. broj Rev- 2221/2018 (dalje u tekstu: Presuda VSRH) kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv Presude VTS u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale navedene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, sve suprotno odredbama ZZP. Naposljetku, tužene banke su podnijele i ustavne tužbe protiv navedene Presude VSRH, a Ustavni sud Republike Hrvatske je donio Odluku i Rješenje dana 3. veljače 2021., posl.br. U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-
4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 kojim su sve ustavne tužbe banaka ili odbijene ili odbačene. Tuženik i tužitelj su dana 7. prosinca 2004. sklopili Ugovor o kreditu broj 029-50-2581610 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se tužitelju odobrava potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 9.613,68 CHF po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja. Nadalje, odredbama čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu pobliže je određeno da da će tužitelj kredit otplaćivati u 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji je uručen tužitelju. Razvidno je da su ove ugovorne odredbe obuhvaćene gore navedenom Presudom, Presudom VTS RH i Presudom VSRH te da su iste ništetne. No, tužitelj će u nastavku dodatno obrazložiti zbog čega smatra da su predmetne odredbe ništetne, a što će sud po službenoj dužnosti cijeniti tijekom vođenja parničnog postupka. Tužitelj smatra da je ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli bitno sagledati kroz prizmu načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa (dakle, osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja) dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na P o s l . b r . 8 3 P -
7 6 4 7 / 2021-39
potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme, ako bi time izbjegli da primjenom predmetne norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Ovo načelo se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava, nego na međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja, čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima i povjerenju. Navedene okolnosti se ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima, nego prema pravnim standardima. Konkretno, u određenoj situaciji kao mjerilo ponašanja uzima se ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ili dobrog domaćina, ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Prosječni potrošač (poput tužitelja), budući da zna da nema stručnih znanja, a banka ih ima i potrošač je toga svjestan, svoje neznanje nadomješta povjerenjem prema banci. Nema drugog načina, jer ono što mu treba, pokušava ostvariti sklapanjem ugovora s bankom. Banka, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da potrošač dobije novac za kupovinu motornog vozila, mora biti obzirna prema potrošačima i njihovim interesima i u razumnoj mjeri ih informirati o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom. Kako je tuženik znao za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači pa tako i tužitelj to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestila (između ostalih) tužitelja, na način da isti dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, tuženik očigledno nije postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja sporne odredbe kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Samim time, razvidno je da je sporna odredba Ugovora o kreditu protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, isto predstavlja razlog za ništetnost. Tužitelj smatra da je u prethodnim točkama ove tužbe učinio razvidnim da su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivim kamatama i valutnoj klauzuli. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. ZOO-a, prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Tužitelj, kao korisnik kredita, nije raspolagao cjelokupnom dokumentacijom koja se odnosi na odnos s tuženikom iz Ugovora o kreditu i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu tuženik mora vratiti te je zatražio od tuženika dostavu dokumentacije koja je zajednička za obje parnične stranke. Međutim, tuženik je za dostavu dokumentacije tužitelju zahtijevao uplatu iznosa od 154,00 kn (iako nije ničim opravdao iznos tolikoga troška), te je tužitelj bio primoran uplatiti predmetni iznos tuženiku kako bi raspolagao dokumentacijom koja mu je potrebna za sastav ove tužbe. Stoga, s obzirom na navedeno tužitelj potražuje isplatu ovoga troška u okviru parničnih troškova unutar ove parnice, jer se radi o troškovima nastalima u povodu parnice, sve sukladno odredbi čl. P o s l . b r . 8 3 P -
7 6 4 7 / 2021-39
