Poslovni broj: P-1170/2023-30

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužitelja AP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Slaven Šoša, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženice Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3, OIB: 23057039320, koju zastupa punomoćnica Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica u odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 27. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 30. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se zahtjev tužitelja:

¨Utvrđuje se da ne proizvode učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103539253 koji je solemniziran po javnom bilježniku Nikši Viđenu, OV-7019/07 od 30. travnja 2007. u dijelu u kojem je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka - CHF.¨.

II. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 8.604,77 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 755,97 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice prema tužitelju u iznosu od 843,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana nadoknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 2.462,50 eura sa zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1.Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 10. lipnja 2019. i tijekom postupka tvrdi da je s tuženicom 30. travnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103539253, temeljem kojeg mu je odobren kredit u iznosu od 81.040,00 CHF, a da je od sklapanja predmetnog ugovora plaćao mjesečne anuitete koji nisu uvijek iznosili kako je predviđeno ugovorom već su se povećavali uslijed primjene nepoštenih odredbi ugovora o jednostranoj promjeni kamatne stope i nezakonito ugovorenoj valutnoj klauzuli. Ukazuje na pravomoćnu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudu istog suda poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a kojim je utvrđeno da su odredbe ugovora o jednostranoj promjeni kamatne stope i primjeni valutne klauzule, a bez da se o njima pojedinačno pregovaralo i da su utemeljene na egzaktnim parametrima, te kojima su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu nedostatka propisa, nametnule potrošačima odredbe koje ih stavljaju u neravnopravan položaj i kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

1.2. Obzirom na utvrđenja suda u kolektivnom sporu, predlaže u odnosu na predmetni ugovor o kreditu utvrditi ništetnim odredbe ugovora koji je sklopio s tuženicom u dijelu u kojem je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope te primjena valutne klauzule na otplatu kredita te naložiti tuženici da mu isplati preplaćeni iznos kredita i to razliku stvarno plaćenog anuiteta u odnosu na anuitet koji bi plaćao da nisu primijenjene navedene ništetne odredbe ugovora, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom o dana konverzije ugovora o kreditu do isplate, uz obvezu tuženice da mu nadoknadi troška postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

1.3. Tužitelj pri tome ukazuje da je s tuženicom sklopio aneks ugovora o kreditu kojim je promijenjen način ispunjenja obveza po kreditu na način da se obveze do tada podmirivane u kunskoj protuvrijednosti CHF od sklapanja aneksa podmiruju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženice za euro na dan plaćanja kredita, čime je došlo do konverzije kredita. Smatra, a sukladno presudi VSRH poslovni broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., da sklapanjem navedenog dodatka ugovora o kreditu nije izgubio interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne te da usprkos istom ima pravo zahtijevati obeštećenje za preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog primjene ništetnih odredbi osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi.

2.1. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženica prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda smatrajući da je nadležan sud u sjedištu banke obzirom su stranke isto ugovorile, uz napomenu da je i po samom zakonu nadležan isti sud. Ističe prigovor zastare potraživanja, računajući rok zastare od dana sklapanja ugovora o kreditu, podredno od dospjelosti povremenih davanja. U odnosu na odluku odnesenu u postupku zaštite potrošača, smatra da se ista ne primjenjuje automatski već da je potrebno dokazati jesu li utvrđenja iz navedene parnice primjenjiva u pojedinačnom slučaju, posebno je li tužitelj prosječni potrošač i jesu li sporne odredbe njemu zaista bile nerazumljive, je li se o toj odredbi posebno pregovaralo i je li odredba o promjenjivosti kamatne stope suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je li kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Svakako smatra da je predmetna odredba ugovora jasna i da se promjena kamatna stopa mijenjala sukladno zakonskim propisima i stanju na tržištu pa da ista nije protivna načelu savjesnosti i poštenja te da nije uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana.

2.2. Ukazuje da je s tužiteljem sklopila dodatak ugovora o kreditu odnosno provela konverziju i po istoj isplatio preplaćeni iznos otplate kredita pa da isto isključuje pravnu mogućnost potrošača za podnošenje tužbe za isplatu bilo kakve razlike odnosno obeštećenja po osnovi ranijeg ugovora, uz napomenu da su istim dodatkom obuhvaćena glavnice i kamate koje su sastavni dio početnog otplatnog plana, da je konverzija provedena sukladno zakonu te da su pri izračunu iste uzete u obzir sve uplate koje je tužitelj vršio po kreditu.

2.3. Tuženica ističe i prigovor radi prebijanja, ukoliko sud utvrdi ništetnom navedene odredbe, a isto s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta obračunatih i naplaćenih temeljem navedenih ugovornih odredbi.

