REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Posl. br. Pr-78/2020-41

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu u građanskoj pravnoj stvari tužiteljice VC, Donji [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Srđanu Simiću, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika Opće bolnice Pula, Pula, Zagrebačka 30, OIB: 16089706543, zastupane po pun. Tei Tončić, odvjetnici iz Pule, poradi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 21. svibnja 2025. održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dana 30. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se djelomično tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj pa se nalaže tuženoj Općoj bolnici Pula, Zagrebačka 30, OIB: 16089706543, da isplati tužiteljici VC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od bruto 527,92 EUR (slovima: petsto dvadeset sedam eura i devedeset dva centa ), na ime mjesečnih novčanih iznosa sa osnova razlike plaće i naknada zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos po stopi određenoj čl. 29. St. 2. Zakona o obveznim odnosima i to od za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim na iznos predujma poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, i to na pojedinačne iznose kako slijedi:

11,90 € od 16. svibanj 2016.

10,45 € od 16. lipanj 2016.

14,54 € od 16. srpanj 2016.

15,24 € od 16. kolovoz 2016.

10,91 € od 16. siječanj 2017.

21,79 € od 16. veljača 2017.

36,71 € od 16. ožujak 2017.

14,19 € od 16. travanj 2017.

20,40 € od 16. svibanj 2017.

7,09 € od 16. lipanj 2017.

32,19 € od 16. srpanj 2017.

23,31 € od 16. kolovoz 2017.

28,43 € od 16. rujan 2017.

11,95 € od 16. listopad 2017.

20,07 € od 16. studeni 2017.

5,82€ od 16. prosinac 2017.

7,42 € od 16. veljača 2018.

34,12 € od 16. ožujak 2018.

17,30 € od 16. travanj 2018.

18,30 € od 16. svibanj 2018.

14,83 € od 16. lipanj 2018.

27,92 € od 16. srpanj 2018.

6,20 € od 16. rujan 2018.

26,25 € od 16. listopad 2018.

7,49 € od 16. studeni 2018.

3,90 € od 16. prosinac 2018.

0,65 € od 16. ožujak 2019.

25,23 € od 16. travanj 2019.

8,53 € od 16. svibanj 2019.

23,03 € od 16. lipanj 2019.

8,83 € od 16. srpanj 2019.

7,03 € od 16. kolovoz 2019.

24,20 € od 16. rujan 2019.

10,13 € od 16. listopad 2019,

a sve to u roku od 15 dana.

II Odbija se tužiteljica prema tuženoj za iznos glavnice od 1.639,32 eura sa kamatom na isti, kao i u dijelu tužbenog zahtjeva glede isplate iznosa zakonskih zateznim kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu dohodak sadržajni u bruto iznosima iz stavka I izreke ove presude, kao neosnovan.

III Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi prouzročeni trošak u iznosu od 742,00 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom iz članka 29 st. 2 ZOO- a koja na navedeni iznos teče počev od 30.6.2025.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