151 ZPP-a. Slijedom navedenog, tužitelj dostavlja u spis svu financijsku dokumentaciju koju posjeduje u svezi s predmetnim Ugovorom o kreditu te predlaže da se po službenoj dužnosti pribavi od tuženika računovodstvena dokumentacija o uplatama tužitelja tuženiku temeljem predmetnog ugovora o kreditu te sva druga dokumentacija relevantna za obračun potraživanja. S obzirom da je u većoj mjeri tužitelj obrazlagao ništetnost spornih odredbi, nadalje će tužitelj dodatno ukazati na osnovanost samog tužbenog zahtjeva za vraćanjem stečenog bez osnove. Odredbom čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima je određeno da obveza vraćanja stečenog bez osnove nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala. Isto tako, imajući u vidu sve navedeno u prethodnim točkama ove tužbe, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. U skladu s navedenim, tužitelj potražuje od tuženika razliku u iznosu koji je tužitelj platio tuženiku na ime vraćanja kredita obzirom na promjene u tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu i iznosa koji bi platio da je tečaj švicarskog franka ostao isti, to jest da je kunska protuvrijednost kredita u švicarskim francima bila ista tijekom trajanja ugovornog odnosa. Prema izračunu tužitelja, isti smatra da mu je tuženik dužan isplatiti iznos od 2.564,16 kn na ime preplaćenog po osnovi ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Tužitelju uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje teku od dana nakon dana uplate svakog pojedinačno preplaćenog anuiteta pa do isplate. Slijedom navedenog, tužitelj potražuje od tuženika prema konačnom zahtjevu iz podneska od 24.04.2023. isplatu iznosa iz točke I izreke presude sa kamatom od utuženja do isplate, kao i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, uz prethodno utvrđenje ništavim odredbe o valutnoj klauzuli.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužiteljica temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž- 6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga.
Naime, navedena presuda donesena je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“.
Dakle, predmetnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnom postupku utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužiteljicu u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, P o s l . b r . 8 3 P -
7 6 4 7 / 2021-39
predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedenu presudu nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužiteljice koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužiteljica je izjavila da je upoznata ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Renate Kutije Kušpilić, pod brojem OU-1791/2004, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagala svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumjela sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristala. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CH, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospođu CN, a koja je upoznata s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koja ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužiteljica donijela promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužiteljica je nedvojbeno bila dobro upoznata sa svim rizicima koji bi za nju mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužiteljici pruži zaštitu na način kako ista zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužiteljica ne bi bila svjesna da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, a iz čega jasno proizlazi da tužiteljica ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, samim time nije bila stavljena u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu. Nadalje, tužiteljica u tužbi navodi kako je od tuženika zatražila dostavu dokumentacije koja se odnosi na predmetni ugovor o kreditu te kako joj je za izdavanje iste naplaćena naknada u iznosu od 154,00 kune, a koji trošak tužiteljica sada potražuje u ovoj tužbi. Tuženik u odnosu na ovaj zahtjev tužiteljice ističe kako je tužiteljici dostavljena sva potrebna dokumentacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu, odnosno isplate ugovora, slijedom P o s l . b r . 8 3 P -
7 6 4 7 / 2021-39
čega tužiteljica ne može očekivati da joj tuženik o svom trošku više puta izrađuje preslike te dostavlja istu dokumentaciju. U ovome dijelu tuženik stoga osporava kako se radi o trošku koji je nastao u povodu ove parnice, te zato se tužiteljica neosnovano poziva na članak 151. ZPP-a. Isto tako, tuženik ističe da je člankom 1112. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018) propisano da „tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Slijedom navedenog, ako je tužiteljica (a s obzirom na vrijeme podnošenja zahtjeva za dostavu dokumentacije, razvidno je da jest) prilikom plaćanja navedene naknade znala da istu eventualno ne bi bila dužna platiti, a nije zadržala navodno pravo na povrat, sasvim je razvidno da zahtjev za naknadu predmetnog troška tužiteljice, kojim traži povrat plaćene naknade za dostavu dokumentacije, nikako nije i ne može biti osnovan. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužiteljica ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužiteljica temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužiteljice i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužiteljica naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u prijepis knjigovodstvene kartice za na dan 30.08.2021. (list 9-14 spisa), otplatni plan (list 15-23, 28-30, 61-65 spisa), presliku ugovora o kreditu (list 24-27, 35-51, 84-90 spisa), izračun preplate po kreditu (list 34-36 spisa), izvod iz sudske prakse (list 42-66, 114-139 spisa), presliku knjižice vozila (list 54-55 spisa), presliku police osiguranja od automobilske odgovornosti (list 56 spisa), presliku osobne iskaznice tužiteljice (list 5, 76-77 spisa), presliku obavijesti od 18.01.2025. (list 58 spisa), poziv na dostavu police obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti od 18.01.2025. (list 59 spisa), otplatnu tablicu (list 66-71 spisa), izračun premije osiguranja (list 73-73 spisa), presliku ponude 49051/2004 (list 74 spisa), presliku zahtjeva za kredit (list 75 spisa), dopis od 11.07.2006. (list 80-81 spisa), dopis od 13.6.2006. sa povratnicom (list 82 -83 spisa), izvod iz sudske prakse (list 203-214, 218-249 spisa)
4. Nadalje sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Petri Blašković (list 172-180 spisa, te izvršio dokaz saslušanjem tužiteljice (list 260-261 spisa).
5. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik 07.12.2004. sklopili Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužiteljici kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 9.613,68 CHF po njem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu od 5,85% promjenjivu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kamatu po dospijeću u visini zatezne kamate koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjive, a koja se obračunava na sve dospjele i neplaćene iznose koje kopitnik kredita duguje temeljem ugovora.
P o s l . b r . 8 3 P -
7 6 4 7 / 2021-39
6. Čl. 4. stranke ugovaraju rok otplate kredita u 84 mjeseca, a čl. 5. i 6. da se kredit se koristi najkasniji do 31.03.2005. godine, a u svrhu kupnje novih vozila marke Renault.
7. Čl. 3. stranke ugovaraju kako se tužitelju obračunava naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokatno prilikom prvog korištenja kredita.
8. Čl. 7. stranke su ugovorile način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po oplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.
9. Sporno je jesu li su naprijed navedene odredbe čl. 1., 4. i 7. Ugovora o kreditu, u dijelu kojima su ugovorene valutna klauzula, ništetne te ima li tužitelj pravo na isplatu zahtijevanih novčanih iznosa na ime razlika koje proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF, na dan sklapanja ugovora, za razdoblje od 21.07.2009. do 09.01.2012. Sporno je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je li nastupila zastara potraživanja.
10. U svom logičnom i životnom iskazu kojeg sud u cijelosti prihvaća tužiteljica navodi kako je predmetni ugovor zaključila u auto kući Baotić u Dubravi, a temeljem kojeg joj je odobren kredit u iznosu od cca 9.000,00 CHF za kupnju vozila. U cijelosti je otplatila predmetni kredit. U auto kući joj je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji. Pročitala je ugovor prije potpisivanja, shvatila je odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke no nije očekivala takav skok anuiteta. Prvotno joj je rata iznosila 600,00 kn, a kasnije 1.000,00 kn. Nije mogla pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora. Nitko joj nije tumačio pojedine odredbe ugovora kao niti javni bilježnik. To je bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njezini osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate. Nitko joj nije objasnio niti parametre promjene kamatne stope, kao niti rizike valutne klauzule. Nije zaprimala obavijesti o promjeni kamatne stope. Vozilo je koristila isključivo u privatne svrhe. Nije bila vlasnik obrta niti tvrtke. Ranije nije potpisivala slične ugovore.
11. Prije svega valja reći da je tužiteljica dokazala svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Isto tako rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 25. svibnja 2020. se također navodi: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužiteljica nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor." Tužitelj osnovano upućuje i na presudu Suda Europske Unije, C-774/19 od 22. listopada 2020. u kojoj se odlučivalo o svojstvu tužiteljice kao potrošača. U predmetnom postupku Vrhovni sud Republike Slovenije zatražio je prije konačne odluke odgovor na pitanje radi li se o potrošaču od Suda EU, i Sud EU je nakon razmatranja konkretnog slučaja zaključio da se radi o potrošaču, unatoč njegovim specifičnim znanjima i stručnosti.