2.4. Predlaže odbiti zahtjev tužitelja i naložiti istom da joj nadoknadi troškove ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

3. Tužitelj tijekom postupka tvrdi da sklapanjem dodatka ugovora o kreditu nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje strane, dapače da je tuženica, koristeći iznova nerazumljive i nepojašnjene vlastite parametre, pozivajući se na nužnost sklapanja dodatka ugovora o kreditu sukladno novim zakonodavnim uređenjima, njega ostavila bez izbora u velikoj neizvjesnosti u pogledu posljedica nepotpisivanja dodatka ugovora koji mu je ponudio, pa da je on kao prosječni potrošač osjetio olakšanje kada je banka uopće utvrdila ikakav višak odnosno pretplatu po konvertiranom kreditu. Ukazuje da pri tome nije pojašnjeno kako je banka došla do iznosa pretplate, pa da je isto samo produbilo neravnotežu u njihovim odnosima. Smatra da je u ovom postupku potrebno utvrditi točan iznos preplate po kreditu od strane nepristranog sudskog vještaka i to pretplate po osnovi nepošteno ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope po odluci banke. U odnosu na odluku Vrhovnog sud Republike Hrvatske donesenu tijekom ovog postupka u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 4. ožujka 2020., ukazuje da je istom dan odgovor isključivo na pitanje je li sporazum o konverziji ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, no da nije odgovoreno na odlučno pitanje – pravo potrošača na popunu restituciju unatoč valjanoj konverziji. Smatra da ugovorom o konverziji nije riješeno ovdje predmetno pitanje jer se niti ovim dodatkom, niti samim zakonom, regulira pitanje rješavanja ništetnosti predmetnih ugovornim odredbi, niti se regulira odnos stranaka kroz ovdje utuženi period. Smatra da konverzijom ugovora o kreditu nije došlo do potpune restitucije, te da pristanak potrošača na konverziju ne značiti niti može značiti ujedno i odricanje od prava na punu restituciju i povrat stečenog. Ukazuje na praksu Europskog suda pravde u predmetu DP protiv Erste bank Hungary ZRt u kojem je ovaj sud utvrdio da činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštiti zajamčene potrošačima, a da je na sudu da provjeri je li navedeni nacionalni zakon omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takav nepoštena odredbama nije postojala osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu, na temelju navedene nepoštene odredbe. U odnosu na zaključak Vrhovnog suda RH da je potrošač imao mogućnost izbora u pogledu konverzije ugovora o kreditu, ukazuje da je ta mogućnost samo prividna jer je potpisivanjem ovog sporazuma o konverziji doslovno spašavao svoju egzistenciju u okolnostima kada još nije postojala sudska praksa u pogledu ništetnosti ugovornih odredbi koje su za potrošača bile na snazi. Konačno tvrdi da je prilikom obračuna pretplate kredita kao osnovica uzeta u obzir glavnica koja ne predstavlja glavnicu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem među ugovornim stranama, pa da je i sama glavnica koja je konvertirana već od početne glavnice, čime je jasno da potrošač nije obeštećen niti je uspostavljeno stanje kao da ništetnih odredbi nije bilo. U odnosu na pravni interes za utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, ukazuje da je presudom VSRH RH od 12. veljače 2019. pod poslovnim brojem Rev-2868/18-2 jasno utvrđeno da korisnik kredita ne gubi pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne unatoč sklapanju dodatka glavnom ugovoru kojim je isti konvertiran, to stoga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postoje valjan ni kada ništetnost naknadno nestane.

4.1. U odnosu na prigovor nenadležnosti ovog suda ocjenjuje se da je odredba ugovora o kreditu po kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke ništetna.

4.2. Naime, čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 96/03, u nastavku teksta: ZZP) je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

4.3. Nadalje, čl. 82. ZZP-a je izričito kao primjer opisane ništetnosti navedena odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

4.4. Iz sadržaja samog ugovora o kreditu jasno proizlazi da je sadržaj ugovora unaprijed formuliran od strane tuženika, te da se inače radi o tekstu koji je opširan, na sedam stranica i pisan bez jasnih naznaka predmeta ugovaranja. Kada se navedeno dovede u vezu s činjenicom da je banka trgovac, a tužitelj potrošač, ocjena je ovog suda da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ovoj odredbi, dapače da je ista kao sporedna unesena u tekst ugovora i da tužitelj kao potrošač uopće nije upozoren na značenje iste.

4.5. Sama odredba, suprotno stajalištu tuženice, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka jer podrazumijeva da tužitelj kao potrošač ¨prati¨ tuženicu kao osobi koja obavlja profesionalnu djelatnost radi ostvarivanja svojih prava iako je za sklapanje samog ugovora očito tuženica ta koji je pratio potrošača u smislu mjesta sklapanja ugovora, pa pored činjenice da banka pruža uslugu putem podružnice u mjestu potrošača, po ocjeni ovog suda nema niti jednog objektivno opravdanog razloga zbog kojeg bi potrošač za ostvarivanje prava morao putovati u sjedište tuženice. Navedenom odredbom se potrošača kao slabija ugovorna strana stavlja u nepovoljni položaj jer isti u situaciji kada zahtjeva zaštitu svojih prava mora napustiti mjesto svog boravišta, time i svakodnevne poslovne i privatne obveze, putovati u udaljeno sjedište tuženice i izlagati se troškovima putovanja i smještaja u drugom gradu, što je obzirom na mjesto sklapanja ugovora i uloge stranaka, protivno načelu savjesnosti i poštenja.

