REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. Pr-954/2024-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Danijeli Marotti Andrić, u pravnoj stvari tužiteljice ŽH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mislavu Bistrović, odvjetniku iz Odvjetničkog ureda Bistrović u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatskog veterinarskog instituta, Zagreb, Savska cesta 143, OIB: 29059177553, zastupanog po punomoćniku Marku Hrabaru, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Hrabar & partneri u Zagrebu, radi diskriminacije, nakon glavne i javne rasprave zaključene 15. svibnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice AH, odvjetničkog vježbenika i zamjenika punomoćnika tuženika Otona Kužnera, odvjetnika, 30. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da nije dopuštena točka 2. Odluke o isplati novčane nagrade za radne rezultate za razdoblje od 1.1.2024. -30.4.2024., Broj: Z-VI-4- 2729/24. od 21. svibnja 2024. temeljem koje tuženik, Hrvatski veterinarski institut, Savska cesta 143, Zagreb, OIB 29059177553, nije isplatio tužiteljici ŽH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], nagradu za radne rezultate.

2. Utvrđuje se da je tužiteljicu ŽH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], tuženik, Hrvatski veterinarski institut, Savska cesta 143, Zagreb, OIB 29059177553, diskriminirao temeljem diskriminacijske osnove zdravstvenog stanja u točki 2. Odluke o isplati novčane nagrade za radne rezultate za razdoblje od 1.1.2024.-30.4.2024., Broj: Z-VI-4-2729/24. od 21. svibnja 2024.

3. Nalaže se tuženiku, Hrvatskom veterinarskom institutu, Savska cesta 143, Zagreb, OIB 29059177553, da tužiteljici, ŽH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama koje se određuju, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužiteljici da nadoknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura, zajedno s zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška za preostali iznos preko dosuđenog.

IV. Odbija se u cijelosti zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je Odluku o isplati novčane nagrade za radne rezultate za razdoblje od 1.1.2024. -30.4.2024., Broj: Z-VI-4-2729/24. od 21. svibnja 2024. zaprimila 22. svibnja 2024. te je 5. lipnja 2024. putem pošte tuženiku kao poslodavcu podnijela Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa da se Odluka o novčanoj nagradi utvrdi nedopuštenom i da se Odluka o novčanoj nagradi stavi izvan snage. Tuženik je ZZP zaprimio 12. lipnja 2024. te se u ostavljenom zakonskom roku od 15 dana nije povratno očitovao odnosno potpuno se oglušio na ZZP tužiteljice. Obzirom da se tuženik oglušio na podneseni ZZP, tužiteljica ovim putem podnosi ovu tužbu radi utvrđenja kako je Odluka o isplati novčane nagrade nedopuštena jer u točki 2. sadrži diskriminatorni uvjet fonda odrađenih sati. Drugim riječima, tuženik nije imao zakonsku mogućnost niti ovlaštenje uvjetovati odluku o isplati novčane nagrade za radne rezultate uz dolazak na posao ili odrađeni fond sati u vremenskom razdoblju od 1.1.2024. do 30.4.2024. Navodi da je tuženik 21.5.2024. donio Odluku o isplati novčane nagrade u neoporezivom iznosu od 350,00 eura. U točki 2. Odluke o isplati novčane nagrade tuženik je naveo da se nagrada za radne rezultate isplaćuje radniku pod uvjetom da je u razdoblju od 1.1.2024. do 30.4.2024. odradio (dolazio na posao) najmanje ¾ ukupnog fonda sati, odnosno da je odradio 522 sata. Takvim uvjetom je tuženik diskriminirao radnike koji su bili privremeno nesposobni za rad, kao tužiteljica koja je odradila 464 sata od ukupno 696 sata, odnosno bila je privremeno nesposobna za rad 232 sata od ukupno 696 sati. Tužiteljica je u radnom odnosu kod tuženika u vremenskom razdoblju od 1.1.2024. do 30.04.2024. odradila gotovo 70% radnih dana i sve bitne radne zadatke u okviru svog radnog mjesta. U prilog tim navodima ide i činjenica da tuženik za vrijeme njezine privremene nesposobnosti za rad tužiteljice nije pronašao za nju zamjenu, odnosno nije ju nitko mijenjao za njene radne zadatke ili ih izvršio umjesto nje. Upravo iz prethodno navedenih razloga, posebno rada poslije radnog vremena, iscrpljenosti i stresa zbog povećanog obujma radnih zadataka i manjka zaposlenih za obavljanje radnih zadataka, došlo je do privremene nesposobnosti za rad (bolovanje) jer joj je naložena striktna pošteda od rada kao uzroka, kako se zdravstveno stanje ne bi pogoršalo. Odluka o novčanoj nagradi nije u skladu sa Zakonom o radu čime je Odluka o novčanoj nagradi nedopuštena. Citira odredbu čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije. Navodi da je čl. 9. st.1. Zakona o suzbijanju diskriminacije propisano je da je diskriminacija u svim pojavnim oblicima zabranjena, pa tako i u obliku točke 2. Odluke o novčanoj nagradi. Pučki pravobranitelj kao središnje tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije na svojim je stranicama upozorio na sličan slučaj i objavio da oni poslodavci koji ne isplaćuju dodatke na plaću radnicima odsutnima zbog privremene nesposobnosti za rad čine diskriminaciju temeljem zdravstvenog stanja. Smatra da je točka 2. Odluke o novčanoj nagradi diskriminatorna u pogledu uvjeta da je radnik morao odraditi ¾ ukupnog fonda sati u obračunskom razdoblju, čime je ta točka Odluke o novčanoj nagradi nedopuštena i nezakonita. Na taj način je tuženik kao poslodavac stavio tužiteljicu u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike po osnovi njezina zdravstvena stanja i time ju diskriminirao. Pobijana Odluka je ujedno protivna i odredbi čl. 90.b Zakona o radu kojom je propisano da je poslodavac, ovdje tuženik, koji zapošljava više od 20 radnika dužan propisati osnove i mjerila za isplatu plaće, a u što se ubraja i nagrada za radne rezultate. Tuženik u svojem pravilniku o radu nema takve propisane osnove i mjerila, a uslijed čega se pokazuje da je Odluka o novčanoj nagradi nezakonito donesena kao jednostrana diskrecijska odluka bez provedbe savjetovanja s radničkim vijećem. S obzirom da tužiteljica od 2007. do 2020. godine gotovo da i nije bila privremeno nesposobna za rad, a sad joj se kratki, a opravdani, izostanak gleda negativno i isključuje se njezino pravo na ostvarenje novčane nagrade za rezultate. Osim toga, isplata nagrade za radne rezultate koja se veže za broj odrađenih radnih sati ili prisutnost na poslu je potpuno besmislena, a iz razloga što sama prisutnost na poslu ne znači i ostvarenje posebnih radnih rezultata. Tužiteljica je u radnom odnosu kod tuženika kao voditeljica laboratorija u vremenskom razdoblju od 1.1.2024. do 30.04.2024. odradila gotovo 70% radnih dana i sve bitne radne zadatke u okviru svog radnog mjesta, a da ju pritom za te poslove nije mijenjao niti je pronađena zamjena za vrijeme privremene nesposobnosti za rad. Također, dio poslova je tužiteljica odrađivala i neplaćeno izvan radnog vremena kako bi pravovremeno uspjela dovršiti sve radne zadatke i kako njezin izostanak ne bi utjecao na proces rada. Tužiteljica posebno ističe okolnosti koje su prethodile uručenju pobijane Odluke o novčanoj nagradi tužiteljici, u kojima je novi voditelj (UH) na sastanku laboratorija pred svima tužiteljici obraća na način da joj uručuje odluku u ruke i navodi "ovo se ne odnosi jedino na tebe, jer si bila po bolovanjima, računovodstvo će svakome izračunati", kao i "sigurno nisi ovo odradila jer si stalno po bolovanjima" te "odluka se odnosi samo na one koji nisu bili prisutni zbog bolovanja, ali ne i na izostanke zbog godišnjeg odmora", čime tuženik jasno i nedvojbeno želi isključiti od primitka nagrade samo one zaposlenike koji nisu bili na bolovanju, bez obzira na činjenicu što i godišnji odmor, jednako kao i privremena nesposobnost za rad podrazumijevaju nedolazak na posao i/ili neodrađivanje fonda sati u obračunskom razdoblju. Osim toga, navedeno ukazuje na diskriminaciju tužiteljice jer svatko ima pravo na zdravstvenu zaštitu i iz tog razloga ne smije biti diskriminiran prema ostalim radnicima. Slijedom svega navedenog, predlaže se prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz nalaganje tuženiku da joj nadoknadi troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističe da je neosnovana tvrdnja da je tuženikova Odluka o isplati novčane nagrade za radne rezultate za razdoblje 1.1.2024. – 30.4.2024. godine broj: Z-VI-4- 2729/24 od 21.5.2024. nedopuštena zbog navodno diskriminatornog uvjeta fonda odrađenih sati. Sukladno Odluci tuženika, pravo na novčanu nagradu ostvaruju oni radnici koji su u obračunskom razdoblju odradili (dolazili na posao) najmanje 3/4 ukupnog fonda sati (522 od 696 sati), s time da se u navedenu kvotu uračunava eventualno korištenje sati godišnjeg odmora kao da su ti sati odrađeni dolaskom na posao. Tužiteljica je u obračunskom razdoblju odradila 464 sata, pri čemu u istom razdoblju nije koristila godišnji odmor koji bi se uračunavao u odrađene sate. Slijedom navedenog, nedvojbeno je da tužiteljica nije zadovoljila navedeni uvjet te stoga ne ostvaruje pravo na novčanu nagradu. Činjenica da je tužiteljica bila privremeno nesposobna za rad irelevantna je u smislu zadovoljavanja uvjeta. Ujedno, postavljeni uvjet ni na koji način ne diskriminira po osnovi zdravstvenog stanja ili bilo kojoj drugoj osnovi. Naime, uvjet iz Odluke tuženika postavljen je jednako za sve zaposlenike te su ga svi imali jednake mogućnosti zadovoljiti. Tvrdnja da je tuženik jasno i nedvojbeno želio od primitka nagrade isključiti samo one zaposlenike koji "nisu bili na bolovanju", potpuno je promašena. Tužiteljica pogrešno zaključuje kako privremena nesposobnost za rad predstavlja isključivi razlog koji dovodi do nezadovoljavanja postavljenog uvjeta. Smisao postavljenog uvjeta jest da su od primitka novčane nagrade isključeni svi oni zaposlenici koji nisu odradili najmanje 522 sata u obračunskom razdoblju. Do nezadovoljavanja uvjeta moglo je doći iz više razloga. Tako je, primjerice, moguća situacija da je zaposlenik bio na dopustu ili situacija da u više navrata odlazi s posla prije kraja radnog vremena ili izbiva sa svog radnog mjesta te tako ne izvršava radne zadatke tijekom radnog dana pa stoga ima odrađen manji broj sati. Ujedno, radnici koji su tek zaposleni, također zbog nedovoljnog proteka vremena nisu ispunili potrebnu kvotu odrađenih sati. S druge strane, za zadovoljavanje uvjeta otvoreno je više mogućnosti. Naime, Odlukom je propisan uvjet isključivo u vidu kvote od najmanje 522 odrađena sata, dok način postizanja te kvote nije posebno uvjetovan. Drugim riječima, bitno je bilo jedino da se brojčano zadovolji kvota neovisno o načinu, odnosno o tome kako pojedini zaposlenik raspoređuje svoje radne sate da bi tu kvotu dostigao. Tako je svaki zaposlenik uvjet mogao zadovoljiti redovitim dolaskom na posao i odrađivanjem svih radnih sati u radnom danu. Jednako tako, zadovoljenju uvjeta mogao je doprinijeti i, primjerice, prekovremeni rad. Uvjet iz Odluke tuženika ni na koji način ne isključuje bilo kojeg zaposlenika od toga da iskoristi sve otvorene mogućnosti kako bi uvjet zadovoljio. Drugim riječima, riječ je o pozitivnom kriteriju odrađenih broja sati, a ne negativnom kriteriju bolovanja, kako to pokušava prikazati tužiteljica. Nadalje, neosnovano je tužiteljičino pozivanje na Zakon o suzbijanju diskriminacije budući da isti nije primjenjiv na konkretan slučaj, budući da se navedeno područje tiče prije svega sadržaja i organizacije rada i radnih postupaka, radnog okruženja, odnosno radnih uvjeta i okoline te komunikacije i međuljudskih odnosa. Za ove čimbenike i Zakon o radu, a u svezi upravo sa ZSD-om, propisuje da im je poslodavac obvezan usmjeriti posebnu pozornost. Postupanje protivno takvoj obvezi predstavljalo bi diskriminatorno ponašanje poslodavca. Isplata novčane nagrade ne potpada pod opisano područje na koje se primjenjuje ZSD. Osim toga, sama priroda i smisao novčane nagrade podrazumijeva da nije dostupna apsolutno svima, već onima koji zadovolje određene uvjete kao što je u konkretnom slučaju bio uvjet odrađivanja najmanje 3/4 ukupnog fonda sati. Prema tome, novčana nagrada ne predstavlja osnovu za diskriminaciju. No, čak i da je ZSD primjenjiv na konkretan slučaj, da bi se postupanje tuženika moglo kvalificirati kao diskriminatorno, tužiteljica bi morala biti stavljena u nepovoljniji položaj od drugih osoba u usporedivoj situaciji. Ne može se govoriti o usporedivoj situaciji ako se tužiteljica, koja je bila privremeno nesposobna za rad, uspoređuje s onima koji to nisu bili. O diskriminaciji bi se moglo govoriti u situaciji da se nekom zaposleniku koji je privremeno nesposoban za rad isplati novčana nagrada, a da se ne isplati drugom zaposleniku koji je također privremeno nesposoban za rad. Tada bi se radilo o usporedivim situacijama. Također, neosnovan je prigovor povrede članka 90.b ZoR-a. Tužiteljica tvrdi da tuženik u svom Pravilniku o radu nema propisane osnove i mjerila za isplatu plaće. Međutim, propušta uvidjeti da je Odluka donesena, između ostalog, na temelju članka 29. Pravilnika o plaćama od 22. svibnja 2019. urbroj: Z-VI-4-2295/19, a koji Pravilnik je pak donesen na temelju članka 24. Statuta Hrvatskog veterinarskog instituta i članka 73. Pravilnika o radu Hrvatskog veterinarskog instituta. Navedenim Pravilnikom o plaćama, a koji se nadovezuje na Pravilnik o radu propisane su osnove i mjerila za isplatu plaće. Prema tome, Odluka tuženika nije protivna odredbi članka 90.b ZoR-a. Pored svega navedenog, tužiteljica pogrešno smatra da se nagrada za radne rezultate ubraja u plaću. Naime, sukladno članku 90.a stavku 1. točki 1., primici koje radnik može ostvariti na temelju radnog odnosa su primici koje poslodavac, u skladu s propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, aktom poslodavca ili ugovorom o radu isplaćuje radniku kao materijalno pravo iz radnog odnosa (jubilarna nagrada, regres, božićnica i sl.) Sukladno stavku 2. istog članka, ti primici se u smislu ZoR-a ne smatraju plaćom iz članka 90. Zakona. Dakle, novčana nagrada za radne rezultate ne predstavlja plaću, odnosno dodatak na plaću ili ostali primitak, već materijalno pravo iz radnog odnosa o kojem je poslodavac ovlašten samostalno odlučiti. Također, isplata novčane nagrade za radne rezultate ne ispunjava kriterij redovitosti kao osnovni kriterij po kojem se primitak smatra plaćom. Riječ je o materijalnom pravu koje se isplaćuje povremeno ili jednom godišnje. U tom smislu je za predmetni spor irelevantno i mišljenje Pučkog pravobranitelja na koje se poziva tužiteljica budući da je isto dano u odnosu na pitanja dodataka na plaću, dok se u konkretnom slučaju ne radi o dodatku na plaću, već o materijalnom pravu iz radnog odnosa kako je to definirano člankom 90.a ZoR-a. Poslodavac je u skladu s Pravilnikom o porezu na dohodak ovlašten radnicima isplaćivati neoporezive primitke u vidu prigodnih nagrada, pa tako i novčanih nagrada za radne rezultate. Navedenim Pravilnikom nisu propisani nikakvi posebni uvjeti za isplatu nagrada osim da se iste moraju isplatiti na tekući račun radnika. Drugim riječima, budući da posebnih kriterija nema, poslodavac je ovlašten svojom autonomnom odlukom odrediti uvjete za isplatu nagrade, što je u konkretnom slučaju i učinio u predmetnoj Odluci. Slijedom svega navedenog, budući da Odluka tuženika ne sadrži diskriminatorni uvjet niti je nedopuštena s osnove protivnosti odredbama ZoR-a o plaći, odnosno načinu određivanja plaće te odredbama o primicima koje radnik može ostvariti na temelju radnog odnosa, tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti su neosnovani. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz nalaganje tužiteljici da tuženiku naknadi troškove postupka zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao svu dokumentaciju koja prileži spisu.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan.

5. Među strankama nije bilo sporno da je tužiteljica zaposlena kod tuženika te da je u vrijeme donošenja osporene odluke bila raspoređena na dužnost voditeljice Laboratorija za pripremu hranjivih podloga i sterilizaciju Odjela za bakteriologiju u parazitologiju tuženika. Među strankama nije sporno da je tuženik 21. svibnja 2024. donio Odluku o isplati novčane nagrade za radne rezultate za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. travnja 2024. pod Brojem: Z-VI-4-2729/24., da je tužiteljica navedenu odluku zaprimila 22. svibnja 2024., da je tužiteljica 5. lipnja 2024. protiv iste uložila zahtjev za zaštitu prava, kojeg je tuženik zaprimio 12. lipnja 2024. te se na isti nije očitovao te da je tužiteljica u roku propisanim odredbom čl. 133. Zakona o radu ("Narodne novine", Broj: 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023, dalje: ZR), zatražila zaštitu svojih prava podnošenjem ove tužbe.

6. Kao sporno trebalo je utvrditi je li točka 2. Odluke tuženika pod Brojem: Z-VI-4- 2729/24 od 21. svibnja 2024. dopuštena kao i je li tužiteljici povrijeđeno pravo na jednako postupanje odnosno je li tuženik točkom 2. Odluke tuženika pod Brojem: Z- VI-4-2729/24 od 21. svibnja 2024. diskriminirao tužiteljicu po osnovi zdravstvenog stanja.

7. Prema odredbi čl. 134. st. 1. ZR, postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju se posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.

8. Posebni zakon u smislu citirane zakonske odredbe je Zakon o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", Broj: 85/08 i 112/12).

8.1. Odredbom čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije propisano je da je cilj ovog Zakona osiguranje zaštite i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka RH, stvaranje pretpostavki za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređenje zaštite od diskriminacije na osnovi rase ili etičke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnost ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

8.2. Prema odredbi čl. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije, izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, dok neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati legitimnim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.

8.3. Prema odredbi čl. 17. st. 1. točka 1. Zakona o suzbijanju, osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije ovlaštena je podnijeti tužbu i tražiti da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije), dok je odredbom st. 3. propisano da se zahtjevi iz stavka 1. ovoga članka mogu se istaknuti zajedno sa zahtjevima za zaštitu drugih prava o kojima se odlučuje u parničnom postupku ako su svi zahtjevi u međusobnoj vezi i ako je isti sud stvarno nadležan za njih, bez obzira na to je li za te zahtjeve propisano rješavanje u redovitom ili u posebnom parničnom postupku.

8.4. Prema odredbi čl. 20. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije stranka koja u sudskom ili kojem drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, a u tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

9. Odlukom tuženika Broj: Z-VI-4-2729/24. od 21. svibnja 2024. o isplati novčane nagrade za radne rezultate za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. travnja 2024. proizlazi da je pod točkom 1. određeno da će Institut radnicima koji su zaposleni u Institutu na dan isplate isplatiti nagradu za radne rezultate za razdoblje 1.1.2024.- 30.4.2024. godine u neoporezivom iznosu od 350,00 (tri stotine pedeset) eura, pod uvjetom utvrđenom u toč. 2. ove odluke, da je pod točkom 2. određeno da se nagrada za radne rezultate iz toč. 1. ove odluke isplaćuje radniku/ci pod uvjetom da je u razdoblju 1. 1. 2024.-30. 4. 2024. godine odradio/la (dolazio/la na posao) najmanje 3/4 ukupnog fonda sati u obračunskom razdoblju (četveromjesečni ukupni zbroj sati, ulaze radni sati i sati blagdana (neradni sati) po kojem se obračunavala plaća), odnosno da je odradio/la 522 sati. U fond odrađenih sati priznaju se sati godišnjeg odmora kojeg je radnik koristio u predmetnom obračunskom razdoblju.

10. Tužiteljica tvrdi da je navedena Odluka tuženika od 21. svibnja 2024. nedopuštena jer točka 2. sadrži diskriminatorni uvjet fonda odrađenih sati kao i da je Odluka protivna odredbi čl. 90.b ZR.

11. Tuženik je točkom 2. Odluke od 21. svibnja 2024. odredio da će se nagrada za radne rezultate isplatiti radniku koji je u razdoblju od 1. siječnja do 30. travnja 2024. odradio najmanje ¾ ukupnog fonda sati, odnosno odradio najmanje 522 sata. Prema ocjeni ovog suda postavljeni uvjet ni na koji način ne diskriminira tužiteljicu po osnovi zdravstvenog stanja ili bilo kojoj drugoj osnovi. Naime, uvjet iz točke 2. Odluke tuženika postavljen je jednako za sve zaposlenike te su ga svi imali jednake mogućnosti zadovoljiti.

12. Iz stanja u spis proizlazi da je tužiteljica u navedenom razdoblju odradila 464 sata, pri čemu u istom razdoblju nije koristila godišnji odmor koji bi se uračunavao u odrađene sate, slijedom čega nije zadovoljila uvjet iz Odluke, a što među strankama nije sporno. U samoj je odluci vrlo jasno naveden kriterij za isplatu novčane nagrade, pri čemu se radni učinak kvantificira brojem odrađenih sati. Postavljanjem uvjeta iz točke 2. Odluke za isplatu novčane nagrade ne može se kvalificirati kao diskriminatorno postupanje tuženika, jer postavljanjem takvog uvjeta tužiteljica nije stavljena u nepovoljniji položaj od drugih osoba u usporedivoj situaciji. Ne može se govoriti o usporedivoj situaciji ako se tužiteljica, koja je bila privremeno nesposobna za rad, uspoređuje s onima koji to nisu bili. O diskriminaciji bi se moglo govoriti u situaciji da se nekom zaposleniku koji je privremeno nesposoban za rad isplati novčana nagrada, a da se ne isplati drugom zaposleniku koji je također privremeno nesposoban za rad. Isto tako, smisao postavljenog uvjeta jest da su od primitka novčane nagrade isključeni svi oni zaposlenici koji nisu odradili najmanje 522 sata u obračunskom razdoblju. Životno je logično da je za zadovoljavanje uvjeta otvoreno više mogućnosti. Naime, Odlukom je propisan uvjet isključivo u vidu kvote od najmanje 522 odrađena sata, dok način postizanja te kvote nije posebno uvjetovan. Stoga je riječ o pozitivnom kriteriju odrađenih broja sati, a ne negativnom kriteriju bolovanja. Iz tablice koju je tuženik dostavio u spis (stranica 214 spisa) vidljivo je kako više zaposlenika nije ostvarilo uvjet za isplatu bonusa temeljem sporne Odluke, jer nisu odradili najmanje 3/4 ukupnog fonda sati u obračunskom razdoblju, odnosno jer nisu odradili 522 sata (neki jer su novo zaposleni, neki jer su na porodiljinim dopustima, a neki jer su bili na bolovanju) pa stoga tužiteljica pogrešno zaključuje kako privremena nesposobnost za rad predstavlja isključivi razlog koji dovodi do nezadovoljavanja postavljenog uvjeta. Prema dostavljenoj tablici je razvidno je da je tuženik postupao jednako prema svim radnicima koji nisu ostvarili zadani uvjet za isplatu novčane nagrade i da tužiteljica nije bila jedina koja nije zadovoljila postavljeni uvjet.

13. Ovaj sud smatra da je u pravu tuženik kada ističe da sama priroda i smisao novčane nagrade podrazumijeva da nije dostupna apsolutno svima, već onima koji zadovolje određene uvjete kao što je u konkretnom slučaju bio uvjet odrađivanje najmanje 3/4 ukupnog fonda sati u obračunskom razdoblju, odnosno odrađivanje najmanje 522 sati.

14. Također, prema mišljenju ovog suda tuženik je imao opravdani razlog da dane godišnjeg odmora prizna u ukupan fond odrađenih sati kao kriterij za isplatu nagrade. Naime, primitci koje radnici ostvaruju pored svoje osnovne plaće i dodataka na plaću, su materijalna prava radnika iz radnog odnosa regulirana odredbom čl. 90.a ZR (jubilarna nagrada, regres, božićnica i slično). Tako je i sporna nagrada materijalno pravo radnika iz radnog odnosa. Zakon o radu ne propisuje dužnost poslodavca da radniku isplati primitke koji se smatraju materijalnim pravima, za razliku od plaće i drugih primitaka koje je poslodavac sukladno zakonu obvezan isplatiti radniku (primjerice otpremnina ili naknada za neiskorišteni godišnji odmor). Pravo na godišnji odmor pak proizlazi iz Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", Broj: 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014) prema kojem svaki zaposlenik ima pravo na tjedni odmor i plaćeni godišnji odmor. Sam godišnji odmor je definiran kao pravo radnika i obveza poslodavca čija je svrha obnavljanje radnikovih sposobnosti potrebnih za siguran i uspješan rad. U dane godišnjeg odmora ne uračunavaju se oni dani koje radnik ne bi radio da nije na godišnjem odmoru i razdoblje privremene nesposobnosti za rad (bolovanje) koje je utvrdio ovlašteni liječnik. Uz to, ni dani plaćenog dopusta ne računaju se kao godišnji odmor. Sukladno odredbi članka 81. ZR, za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Dakle, radnik ima pravo na godišnji odmor koji poslodavac mora platiti kao da je radnik radio te sam zakonodavac propisuje kako radnik ima pravo na plaću za vrijeme godišnjeg odmora. S druge pak strane, radnicima privremeno nesposobnima za rad se isplaćuje naknada plaća, koja je u većini slučajeva manja od pune plaće (naknada u visini pune plaće predstavlja samo iznimku, primjerice u slučaju porodiljnog dopusta). Dakle, pravo na godišnji odmor propisano je kako zakonom, tako i Ustavom, dok pravo radnika na primitke koji se smatraju materijalnim pravima nije.

15. Također, neosnovan je prigovor tužiteljice da je tuženik donošenjem osporene Odluke postupio protivno odredbi čl. 90.b ZR. Naime, odredbom čl. 90.b ZR je propisano da plaća mora biti ugovorena, utvrđena ili propisana u bruto iznosu. Ako osnove i mjerila za isplatu plaće nisu uređeni kolektivnim ugovorom, poslodavac koji zapošljava najmanje 20 radnika dužan ih je utvrditi pravilnikom o radu, a poslodavac koji nije u obvezi donošenja pravilnika ili pravilnikom o radu osnove i mjerila nije utvrdio, dužan ih je ugovoriti ugovorom o radu sklopljenim s radnikom.

16. Odredbom čl. 38. Pravilnika o Izmjenama i dopunama Pravilnika o radu tuženika iz svibnja 2023. izmijenjen je čl. 73. Pravilnika o radu tuženika iz 2014. te je sada propisano da je plaća, u smislu ovoga Pravilnika, primitak radnika koji Institut isplaćuje radniku za obavljeni rad u određenom mjesecu. Institut je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću iz stavka 1. ovoga članka, koju radnik ostvaruje prema propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama odnosno mjerilima određenim posebnim propisom, kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu. Plaća se može sastojati od: 1. osnovne odnosno ugovorene plaće; 2. dodataka i 3. ostalih primitaka. Dodaci iz stavka 3. točke 2. ovoga članka, u smislu ovoga Pravilnika, su novčani primici radnika koje radnik ostvaruje na temelju posebnog propisa, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili ugovora o radu razmjerno odrađenim radnim satima pod određenim uvjetima (otežani uvjeti rada, prekovremeni rad, noćni rad, rad nedjeljom, rad blagdanom i sl.) i koje ostvaruje neovisno o efektivnom radu (uvećanje za navršene godine radnoga staža i sl.), odnosno koje u skladu s propisanim, utvrđenim ili ugovorenim kriterijima i visini ostvaruje ovisno o ostvarenim rezultatima poslovanja i radnoj uspješnosti (stimulacija i sl.). Ostali primici radnika iz stavka 3. točke 3. ovoga članka, u smislu ovoga Pravilnika, su primici radnika koje Institut radniku isplaćuje u novcu ili naravi na temelju kolektivnog ugovora, ovoga pravilnika, akta poslodavca ili ugovora o radu.

16.1. Člankom 39. Izmjena i dopuna Pravilnika o radu tuženika iz svibnja 2023. dodan je naslov i članak 73.a koji glasi: „Primici radnika na temelju radnog odnosa te čl. 73.a koji propisuje da primici koje radnik može ostvariti na temelju radnog odnosa su: 1. primici koje Institut, u skladu s propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, aktom poslodavca ili ugovorom o radu isplaćuje radniku kao materijalno pravo iz radnog odnosa (jubilarna nagrada, regres, božićnica i sl.); 2. primici koje Institut, u skladu s propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, aktom poslodavca ili ugovorom o radu isplaćuje radniku, a koji predstavljaju naknadu troška. Primici iz stavka 1. ovoga članka, u smislu ovoga Pravilnika, ne smatraju se plaćom iz članka 73. ovoga Pravilnika.“

17. Odredbom čl. 29. Pravilnika o plaćama tuženika Ur.broj: Z-VI-4-2295/19 od 22. svibnja 2019. propisano je da se ostala materijalna prava radnika (otpremnine prilikom odlaska u mirovinu, pomoć za slučaj smrti, pomoć za slučaj bolovanja duljeg od 90 dana, regres, božićnica, uskrsnica, jubilarna nagrada, dar u prigodi Dana sv. Nikole i dr.) utvrđuju Temeljnim kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu Instituta, odnosno odlukom ravnatelja Instituta.

18. Iz osporene Odluke proizlazi da je donesena na temelju odredbe čl. 29. Statuta tuženika i svezi s čl. 29. Pravilnika o plaćama od 22. svibnja 2019. urbroj: Z-VI-4- 2295/19, a koji Pravilnik je pak donesen na temelju članka 24. Statuta Hrvatskog veterinarskog instituta i članka 73. Pravilnika o radu Hrvatskog veterinarskog instituta. Navedenim Pravilnikom o plaćama, a koji se nadovezuje na Pravilnik o radu propisane su osnove i mjerila za isplatu plaće. Prema tome, Odluka tuženika nije protivna odredbi članka 90.b ZR-a.

19. Pored svega navedenog, tužiteljica pogrešno smatra da se nagrada za radne rezultate ubraja u plaću. Naime, sukladno članku 90.a stavku 1. točki 1., primici koje radnik može ostvariti na temelju radnog odnosa su primici koje poslodavac, u skladu s propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, aktom poslodavca ili ugovorom o radu isplaćuje radniku kao materijalno pravo iz radnog odnosa (jubilarna nagrada, regres, božićnica i sl.) Sukladno stavku 2. istog članka, ti primici se u smislu ZR ne smatraju plaćom iz članka 90. Zakona. Dakle, novčana nagrada za radne rezultate ne predstavlja plaću, odnosno dodatak na plaću ili ostali primitak, već materijalno pravo iz radnog odnosa o kojem je poslodavac ovlašten samostalno odlučiti.

20. Stoga je sud zaključio da tužiteljica nije učinila vjerojatnim da je tuženik postupao prema njoj diskriminatorno po osnovi zdravstvenog stanja u smislu pravila o teretu dokazivanja predviđenog odredbom čl. 20. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije.

21. Sud nije posebno cijenio preporuku Pučke pravobraniteljice od 29. listopada 2024. te je isto ocijenio irelevantnim za rješavanje ovog spora.

22. Sud je odbio preostale dokazne prijedloge tužiteljice i tuženika jer je predmet spora dovoljno raspravljen za donošenje odluke te bi provođenje daljnjih dokaza bilo neekonomično i dovelo bi do bespotrebnog odugovlačenja ovog postupka, a što bi bilo protivno odredbi čl. 10. ZPP-a.

23. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove. S obzirom da je tužiteljica izgubila parnicu, dužna je, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka, dok je zahtjev tužiteljice za naknadom troška odbijen.

24. Visina troška tuženika određena je sukladno odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje OT) te je tuženiku priznata jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak u visini 250 bodova prema Tbr. 7/2 alineja 1/4 OT (za naviše četiri radnje u postupku - sastav odgovora na tužbu, zastupanje na ročištu održanom 26. studenog 2024., za sastav podneska od 9. siječnja 2025. te za sastav podneska od 29. siječnja 2025.) te za daljnju radnju prema Tbr. 7/2 alineja 5 - 50 bodova i to za zastupanje na ročištu održanim 15. svibnja 2025., dakle ukupno 300 bodova, a što uz vrijednost boda od 2,00 eura, uvećano za trošak PDV od 25% iznosi ukupno 750,00 eura, koji trošak je dužna platit tužiteljica.

24.1. Tuženiku su temeljem članka 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 80/22), dosuđene zatezne kamate na parnični trošak po stopi zatezne kamate određene čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), tekućima od presuđenja do isplate.

25. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 30. siječnja 2025. kojim dostavlja dodatnu dokumentaciju jer isti nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, pri čemu se napominje da je tuženik isto mogao dostaviti i podneskom od 29. siječnja 2025. za koji mu je priznat trošak sastava. Slijedom navedenog, zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu preko dosuđenog je odbijen.

26. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 30. lipnja 2025.

Sutkinja:

Danijela Marotti Andrić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćniku tužiteljice

2. punomoćniku tuženika