12. Naime, zaključak predmetne presude je činjenica kako svojstvo potrošača proizlazi iz svrhe ugovora, a ne iz zvanja i specifičnih i stručnih znanja kojima raspolaže tužitelj fizička osoba. Sud EU presudom C-774/19 utvrdio sljedeće, po pojedinim paragrafima: paragraf 29. - Pojam potrošača tumači se u skladu s položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora, a ne u vezi sa subjektivnim P o s l . b r . 8 3 P -
7 6 4 7 / 2021-39
položajem te osobe, pa onda svojstvo potrošača prije svega proizlazi iz vrste ugovorne transakcije. Paragraf 38. - Pojam potrošač definira se kao suprotnost pojmu gospodarski subjekt, objektivne je prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i osobnoj informiranosti fizičke osobe. Paragrafi 39. i 40. - Prema sudskoj praksi Suda EU svojstvo potrošača ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru, pa stoga znanje iz područja kojem pripada sklopljeni ugovor pojedinca ne lišava svojstva potrošača. Svojstvo potrošača, ima svaka fizička osoba u svakome ugovoru koji je s trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti! Kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.
13. Sama činjenica da je tužiteljica potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega logičnog i životnog iskaza tužiteljice u kojem navodi da je kredit podigla u svrhu kupnje vozila, a iz samog ugovora je razvidno da je istoj isplaćen kredit za istu svrhu, dok je iz pregleda prometa po kreditu proizlazi da je kreditne uplate vršila upravo tužiteljica.
14. Nadalje ovaj sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:
- da je tuženik u razdoblju 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti (a što je utvrđeno i iskazima tužitelja i svjedoka u ovom postupku), a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i
- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim 1 0
P o s l . b r . 8 3 P -
7 6 4 7 /2021-39
odnosima. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
15. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Navedeno iz razloga što je, s jedne strane, Ugovor o kreditu sklopljen 06.06.2006., dakle u razdoblju na koje se odnose naprijed spomenute presude s ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s promjenom Odluke o kamatnim stopama tuženika i ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF te se tužiteljica na spomenute odluke pozvala, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, osim onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26. svibnja.2020.).
16. U ovom postupku prema stavu ovog suda tuženik nije dokazao da je informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, pri čemu valja kazati da tuženik nije ni iznosio tvrdnje da je informirao tužiteljicu o spomenutim specifičnim rizicima, kao ni da su tužiteljici bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, pri čemu valja kazati da oni i nisu mogli biti poznati tužiteljici u trenutku sklapanja Ugovora, jer na taj način nisu navedeni ni u Ugovoru, a ni u drugoj dokumentaciji koju je tuženik dostavio u spis.
17. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud je primjenom utvrđenja iz naprijed navedenih presuda, zaključio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u čl. 1., 4. i 7. u dijelu i kojemu je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF.