4.6. Pravilno tuženica ukazuje da je Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11 i 25/13; dalje u tekstu ZPP) za suđenje općemjesno nadležan sud na čijem području tuženik ima prebivalište, odnosno sjedište, no pri tome ne uzima u obzir da je čl. 59. ZPP-a određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, nadležan i na čijem se području nalazi ta jedinica.

4.7. Kada se navedena odredba, koja je bila na snazi u vrijeme ugovaranja nadležnosti, dovede u vezu s činjenicom da je tužitelj ugovor potpisao i solemnizirao u mjestu svog prebivališta, očito je da isti ne bi pristao na istu da se o njoj pregovaralo i da je sam mogao utjecati na njen sadržaj jer je potpuno nelogično da bi ugovor sklapao u mjestu svog prebivališta, a u slučaju spora putovao u mjesto sjedišta banke.

4.8. Obzirom je navedena odredba nepoštena iz prethodno navedenih razloga, a kako je odredbom čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (¨Narodne novine¨ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16) jasno propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, ocjena je ovog suda je upravo ovaj sud nadležan za suđenje u ovoj pravnoj stvari po tužbi tužitelja koja je podnesena nakon stupanja na snagu istog zakona.

5. Tuženica je tijekom glavne rasprave prigovorila da je tužitelj podneskom od 25. kolovoza 2020. preinačio tužbeni zahtjev, no ocjena je ovog suda da je ovaj prigovor neosnovan jer je tužitelj istim podneskom ispravio očitu grešku u pisanju, a što jasno proizlazi iz činjenice da je već u činjeničnom opisu u tužbi pravilno označio predmetni kredit, dapače dostavio isti, dok je i tuženica već u odgovoru na tužbu o istom i raspravljala, pa činjenica da je tužitelj u tužbenom zahtjevu pogrešno naveo dan i broj solemnizacije ugovora, zaista predstavlja grešku u pisanju, a ne promjenu istovjetnosti zahtjeva.

6. Nakon provedene glavne rasprave, ovaj sud je presudom poslovni broj P- 734/19 od 24. rujna 2020. odbio zahtjeve tužitelja i naložio istom da nadoknadi tuženici troškove postupka, a isto stoga što je zaključio da tužitelj nakon sklapanja dodatka ugovora o kreditu (koverzije) nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi niti pravo na vraćanje stečenog temeljem istih jer da su stranke sklapanjem dodatka ugovora o kreditu slobodnom voljom uredili sva prava i obveze nastale temeljem ugovora.

7.1. Odlučujući o žalbi protiv presude ovog suda, Županijski sud u Rijeci je rješenjem poslovni broj Gž-3948/2020-3 od 8. studenog 2023. ukinuo presudu ovog suda i predmet vratio na ponovno suđenje.

7.2. Drugostupanjski sud nalazi da je predmetnim dodatkom ugovora o kreditu isključivo izjednačen položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF sa položajem u kojem bi se isti nalazio da je ugovorio kredit u valuti euro, dok istim nije regulirana, kao ni zakonskim odredbama temeljem kojih je dodatak sklopljen, pravna sudbina spornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu niti način rješavanja istih.

7.3. Uputa je drugostupanjskog suda da ovaj sud u ponovljenom postupku utvrditi je li unatoč sklopljenom dodatku ugovora o kreditu postoji razlika u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule, uz provođenje financijskog vještačenje te saslušanja predloženih svjedoka i tužitelja.

8.1.Tijekom ponovljene glavne rasprave pročitan je ugovor o kreditu, plan otplate, promet po računu, obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate, potvrda o iznosu pretplate po konvertiranom kreditu, pregled uplata po kreditu i dodatak ugovora o kreditu, saslušan je tužitelj te je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji ekonomske struke.

8.2. Daljnji dokazi nisu izvođeni jer su odlučne činjenice utvrđene temeljem provedenih dokaza, uz napomenu da je tuženica odustala od prijedloga za saslušanje svjedokinje/svoje djelatnice u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu.

9. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11 , 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu ZPP), odlučeno je kao u izreci presude.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena pravo tuženice da jednostrano promjeni kamatnu stopu kao i primjena valutne klauzule u otplati kredita, te zahtjev tužitelja za isplatu razlike više plaćenih anuiteta nastalih uslijed primjene ništetne ugovorne klauzule i jednostrane promjene kamatne stope u odnosu na anuitet koji bi platio temeljem ugovorene kamatne stope bez primjene valutne klauzule, u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do sklapanja dodatka ugovora o kreditu (konverzije ugovora).

11. Nesporno je među strankama:

- da su sklopili ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5103539253 koji je solemniziran po javnom bilježniku Nikši Viđenu, OV-7019/07 od 30. travnja 2007.

- da su ovim ugovorom glavnica kredita i otplata istog vezan za valutu CHF,

- da su ugovorili promjenjivu kamatnu stopu,

- da je ugovoreno pravo tuženice da jednostrano odlukom mijenja visinu kamatne stope,

- da je tuženica jednostrana mijenjala i to povećavala kamatnu stopu,

-da su 22. siječnja 2016. sklopili dodatak ugovora o kreditu uz provedbu konverzije kredita,

- te da su utvrdile pretplatu po konvertiranom kreditu u iznosu od 20.045,81 kuna.