IV Odbijaju se, tužiteljica prema tuženoj preko iznosa parničnog troška priznato u stavku III izreke presude sa kamatom na isti, te tužena prema tužiteljici preko iznosa parničnog troška od 665,00 eura, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je zaposlena kod tuženika na mjestu medicinske sestre, a radni odnos tužiteljice reguliran je Zakonom o radu (NN 93/14 i 127/17, u daljnjem: ZOR) internim pravilnikom poslodavca, Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 126/11, 88/13 i 143/13, u daljnjem: KU zdravstva) i Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12, 150/13 i 24/17, u daljnjem: Temeljni KU), da je rad tužiteljice je organiziran u raznim oblicima rada (smjene, turnusi i ostalo) pa je zbog takve organizacije rada u svakom mjesecu u spornom razdoblju ostvarila velik broj prekovremenih sati. Navela je da plaća tužiteljice regulirana je u članku 47. KU zdravstva i u članku 51. Temeljnog KU. Odredbe KU zdravstva, u člancima 51., 57. i 59., a Temeljni KU u članku 54. propisuju dodatke i uvećanja za osnovnu plaću tužiteljice koji se obračunavaju i isplaćuju za svaki efektivno odrađeni sat od osnovne vrijednosti tog sata. Tužiteljica je od 01. ožujka 2015. godine do dana podnošenja tužbe, kao medicinska sestra ostvarila pravo na povećanu plaću jer je radila u otežanim uvjetima, što je propisano odredbom članka 86. ranijeg ZORa (NN 149/09, 61/11, 82/12, 73/13) te sadašnjeg ZORa u članku 94. (NN 91/14 i 127/17). U tom vremenskom razdoblju odredbom članka 65. KU zdravstva (88/13), koji je bio na snazi od 01. lipnja 2013. godine do 30. studeni 2013. godine propisano je: „Radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću“ i 25 % za radna mjesta II vrste.“ Nadalje, odredbom članka 57. KU zdravstva (NN 143/13,u primjeni od 01. prosinca 2013. godine) propisano je: „Radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću“ i 25 % za radna mjesta II vrste.“ Tuženik u navedenom spornom razdoblju nije tužiteljici isplaćivao dodatak od 25% zbog otežanih uvjeta rada, na sve sate koje je tužiteljica odradila, već samo na dio odrađenih sati. Tužiteljica je u vremenskom periodu važenja Dodatka I KU zdravstva (koji je zaključen 01. listopada 2015. godine) ostvarila pravo na dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Navela je da tuženik od 01. listopada 2015. godine tužiteljici nije isplaćivao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na osnovnu plaću za sve odrađene sate, već je navedeni dodatak isplaćivao samo za jedan dio odrađenih sati, a tužiteljica je radila u redovnom i prekovremenom radu. Obzirom da je tuženik pogrešno obračunavao i isplaćivao plaće tužiteljice po gore navedenim osnovama, posljedično je pogrešno i isplaćivao naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora. Tuženik nije tužiteljici platio prekovremeni rad ostvaren na dane državnih blagdana i praznika te joj je umanjio iznos plaće. Sukladno ranije navedenom tuženik je tužiteljici isplatio umanjene plaće za razdoblje od 01. ožujka 2015. godine do dana podizanja ove tužbe i to na način da u navedenom periodu nije plaćao dodatak na otežane uvjete rada na osnovnu plaću za sve sate koje je tužiteljica odradila u otežanim uvjetima u prekovremenom radu, već samo na one koje je odradila u redovnom radu, iako je tužiteljica i u redovnom i u prekovremenom radu radila u otežanim uvjetima – čime je povrijedio tužiteljičino pravo iz čl. 86. ZORa (ZOR iz 2009. godine) i pravo iz čl. 94. ZORa (na snazi od 07. kolovoza 2014. godine), a povezano s člankom 67. KU zdravstva (NN 126/11), člankom 65. KU zdravstva (NN 88/13) i člankom 57. st. 2. Temeljnog KU (NN 143/12). U navedenom vremenskom razdoblju tuženik nije plaćao dodatak za iznimnu odgovornost za živote i zdravlje ljudi tužiteljici, na osnovnu plaću za sve sate koje je tužiteljica odradila u prekovremenom radu, iako je tužiteljica i u redovnom i u prekovremenom radu radila na poslovima na kojima ima iznimnu odgovornost za živote i zdravlje ljudi, čime je povrijeđeno tužiteljičino pravo iz članka 86. ZORa (iz 2009.) i članka 94. ZORa (na snazi od 07. kolovoza 2014. godine) u svezi članaka 69. KU zdravstva (NN 126/11), članka 66. (NN 88/13) i članka 59. Temeljnog KU (NN 143/12), zbog čega je tužiteljici isplaćena plaća u umanjenom iznosu. Također, tuženik je tužiteljici nepravilno obračunao i naknadu za korištenje godišnjeg odmora, te je tu tužiteljicu u periodu od 5 godina oštetio za iznos od najmanje 1.000,00 kn. Podneskom od 21.05.2025. godine tužiteljica je precizirala svoj tužbeni zahtjev kao u izreci. Slijedom svega navedenog, predlaže da se presudi kao u izreci presude temeljem specificiranog tužbenog zahtjeva u podnesku od 21.5.2025.godine listovi 284 do 290 spisa..