18. Radi utvrđenja činjenice preplaćenih anuiteta upravo po osnovi razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate(na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. Petri Blašković iz čijeg vještva je utvrđeno da je dana 07.12.2004. između stranaka zaključen predmetni ugovor o kreditu na iznos od 9.613,68 CHF, po tečaju na dan kredita od 4,919816, na rok od 847 mjeseca, sa rokom otplate 7 godina, uz ugovorenu kamatnu stopu od 5,85%, uz anuitet od 139,75 CHF, a koji na dan isplate kredita iznosi 687,54 kn, uz ugovoreni srednju tečaj RBA na dan dospijeća. Vještak napominje da je ugovoreno plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora o kreditu), dok na otplatnom planu se navodi da je otplata po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Uvidom u Prijepis knjigovodstvene kartice po kreditu razvidno je da je kreditor 1 1
P o s l . b r . 8 3 P -
7 6 4 7 /2021-39
anuitete obračunavao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, stoga je i vještak u svom obračunu koristio ugovoreni tečaj na dan dospijeća. Na temelju spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu te Prijepis knjigovodstvene kartice po kreditu, ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi: 5,85% godišnje do 31.10.2007., 6,45% godišnje do 30.04.2008., 6,75% godišnje do 28.02.2009., 7,75% godišnje do kraja otplate kredita. Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od inicijalnih 139,75 CHF do 144,23 CHF. U razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. Izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i prikaz više i manje plaćenog zbog promjene tečaja na više i niže se daje u sljedećoj tabeli. razdoblju otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno je preplaćeno 462,08 kn, od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 2.655,21 kn te zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 2.193,13kn. Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) u čl. 7. navodi da se preračunavanje cijena i drugih novčanih iskaza vrijednosti provodi primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. Istim Zakonom u čl. 14. je propisano da se preračunavanje izvršava primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje na dvije decimale, a na temelju treće decimale (ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena te ako je treća decimala jednaka ili veća od pet,
druga decimala povećava se za jedan). Fiksni tečaj konverzije kune u euro je određen temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) i iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Prilikom preračuna u EUR za svaki pojedinačni iznos potraživanja po datumima utvrđena je protuvrijednost primjenom fiksnog tečaja konverzije koji iznos u zbroju daje ukupni iznos preračunato u EUR. U nastavku se u Tabeli 2., temeljem prikazanog u Tabeli 1. daje izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,534500). Primjenom fiksnog tečaja za konverziju u EUR, u razdoblju otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno je preplaćeno 61,33 EUR, od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 352,41 EUR te zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 291,08 EUR. U svom mišljenju vještak navodi Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak: Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj: Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na 1 2
P o s l . b r . 8 3 P -
7 6 4 7 /2021-39
dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 2.655,21 kn (352,41 EUR). Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 2.193,13 kn (291,08 EUR), Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 462,08 kn (ukupno preplaćeno umanjeno za manje plaćeno iskazano u Tabela 1 stupac '10'), odnosno zbroj ukupno više i manje plaćenog iznosi 61,33 EUR (Tabela 2.).
19. Prigovarajući istom vještvu u podnesku od 09.12.2022. tuženik je naveo kako nije suglasan s gore navedenim nalazom i mišljenjem u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se tečaj nije mijenjao. Naime, jasno je iz samog teksta prethodnog odlomka da predmetni izračun nema smisla jer je ugovor o kreditu sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, a slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja. Prethodno je bilo ugovoreno voljom tužiteljice te je istoj u nekoliko navrata obrazloženo značenje valutne klauzule kao i promjene istih u tijeku otplate kredita. Stoga je ovakvo vještačenje bespredmetno te u konačnici predstavlja samo dodatni trošak i odugovlačenje postupka.
20. Ovaj sud u je prihvatio navedeno vještva kao objektivno i stručno, (time da nije uzeo u obzir negativne razlike), jer je sačinjeno prema pravilima struke imenovanog vještaka, a temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu. Vještak je jasno naveo temeljem koje dokumentacije je izvršio izračun uz jasnu naznaku i tablični prikaz svakog pojedinog iznosa plaćenog anuiteta, kamatne stope, tečaja obračuna te formule izračuna, te imajući u vidu da na isto stranke nisu imale prigovora.