12. Sporno je među strankama:

- jesu li ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutna klauzula u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštene/ništetne,

- učinci sklopljenog dodatka ugovora o kreditu na prava tužitelja po osnovnom ugovoru o kreditu,

- zastara potraživanja tužitelja,

- postojanje potraživanja tuženika po osnovi dodatka ugovora o kreditu u smislu pretplate kredita i visina istog, te

- postojanje potraživanje tuženice prema tužitelju po osnovi manje plaćenih anuiteta kredita od početnog anuiteta kredita.

13.1. Iz sadržaja ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 30. travnja 2007. proizlazi da su stranke istim ugovorile stambeni kredit za kupnju nekretnine u iznosu od 81.040,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan puštanja kredita, uz rok otplate 240 mjeseci, u jednaki mjesečnim obrocima koji dospijevaju svakog prvog u mjesecu u iznosu od 475,80 CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,6 % godišnje, s tim da se ugovora da se ista može promijeniti u skladu s važećim odlukama banke.

13.2. Sam ugovor je po formi unaprijed tiskani ugovor sa 7 stranica teksta.

14. Već iz navedenog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, a da se prethodno o istim nije individualno pregovaralo uz informiranje korisnika kredita kao potrošača o svim parametrima koji utječu na njegova prava i obveze, pa se tužitelj, sukladno čl. 502 c ZPP-a, ima pravo pozvati na utvrđenje suda u ovom postupku.

15. U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka istog u ulozi tuženika, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u i pravo banke da jednostranom odlukom bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženik može visinu kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog kriterija (parametra), uz ugovaranje obveze tužitelja da istu bezuvjetno prihvati, te činjenicom da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope i primjene valutne klauzule otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovao, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.

16.1. Da se o konkretnim odredbama ugovora o kreditu nije individualno pregovarale te da tužitelj nije bio informiran o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja te činjenice da se radi o tipskom ugovoru koji je banka unaprijed u cijelosti formulirala, a koji je prethodno potrošaču od strane djelatnice banke predočen kao najpovoljniji u smislu manjeg iznosa mjesečnog anuiteta koji je tužitelj dužan plaćati, što je tužitelju kao potrošaču životno bilo odlučno, dok je banka kao stručna financijska ustanova, istom predočila kredit kao najjeftiniji, uz mogućnost promjena zbog kamate i tečaja, no pri tome ne navodeći o čemu točno ta promjena ovisi, a još važnije u kojem rasponu bi se ista kretala, bilo u rasponu iznosa anuiteta ili postotku promjene anuiteta pa da bi isti svjesno pristao na rizik promjene obveze po kreditu.Tužitelju nije predočena niti jedna informacija temeljem koje bi isti mogao znati, pa time i pristati, da se anuitet znatno mijenja tijekom otplate, pa i više od 50 %, dapače istom je kredit predočen kao najpovoljniji, vezan za valutu koja nije u primijeni u RH niti s kojom tužitelj posluje, a pogotovo ne valuti plaćanja obveza po kreditu, pa kada se tvrdnja banka o najpovoljnijem anuitetu i najpovoljnijoj kamatnoj stopi dovedu u vezu s činjenicom da je upravo manji anuitet i manja kamatna stopa temeljni motiv sklapanja ugovora o kreditu vezanom za navedenu valutu, a da banka pri tome nije upozorila tužitelja da tako ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa koju banka može mijenjati temeljem vlastitih budućih, a nepoznatih odluka, temeljem kriterija koji nisu poznati tužitelju, znači da ne postoji granica rasta anuiteta, time niti cijene kredita, jasno je da tužitelj nije bio valjano informiran o bitnim parametrima otplate kredita.

16.2. Naime, a kako proizlazi iz odredbi ugovora o kreditu, u vezi se evidencijom otplate kredita i iskazom tužitelja, tuženica je ovim ugovorom za uvjet odobravanja ¨najpovoljnijeg kredita¨ nametnula tužitelju odredbe ugovora o kreditu kojim buduće obveze tužitelja ovise o nepoznatom i neodređenom rasponu tečaja valute koja nije jednaka valuti isplate i otplate kredita, uz cijenu kredita koju tuženica po vlastitoj procjeni, bez mogućnosti utjecaja potrošača, može mijenjati tijekom otplate, opet u nepoznatom i neodređenom rasponu odnosno postotku.

17.1. Da bi ugovor predstavljao pravu volju stranaka te temelj prava i obveza stranaka ugovora isti mora biti izraz prave volje stranaka, temeljna prava i obveze stranaka po istom moraju biti jasne, a pogotovo mora biti jasna visina tražbine i način promjene iste, što u konkretnom slučaju nije.