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava sve navode iz tužbe, osim onih koje bi ovim odgovorom ili tijekom postupka priznao ili učinio nespornim, isto tako protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, kako po osnovu tako i po visini. Navodi da tužba i tužbeni zahtjev su neodređeni, činjenice na koje se poziva tužitelj su paušalne i nema niti jednog dokaza niti drugih podataka na kojima bi se te činjenice mogle utvrditi. Tužitelj uz tužbu nije dostavio niti jedan relevantan dokaz kojim bi potkrijepio svoje tvrdnje, nije postavio određeni tužbeni zahtjev, pa je takva tužba neuredna i neodređena i nema uvjeta za postupanje po istoj. Tužitelj je uredno zaprimio sve platne liste te je mogao i trebao postaviti određeni tužbeni zahtjev, što je evidentno i iz platne liste koja je dostavljena kao prilog uz tužbu. Tuženik smatra kako nije točno da se tužitelju ne bi isplaćivali prekovremeni sati sa uvećanjima, te opreza radi ističe i prigovor zastare potraživanja. Tuženik kao javna ustanova u obvezi je primjenjivati važeće propise koji reguliraju obračun i isplatu plaće i naknade plaće i drugih materijalnih davanja svojim radnicima, a osobito važeći Zakon o radu, Zakon o plaćama u javnim službama, važeći Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama, Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja te u pojedinim situacijama i Odluke Vlade RH o isplati plaće, materijalnih prava i drugih naknada. Tuženik ne osporava navod iz točke I. tužbe da je tužitelj zaposlen kod tuženika kao medicinska sestra, te napominje da se dodatak od 25% obračunava i isplaćuje kao i dodatak na iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi u visini od 4%. Stoga, navode iz tužbe tuženik osporava u cijelosti budući da su tužitelju obračunavati svi dodaci na plaću, te ukoliko je radio prekovremeno, prekovremeni sati sa svim dodacima obračunati su i isplaćeni temeljem važećih kolektivnih ugovora i Zakona o radu, pa nije jasno na čemu tužitelj temelji svoj zaključak da joj je tuženik netočno obračunao i isplatio plaću. Tuženik je isplaćivao plaću tužitelju temeljem dostavljenih evidencija prisutnosti na radu, svi sati iz evidencije ubacuju se u program COP (Centralni obračun plaće) koji je uveden u obaveznu primjenu u lipnju/srpnju 2014. godine, te tuženik nema mogućnosti korekcije predmetnog programa. Predmetni program koriste sve javne ustanove i državna tijela, te ukoliko postoji greška u programu za obračun plaća, tada navedeno nije greška tuženika, nego Republike Hrvatske koja je naručila program i naložila njegovu primjenu u svim javnim tijelima Republike Hrvatske upravo da bi postojao jedinstveni sustav obračuna plaća. Tuženik još jednom ističe da su navodi tužitelja paušalni i neodređeni i nejasno je na temelju kojih je to činjenica tužitelj zaključila da mu tuženik nije isplatio opisane dodatke, kada nije niti u posjedu platnih lista, niti bilo kakvog drugog dokaza na temelju kojeg bi mogao dokazati svoje tvrdnje. Stoga tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz obvezu naknade parničnog troška.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije: na listovima 11-13 spisa, 19-20 spisa, 27-40 spisa-nalaza vještaka, izvršen je uvid u CD na listu 41 spisa, proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na str. 54-56 spisa, 61- 67 spisa, 87-115 spisa sa privicima na listu 116-260 spisa, specificiranog tužbenog zahtjeva koji je na ročištu od 21.05.2025. godine uručen punomoćniku tuženika.

4. Konačno postavljeni (specificirani) tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj u podnesku od 21.05.2025. godine osnovan je djelomično.

5.Među strankama nije sporna činjenica da je tužiteljica u predmetnom razdoblju bila zaposlena kao medicinska sestra kod tužene.

6. Predmet ovog spora je u konačnici zahtjev tužiteljice za isplatom manje isplaćene plaće za prekovremeni rad, naknade za rad na državni blagdan i pogrešno obračunate naknade za godišnji odmor za razdoblje od 1.4.2016. pa do 30.9.2019.godine.

7. Između stranaka dakle nije sporna činjenica da je u predmetnom razdoblju tužiteljica bila zaposlena kod tužene na radnom mjestu medicinske sestre. Ono što je sporno u ovom predmetu jest osnovanost osnove te visina tužbenog zahtjeva. U odnosu na osnovanost osnove sporno je i pitanje da li je tužena tužiteljici ispravno obračunavala plaću po navedenim osnovama, da li je primjenjivala ispravne parametre , a sporna je i metoda obračuna po navedenim osnovama kao i pitanje načina utvrđivanja mjesečnog fonda radnih sati.