21. U odnosu na prigovor tuženika koji se temelji na činjenici da je određene mjesece tužiteljica plaćala niže anuitete zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio u trenutku isplate kredita posebno valja istaknuti da tuženik nema svojstvo potrošača te se na njega nje primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tužiteljica ništa nije stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita. Stoga takvi prigovori tuženika ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda, a ostalo su prigovori pravne naravi o kojima ocjenu daje sud. Pritom tuženiku valja odgovoriti da isti, u odnosu na iznos tzv. negativne razlike nije do zaključenja prethodnog postupka pravovremeno istaknuo niti prigovor radi prebijanja niti protutužbu niti do zaključenja glavne rasprave eventualno prigovor prijeboja, a u kojim slučajevima bi sud jedino bio ovlašten i dužan umanjiti tražbinu tužiteljice sa potplaćenim iznosima odnosno tzv. negativnom razlikom (tako i VSRH u presudi poslovni broj Rev-549/23 od 18. prosinca 2023.), već je prigovor radi prebijanja istaknuo tek u podnesku od 18.12.2023., te je isti kao takav ne pravovremen, pa o istom ovaj sud nije niti odlučivao, a sve to sukladno Zakonu o parničnom postupku i recentnoj sudskoj praksi: „Tuženik u žalbi osporava pravilnost prvostupanjske presude u dijelu u kojem sud prvog stupnja nije potraživanje tužitelja umanjio za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i tečaja na dan isplate bila negativna. U odnosu na taj žalbeni navod 1 3
P o s l . b r . 8 3 P -
7 6 4 7 /2021-39
valja reći da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti istaknuo prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, sukladno čl. 288.a st. 6. ZPP-a i čl. 189. st. 1. ZPP-a, pa o razlici negativnog tečaja prvostupanjski sud nije bio obvezan odlučiti.“ (odluka Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gž-3917/2022 od 28. ožujka 2023.).
22. No sve i da je tužiteljica pravovremeno izjavila prigovor radi prebijanja, stav je ovog suda kako ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici unatoč činjenici da je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđena negativna razlika, ovo iz razloga što sudu u načelu nije dopušteno revidirati nedopuštenu ugovornu odredbu. Naprotiv, stranke su slobodne nepoštenu ugovornu odredbu same izmijeniti ili zamijeniti, pri čemu takva izmjena ni tada ne smije ukloniti prava potrošača koja mu pripadaju na temelju neobvezujuće prirode zamijenjene ( stare ) odredbe, kao što je podnošenje zahtijeva za povrat novca. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda EU , kada se neka odredba proglasi nepoštenom i stoga ništavom, na nacionalnom sudu je da u skladu s člankom 6. Stavkom 1. Direktive 93/13 izuzme iz primjene tu odredbu kako ona više ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tome protivi ( vidjeti osobito presude u predmetima C-618/10, odnosno C-70/17 i C179/17). Iz toga slijedi da nacionalni sud nije ovlašten ni mijenjati sadržaj nepošteni odredbi jer bi u suprotnom bio uklonjen odvraćajući učinak na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluge koji nastaje samom neprimjenjivošću takvih nepoštenih odredbi na potrošače ( presuda od **.**.2016. BN i dr C154/15, C-307/15 i C-308/15). Tako je Sud EU smatrao kako obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koje utvrdi da su neosnovani ima odgovarajući restitucijski učinak u pogledu tih iznosa.
23. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.
24. U odnosu na prigovor zastara tražbine s osnova ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli potrebno je navesti kako ista nastupa tek 14. lipnja 2023., s obzirom da je u tom dijelu pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 nastupila 14. lipnja 2018. Radi navedenog nedvojbeno nije istekao petogodišnji zastarni rok s obzirom da potraživanja stjecanja bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku, dok je predmetna tužba podnesena 28.09.2021.Odredbom čl. 223. ZOO propisano je da kada zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Kako, dakle, nije zastarjela glavna tražbina, to nije zastarjelo ni akcesorno potraživanje zakonske zatezne kamate.
25. U odnosu na prigovor tuženika preinaci tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva tužiteljice u podnesku od 24.04.2023. ovaj sud je stava da je takva preinaka dopuštena temeljem čl. 190. st. 2. ZPP-a jer je tužitelj tek po izradi nalaza i mišljenja mogao na potpuno točan način specificirati visinu svoje obveze, dakle činjenica izrade nalaza i mišljenja predstavlja okolnost da tužitelj nije mogao bez svoje krivnje preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Također nije bilo razloga niti za odbačaj tužbe kako to pogrešno smatra tuženik, jer je tužitelj pravovremeno postavio određen tužbeni zahtjev kako u pogledu osnovanosti, tako i u pogledu visine.