17.2. Naime, ono o čemu je tužitelj kao potrošač od tuženice kao profesionalne financijske institucije jasno obaviješten i na što je jasno pristao je iznos kredita koji mu je isplaćen, visina kamate kao cijene danog kredita, visine njegove mjesečne obveze po otplatnom planu i rok obveze vraćanja danog kredita, sve uz logično znanje o mogućnosti određenih promjena zbog promjene tečaja i činjenice da je kamatna stopa određena kao promjenjiva.

17.3. Po logici stvari, sukladno načelima obveznog prava o ravnomjernosti činidbi te obvezi postupanja sukladno načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača kao slabije ugovorne strane da promjene u pravima i obveza tijekom izvršavanja ugovora neće biti značajne u smislu znatne promjene položaja potrošača te takve da dovode u pitanje mogućnost izvršenja obveza prema redovitom tijeku stvari.

17.4. Pri tome, tuženici je bilo ili moralo biti poznato da preuzimanje takvih obveza podrazumijeva i prethodno preispitivanje financijskih mogućnosti otplate, da je navedeni kredit potrošaču predočen kao najpovoljniji i da je realno navedeno isključivi razlog zašto je potrošač prihvatio takvu ponudu tuženice, pa je suprotno načelu savjesnosti i poštenja postupanje tuženice kojim tužitelja kao nestručnu osobu nije jasno obavijestila da ovakve odredbe ugovora za njega stvaraju sadržajno neodređenu obvezu jer ne postoji granica promjene njegovih obveza po kreditu, a niti tužitelj ima mogućnost utjecaja na takve promjene. Dapače, tužitelj ničim nije osiguran od znatnog umanjenja svoje imovine zbog spornih odredbi o cijeni kredita, za razliku od tuženica koja je svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini, uz mogućnost da jednostranom odlukom, po jednostranoj procjeni i potrebi, poveća svoju cijenu, time i obvezu tužitelja.

18. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana za valutu CHF i kojima je ugovoreno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu nepoštene u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03).

19. Obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta tečaja i kamatne stope.

20. No, kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su 22. siječnja 2016. provele postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu.

21.1. Čitanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu od 22. siječnja 2016. (u nastavku teksta: Dodatak) utvrđeno je da je istim određeno da se dodatak ugovora od 30. travnja 2007. sklapa temeljem Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (¨Narodne novine¨ broj 102/15) od 22. rujna 2015.

21.2. Uz navedeni aneks, priložena je Obavijest o izračunu konverzije kredita kojom je tuženice prije sklapanja samog dodatka obavijestila tužitelja o učincima prihvata izračuna konverzije (list 165-168 spisa) na način da je istom jasno navela da će nakon potpisivanja aneksa obveza kredita biti u kunama uz valutnu klauzulu u EUR, a ugovorena kamatna stopa bit će vezana uz referentnu kamatnu stopu šestomjesečni euribor, s tim da je u konkretnom slučaju trenutno kamatna stopa fiksirana 3,23 % godišnje. U odnosu na više uplaćeni iznos ili manje uplaćeni iznos, tuženica je jasno navela da isto ovisi o stvarnim uplatama po CHF kreditu i novom otplatnom planu eur kredita (list 167 spisa), time ne o stvarnim razlikama plaćenim u kunama u odnosu na prvotne uplate u kunama i kasnije uplate u kunama, već o obračunskim vrijednostima uplata u kunama u odnosu na primijenjenu valutu. Odredbom čl. 3. Dodatka određeno je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope primjenjuje kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denomirane u EUR.

22.1. Iz cjelokupnog teksta obavijesti o izračunu konverzije i samog dodataka ugovora o kreditu, a u vezi s uvjerljivim i životno logičnim iskazom tužitelja, razvidno da je stranke nisu uređivale pitanje stvarnih kunskih pretplata, kao službene valute u RH te valute plaćanja, da se tužitelj nije odrekao nikakvih budućih potraživanja te da je pitanje pretplate razmatrano samo u kontekstu promjene valute kredita koja se koristi kao referentna i to za buduća plaćanja. Nadalje, teksta Dodatka jasno je da isti mijena dio odredbi postojećeg ugovora o kreditu (u Dodatku naziva ¨Osnovni ugovor¨) na način da je potrošaču jasno predočen iznos glavnice u kreditu sada u valuti euro, da je buduća otplata kredita vezana za tečaj valute euro u odnosu na kunu, da je ugovorena kamatna stopa od 3,23 % i da su pri tome jasno definirani parametri promjene iste.

22.2. Sve ostale odredbe ugovora o kreditu ostaju neizmijenjene (pa i sredstva osiguranja kredita), izuzev promjene broja Osnovnog ugovora o kreditu.

23. Pri tome se primjećuje da je banka/tuženica i Dodatak unaprijed formulirala i pri tome izričito čl. 13.2. obavijestila korisnika kredita/tužitelja da je pred Ustavnim sudom RH podnijela prijedlog za ocjenu ustavnosti zakona temeljem kojeg je provedena konverzija, odnosno sklopljen Dodatak, dok isti ugovor ne sadrži obavijest da je u tijeku postupak kolektivne zaštite prava potrošača i u odnosu na ovdje tuženicu, a kojem je predmet raspravljanja i odlučivanja upravo ništetntost odredbi ugovora o kreditu koje se mijenjaju Dodatkom (valutna klauzula i način promjene kamatne stope) i o kojoj odluci ovisi pravo tužitelja/potrošača na isticanje zahtjeva za vraćanje stečenog temeljem istih odredbi.