8. U odnosu na tužbeni zahtjev po navedenim osnovama ukazuje se slijedeće.

9. Naime odredbom čl.1. st. 2. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj (NN 136/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11, 130/11 ) u čl.1. određuje koji su blagdani u Republici Hrvatskoj, a u st. 2 propisuje da se u dane blagdana u Republici Hrvatskoj ne radi. Sukladno čl.5. istog zakona zaposlenici na dane blagdana imaju pravo na naknadu plaće. Sukladno navedenim odredbama neosnovano je pozivanje na navedeni zakon kada se ukazuje da se rad na blagdan uračunava u redovni rad i redovnu mjesečnu satnicu jer to navedenim zakonom nije propisano. Isto tako neosnovano se u tumačenju Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU za djelatnost zdravstva u zaključku 153 poziva na Zakon o blagdanima i neradnim danima iako tim zakonom kako je već rečeno nije propisano da se rad blagdanom uračunava u redovnu mjesečnu satnicu. Zakon o radu ne propisuje ništa dodatno u pogledu neradnih dana. Zakon o radu propisuje da radnici mogu raditi u punom i nepunom radnom vremenu. Isto tako čl. 65 Zakona o radu propisuje da u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe radnik je na pisani zahtjev poslodavca dužan raditi duže od punog odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad). Plaće zdravstvenih radnika regulirane su odredbama Temeljnog KU za službenike namještenike u javnim službama, KU za djelatnost zdravstva, te Granskim KU za područje zdravstva, kao i Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama, Priroda rada zdravstvenih radnika zahtjeva precizno vođenje evidencije o nazočnosti na poslu. Osim obračuna mjesečnog fonda radnih sati ostvarenih na radnom mjestu važno je voditi računa i o efektivno ostvarenim satima rada te o njihovoj strukturi, kako bi se mogla ispravno obračunati plaća zdravstvenog radnika, osobito u slučajevima smjenskog i prekovremenog rada. Stoga valja reći kako je navedena materija različito propisana temeljnim Kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama u odnosu na Kolektivni ugovor za zdravstvo i zdravstveno osiguranje. Kolektivnim ugovorom za zdravstvo iz 2013. godine u čl.58 st.9 propisano je da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Redovni mjesečni fond sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s osam sati. Stavkom 1. čl. 58 KU propisani su dodaci za rad noću subotom, nedjeljom, prekovremeni rad i rad u drugoj smjeni i turnusima. Čl.58. st.10. propisano je da se dodaci iz st. 1 međusobno ne isključuju. Čl.58. propisano je pravo na uvećanu plaću za 150% za rad na blagdane i neradne dane, a st. 4. istog članka propisano je da sati odrađeni na blagdan, neradni dan, u smislu zakona o blagdanima i neradnim danima i dane Uskrsa ubrajaju se u redovitu mjesečnu satnicu. Međutim temeljnim Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike iz 2012. i 2017. koji se primjenjuje i na tuženu ne propisuje da rad blagdanom ulazi u redovnu mjesečnu satnicu. Naime takvo utvrđenje da bi rad blagdanom ulazio u redovnu mjesečnu satnicu protivno je odredbama Zakona o blagdanima i neradnim danima kao i Zakonom o radu koji propisuju da su blagdani neradni dani dakle da radnik na blagdan nije dužan raditi. Sukladno tome Temeljni kolektivni ugovor iz 2012. i 2017. godine ne sadrži takvu odredbu, a Granski kolektivni ugovori za zdravstvo od 2011. do 2018. godine to propisuju. Pravilo je da se kolektivnim ugovorima detaljnije definiraju prava radnika ovisno o struci i potrebama posla, ali u svakom slučaju prava propisana zakonom o radu ne mogu se smanjiti ili ograničiti kolektivnim ugovorom jer je to ugovaranje protivno kogentnoj normi zakona što takve odredbe čini ništetnim. Definicija redovnog mjesečnog fonda radnih sati u svim je kolektivnim ugovorima za zdravstvo jednak, a to je umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s osam sati rada dnevno, isto tako u svim je Granskim kolektivnim ugovorima prekovremeni rad svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Dakle ukoliko u redovni mjesečni fond ulaze radni dani i radni sati onda nema nikakve logike da u taj fond ulazi neradni dan i neradni sati. Upravo zato za rad blagdanom je drugačije propisana plaća ukoliko radnik ipak na taj dan radi, pa je ta plaća uvećana za 150%. Dakle pravilo je da se na dane blagdana ne radi jer su to neradni dani pa se oni kao takvi ne mogu uračunavati u redovnu mjesečnu satnicu niti u redovni mjesečni fond radnih sati. Naime, takvim obračunavanjem blagdana u redovnu mjesečnu satnicu vrši se diskriminacija prema radnicima koji na taj dan ipak rade, u odnosu na one koji ne rade, a primaju naknadu. Dakle radnici koji rade na blagdan moraju odraditi više sati mjesečno da bi im se nakon toga priznao prekovremeni rad, u odnosu na radnike koji u dane blagdana nisu radili, što je diskriminatorno. Prema stavu ovog suda poslodavac ne može radnika zadužiti za veći broj radnih sati od ostalih bez obzira da li mora raditi na dane blagdana jer mjesečni fond radnih sati predstavlja sate koje radnik treba ostvariti u redovnom radu (u tom smislu ide i GžR-27/15 Županijskog suda u Puli-Pola). Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci GžR-1300/2019 od 21. listopada 2019. u kojoj kaže da iako je odredbom čl. 59KU/05 odnosno čl. 52 KU/13 definirana evidencija rada na blagdan i neradne dane kao redovni rad koji se ubraja u redovnu satnicu, to ne isključuje primjenu odredbe čl. 58. st. 9. KU/05 odnosno čl. 51. st. 9. KU/13 prema kojima prekovremeni rad predstavlja rad ostvaren povrh redovnog rada, a u koji ne ulazi rad na dan blagdana i neradni dan. Dakle, u situaciji kada radnik ne ostvari sate preko redovnog mjesečnog fonda sati definiranog čl. 58. st. 9. KU/05 odnosno čl. 51. st. 9. KU/13, njegov rad blagdanom odnosno neradnim danom evidentiran se kao redovan rad i ubraja u redovnu satnicu sukladno čl. 59. KU/05, odnosno čl. 52. KU/13, a ukoliko takve sate ostvari oni se u smislu čl. 58. st. 9. KU/05 odnosno čl. 51. st. 9. KU/13 smatraju prekovremenim radom.