26. Tome se dodaje Pravno shvaćanje VSRH Građanski odjel Broj: Su-IV- 123/2024-5 od 27. svibnja 2024. ¨"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem 1 4
P o s l . b r . 8 3 P -
7 6 4 7 /2021-39
postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva." Slijedom navedenog iako je tužiteljica u povisila tužbeni zahtjev specifikacijom od 24.04.2023. ista zbog navedenog pravnog stava svejedno nije nastupila za taj povećani dio.
27. U odnosu na povećanje zahtjeva tužitelj je tužbu preinačio (povećao postojeći zahtjev) nakon što je provedeno financijsko vještačenje upravo na okolnost utvrđivanja preplaćenog iznosa te sud smatra da se radi o preinaci u smislu članka 190. st. 2. ZPP kojoj preinaci se tuženik ne može protiviti jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka zbog čega je preinaka dopuštena (zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.), slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
28. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice iz podneska od 24.04.2024. u kojem traži da joj tuženik izvrši isplatu iznosa preplaćenih anuiteta po osnovi razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate(na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, u ukupnom iznosu od 352,41 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose za razdoblje dospijeća prve obveze, tj. 21.07.2009. do konačne otplate, tj. 09.01.2012., te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučio kao u izreci ove presude pod točkom II.
29. U odnosu na zatezne kamate, u slučaju vraćanja onog što je primljeno na temelju ništetnog ugovora primjenjuju odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove (tako VSRH u odluci Rev-x 474/10 od 21. svibnja 2013.), pa tako i odredba članka 1115. ZOO istovjetna odredbi članka 214. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), kojom je određeno da u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
30. Prema stavu ovog suda tuženik je nesavjesni stjecatelj od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa razlike koje proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita sa naglaskom da se ne radi o vraćanju kamate, već isplati kamate zbog pretplate razlike u tečaju kao posljedice ništetne odredbe.
31. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN br. 78/15.), a od 01. siječnja 2023. do 01. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br.114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22), a od 31.12.2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23).
32. Budući da je u sporu tužiteljica uspio u cijelosti to je tuženik u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužiteljici cjelokupni parnični trošak i to: za sastav tužbe 100,00 EUR, za sastav podneska od 27.12.2021., 21.01.2022., 05.01.2023., 24.04.2023., 12.06.2023. 100,00 EUR za svaki podnesak, te za pristup na ročište 20.09.2022., 14.02.2025., 14.04.2025. 100,00 EUR za svako ročište, ukupno 900,00 EUR uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 225,00 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), te trošak sudske pristojbe za 1 5
P o s l . b r . 8 3 P -
7 6 4 7 /2021-39
tužbu u iznosu od 13,27 EUR, a sukladno Zakona o sudskim pristojbama. (NN br. 74/95, 57/96, 137/02 , 26/03, 125/11, 112/12 i 157/13,110/15 i 118/18, u daljnjem tekstu: ZSP), te trošak vještačenja od 199,08 EUR, time da joj nije dosuđen trošak pribave dokumentacije od tuženika u iznosu od 20,44 EUR jer tužiteljica nije dokazala računom ili drugim dokazom da je taj trošak dosita i platila, a u smislu čl. 219. i 221.a. ZPP-a.
33. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema zahtjevu iz podnesak od 24.04.2024. u iznosu od 352,41 EUR.
34. Tužiteljici je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 1.725,63 EUR, dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II i III.
35. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužiteljice odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 30. lipnja 2025. do isplate.
U Zagrebu 30. lipnja 2025.
Sudac:
Blaženka Butigan Matić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
