REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4322/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužiteljice CŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Katarina Prelec, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 13. lipnja 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika stranaka, 30. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici CŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 2.809,21 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 1,06 EUR od 31. kolovoza 2007.

- na iznos 1,10 EUR od 28. studenog 2007.

- na iznos 2,33 EUR od 30. siječnja 2008.

- na iznos 2,08 EUR od 27. veljače 2008.

- na iznos 6,99 EUR od 26. ožujka 2008.

- na iznos 1,87 EUR od 1. svibnja 2008.

- na iznos 1,32 EUR od 27. svibnja 2008.

- na iznos 1,01 EUR od 28. lipnja 2008.

- na iznos 1,77 EUR od 2. listopada 2008.

- na iznos 14,42 EUR od 31. listopada 2008.

- na iznos 5,69 EUR od 26. studenog 2008.

- na iznos 3,85 EUR od 18. prosinca 2008.

- na iznos 15,65 EUR od 28. siječnja 2009.

- na iznos 17,31 EUR od 26. veljače 2009.

- na iznos 14,44 EUR od 28. ožujka 2009.

- na iznos 15,14 EUR od 28. travnja 2009.

- na iznos 12,18 EUR od 29. svibnja 2009.

- na iznos 10,15 EUR od 30. lipnja 2009.

- na iznos 12,00 EUR od 30. srpnja 2009.

- na iznos 11,88 EUR od 29. kolovoza 2009.

- na iznos 12,06 EUR od 29. rujna 2009.

- na iznos 10,39 EUR od 29. listopada 2009.

- na iznos 13,07 EUR od 28. studenog 2009.

- na iznos 12,49 EUR od 19. prosinca 2009.

- na iznos 16,74 EUR od 26. siječnja 2010.

- na iznos 17,31 EUR od 26. veljače 2010.

- na iznos 20,59 EUR od 31. ožujka 2010.

- na iznos 19,89 EUR od 27. travnja 2010.

- na iznos 22,38 EUR od 29. svibnja 2010.

- na iznos 25,74 EUR od 22. lipnja 2010.

- na iznos 31,42 EUR od 24. srpnja 2010.

- na iznos 36,24 EUR od 1. rujna 2010.

- na iznos 35,61 EUR od 28. rujna 2010.

- na iznos 30,55 EUR od 27. listopada 2010.

- na iznos 36,01 EUR od 27. studenog 2010.

- na iznos 44,62 EUR od 29. prosinca 2010.

- na iznos 40,11 EUR od 26. siječnja 2011.

- na iznos 43,83 EUR od 1. ožujka 2011.

- na iznos 40,59 EUR od 31. ožujka 2011.

- na iznos 41,13 EUR od 29. travnja 2011.

- na iznos 53,40 EUR od 31. svibnja 2011.

- na iznos 53,62 EUR od 25. lipnja 2011.

- na iznos 60,83 EUR od 26. srpnja 2011.

- na iznos 66,86 EUR od 27. kolovoza 2011.

- na iznos 52,70 EUR od 24. rujna 2011.

- na iznos 54,33 EUR od 1. studenog 2011.

- na iznos 52,95 EUR od 30. studenog 2011.

- na iznos 54,87 EUR od 24. prosinca 2011.

- na iznos 59,38 EUR od 1. veljače 2012.

- na iznos 59,55 EUR od 28. veljače 2012.

- na iznos 57,75 EUR od 28. ožujka 2012.

- na iznos 58,94 EUR od 28. travnja 2012.

- na iznos 59,97 EUR od 29. svibnja 2012.

- na iznos 59,35 EUR od 22. lipnja 2012.

- na iznos 58,16 EUR od 27. srpnja 2012.

- na iznos 57,75 EUR od 25. kolovoza 2012.

- na iznos 54,40 EUR od 26. rujna 2012.

- na iznos 57,84 EUR od 31. listopada 2012.

- na iznos 59,17 EUR od 30. studenog 2012.

- na iznos 58,04 EUR od 21. prosinca 2012.

- na iznos 53,74 EUR od 26. siječnja 2013.

- na iznos 55,82 EUR od 23. veljače 2013.

- na iznos 56,97 EUR od 23. ožujka 2013.

- na iznos 57,48 EUR od 25. travnja 2013.

- na iznos 52,51 EUR od 25. svibnja 2013.

- na iznos 52,62 EUR od 22. lipnja 2013.

- na iznos 52,04 EUR od 25. srpnja 2013.

- na iznos 54,97 EUR od 31. kolovoza 2013.

- na iznos 57,44 EUR od 1. listopada 2013.

- na iznos 56,34 EUR od 25. listopada 2013.

- na iznos 57,02 EUR od 23. studenog 2013.

- na iznos 57,89 EUR od 28. prosinca 2013.

- na iznos 56,79 EUR od 25. siječnja 2014.

- na iznos 59,39 EUR od 22. veljače 2014.

- na iznos 59,64 EUR od 25. ožujka 2014.

- na iznos 58,31 EUR od 30. travnja 2014.

- na iznos 57,37 EUR od 27. svibnja 2014.

do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Odbija se kao djelomično neosnovan zahtjev tužiteljice CŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] za isplatu iznosa 43,99 eura s pripadajućim zateznim kamatama, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, naknaditi tužiteljici CŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 1.550,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 30. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom 31. svibnja 2007. zaključila Ugovor o kreditu broj 9012550738, kojim Ugovorom joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos 15.966,61 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate. Predmetnim ugovorom stranke su ugovorile valutnu klauzulu odnosno isplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti i otplatu glavnice i kamata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja. Tužiteljica dalje ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga predlaže donijeti presudu kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti joj iznos 2.853,20 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kao u petitu, uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istaknuo da je tužiteljica pogrešno koncipirala svoju tužbu, jer predmetni Ugovor o kreditu više nije na snazi. Tuženik je dalje istaknuo da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena i predviđena odredbama zakona. Dodatno je istaknuo da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Naveo je da iz odredbe čl. 12.9. Ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ju je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Zaključno je istaknuo prigovor zastare te je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 31. ožujka 2025. tužiteljica je predložila donijeti presudu kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti joj iznos 2.809,21 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kao u petitu, uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama (listovi 82-83 spisa).

3.1. U podnesku od 3. travnja 2025. tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbe (list 86 spisa).

3.2. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 26. travnja 2021., broj: Su-IV-16/2021-8 smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP-a za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari (uvijek) potreban pristanak tuženika.

3.3. Kako se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, to je sud odlučivao o tužbenom zahtjevu iz tužbe, odnosno o zahtjevu za isplatu iznosa 2.853,20 eura.

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u plan otplate (listovi 7-9 spisa), pregled uplata po kreditu (listovi 10-12 spisa), knjigovodstvenu karticu (listovi 13-24 spisa), Ugovor o kreditu (listovi 25-33 spisa), izračun tečajne razlike (listovi 34-37 spisa), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po FŠ vještačenja d.o.o. po stalnom sudskom vještaku FŠ (listovi 68-72 spisa) te je saslušana tužiteljica (listovi 87-88 spisa).

4.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovanim.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF.

5.1. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 9012550738 od 31. svibnja 2007. na iznos 15.966,91 CHF (dalje Ugovor o kreditu).

5.2. Sporno je da li je tuženik, kao trgovac, u cijelosti informirao tužiteljicu, kao potrošača, o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužiteljici utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene te ugovorne odredbe.

6. Iz odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoren iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa 15.966,91 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

6.1. Iz odredbe čl. 6.2. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja.

7. Presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7.1. Navedena pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koju se tužitelj pozvao u tužbi, ima izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. u vezi čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP-a ona obvezuje i sud u ovom postupku.

7.2. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP-a koja je na snazi od 1. srpnja 2013. propisana je obvezatnost pravnih utvrđenja iz kolektivna spora za zaštitu prava i interesa potrošača i na postupke radi individualne zaštite potrošača, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 donesena je 4. srpnja 2013., dakle, u vrijeme kada je već bila na snazi odredba čl. 502.c ZPP-a.

7.3 S obzirom na njezin izravni učinak na ovaj postupak, upravo je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, to jest da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu istovjetne onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu te da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile razumljive za tužiteljicu kao potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja tog ugovora, zbog čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenima, a posljedično tomu ni ništetnima.

8. Međutim, tuženik u ovom postupku nije niti tvrdio da su tužiteljici protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice tih ugovornih odredbi, to jest da joj je te odredbe učinio razumljivima, i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku.

8.1. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena i predviđena odredbama zakona. Također je istaknuo da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Naveo je i da je tužiteljica dobila sva potrebna pojašnjenja i informacije, što je potvrdio potpisom ugovora.

8.2. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je 2007. odlučila kupiti auto, zbog čega je morala uzeti kredit. Auto je koristila za osobne potrebe. U auto kući rekli su joj da surađuju s tuženikom te su joj ponudili sklapanje Ugovora o kreditu u valuti euro ili CHF. Rekli su da je najpovoljniji kredit u valuti CHF, jer je bila najmanja kamata, a za valutu CHF su rekli da je sigurna i stabilna. Iz auto kuće poslali su svu potrebnu dokumentaciju u banku. Kada su je pozvali iz banke otišla je tamo i dočekao ju je pripremljen Ugovor. I u banci su joj također rekli da je CHF stabilna i sigurna valuta te da se za kredit u toj valuti plaća najmanja kamata. Nitko je nije upozorio na neke posebne rizike vezane za sklapanje Ugovora o kreditu u valuti CHF. Nikada nije imala niti obrt niti trgovačko društvo. Znala je da se visina anuiteta može mijenjati ovisno o promjeni tečaja, ali nije mislila da je to moguće u mjeri u kojoj se to dogodilo.

8.3. Iskaz tužiteljice sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je ona iskazivala jasno i uvjerljivo, dok je tuženik tijekom postupka odustao od prijedloga za saslušanje osobnog bankara (list 62 spisa), koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu i čiji iskaz bi eventualno mogao dovesti u pitanje istinitost iskaza tužiteljice.

8.4. Dakle, iako je tužiteljica mogla načelno biti upoznata s valutnom klauzulom te joj je moglo načelno biti jasno da će se visina anuiteta mijenjati ovisno o kretanju tečaja CHF, sud utvrđuje da ona kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem nije bila upoznata s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je bila poznata tuženiku.

8.4.1. Upravo je propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama, koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo do značajne neravnoteže.

8.5. Pri tome, tužiteljica, kao prvostupnica ekonomije, niti po stupnju svog obrazovanja nije mogla razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njezine financijske obveze te u svom iskazu navodi da nije znala da je moguće da anuitet može toliko rasti.

8.6. Dakle sud utvrđuje da tužiteljici pri sklapanju Ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima, jer joj nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogla procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njezine financijske obveze.

8.7. Dodatno, prema shvaćanju ovog suda, tužiteljica je dostavljanjem Ugovora o kreditu dokazala svojstvo potrošača, time da je i u svom iskazu, kojeg je sud prihvatio kao istinit, navela da je novcem od kredita kupila automobil koji je koristila za osobne potrebe. Ovo osobito imajući na umu da iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je tužiteljica kredit zatražila i ostvarila u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja tužiteljice, odnosno da se tužiteljica uopće bavila takvim djelatnostima, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

8.8. Prema tome, kako u skladu s prethodno navedenim razlozima sud utvrđuje da sporne ugovorne odredbe nisu bile suštinski razumljive tužiteljici kao potrošaču, kao i da su te odredbe istovjetne onima koje su već bile predmet ocjene u kolektivnom sporu, a imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužiteljice i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citirane presude.

8.9. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredaba (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO).

8.10. Dodaje se da to što je predmetni ugovor o kreditu otplaćen, prema shvaćanju ovog suda, nije zapreka za postavljanje kondemnatornog zahtjeva za isplatu. Ovo osobito imajući na umu karakter odluka Visokog trgovačkog suda RH i VSRH kao odluka donesenih u kolektivnom sporu te činjenicu da potraživanje tužiteljice nije podmireno.

9. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju CHF tuženika na dan isplate kredita.

9.1. U svrhu utvrđenja spornih iznosa, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po Ručević vještačenja d.o.o., po stalnom sudskom vještaku FŠ.

9.2. U svom nalazu i mišljenju vještak FŠ naveo je da je mišljenja da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. lipnja 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 2.801,39 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika).

Razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koji su više plaćeni), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. lipnja 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 2.809,21 EUR.

Razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koji su manje plaćeni), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. lipnja 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno -7,82 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika).

9.3. Na nalaz i mišljenje vještaka FŠ tužiteljica nije imala primjedbi, dok je tuženik, prema sadržaju podneska od 21. ožujka 2025., u stvari prigovorio zadatku koji je sud dao vještaku te nije predlagao vještaka pozvati na ročište radi usmenog očitovanja.

9.4. Zadatak je vještaku dan s obzirom na okolnost da je tužiteljici bio poznat srednji tečaj tuženika za valutu CHF na dan korištenja kredita te da se tako utvrđen srednji tečaj kreditora ima smatrati transparentnim i jasnim, od stranaka, utvrđenim (tako i VSRH Revt-249/14).

9.5. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka FŠ, budući da je isti sačinjen jasno i obrazloženo, isti nije u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima.

9.6. Stoga su tužiteljici dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražila konačno postavljenim tužbenim zahtjevom prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka i to samo tzv. "pozitivne razlike".

9.7. Ovo zato što u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita (odluka proširenog vijeća VSRH u Rev 549/23 od 18. prosinca 2023., čime je odstupljeno na shvaćanju iz odluke VSRH Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023.).

10. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10.1. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata kako je zatraženo, od prvog dana nakon tuženikovog stjecanja utuženih iznosa, tj. od prvog dana nakon izvršenih uplata.

10.2. Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 72/02. i 153/04.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

11. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, potraživanje tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO.

11.1. S obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek s danom pravomoćnosti te presude tužiteljica kao potrošač stekla saznanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekla mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- 776/19 i C-782/19 i na sjednici Građanskog odjela VSRH broj: Su-IV-33/2022-8 od 4. travnja 2022.

11.2. To znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita uslijed tečajnih razlika teče od 14. lipnja 2018. kada je ta presuda postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

11.3. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 29. svibnja 2023., to zastara utuženog potraživanja nije nastupila.

11.4. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I i II izreke presude.

12. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

12.1. Tako je tužiteljici, priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 16. listopada 2023. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 8. studenog 2024. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, sastava podneska od 28. ožujka 2025. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 13. lipnja 2025. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

12.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužiteljici pripada iznos 1.000,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 1.250,00 eura.

12.3. Tužiteljici je priznat trošak izvedenog financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura.

12.4. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 1.550,00 eura.

12.5. Tužiteljici su dosuđeni cjelokupni parnični troškovi, jer u vezi dijela zahtjeva s kojim nije uspjela nisu nastali posebni troškovi.

12.6. Na tako određeni trošak tužiteljici su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

13. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 30. lipnja 2025.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Punomoćnici tuženika