Republika Hrvatska

Trgovački sud u Rijeci

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-167/2025-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Tamari Jugo Smoljanović, u parničnom predmetu tužitelja SLADOVIĆ d.o.o. Zagreb, Palinovečka ulica 43, OIB: 90591097530, kojeg zastupa punomoćnik Frane-Matej Barišić, odvjetnik u Zagrebu, Budmanijeva 5 protiv tuženika Ugostiteljstvo i trgovina ROVA vl. VF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva VUKIĆ i partneri d.o.o. Rijeka, N. Tesle 9, radi stjecanja bez osnove iznosa od 39.816,84 EUR, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, objavljene 30. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Ugostiteljstvo i trgovina Rova, vl. VF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju iznos od 39.816,84 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26. veljače 2020. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena".

II. Nalaže se tužitelju platiti tuženiku na ime prouzročenog parničnog troška iznos od 7.500,00 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. lipnja 2025. (dana donošenja presude) po stopi od 6,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 29. ožujka 2023. podnio tužbu pred ovim sudom protiv tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa od 39.816,84 EUR[1] /300.000,00 kuna s kamatom. Obrazlaže da je s transakcijskog računa tužitelja SLADOVIĆ d.o.o. otvorenog kod BKS BANK AG, Glavna podružnica Hrvatska broja: 242488001-1100130979 obavljena transakcija bez odgovarajućeg odobrenja i/ili autorizacije vlasnika računa, ovdje tužitelja, prema računu tuženika. Tako je 25. veljače 2020. izvršena uplata u iznosu od 39.816,84 EUR[1] /300.000,00 kuna s računa tužitelja na račun tuženika. Smatra da su se ostvarila obilježja iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Kao dokaz tvrdnji tužitelja kako nije autorizirao i/ili naložio provođenje spornih uplata, tužitelj je dostavio i javnu ispravu Izjavu od 9. svibnja 2022., ovjerenu kod javnog bilježnika Ljiljane Vodopije Čengić iz Zagreba pod brojem OV-4316/2022, kojom DF, osoba koja je u predmetnom vremenskom razdoblju bila zakonski zastupnik BKS Bank AG potvrdila kako je on, odnosno BKS Bank AG obavljala navedene transakcije bez znanja tužitelja i zakonskog zastupnika tužitelja gospodina EF. Po saznanju za navedene transakcije tužitelj se dopisom obratio tuženiku s pozivom da navedeni iznos uplati na račun tužitelja, međutim tuženik je u svom podnesku od 6. veljače 2023. naveo kako predmetno potraživanje ne postoji te da nije imao nikakav poslovni odnos s tužiteljem. Predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da je tuženik doista bio klijent BKS Bank AG, te u imao otvoren račun broj:

HR76 2488 0011 1001 3068 1, no nikada nije imao nikakav poslovni odnos s društvom SLADOVIĆ d.o.o., odnosno nikada od tužitelja nije stekao iznos od 300.000,00 kuna, niti prema navedenom društvu ima bilo kakvo dugovanje. Tuženik ne spori da je na računu tuženika koji je isti imao otvoren kod BKS Bank AG, Glavna podružnica Hrvatska, broj: HR76 2488 0011 1001 3068 1, u jednom trenutku, odnosno 25. veljače 2020. doista bila evidentirana uplata od tužitelja u iznosu od 300.000,00 kuna, no izričito ističe kako je predmeta uplata bila očitom pogreškom evidentirana na njegovom računu, te kako je ista, od strane treće osobe u BKS Bank AG, bila dalje prenesena s njegovog računa. Navedeno je tuženiku poznato jer je, po obavijesti knjigovodstva o zaprimanju predmetnih sredstava na računu tuženika, supruga vlasnika tuženika, odmah kontaktirala gospodina DF, koji je u to vrijeme obnašao funkciju osobe ovlaštene da u poslovanju podružnice zastupa inozemnog osnivača BKS Bank AG, a koji joj je naveo kako je u konkretnom slučaju došlo do pogreške, koju će BKS Bank AG samostalno ispraviti, te da se navedeno može zanemariti. Obzirom da je naknadno sporni iznos doista bio prenesen s računa tuženika, tuženik je smatrao da je navod gospodina DF točan, te do trenutka kad ga je predstavnik društva SLADOVIĆ d.o.o. kontaktirao sa zahtjevom za isplatom predmetnog iznosa, nije sumnjao da bi se u konkretnom slučaju radilo o pogrešci BKS Bank AG. Dodaje da mu je naknadno od strane zaposlenika BKS Bank AG prezentiran Zahtjev za kredit broj 030-53001860 od 8. travnja 2019. kojim je, navodno, tuženik temeljem Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja broj 030-59000267 od 8. svibnja 2015. i pripadajućih aneksa zatražio kredit u iznosu od 198.000,00 EUR, s rokom korištenja 1. svibnja 2019., Zahtjev za isplatu sredstava od 8. travnja 2019., temeljem kojeg je, navodno, od strane tuženika, BKS Bank AG bila upućena da prema Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 53001860 od 8. travnja 2019. isplati iznos od 198.000,00 EUR umanjeno za jednokratnu naknadu za obradu kredita u korist računa društva SLADOVIĆ d.o.o. u BKS Bank AG, HR81 2488 0011 1001 3097 9. Budući da tuženik osobno nije potpisao naprijed navedene isprave, odnosno da se u konkretnom slučaju radilo o neovlaštenom korištenju njegovih potpisa, na način da su njegovi potpisi i pečat koji su na drugim ispravama bili dani za druge svrhe, na njemu nepoznati način iskorišteni na spornim ispravama, tuženik je, podnio kaznenu prijavu radi krivotvorenja poslovne isprave. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Presudom ovoga suda poslovni broj P-211/2023-21 od 27. prosinca 2023. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 39.816,84 EUR/300.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 26. veljače 2020. do isplate po stopi koja se određuje za trgovačke ugovore (t. I. izreke), dok je u t. II. izreke naloženo tužitelju platiti tuženiku prouzročeni parnični trošak, a u t. III. izreke odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 1.556,25 EUR/11.725,57 kuna kao neosnovan (presuda na stranici 110- 115 spisa). Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž- 1102/2024-2 od 11. ožujka 2025., odlučujući povodom žalbe tužitelja, ukinuo navedenu presudu ispravljenu rješenjem ovoga suda poslovni broj P-211/2023-24 od 8. siječnja 2024. u točkama I. i II. izreke te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje (odluka na stranici 141-144 spisa).

4. Sud je prethodno izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu i detaljno navedena dalje u obrazloženju te saslušanjem svjedoka DF (iskaz na stranici 90-91 spisa), zastupnika po zakonu tužitelja EF (iskaz na stranici 92-93 spisa), tuženika VF (iskaz na stranici 93-94 spisa) i svjedoka MF (iskaz na stranici 94-96 spisa) utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.).

5. Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje slijedeće:

5.1. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži od tuženika povrat iznosa od 39.816,84 EUR sa zakonskom zateznom kamatom navodeći da je taj iznos tuženik od tužitelja stekao bez osnove. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

6. Opće je pravilo da se za nastanak izvanugovornog obveznopravnog odnosa stjecanja bez osnove moraju ispuniti slijedeće pretpostavke: povećanje imovine na jednoj strani, smanjenje imovine na drugoj strani, uzročna veza između povećanja odnosno umanjenja imovine, te da je stjecanje bez osnove sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a, "Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.). U slučaju kada su sve navedene pretpostavke ostvarene, stjecatelj je dužan vratiti tako stečenu imovinu.

7. Među strankama nije sporno da je 25. veljače 2020. s računa tužitelja bez njegovog odobrenja na račun tuženika uplaćen iznos od 39.816,84 EUR (izvadak o stanju i prometu po računu na stranici 5 spisa). Također između stranaka nije sporno da nikada nisu bile ni u kakvom poslovnom odnosu. Budući da navedene činjenice među strankama nisu sporne, ne treba ih dokazivati sukladno odredbi čl. 221. st. 1. ZPP-a.