24. U odnosu na značenje i učinke ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u vezi s Dodatkom istog ugovora (tzv. konverzijom), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, dok je u oglednom postupku poslovni broj Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. po pitanju ¨"Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", dao slijedeći odgovor: ¨Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.¨

25. U ovom postupku nije niti sporna valjanost Dodatka (konverzije ugovora o kreditu) te isti nedvojbeno ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita jer od sklapanja istog on predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta kredita, time ispunjenje obveza po kreditu.

26. Ono što je sporno u ovom postupku je ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne stope temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

27.1. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

27.2. Iz navedenog, a u vezi s tumačenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. da u tom postupku osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima, jasno proizlazi da je ratio zakonskog uređenja konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF, u vezi s općepoznatom financijskom krizom građana nastalom zbog znatnog rasta cijene takvih kredita, bila izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, koji je posebnim propisom stvorio pravnu osnovu za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora radi saniranja zatečene krize u kojoj je veliki broj građana bio egzistencijalno ugrožen bilo zbog nemogućnosti vraćanja dugoročnih kredita pretežito stambene namjene, s hipotekom na objektima stanovanja istih građana, bilo zbog potpune neizvjesnosti o kretanju preuzetih obveza građana prema bankama u danim okolnostima, pri tome težeći uspostaviti stanje određene buduće izvjesnosti i određenosti prava i obveza obje strane.

28.1. Činjenica je da iz ovdje predmetnog Ugovora o kreditu te dodatka istog, kao i odredbi glave IV.a ZPD-a, proizlazi da je provođenjem konverzije glavnica kredita određena kompromisno u iznosu koji je veći od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, odnosno iznosa koji bi vratio da je otplaćivao kredit po ugovorenom početnom otplatnom planu, a manji od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju kredita, te je tužitelj zaista konverzijom formalno doveden u položaj u kojem bi se nalazio da je 7. lipnja 2006. sklopio ugovor vezan za valutu EUR, a ne CHF.

28.2. Ocjena je ovog suda, a u vezi s ranije istaknutim shvaćanjem VSRH da potrošač ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu i kada je sklopio valjani Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), da činjenica da je tužitelj 8 godina nakon sklapanja i otplate ugovora o kreditu za buduću otplatu doveden u položaj osobe koja je prije 8 godina pristala i preuzela obvezu vraćanja kredita vezanog za valutu EUR, nije time pristao da tuženica zadrži sve stečeno temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu niti se odrekao potraživanja po ovoj osnovi.

28.3. Naime, tužitelj je konverzijom pristao da se dio njegove imovine koju je tuženica stekla bez valjane osnove iskoristi za buduću otplatu kredita koji je u tom smislu informirano te sukladno zakonskim odredbama ugovorio sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, no isti nije niti je objektivno mogao pristati da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prestaju sva potraživanja koja je imao prema tuženici po osnovi koja je, uz navedeno, a u vezi valutne klauzule, još uvijek bila u postupku preispitivanja kroz kolektivnu sudsku zaštitu potrošača.

29. Kao što je ranije navedeno, potrošač objektivno i faktično, pa i nakon konverzije ugovora o kreditu, nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao uz primjenu valutne klauzule u EUR u periodu do konverzije kredita jer je isti, za razliku od ovog drugog, ugovorio kredit kojem je cijena bila znatno niža kao predviđena mjesečna obveza, isti je prema ugovorenom planirao svoje financijske i u širem smislu životne mogućnosti te isti nikako nije mogao biti u položaju kao ovaj drugi potrošač koji nije tijekom otplate bio doveden u situaciju da umjesto ugovorene obveze plaća gotovo dvostruku obvezu, i to obvezu na koju nije pristao niti mogao utjecati na istu.

30. Životno je i logično da se ravnoteža i položaj u kojem se netko nalazi ne mogu retroaktivno uređivati jer položaj podrazumijeva trenutno i buduće stanje, kao stanja koja se mogu mijenjati, dok prošli položaj nije promjenjiv te se narušena ravnoteža takvog položaja može isključivo kompenzirati, u obveznim odnosima, naknadom štete odnosno isplatom.

31. Ocjena je ovog suda da time što je tužitelju konverzijom izračunata buduća obveza na način da je ista jednaka obvezi koju bi imao da je istu već u početku preuzeo nije prestalo pravo tužitelja kao potrošača na povrat onoga što je bez valjane osnove dao, i to bez mogućnosti izbora i uskrate (trajni nalog i založno pravo kojim je takvo ispunjenje osigurano), a što nije bilo predmet konverzije jer su navedene uplate samo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplata dana osnova temeljem koje tuženice nije dužna vratiti stečeno.