10. Nadalje, za ocjenu pravilnosti nije odlučna samo odredba čl. 47. KU koja definira plaću radnika već treba primijeniti prije svega Zakon o radu kao opći propis. Zakon o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11, 73/13,93/14,127/17) u odredbi čl. 86., a koja je istovjetna s odredbom čl. 94. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, 127/17) je propisao pravo na povećanu plaću, a prema kojoj za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad, te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću. Tim odredbama propisane su okolnosti koje radniku koji radi u takvim okolnostima daje pravo na ostvarivanje povećane plaće, iz njih međutim ne proizlazi da prava na povećanu plaću ostvarena pod više od jednom od navedenih okolnosti, se međusobno isključuju, već naprotiv da se mogu međusobno kumulirati, što je uostalom u suglasju i sa recentnom sudskom praksom Vrhovnog suda RH (primjerice Su-IV-56/19-18 od 9.12.2019.godine -VIII sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda RH). Iz sadržaja citiranih odredbi KU 13 i KU 18 a kojima je uređeno pravo na plaću i uvećanje na plaću propisano ZR, proizlazi da dodaci na plaću, a koji obuhvaćaju dodatak na posebne uvjete rada te druge dodatke i uvećanje plaće se međusobno ne isključuju, već naprotiv kumuliraju osim kada su u pitanju položajni dodaci, a u odnosu na koje je odredbom čl. 58. st. 3. KU 13 (čl. 56. st. 3. KU 18) izričito navedeno da se ne mogu kumulirati sa dodatkom uvećanja plaće s osnova posebnih uvjeta rada. Iz izloženog proizlazi da uvećanje osnovne plaće za odrađene sate prekovremenog rada ne isključuje pravo tužitelja da za odrađene sate prekovremenog rada ostvari ugovorene dodatke na plaću jer odredbama KU to izrijekom nije određeno, dok je naprotiv citiranim odredbama čl. 86. ZR/09 i čl. 94. ZR/14, te odredbama čl. 47., čl. 51., čl. 57. i čl. 59. KU 143/13 (45., 49., 55. i 57. KU 18) zdravstvenim radnicima priznato. Također, po prirodi stvari, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo na dodatke za posebne uvjete rada i dr. jer se i prekovremeni rad obavlja u istim otežanim uvjetima i s istom odgovornošću. Posljedično pravu na razliku dodataka za sve efektivno odrađene sate rada, tužitelju pripada i pravo na isplatu razlike naknade plaće za godišnji odmor (čl. 36. KU 13 i čl. 34. KU 18) te razlika naknade plaće za bolovanje (čl. 59. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama - Narodne novine 141/12, dalje: TKU, čl. 58. st. 1. TKU - Narodne novine br. 128/17). Pogrešno je pravno shvaćanje sukladno sudskoj praksi kojim bi se fond prekovremenih sat utvrđivao samo sukladno odredbama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, prema kojima se u dane blagdana u Republici Hrvatskoj ne radi jer navedeni propis je propis opće naravi i u pogledu organizacije rada i radnog vremena pojedinih poslodavaca ne može isključiti primjenu posebnih propisa o radu i kolektivnih ugovora kojima su uređena ta pitanja. Odredbama čl. 51. KU 13 i odredbe čl. 49. KU 18 propisano je da se prekovremenim radom smatra svaki sat duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Redovni mjesečni fond sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati. Prema odredbi čl. 30. st. 1. i st. 2. KU 13 (čl. 28. st. 1. i st. 2. KU 18) puno radno vrijeme iznosi 40 sati tjedno i raspoređeno je na pet dana u tjednu, u pravilu od ponedjeljka do petka.

11. Zaključkom br.148 sa 23. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU 13 (dalje: Povjerenstvo) održane 1. srpnja 2015. određeno je da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana i to bez blagdana, subota, nedjelja u tekućem mjesecu s 8 sati, svi sati odrađeni izvan te satnice predstavljaju prekovremeni rad. Kasnijim Zaključkom br. 153. Povjerenstva od 21. prosinca 2015. utvrđeno je da redovni mjesečni fond sati predstavljaju sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana bez subota i nedjelja u tekućem mjesecu s 8 sati, sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Ovim je zaključkom stavljen van snage zaključak broj 148. Prema Zaključku broj 17. sa 5. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja održane 21. studenoga 2018. redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati. Sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju se u redovnu mjesečnu satnicu. Nadalje, prema odredbi čl. 19.st.6. KU 13, tumačenja Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinak kolektivnog ugovora, zbog čega je sud u primjeni odredbi KU vezan tumačenjima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje. Nije isključena mogućnost da sud, prema općim odredbama obveznog prava, otkloni primjenu inače obvezujućeg tumačenja, ali kao sastavnog dijela KU, zato što je nemoralan, pretjerano strog i sl. (tako i Rev 281/21 od 27. travnja 2021.). Povjerenstvo je na 30. sjednici donijelo zaključak 169. prema kojem zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinak KU od dana stupanja na snagu KU. Izmijenjeni zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinak KU od dana donošenja te izmjene. I Ustavni sud RH u svojim odlukama primjerice U-III-5184/2013 od 8.12.2016.godine primjerice ukazuje da se citira se "objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi ni zaštita ustavnih prava pojedinca zasnivati na razlozima koji ne počivanju na argumentu "zdravog razuma". Stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačih prava" završen citat. Opisano se ogleda u tome da zbog činjenice da je radnik bio dužan raditi na neradni dan koji pada od ponedjeljka do petka, on dolazi u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike koji takvu obvezu rada nisu imali, pa obračun mjesečnog fonda radnih sati ne može biti kolektivnim ugovorom ugovoren nepovoljnije za radnika. Kada blagdan pada u radni dan svaki radnik odrađuje manji broj sati, pa poslodavac ne može radnika koji u zdravstvu radi u smjenama ili u turnusu zaduživati sa većim brojem sati od radnika s 40-satnim radnim tjednom jer mjesečni fond radnih sati mora biti za sve radnike isti, a sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad koji na takav način mora biti i plaćen. Sukladno navedenom valjalo je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva.

12. Vezano za visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku financijske struke Marinu Rameši od 28.12. 2023.godine.. Iz nalaza i mišljenja vještaka list 87 spisa vještak je izračunao razlike u isplati bruto plaća koje su nastale uslijed pogrešaka u izostanku primjene pojedinih odredbi od strane Tuženika, a koje su išle na štetu Tužitelja, a sve pod pretpostavkom da se iste tumače na način kako je objašnjeno u nastavku u Tablici 1. Manje isplaćeni sati prekovremenog rada odnose se na sate koje je Tužitelj odradio preko mjesečnog fonda sati, u mjesecima u kojima je bio jedan ili više državnih praznika koji su padali u dane od ponedjeljka do petka. U spomenutim situacijama Tuženik nije Tužitelju omogućio plaćeni slobodan dan na koji imaju pravo svi zaposleni u RH sukladno Zakonu o blagdanima. U konkretnom slučaju, razlike su nastajale u situacijama kad je Tužiteljica radila na blagdane, dok je drugim mjesecima, redovni mjesečni fond radnih sati obračunat na jednak način kao kod djelatnika koji nisu radili u turnusu. Ukupna razlika bruto plaće po svim osnovama, a prema V, izračunata u ovoj varijanti iznosi 16.328,81 kuna odnosno 2.167,24 eura. Nastavno na zahtjev Tužitelja da se utvrdi eventualno postojanje manje plaćenih sati naknade za blagdan u dane kada je Tužiteljica radila za blagdan manje od 8 sati, napominje da je uvidom u evidencijske i platne liste utvrdio da je u konkretnom tužbenom razdoblju bilo 9 takvih mjeseci, u kojima je prema zadanim parametrima isplaćeno 27 sati manje naknade za državni praznik. Npr. u listopadu 2018. godine 08. listopada isplaćeno je 4.5 sati rada blagdanom, što je manje od 8 sati, a 3.5 sati naknade za blagdan nije plaćeno. U ovoj varijanti nalaza efektivni mjesečni fond računa se jednako kao osobama koji ne rade u turnusu u čitavom tužbenom razdoblju Razlika bruto plaće u kunama nastala uslijed različite primjene ili neprimjene odredaba Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, Temeljnog Kolektivnog ugovora za javne službenike i namještenike, odnosno Zakonskih akata i Zaključaka zajedničke komisije za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, kako je navedeno u dijelu II/nalaza iznosi 16.328,81 kuna odnosno 2.167,24 eura u korist tužitelja. U dopuni nalaza i mišljenje razlika bruto plaće u kunama nastale uslijed različite primjene ili neprimjene odredaba Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, Temeljnog Kolektivnog ugovora za javne službenike i namještenike, odnosno Zakonskih akata i Zaključaka zajedničke komisije za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, kako je navedeno u dijelu II/nalaza iznosi 16.328,81 kuna bruto odnosno 2.167,23 eura u korist tužitelja lit 98 spisa. Nadalje vještak je sačinio i varijantu nalaza i mišljenja sukladno prijedlogu tužene uzimajući u obzir primjenu zaključka broj 148 do 20.12.2015.godine te zaključka broj 151 od 21.12.2015.godine (očitom omaškom vještak navodi datum 1.12.2015. umjesto 21. Prema toj varijanti list 114 spisa vještak je utvrdio cijeneći vrijeme primjene oba zaključka da bi sveukupna razlika po navedenim osnovana iznosila 3.977,54 kn ili 527,92 eura a sve prema tabeli 2 zadnja kolona pojedinačni iznosi na str. 112 do 113 spisa.

13. Prema ocjeni ovog suda, cijeneći prethodno obrazloženo valjalo je cijeneći recentnu sudsku praksu (primjerice rješenje Županijskog suda u Zagrebu Gž-R- 3648/2021-2 od 14.7.2022.godine) prihvatiti soluciju iz nalaza vještaka na str. 112 do 114 spisa budući je vješta, po toj soluciji vodio računa o zaključku broj 148 i 152 dok je prema soluciji koju prihvaća tužiteljica list 87 do 96 spisa vještak uzeo u obzir samo primjenom zaključka broj 152 što ovaj sud nije mogao prihvatiti cijeneći recentnu sudsku praksu. Vezano za primjedbe tužene vezano za dodatak III KU za djelatnost zdravstva koji je u primjeni od 1.4.2020.godine ta solucija tužene cijeneći i (ranije) utuženo razdoblje od 1.4.2016. do 30.9.2019.godine i nije dolazila u obzir, list 115 spisa. Stoga je valjalo obvezati tuženu da tužiteljici po navedenom osnovu isplati iznos glavnice od 527,92 eura stav I izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom iz članka 29 st. 2 ZOO-a prema pojedinačnim iznosima prema tablici broj 2 zadnja kolona listovi 112 do 113 spisa koje dospijevaju na način kako je to i navedeno u stavku I izreke presude.

14. Sud ne prihvaća tvrdnje tužene kako se plaća obračunava u elektroničkom sustavu te da isti sam vrši izračun prekovremenih sati bez mogućnosti utjecaja na izračun, te da su sve javne službe dužne koristiti taj sustav za izračun plaće, sud uvažava ali to ne opravdava tuženu u smislu utvrđenih činjenica u ovom postupku kako je nepravilnim načinom obračuna prekovremenih sati tužitelj zakinut za dio plaće koji mu pripada. Tužena u smislu svoje obveze primjene sustava COP i njegovog načina rada svoja prava može ostvarivati jedino od Republike Hrvatske koja je tu obvezu korištenja sustava propisala. Isto tako navodi da je bolnica javna ustanova te da se stoga obračun i isplata plaće zaposlenicima tuženika vrši putem Centraliziranog obračuna plaća (COP) koji se vodi pri Financijskoj agenciji nisu osnovani jer je poslodavac sukladno čl. 7. Zakona o radu dužan za obavljeni rad radniku isplatiti plaću, a činjenica da istu obračunava putem navedenog obračuna ne oslobađa ga od obveze za isplatu plaće za izvršeni rad.

15. Tužiteljici pripada i propisana zakonska zatezna kamata iz članka 29 st. 2 ZOO-a na svaki navedeni iznos od dospijeća pa do isplate , stav I izreke ove presude da se sve ne ponavlja, osim u dijelu glede isplate zakonske zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći iz točke I izreke ove presude stav I izreke ove presude.

16. Stoga je valjalo odbiti u tom dijelu tužiteljicu prema tuženoj, stav II izreke presude. Naime vezano za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosima u stavku I izreke ove presude ukazuje se da se dosuđeni bruto iznos sastoji se od neto iznosa, te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a u smislu odredbe članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), i članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koji su u konkretnom slučaju dosuđeni, te koji se isplaćuju po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće, odnosno razlike plaće (Gž R-624/14 od 16.04.2015., Gž R-376/15 od 02.06.2015., Gž R-440/15 od 24.02.2015., Gž R-508/14 od 14.04.2015.). Budući je tužiteljica potraživala iznos glavnice od 2.167,24 eura list 288 spisa sukladno obrazloženom valjalo ju je odbiti za iznos glavnice od 1.639,32 eura zajedno sa kamatom na isti, sav II izreke ove presude kao neosnovan.

17. Isto tako sukladno članku 139 ZR-a za potraživanja iz radnog odnosa propisan je zastarni rok od 5 godina pa tražbina tužiteljice cijeneći datume dospijeća i dan zaprimanja tužbe nije niti zastarjela.

18. U odnosu na postupovni dio ove parnice na ročištu od 21.5.2025.godine na izričit upit suda u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja punomoćnici stranaka su se izričito suglasili da sud sudi temeljem postojećih provedenih dokaza u spisu navodeći da nema potrebe odgađati ročište. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 23.6.2025.godine, ali je isto rješenjem odgođeno za dan 30.06.2025.godine.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154 st. 2 ZPP-a.

20. Tužiteljici zastupanoj po punomoćniku odvjetniku je stoga valjalo priznati parnični trošak za: za sastav tužbe 100 bodova prema Tbr 7/1, za zastupanje na ročištima od: 23.06.2020., 21.05.2025. po 100 bodova za svako to ročište tbr. 9/1, za sastav obrazloženih podnesaka od 29.04.2021., 14.09.2023., 21.05.2025. po 100 bodova za svaki taj podnesak po tbr. 8/1, ili ukupno 600 bodova što pomnoženo sa 2,00 eura po bodu (br. 48 st. 3 u svezi s tbr. 50) iznosi 1.200,00 eura. Tužiteljici pripada i trošak plaćenog predujma za vještačenja u iznosu od 331,81 eur i daljnjih 331,81 eur prema evidencijskom listu ili na ime plaćenih troškova za vještačenje 663,62 eura. Uspjeh tužiteljice glede osnovanosti snove iznosi 100% dok glede visine tužbenog zahtjeva iznosi 24% (tražila je 2.167,24 eura a dosuđen joj je iznos od 527,92 eura) što u konačnici znači da je tužiteljica uspjela u omjeru od 62% ( ili 124:2 = 62), toga je od 1.200,00 eura tužiteljici srazmjerno uspjehu pripada 744,00 eura uz trošak za vještačenje od 663,62 eura koji joj pripada u cijelosti jer je tužena osporavala i osnov u konačnici tužitelji pripada 1.407,62 eura.

21. I tužena je bila zastupana po punomoćnici odvjetnici pa joj sukladno troškovniku na listu 295 spisa pripada trošak za sastav odgovor na tužbu od 100 bodova tbr 8/1, trošak sastavljanja obrazloženih podnesaka od 16.07.2020. 31.05.2021., 22.11.2022. i 08.10.2024. po 100 bodova za svaki taj podnesak tbr. 8/1 te za zastupanje na ročištima od 23.06.2020. i 21.05.2020. po 100 bodova za svako to ročište tbr 9/1 ili ukupno 700 bodova odnos 1.400,00 eura (1 bod = 2,00 eura tbr 50) uz pdv koji je tražen od daljnjih 25% ili 350,00 eura, ukupno 1.750,00 eura. Tužena je uspjela u omjeru od 38% pa joj u konačnici pripada iznos od 665,00 eura.

22. Sukladno obrazloženom valjalo je tužiteljici dosuditi iznos 742,00 eura (1.407,62-665,00 eura) stav III izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom iz članka 29 st.2 ZOO-a koja na navedeni iznos teče počev od 30.06.2025. godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav III izreke ove presude.

23. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tužiteljicu preko iznosa parničnog troška priznatog u stavku III izreke ove presude sa kamatom na isti kao neosnovan, te tuženu prema tužiteljici preko iznosa priznatog parničnog troška od 665,00 eura kao neosnovan stav IV izreke ove presude.

23. Sukladno čl. 155 ZPP-a tužiteljici ne pripada nagrada za nazočnost na raspravi od 08.06.2021. s obzirom da na tom ročištu tužiteljica nije nazočila kao niti tužena.

U Puli, 30. lipnja 2025. godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. punomoćniku tužiteljice

2. punomoćniku tužene