8. Sporno jest je li tuženik dužan tužitelju vratiti utuženi iznos.

9. Radi utvrđenja te sporne činjenice sud je u prethodnom postupku izveo dokaz saslušanjem stranaka i svjedoka. Zastupnik po zakonu tužitelja EF je iskazao da je za uplatu u iznosu od 300.000,00 kuna u korist tuženika 25. veljače 2020. saznao u veljači 2022., a nakon što je svjedok DF dobio otkaz u BKS Banci AG te nakon što su ga iz te banke kontaktirali. Iskazao je da je tada prvi puta vidio transakcije po računu tužitelja koji je otvoren kod BKS Bank AG te da je skoro pao u nesvijest jer je ukupan promet preko tog računa tužitelja od otvaranja krajem 2015. pa do 2022. bio oko 2.500.000.000,00 kuna, a društvo tužitelja je prosječno imao godišnji promet po svom računu kod Raiffeisen banke preko kojeg vodi 99% svog poslovanja od 10.000.000,00-11.000.000,00 kuna. Iskazao je također da nije imao nikakvih saznanja o kreditu o kojem je svjedok DF iskazivao, niti ga je tražio, niti davao bilo kakve naloge. Istaknuo je da je te 2022. saznao da su obavljane transakcije preko tužiteljevog računa te da su krivotvoreni ugovori i nalozi, a što proizlazi i iz Izjave DF od 9. svibnja 2022. ovjerene kod javnog bilježnika (stranica 6-7 spisa).

9.1. Iz iskaza tuženika VF i svjedoka MF sud je utvrdio da nakon što je s računa tužitelja uplaćen predmetni iznos od 300.000,00 kuna, tuženikovo knjigovodstvo je o tome obavijestilo tuženika, a nakon čega je MF kontaktirala gospodina DF, koji je bio zaposlen u BKS banci i koji joj je rekao da je riječ o grešci te su isti dan ta sredstva "nestala" s tuženikovog računa. Oboje su iskazali da ne znaju kako su ti novci došli na tuženikov račun, niti kako su s tog računa niti kome dalje isplaćeni, niti temeljem čega.

9.2. Svjedok DF je iskazao da je u sporno vrijeme bio direktor podružnice BKS banke u Hrvatskoj i prokurist u Austriji. Iskazao je da mu je poznato da je iznos od 300.000,00 kuna uplaćen u korist računa tuženika. Naveo je da ne zna tko je potpisao taj nalog, ali je istaknuo da je taj iznos greškom uplaćen na račun tuženika te da je s računa tužitelja trebao biti plaćen direktno banci po kreditu. U svojoj izjavi od **.**.2024. DF također navodi da nije postojao nikakav poslovni odnos između tužitelja i tuženika te da je predmetna uplata odnosno isplata isključivo pogreška koja je ispravljena od strane BKS Banke (izjava na stranici 61 spisa). Sud je u cijelosti prihvatio iskaze saslušanih osoba koje su međusobno suglasne u dijelu da poslovni odnos između stranaka nije postojao.

10. U odnosu na navodni Zahtjev za kredit broj 030-53001860 od 8. travnja 2019. (zahtjev na stranici 64-65 spisa), a kojim je tuženik navodno od BKS Bank AG zatražio kredit u iznosu od 198.000,00 EUR te zahtjev od istoga dana kojim je banka navodno bila upućena taj iznos uplatiti u korist tužitelja (zahtjev na stranici 63 spisa), ističe se da tu dokumentaciju obje stranke izričito osporavaju navodeći da nikada nisu bile ni u kakvom poslovnom odnosu. Tuženik VF i svjedok MF su iskazali da tuženik nikada nije potpisao navedeni zahtjev za kredit te da o tom kreditu nemaju nikakvih saznanja. Iskazali su da su taj "papir" tj. nalog za isplatu prema društvu tužitelja prvi puta vidjelu u banci nakon sporne uplate te su iskazali da nikada prije nisu vidjeli.

10.1. Zastupnik po zakonu tužitelja EF je također iskazao da mu nije poznato da je temeljem navedenog kredita uplaćen određeni iznos u korist društva tužitelja jer da na izvodu nije nigdje naveden tuženik te je iskazao da je tužitelj 2022. saznao da su određena sredstva uplaćivana i isplaćivana s računa tužitelja bez tužiteljeve kontrole.

10.2. Iz svega navedenog proizlazi da obje stranke, kao i svjedok DF suglasno tvrde da nikada nisu bile u poslovnom odnosu. Tužitelj i tuženik suglasno osporavaju i postojanje naprijed navedene dokumentacije, odnosno tuženik osporava da je ikada potpisao Zahtjev za kredit broj 030-53001860 od 8. travnja 2019., kao i zahtjev banci da se zatraženi iznos kredita izravno uplati tužitelju, dok tužitelj osporava postojanje poslovnog odnosa s tuženikom, kao što osporava da je iznos kredita od 198.000,00 EUR ikada uplaćen na njegov račun.

10.3. Iz tog razloga sud je na ročištu održanom 15. studenog 2023. odbio kao suvišan tuženikov prijedlog za pribavu dokumentacije od BKS Banke AG i tužitelja u odnosu na taj kredit. S obzirom da je tužbeni zahtjev odbijen, sud nije odlučivao niti o tuženikovom prigovoru prijeboja. No, ističe se i da bi taj prigovor prijeboja bio neosnovan budući da ga tuženik temelji na Zahtjevu za kredit broj 030-53001860 od 8. travnja 2019. i pratećoj dokumentaciji, a za koju sam tuženik navodi da je krivotvorena.

11. Nadalje, u odnosu na tužiteljeve navode da je tuženik predmetna sredstva od 300.000,00 kuna iskoristio za zatvaranje svoje kreditne obveze od BKS Bank AG kako je to naveo u svom dopisu od 14. ožujka 2023. (dopis na stranici 77 spisa) ističe se da je tuženik doista u tom dopisu naveo da je "odmah po nalogu g. DF uplatio u korist zatvaranja obveza po kreditu koji je isplaćen na račun društva tužitelja". Međutim, tuženik VF, kao i svjedok MF su iskazali da tuženik nikada nije potpisao Zahtjev za kredit broj 030-53001860 od 8. travnja 2019., a niti nalog da se sredstva iz tog kredita u cijelosti izravno isplate tužitelju. Svjedok MF je u odnosu na navedenu e-mail poruku iskazala da je u toj poruci krivo navela da je tuženik uplatio u korist zatvaranja obveza po kreditu taj predmetni iznos, kao i da ne znaju kako su ta sredstva uplaćena i isplaćena s tuženikovog računa niti temeljem čega.

12. Dakle, iz iskaza svih saslušanih osoba proizlazi da je predmetni iznos greškom BKS Bank AG uplaćen s tužiteljevog računa na račun tuženika (bez odgovarajućeg odobrenja odnosno autorizacije tužitelja kao vlasnika računa), kao i da je istoga dana 25. veljače 2020., bez znanja i naloga tuženika, uplaćen u korist BKS Bank AG. Navedena činjenica između stranaka nije sporna. U konkretnom slučaju riječ je isključivo o pogrešci banke. Isto proizlazi i iz Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za područje računovodstva i financija VFC od 8. svibnja 2023. (stranica 30-45 spisa), koji je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu.

12.1. Tužitelj je iznio primjedbe na taj Nalaz i mišljenje navodeći da se radi o „naručenom nalazu i mišljenju od strane tuženika“ te da je temeljni zadatak vještaka „pokušaj opravdanja prikazivanja situacije na način da ide u korist tuženika“.

12.2. Dostavljeni nalaz i mišljenje nije izrađen po nalogu suda u ovom postupku pa nema dokaznu snagu sudskog vještačkog nalaza, ali predstavlja ispravu koju sud treba vrednovati i ocijeniti u sklopu svih ostalih provedenih dokaza. Budući da iz svih ostalih izvedenih dokaza te očitovanja stranaka sud utvrđuje da nije sporno da stranke nisu bile u poslovnom odnosu te da je predmetni iznos greškom banke uplaćen s tužiteljevog računa na račun tuženika te da je istoga dana uplaćen u korist banke, sve bez naloga i odobrenja stranaka, to predmetni nalaz samo potvrđuje ono što je utvrđeno u postupku i bez tog nalaza.

12.3. Što se tiče tuženikovih navoda da na stranici 11. Nalaza i mišljenja vještak navodi "da je iznosom od 300.000,00 kuna zatvorena obveza kredita prema BKS Banci po partiji 1860 te da je evidentirana kao povrat kredita", ističe se da vještak dalje u Nalazu navodi "da je do plaćanja 300.000,00 kuna u korist BKS Banke na ime povrata kredita uistinu došlo, tada bi na konto kartici 2520 bila proknjižena ta promjena te bi saldo na dan 31. prosinca 2020. iznosio 1.934.344,93 kuna, što ne odgovara stanju koje je evidentirano na kontu 2520, a odnosi se na dugogodišnji financijski kredit BKS Banke" (Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja broj 030- 5900267 sklopljen 8. svibnja 2015. između BKS Bank d.d. i tuženika evidentiran na konto kartici 2520). Stoga sud prigovore tužitelja na taj Nalaz utvrđuje neosnovanim.

13. Nadalje se ističe da je tužitelj u tužbi predložio, po potrebi, financijsko vještačenje na okolnost odljeva sredstava s računa tužitelja na račun tuženika, koja činjenica tijekom postupka nije bila sporna. Nadalje, tužitelj je na ročištu održanom 15. studenog 2023. predložio zaključenje glavne rasprave, odnosno nije ustrajao kod prijedloga za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem radi utvrđenja naprijed navedene činjenice. U ponovljenom postupku na ročištu održanom 27. svibnja 2025. tužitelj je ustrajao kod prijedloga za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem radi utvrđenja da je utuženi iznos isplaćen s računa tužitelja na račun tuženika te je li postojao pravni posao između tužitelja i tuženika koji bi opravdavao tu uplatu. S obzirom da činjenice radi utvrđenja kojih je tužitelj predložio financijsko vještačenje među strankama nisu sporne, sud je taj tužiteljev dokazni prijedlog odbio kao suvišan. Stoga tužitelj nije dokazao da je došlo do povećanja imovine na strani tuženika, što je bio dužan učiniti na temelju čl. 219. st. 1. i čl. 7. st. 1. ZPP-a.

14. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene sve pretpostavke za nastanak izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove jer nije došlo do povećanja imovine na strani tuženika budući da je predmetni iznos greškom banke isplaćen na tuženikov račun te je istoga dana vraćen banci (izvadak o stanju i prometu po računu tuženika na stranici 55 spisa). Stoga do povećanja imovine tuženika nije došlo. Budući da nisu ispunjene pretpostavke za nastanak izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove propisane odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, to tuženik nije dužan vratiti tužitelju utuženi iznos. Stoga je sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i donio odluku kao u t. I. izreke presude.

15. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, dužan je tuženiku nadoknaditi parnične troškove. Stoga je sud tuženiku, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 39.816,84 EUR, priznao parnični trošak u iznosu od 7.500,00 EUR (t. II. izreke presude). Tuženik ima pravo na naknadu parničnog troška koji se odnosi na trošak zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa, "Narodne novine" broj 138/23.), budući da je tuženika zastupao odvjetnik, koji se sastoji od troška sastava odgovora na tužbu od 1.000,00 EUR sukladno Tbr. 8/1, troška sastava obrazloženih podnesaka od 30. studenog 2023. i 8. svibnja 2025. u iznosu od po 1.000,00 EUR (ukupno 2.000,00 EUR) sukladno Tbr. 8/1, troška zastupanja na ročištima 7. rujna 2023., 15. studenog 2023. i 27. svibnja 2025. u iznosu od po 1.000,00 EUR (ukupno 3.000,00 EUR) sukladno Tbr. 9/1, što ukupno iznosi 6.000,00 EUR uvećano za PDV u iznosu od 1.500,00 EUR sukladno Tbr. 42.

15.1. Odredba čl. 151. st. 3. ZPP-a propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. O zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke. Budući da je takav zahtjev tuženik postavio u zahtjevu za naknadu parničnog troška, to je sud odlučio kao u točki II. izreke presude.

Rijeka, 30. lipnja 2025.

Sutkinja

Tamara Jugo Smoljanović

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave na e-oglasnoj ploči, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. ZPP-a). U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).