32.1. Da je prethodno navedeno prava volja potrošača i sukladno odredbama ZPD-a te samog Dodatka ugovora o kreditu, jasno proizlazi iz činjenice da pri konverziji ugovora o kreditu nije vršen obračun pretplata anuiteta zbog rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, da ZPD i Dodatak koji je sklopljen sukladno odredbama istog uopće ne sadrže odredbe o ovim izvanugovornim pravima potrošača, a sve uz činjenicu da je i strankama ugovora u vrijeme sklapanja Dodatka, a i zakonodavcu pri uređenju instituta konverzije, bilo poznato da je u tijeku kolektivni spor u kojem udruge potrošača zahtijevaju utvrđenje ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope u odnosu na banke, pa i ovdje tuženicu.

32.2 Logično je i životno da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva pravni interes za isto, pa ako potrošači u kolektivnom sporu protiv ovdje tuženice za istovrsne kredite sklopljene u istom periodu zahtijevaju utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, jasno je da navedeno čine zbog naknade štete koja im je uslijed istih nastala, a koja je kao takva još bila sporna po osnovi u vrijeme provođenja konverzije kredita, što je tuženici bilo poznato u trenutku kada je konverzijom uređivala postojeći ugovorni odnos za ubuduće.

33. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije broj C- 118/17 DP protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. i Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., ocjena je ovog suda da izvanugovorna potraživanja tužitelja (stečeno bez osnove) evidentno nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su istim uopće regulirana, a činjenica da je dio plaćenog bez osnove uračunat prilikom konverzije u glavnicu budućeg potraživanja, znači samo da je tužitelj konverzijom pristao da tuženica zadrži taj dio njegove imovine, time dajući tuženici osnovu za navedeno, dok je preostali iznos neosnovano stečene imovine, i po znanju tuženice, osobito vezano sa kolektivni spor u tijeku, ostao nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022.).

34.1. Odredbama čl. 323. ZOO-a je propisano slijedeće:

(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

34.2. Nadalje, odredbom čl. 324. ZOO-a je propisano:

(1) Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

(2) Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

34.3. Konačno, čl. 1111. ZOO-a je propisano:

(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

(3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala;

dok je čl. 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

35.1. Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu kamatne stope i iznosa glavnice tražbine/duga, su po ocjeni ovog suda kamatna stopa od 4,6 % godišnje, kao stopi koja je jedina jasno određena i ugovorena cijena danog zajma, te iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate.

To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita uz primjenu kamatne stope od 4,6 % godišnje i tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, a sve za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu.

35.2. Pri tome se ukazuje, a obzirom na prigovor tuženice, da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (¨Narodne novine¨ broj 143/13) za razdoblje od 1. siječnja 2014. za konkretni kredita nesporno bila zakonom određena primjena fiksne kamatne stope od 3,23 % godišnje, pa kako je ista određena zakonom te kao takva primijenjena, ovaj sud je za razdoblje od 1. siječnja 2014. odredio vještakinji primjenu upravo navedene kamatne stope kao zakonom određene, obzirom je za navedeni period zakonom izmijenjena sporna ugovorna odredba o primjeni početno ugovorom određene kamatne stope od 4,6 % godišnje, a na koju kamatnu stopu ugovorne stranke nisu mogle utjecati jer je iste bila ex lege određena.

35.3. Pri tome se ocjenjuje da tuženica pogrešno smatra da je sud mogao i trebao izračun temeljiti na kriterijima koji su vrijedili za kredite vezane za druge valute i uz primjenu primjerene kamatne stope, to stoga što sud nema pravo odrediti ugovorne odredbe drugačije od onoga kako iste glase, već isključivo ocijeniti valjanost ugovornih odredbi i u slučaju ništetnosti istih, primijeniti odredbe ugovora koje su kao takve i dalje na snazi ili koje su zakonom određene kao takve.

36. Stalna sudska vještakinja za knjigovodstvo i financije je, sukladno navedenom zadatku suda, a nakon pregleda evidencija uplata po kreditu te obračuna sukladno navedenom, mišljenja da je tužitelj platio 1.201,19 eura više zbog rasta kamata i 7.389,69 eura zbog rasta tečaja, time da je ukupna pretplata anuiteta (tzv. pozitivne razlike) iznosila 8.604,77 eura, da mu je tuženica prilikom konverzije priznala pretplatu od 2.660,54 eura, s tim da je zakonska zatezna kamata koja je tekla na iznos pretplate zbog rasta kamate i tečaja do konverzije jednaka iznosu od 3.416,51 eura.

37. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja istaknuo zahtjev za isplatu iznosa od 8.604,77 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od preplatom pojedinog anuiteta do isplate, dok je tuženica istaknula prigovor radi prijeboja za iznos od 843,06 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana uplate manjeg anuiteta do isplate. Ujedno, tuženica predlaže iznos pretplate priznat u konverziji kredita uzeti u obzir sukladno pravilima o uračunavanju tako da isti oduzme od zakonske zatezne kamate kako je istu obračunala vještakinja.

38.1. Ocjena je ovog suda da su stranke prilikom konverzije jasno odredile buduća potraživanja po kreditu i to računajući od dana konverzije kredita, čime su sva ranija potraživanja po kreditu i to nastala zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule i jednostrane promjene kamatne stope dospjela s danom konverzije kredita, a što konkretno znači da je glavnica potraživanja tužitelja u vidu stečenog temeljem ovih odredbi, kao i visina zateznih kamata koje su tekle na takvu glavnicu do konverzije, dospjela s navedenim datumom.

38.2. Tužitelj je do konverzije platio veće anuitete kredita od početnog određenog anuiteta u iznosu od 8.604,77 eura te je na navedene anuitete do konverzije tekla zatezna kamata u ukupnom iznosu od 3.416,51 eura.

38.3. Uzimajući u obzir da je tuženica tužitelju po osnovi uplata pri konverziji priznala preplatu od 2.660,54 eura, sukladno čl. 172. ZOO-a, navedeno uplatom je podmireno potraživanje u trenutku konverzije dospjelih kamata za navedeni iznos, čime je od konverzije kredita za tuženicu nastala obveza podmirenja preplaćene glavnice u iznosu od 8.604,77 eura i razlike već dospjele zatezne kamate od 755,97 eura (obračunata zatezna kamata umanjena za iznos pretplate), a čime je od dana konverzije kredita pa nadalje tuženica došla u zakašnjenje pa je od toga dana do isplate, sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a dužna, sukladno zahtjevu tužitelja, platiti zatezne kamate na dospjelo potraživanje tužitelja kako je određeno točkama II. i III. izreke ove presude.

39.1. U odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja potraživanja tuženice, ocjena je ovog suda da navedeno potraživanje tuženice ne postoji jer je, a kako je prethodno obrazlagano, tuženica kriva za ugovaranje navedenih nepoštenih /ništetnih ugovornih odredbi pa stoga nema pravo zahtijevati vraćanje stečenog temeljem tako ugovorenih odredbi, pored činjenice da u konkretnom slučaju nema niti osnove za primjenu instituta stečenog bez osnove jer manjim uplatama pojedinih anuiteta nije došlo do prijelaza imovine tuženice u imovinu tužitelja, radi čega je utvrđeno da potraživanje tuženice po ovoj osnovi ne postoji (čl. 333. st. 3. ZPP-a).

40.1. Konačno, a u odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelja, 23.1. U vezi prigovora tuženika o zastari potraživanja tužitelja ukazuje se da sukladno čl. 328. ZOO-a ništetnost kao takva ne zastarijeva čime ne zastarijeva niti zahtjev za deklaraciju iste, za razliku od kondemnatornih zahtjeva temeljem primjene instituta stjecanja bez osnove, a koji se sukladno čl. 1111. ZOO-a primjenjuje na novčana potraživanja tužitelja u ovom postupku.

40.2. Sukladno čl. 214. st. 1 do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

40.3. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

40.4. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

40.5. U vezi s prethodno navedenim, ukazuje se da, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

40.6. Nadalje, sukladno pravnom shvaćanju koje je doneseno 31. siječnja 2022. na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

40.7. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je o ništetnosti odredbe o primjeni valutne klauzule odlučeno pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske – poslovni broj Pž-6632/17 i to 14. lipnja 2018., a o ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope 13. lipnja 2014., jasno je da je u trenutku podnošenja tužbe u ovom predmetu 10. lipnja 2019. nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, a obzirom do tada nije istekao opći zastarni rok od 5 godina koji se primjenjuje na izvanugovorna potraživanja tužitelja (povrat stečenog bez osnove).

41.1. Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku pa sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora i to kako slijedi: sastava tužbe u iznosu od 250,00 eura (tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 138/23, dalje: OT), sastava podnesaka od 12. kolovoza 2020. i 10. ožujka 2025. u ukupnom iznosu od 500,00 eura (tbr. 8. t. 1. i tbr. 46.), sastava žalbe u iznosu od 312,50 eura (tbr. 10. toč. 1. i tbr. 46. OT-a), te zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 25. kolovoza 2020., 15. ožujka 2024., 11. ožujka 2025. i 27. svibnja 2025. u ukupnom iznosu od 1.000,00 eura (tbr. 9. toč. 1. OT-a i tbr. 46. OT-a), time ukupnog troška zastupanja u iznosu od 2.062,50 eura.

41.2. Uz navedeno, tužitelju pripada i pravo na nadoknadu troška plaćenog predujma troška vještačenja u iznosu od 400,00 eura, čime je tuženica istom dužna nadoknaditi ukupni trošak postupka u iznosu od 2.462,50 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja je određena primjenom čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

41.3. Tužitelju nije dosuđen trošak sudskih pristojbi jer je isti kao potrošač u ovom sporu oslobođen temeljem čl. 11. st. 1. to. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.).

42. O osnovi i visini zatezne kamate na dosuđeni trošak je odlučeno primjenom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, u vezi s čl. 151. st. 3. ZPP-a, uzimajući u obzir da zatezna kamata teče od idućeg dana od dana dospijeća.

Dubrovnik, 30. lipnja 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Rijeci, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika