Poslovni broj: UsI-1738/2025-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Željki Babarović, uz sudjelovanje Anite Ćavar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja GJ, državljanina Republike Turske, kojeg zastupa opunomoćenik Milan Banić, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 60/1, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, nakon održane usmene rasprave zaključene istog dana, 30. lipnja 2025. g.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu Klasa: UP/I-216-03/23-06/52563 Urbroj: 511-01-212-25-13 od 08. travnja 2025. g. II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Milanu Baniću iz Zagreba, Ilica 60/1, pružatelju pravne pomoći, za sastav tužbe iznos od 500,00 EUR, za pristup na ročište 13. lipnja 2025. godine iznos od 500,00 EUR, - ukupno 1.000,00 EUR plus 25% PDV – 250,00 EUR – sveukupno 1.250,00 EUR u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu Klasa: UP/I-216-03/23- 06/52563 Urbroj: 511-01-212-25-13 od 08. travnja 2025. g. pod točkom I) odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj i pod točkom II) je određeno da je isti u roku od 15 dana od dana izvršnosti tog rješenja dužan je napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a.

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost tuženikove odluke navodeći kako je osporavano rješenje je nezakonito iz razloga što je tuženo tijelo donijelo pobijano rješenje protivno načelu materijalne istine (članak 8. ZUP-a), te načela samostalne i slobodne, savjesne i brižljive ocjene dokaza (članak 9. ZUP-a). Naime, tuženo tijelo je svoju odluku o nepriznavanju azila i supsidijarne zaštite tužitelju, kao i svoju odluku o povratku tužitelja utemeljilo na činjeničnim utvrđenjima, ujedno navedenima u obrazloženju pobijanog rješenja, koja su u izravnoj suprotnosti s dokazima izvedenima tijekom prvostupanjskog postupka koji je prethodio donošenju gore navedenog rješenja.

Tužitelj je rođen u [adresa] gdje je i živio. Tužitelj je po narodnosti G. Tužitelj je zbog pripadnosti kurdskoj manjini i zbog činjenice da mu je sestra pripadnica PKK morao napustiti Tursku jer je bio izložen proganjanju. Tužitelj je od malih nogu bio je izložen kontinuiranom nadzoru, pretraživanjima doma i maltretiranju od strane turskih vojnih struktura, zbog povezanosti svoje obitelji s organizacijom Kurdistanska radnička partija (PKK). Tužiteljeva sestra bila je aktivna članica PKK-a te je bila žrtva silovanja koje je počinio pripadnik snaga povezanih s vlašću, a koje nikada nije procesuirano zbog političke povezanosti počinitelja s vladajućom strankom. Godine 2020. njegova sestra je ubijena. Tužitelj je nastavio trpjeti prijetnje i ponižavanja – i u privatnom životu i u obrazovanju, gdje su ga pratili i verbalno zlostavljali pristaše režima. Zbog realne i osnovane bojazni za svoj život i slobodu, napustio je Tursku i zatražio međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. Ističe kako Erdoganova vlast progoni Č. Tužitelj je u strahu morao pobjeći iz Turske. Ne može se više vratiti u Tursku jer bio zatvoren i proganjan. Opravdano navodi kako je njegov život ugrožen u Turskoj zbog gore navedenih razloga te se boji. Zbog toga je progonjen i tužitelj, isključivo jer je G i jer je njegova sestra bila pripadnica PKK. Odluka kojom se odbija zahtjev tužitelja za azil protivi se pozitivnom pravu jer nije uvažena ukupnost činjeničnih i pravnih okolnosti, osobito:

Povreda čl. 33. Ženevske konvencije iz 1951. o statusu izbjeglica (načelo non- refoulement), s obzirom da bi povratak tužitelja u Tursku značio njegovo izlaganje ozbiljnoj i neposrednoj prijetnji po život, slobodu i tjelesni integritet. Povreda čl. 3. Europske konvencije o ljudskim pravima, jer postoji realna opasnost da bi tužitelj bio podvrgnut nečovječnom i ponižavajućem postupanju, uključujući samovoljna uhićenja, politički motivirane progone te etničku diskriminaciju. Povreda čl. 13. EKLJP, jer turski pravosudni sustav ne pruža djelotvornu zaštitu: zločini nad njegovom sestrom nikada nisu istraženi ni procesuirani. Pogrešna primjena čl. 4. i 9. Direktive 2011/95/EU (tzv. Kvalifikacijska direktiva), kojom se propisuje priznavanje statusa izbjeglice kada postoji osnovani strah od progona zbog pripadnosti određenoj društvenoj skupini (u ovom slučaju: I, članovi obitelji PKK) te kad država podrijetla nije voljna ili nije sposobna pružiti zaštitu. Nepoštivanje načela individualne procjene, jer obrazloženje odluke o odbijanju ne sadrži nijednu konkretnu analizu specifičnih okolnosti tužitelja, već se temelji na općim političkim ocjenama o "sigurnosti" Turske. Vodeće skupine za ljudska prava redovito osuđuju Tursku zbog postupanja prema njenoj kurdskoj manjini. Nakon izbijanja obnovljenih neprijateljstava u srpnju 2015., vlada je zabranila kurdske demonstracije i ograničila pristup povezanim web stranicama. Turske vlasti također su pokrenule jake sigurnosne akcije, te su u pretežno kurdskom gradu Cizre stanovnike ostavili bez struje i ograničen pristup hrani, vodi i liječenje. Kurdske organizacije, poduzeća i pojedinci također su bili na meti režima. U studenom 2015. ČJ, poznati kurdski pravnik za ljudska prava i zagovornik mira, ubijen je u gradu Diyarbakir na jugoistoku zemlje. Od tada je sukob odnio više tisuća života, uključujući stotine kurdskih civila. Kurdske nevladine organizacije su zatvorene. Turska očito krši UN-ovu deklaraciju o ljudskim pravima i Europsku konvenciju o ljudskim pravima. Tužitelj ne prihvaća navode pobijanog rješenja, jer ga suštinski smatra neobrazloženim. Tuženi se u pobijanom rješenju uopće ne osvrće na iskaz tužitelja. Naime, tužitelju nije jasno zašto je odbijen njegov zahtjev. Naime, tuženi u pobijanom rješenju ne iznosi objektivne i konkretne razloge odbijanja zahtjeva. Tuženi potpuno ignorira strah tužitelja kao i subjektivno iskustvo tužitelja koje je proživio u Turskoj. Tužitelj ističe kako je tuženo tijelo pored gore navedenih propusta u utvrđivanju relevantnih činjenica propustilo primijeniti i kriterije vrednovanja osnovanog straha, koji su propisani Priručnikom Ureda visokog povjereništva UNHCR-a o postupku i uvjetima za utvrđivanje statusa izbjeglice, (nadalje u tekstu: Priručnik). Naime, tužitelj je preživio nezakonita uhićenja i boji se za život. Naime, prema spomenutom priručniku „strah podnositelja zahtjeva trebalo bi smatrati osnovanim ukoliko on može u razumnoj mjeri pokazati da bi njegov daljnji boravak, ili pak povratak u zemlju podrijetla, zbog razloga navedenih u definiciji, bio nepodnošljiv. Ovi se zaključci ne moraju nužno zasnivati na osobnom iskustvu podnositelja zahtjeva. Ono što se, primjerice, dogodilo njegovim prijateljima i rođacima i drugim članovim iste rasne ili društvene skupine može biti dovoljan znak da je njegov strah osnovan (tj. da će prije ili kasnije i on postati žrtva proganjanja)“ (paragraf 42. i 43.). Također, prema Priručniku „može se pretpostaviti da osoba osjeća osnovani strah ukoliko je već bila žrtva proganjanja zbog nekog razloga nabrojanih u Konvenciji iz 1951. Međutim, riječ 'strah' se ne odnosi samo na osobe koje su stvarno bile proganjane, već i na one koje žele izbjeći situacije u kojima postoji opasnost od proganjanja“ (paragaraf 45.). Napominje se kako je opće poznato da turski režim progoni Č. Drugim riječima, da se tuženo tijelo rukovodilo važećim međunarodnim standardima o vrednovanju osnova za pružanje međunarodne zaštite nikada ne bi donijelo osporavano rješenje, a s obzirom na utvrđene činjenice tijekom postupka koji je prethodio donošenju istoga. Nastavno navedenome, tužitelj ističe kako osjeća osnovani strah pri pomisli na povratak u Tursku. Članovi kurdske manjine su progonjeni. Povijesno gledano, I u [adresa] su bili izloženi proganjanju, ubijanju, mučenju, diskriminaciji i isključenju od strane vlade. Prema navodima HRW turski režim i dalje progoni Č. Novinari koji su radili za kurdske medije u Turskoj i dalje su uhićeni i zatvoreni, opstruirajući kritička izvješća.Nakon policijske racije u ožujku 2019. na prokurdske novine Slobodna demokracija ( Özgürlükçü Demokrasi ), njeni novinari i drugi radnici su privedeni, a njeni su tiskarski radovi i imovina predani državi. Novine su uredbom zatvorene u srpnju, a 21 tiskar i 14 novinara procesuiraju se u odvojenim suđenjima.Č se najčešće zatvara pod lažnim iskonstruiranim optužbama za terorizam. Optužbe za terorizam nastavile su se široko koristiti. Od lipnja gotovo je petina (48.924) ukupnog broja zatvorenika (246.426) optužena za kaznena djela terorizma ili osuđena, prema Ministarstvu pravde. Gore opisani podaci osobito su protivni dijelovima obrazloženja pobijanog rješenja o „odgovarajućoj zaštiti“ države podrijetla, te „zadovoljavajućem stanju sigurnosti“. Tužitelj osobito ističe kako su sve ocjene tuženog tijela u pogledu postojanja osnovanog straha u ovoj pravnoj stvari protivna načelu „sur place“ iz članka 24. ZMPZ-a, a prema kojoj odredbi (stavak 1.) „…osnovani strah od proganjanja ili stvarni rizik od trpljenja ozbiljne nepravde može se temeljiti na: 1. događajima koji su se dogodili nakon što je tražitelj napustio zemlju podrijetla 2. aktivnostima tražitelja nakon što je napustio zemlju podrijetla, osobito kada se utvrdi da predstavljaju izražavanje i nastavak uvjerenja i/ili orijentacije koje je imao u zemlji podrijetla…“. Naime, tuženo tijelo je propustilo utvrditi sve zakonom propisane mjerodavne/odlučne činjenice. Opisano postupanje/metodologija tuženog tijela nema samo za posljedicu neizbježnu nezakonitost činjeničnih utvrđenja, te posljedično i same odluke utemeljene na takvim manjkavim utvrđenjima (što je razlog per se za usvajanje tužbenog zahtjeva!), već i propust tuženog tijela da utvrdi dinamiku stanja sigurnosti u zemlji podrijetla tužitelja, odnosno dinamiku općeg političkog stanja zemlje u širem smislu, a kako je to naprotiv učinio tužitelj na gore opisani način, te uz prilaganje odgovarajućih dokaza ovoj tužbi, a kako su isti navedeni u nastavku iste. Zaključak prvostupanjskog tijela da kod tužitelja ne postoji osnovani strah od proganjanja zbog etničke i vjerske pripadnost nije točan. Upravo suprotno, tužitelju je u strahu pobjegao iz Turske, jer ga Turska progoni. Pored gore navedenoga, tužitelj ujedno ukazuje i na još jedan razlog koji per se čini osnovanim tužbeni zahtjev, također zbog propusta tuženog tijela tijekom postupka koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja, ali uslijed povrede druge zakonske odredbe. Zaštita iz stavka 1.čl. 26 ZMZP-a podrazumijeva postojanje učinkovitog pravnog sustava za otkrivanje, progon i kažnjavanje djela koja predstavljaju proganjanje ili ozbiljnu nepravdu, kao i mogućnost ostvarivanja takve zaštite radi potpunog otklanjanja razloga na kojima tražitelj temelji svoj strah od proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde. Naime, u svrhu utvrđivanja sposobnosti zaštite od proganjanja i trpljenja ozbiljne nepravde u zemlji podrijetla u smislu članka 20. i 21. ZMZP-a, članak 26. stavak 2. ZMZP-a propisuje da „…prilikom procjene kontroliraju li stranke, nacionalne ili međunarodne organizacije značajan dio državnog područja osobito će se uzeti u obzir podaci službenih smjernica Europske unije…“. S tim u vezi, tužitelj napominje kako tuženo tijelo tijekom odlučivanja o njegovom zahtjevu za međunarodnu zaštitu ne da nije osobito uzelo u obzir službene smjernice Europske unije, nego ih nije uopće uzelo u obzir, kako to uostalom i proizlazi iz obrazloženja pobijanog rješenja, odnosno konkretno popisa izvora/dokaza navedenih u istome, a što je slijedom gore citiranih odredbi bila zakonom propisana obveza tuženog tijela kojom je zakonodavac propisao jamstvo zakonitosti ocjene tuženog tijela prilikom odlučivanja o zahtjevima za međunarodnu zaštitu. Pobijano rješenje nije moguće ispitati niti je razvidno zašto tužitelju nije pružena međunarodno zaštita. Nije razvidno zašto tužitelju nije priznato pravo na azil. Tužitelj isto tako ističe kako nije razvidno iz kojeg razloga tužitelju nije priznata supsidijarna zaštita. Naime, iz gornjih navoda je razvidno da tužitelj ispunjava uvjete za priznanje međunarodne zaštite, te da mu je trebalo dobiti pravo na azil, a podredno da mu je svakako trebalo odobriti pravo na supsidijarnu zaštitu. Tužitelj smatra da odluka tuženika nije pravilna niti zakonit, niti u pogledu odluke iz ad I izrijeke, a niti u pogledu odluke iz ad II izrijeke. Naime, nesporno je utvrđeno da tužitelj ispunjava uvjeti za odobravanje međunarodne zaštite iz čl. 20. i 21. Zakona. No, unatoč tome neosnovano se odbija zahtjev za odobravanje azila, te se u t. II izrijeke nalaže da tužitelj u roku od 8 dana od dana izvršnosti rješenja napusti Europski gospodarski prostor. Tuženi u pobijanom rješenju uopće ne vodi računa o načelu iz čl. 6 Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti „načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (»non refoulement«)“. »Non refoulement« je jedno od temeljnih načela u postupku priznanja međunarodne zaštite. Naime, čl. 6 Zakona određuje se kako je zabranjeno prisilno udaljiti ili na bilo koji način vratiti državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva u zemlju:

- u kojoj bi njezin život ili sloboda bili ugroženi zbog rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja ili u kojoj bi mogla biti podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili koja bi ju mogla izručiti drugoj zemlji, čime bi se narušilo načelo iz podstavka 1. i 2. ovoga stavka.

Tuženi u pobijanom rješenju uopće ne navodi razloge vezane uz primjenu načela »non refoulement«. Naime, jedno od temeljnih načela za pitanje zaštite izbjeglica je načelo non refoulement, odnosno načelo zabrane protjerivanja ili vraćanja. Slijedom navedenog obzirom da bi tužitelj vraćanjem bio izložen mogućnosti proganjanja i zatvaranja smatramo da je očito da se zaključci tuženika u pobijanom rješenju ne mogu prihvatiti. Naime, tuženi svoje zaključke uopće ne obrazlaže posebno u pogledu isključenja međunarodne zaštite, dok u pogledu t. II izrijeke potpuno je izostalo bilo kakvo činjenično obrazlaganje, a obrazloženje se temelji na prepisivanju zakonske norme. Smatrau da, obzirom bi tužitelj u slučaju vraćanja u Tursku, bio izložen progonu i/ili zatvaranju, ne može se prihvatiti zaključak, te nije jasno zašto tuženi nije primijenio načelo non refoulement, kada su ispunjeni svi uvjeti. Odluka kojem je tužitelju naloženo da napusti Europski gospodarski prostor u roku od 8 dana od dana izvršnosti rješenja (točka II. izreke pobijanog rješenja) također nije zakonita, jer ne sadrži sve razloge za donošenje odluke kao u izreci pobijanog rješenja. Naime, jedini razlog koji je naveden u pobijanom rješenju je onaj vezan za određivanje roka za napuštanje, međutim niti taj razlog nije obrazložen. Odredbom čl. 112. st. 4 Zakona o strancima predviđen je rok koji ne može biti duži od 90 dana. Iz obrazloženja pobijanog rješenja nije vidljivo od kakvog su značaja navedene osobne okolnosti za određivanje roka od upravo 15 dana. Isto tako, nije navedeno kakav je značaj navedenih osobnih okolnosti za određivanje roka unutar zakonom određenih granica. Isto tako tuženo tijelo nije obrazložilo razloge za donošenje pobijanog rješenja, pa je time istovremeno postupilo protivno odredbi članka 112 st. 4 Zakona o strancima.

Slijedom svega gore navedenoga, predlaže se Naslovu da odredi ročište radi saslušanje tužitelja te donese presudu kojom se osporavano rješenje poništava te se tužitelju odobrava zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te se priznaje azil.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je tužba u cijelosti neosnovana. Tužitelj u tužbi ponavlja činjenice i okolnosti koje je tuženik tijekom upravnog postupka detaljno ispitao i ocijenio nevjerodostojnima, a svoj zaključak detaljno je obrazložio u pobijanom rješenju. Zaključeno je da pritisci s kojima se tužitelj navodno suočavao u zemlji podrijetla nisu prerasli u proganjanje, posebice uzme li se u obzir da je tužitelj imao i koristio pravo na obrazovanje i rad, nikada nije bio kažnjavan, tužen, pritvaran ili uhićen, niti je bio izložen mučenju ili fizičkom nasilju. Tužitelj je prema vlastitim navodima doživljavao psihičke pritiske i diskriminaciju na način da bi redovitije od ostalih bio legitimiran i ispitivan, nakon čega bi bez problema bio pušten. Navodni pritisci i diskriminacija nisu ocjenjeni kao dovoljno ozbiljni po svojoj prirodi ili ponavljanju da bi predstavljali ozbiljno kršenje temeljnih ljudskih prava, a navedeno dokazuje i činjenica da tužitelj, nakon što je izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, samovoljno napustio teritorij Republike Hrvatske, što je suprotno članku 52. stavku 3. točki 8. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti te nakon što je dublinskim postupkom prisilno vraćen iz Kraljevine Norveške, obratio se turskom veleposlanstvu u Zagrebu kako bi mu se izdala privremena putovnica. S obzirom na to, opravdano je zaključeno da međunarodna zaštita nije zatražena iz razloga navedenih u članku 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Uzimajući u obzir sve navedeno i činjenice da cijela tužiteljeva obitelj živi u [adresa] te da tužitelj u prilog svojih argumenata ne nudi ništa novo, osim parafraze već poznatog i navedenog, ujedno i irelevantnog za odobrenje međunarodne zaštite, tuženik u cijelosti ostaje pri navodima osporavanog rješenja. Vezano uz zahtjev tužitelja za odobravanjem besplatne pravne pomoći, budući da Upravni sud prema odredbi članka 8. stavak 1. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, broj: 140/15 i 155/22), odlučuje ima li korisnik pravo na besplatnu pravnu pomoć na temelju njegovog zahtjeva, ovisno posjeduje li novčana sredstva ili stvari veće vrijednosti, u prilogu dostavljamo Ugovor o radu za tužitelja, iz kojeg je vidljivo da u Republici Hrvatskoj ostvaruje prihode. Mole da se u slučaju žalbe postupi sukladno članku 51. stavku 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, kao lex specialis kojim je propisano da žalba na prvostupanjsku odluku Upravnog suda ne odgađa izvršenje rješenja. Takvo rješenje zauzeo je i Visoki upravni sud u presudi Usž-4354/19-3 od kolovoza 2020. godine. Temeljem gore navedenog, smatra se da je tužba neosnovana te se predlaže Upravnom sudu potvrditi rješenje ovog Ministarstva, odnosno odbiti tužbu iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja i odgovora na tužbu.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Sud je dana 16. lipnja 2025. g. održao usmenu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, tužitelja osobno, opunomoćenice tuženika i sudskog tumača.

S rasprave je isključena javnost radi razloga zaštite privatnosti sukladno odredbi članka 38. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima.

Na raspravi je proveden dokaz saslušanjem tužitelja te je isti na na pitanje opunomoćenika tužitelja iz kojih razloga je napustio državu i zatražio međunarodnu zaštitu u RH odgovorio da je bio prisiljen na to zbog toga što je njegova sestra se pridružila jedinicama organizacije PKK pa je to dovelo do pritiska države na cijelu obitelj i učinilo njegov boravak u Turskoj nemogućim isto je iznio na prethodnim postupcima. Na upit kakve je pritiske imao i da li je imao pritiske zbog svoje pripadnosti, odgovara da je kurdske nacionalnosti, a problemi koje je imao bili su česti prilikom raznih legitimiranja od strane policije u njihovim krajevima gdje bi prilikom toga bio izložen dodatnim ispitivanjima i maltretiranjima, izvođenju iz autobusa ukoliko je putovao istim te izlaganju dodatnim provjerama i maltretiranjima. Pored toga prilikom boravka u njihovoj kući u selu bili su svi kao ukućani izloženi čestim upadima vojnika koji su ih maltretirali i tražili podatke o sestri i raspitivali se o tome gdje je ona. Sve se to učestalo ponavljalo bez obzira na to što je sestra u međuvremenu umrla. Na upit suda da li je maltretiranje bilo psihičke ili fizičke prirode odgovara da je bio izložen uvredama od strane policije i vojske pred drugim ljudima i vrijeđan time da su mu govorili da je terorist i kada bi se raspitivali o njegovoj sestri koje ionako više nema. Nisu ga tukli ali su ga na provjerama skidali i pretraživali. Na upit opunomoćenika tužitelja da li se boji povratka u Tursku i što očekuje odgovorio je da se boji povratka i da bi se u slučaju povratka nad njim vršile iste stvari kao ranije i toga se jako boji. Na upit zbog čega je otišao u Kraljevinu Norvešku odgovara da zato što tamo ima daljnjeg rođaka koji mu se ponudio da mu pomogne oko boravka tamo ali je prilikom prolaska kroz RH bio zatečen, dva dana proveo u policijskom skladištu bez hrane i vode, uzeti su mu otisci prstiju te je nakon toga bio pušten i uputio se u Norvešku. U Norveškoj mu je bilo rečenu da su mu u RH bili uzeti otisci prstiju pa mora biti upućen u RH. Na upit ima li još što za dodati kaže da nema. Na pitanje opunomoćenice tuženika kako to da kada je vraćen iz Norveške samoinicijativno se javio turskom veleposlanstvu u Zagrebu, odgovara da po povratku iz Norveške dobio je adresu hotela Porin u koji se uputio međutim tamo su ga smjestili u prostoriju punu stjenica od kojih se nije dalo živjeti, bilo je neizdrživo pa se zbog takvog stanja odlučio na dobrovoljni povratak te ishoditi putovnicu.

6. Razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.

7. Uvidom u osporavano rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu Klasa: UP/I-216-03/23- 06/52563 Urbroj: 511-01-212-25-13 od 08. travnja 2025. g. pod točkom I) odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj i pod točkom II) je određeno da je isti u roku od 15 dana od dana izvršnosti tog rješenja dužan je napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a, s obrazloženjem kako je GJ (u daljnjem tekstu: tražitelj) 02.05.2024. godine u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, Sarajevska 41, podnio je zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. Naveo je da je u zemlji podrijetla primao prijetnje i suočavao se s pritiscima okoline zbog kurdskog identiteta te činjenice da mu se sestra 2013. godine pridružila kurdskoj gerili PKK (The Kurdistan Worker's Party). Naveo je daje obitelj mnogo propatila zbog sestrinog pridruživanja navedenoj organizaciji te da su turska tijela vlasti redovito vršila pretres obiteljske kuće te maltretirali i vršili pritisak na njegovu obitelj. Istaknuo je da unatoč tome što je njegova sestra ubijena, turske vlasti i dalje maltretiraju obitelj tako što je i dalje traže te puštaju đronove iznad njihove obiteljske kuće. Osim toga, dodao je da je i on osobno imao problema u zemlji podrijetla zbog sestrinog pridruživanja PKK tako što je bio redovito legitimiran i ispitivan o sestri od strane turskih prometnih policajaca te vrijeđan i omalovažavan zbog svog identiteta. Povodom podnesenog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, a radi izjašnjavanja o svim činjenicama i okolnostima koje su bitne za postupak odobrenja međunarodne zaštite, tražitelj je saslušan na zapisnik 13.03.2025. i 14.03.2025. godine. Tijekom saslušanja priložio je fotografije za koje navodi da prikazuju njegovu sestru IJ i bratića KJ koji su se uključili u ilegalne aktivnosti i terorističku organizaciju PKK. Tražitelj je na saslušanjima naveo da se godinama suočavao s prijetnjama, maltretiranjima i diskriminacijom od strane okoline i turskih vlasti zbog kurdskog identiteta te sestrinog pridruživanja u organizaciju PKK. Naveo je da je na međugradskim putovanjima često bio legitimiran od strane policijskih službenika ili žandarmerije te zadržavan u postajama i ispitivan o sestri. Istaknuo je da je u posljednjih šest godina šest puta bio priveden na razgovor, nakon čega je bez problema bio pušten na slobodu. Osim toga, naveo je da tijekom studija povremeno primao prijetnje od njemu nepoznatih ljudi, kolega, a navedeno je prijavljivao dekanatu koji ništa po tom pitanju nije poduzeo. Istaknuo je da je posljednji pretres obiteljske kuće s ciljem pronalaska njegove sestre bio u travnju 2024. godine, a navedeno je saznao od svoje obitelji. Na upit je li ikada bio izložen fizičkom nasilju, naveo je da nije. Iz tražiteljevih navoda zaključuje se daje tražitelj u zemlji podrijetla bio izložen neugodnim situacijama zbog vlastitog identiteta, međutim nije utvrđeno da je bio izložen proganjanju ili trpljenju ozbiljne nepravde. Tražitelj je u zemlji podrijetla imao i ostvarivao pravo na rad i obrazovanje, a prema vlastitim izjavama nikad nije bio kažnjavan, tužen, pritvaran ili uhićen. Također, nikad nije bio izložen mučenju ili fizičkom nasilju. U Priručniku Ureda visokog povjerenika UNHCR-a o postupku i uvjetima za utvrđivanje statusa izbjeglica prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolu iz 1967. godine o statusu izbjeglica navodi se da razlike u odnosu prema različitim grupama zaista postoje u manjem ili većem obimu u mnogim državama. Osobe koje se nalaze u nepovoljnijem položaju zbog ovako različitog odnosa nisu nužno žrtve proganjanja. Samo će u određenim okolnostima diskriminacija prerasti u proganjanje. To bi bio slučaj kada bi mjere diskriminacije vodile do bitno negativnih posljedica za pojedinu osobu, npr. ozbiljna ograničenja njezinih prava da zarađuje za život, prava na vjeru ili prava pristupa obrazovanju. U postupku je utvrđeno da tražitelj zemlju podrijetla nije napustio zbog straha za vlastiti život, odnosno zbog proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde, a u prilog tome ide i činjenica da nakon što je izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj i bio upućen da se javi u Prihvatilište, isto propustio učiniti. Iz tražiteljevih postupaka, opravdano se zaključuje da međunarodna zaštita nije zatražena iz razloga navedenih u članku 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, već iz razloga sekundarne migracije, u ovom slučaju prema Kraljevini Norveškoj. Zaključuje se da bi osoba koja je zemlju podrijetla napustila iz straha za vlastiti život, po dolasku na teritorij sigurne zemlje odmah podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu i ostala sve do okončanja postupka. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je tražitelj dana 20.04.2024. godine po dublinskom postupku vraćen iz Kraljevine Norveške. Nakon što je vraćen u Republiku Hrvatsku, obratio se turskom veleposlanstvu u Zagrebu kako bi mu se izdala privremena putovnica. Navedeno mu je izdano dana 25.04.2024. godine, broj G00152982, s rokom važenja do 24.05.2024. godine.

S obzirom na naprijed sve navedeno, tražiteljev iskaz ne prihvaća se kao vjerodostojan.

Procjena budućeg rizika.

Uvidom u tražiteljeve navode utvrđeno je da nema podatka da je bio žrtvom proganjanja u zemlji podrijetla niti da je vjerojatno da će to biti po povratku u Republiku Tursku. Kako je u slučaju tražitelja utvrđena odsutnost proganjanja, kao i progonitelja, neznatna je mogućnost da bi u slučaju povratka u zemlju podrijetla mogao biti izložen postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljne nepravde. Uz navedeno, tražitelju nitko nije pravio probleme prilikom napuštanja turskog teritorija, koji je prema vlastitim navodima napustio legalno u studenom 2023. Tražitelju nitko nije pravio probleme prilikom napuštanja turskog teritorija, koji je prema vlastitim navodima napustio legalno u studenom 2023. godine, služeći se vlastitom putnom ispravom. S obzirom na to, zaključuje se da tražitelju ne prijeti r rizik od povratka.

Zahtjev za međunarodnu zaštitu nije osnovan.

Sukladno članku 20. Zakona, azil će se priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Na temelju procjene budućeg rizika, analize informacija o zemlji podrijetla i izjava tražitelja koje su ocijenjene vjerodostojnima, nije utvrđeno postojanje osnovanog straha od proganjanja u smislu članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Tražitelj nije dokazao niti je učinio vjerojatnim da mu u zemlji podrijetla prijeti opasnost za život. Nadalje, da mu ne prijeti opasnost od proganjanja u zemlji podrijetla dokazuje činjenica da mu je na njegov osobni zahtjev tursko veleposlanstvo u Zagrebu izdalo privremenu putovnicu.

Sukladno članku 21. stavku 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, supsidijarna zaštita priznat će se tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. navedenog Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Sukladno članku 21. stavku 2. Zakona ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba. Prilikom utvrđivanja postoji li stvarni rizik da će stranac povratkom u zemlju podrijetla biti zlcžer ZZZM. -O nepravdi, treba razmotriti opće stanje u toj zemlji, kao i konkretne okolnosti u o —a se stranka nalazi. ACLED (Explorer)2 u razdoblju od 16.03.2024. godine do 14.03.2025. godine u regiji Izmir n^e zabilježio niti jednu civilnu žrtvu, stoga se opravdano zaključuje da ne postoji sigurnosni rizik koji doseže mjeru ugroze života civilnog stanovništva.

Utvrđujući osobne okolnosti tražitelja, nisu nađeni razlozi koji bi ukazivali da će se tražitelj povratkom u zemlju podrijetla suočiti s prijetnjom smrtne kazne ili smaknućem, kao niti da će biti izložen mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Također, nije utvrđeno postojanje ozbiljne i individualne prijetnje tražiteljevom životu zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

Slijedom navedenog, utvrđeno je da tražitelj međunarodne zaštite ne ispunjava uvjete za priznavanje azila navedene u članku 20. i uvjete za poznavanje supsidijarne zaštite navedene u članku 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti te je valjalo odlučiti kao u točki 1. izreke rješenja sukladno članku 38. stavku 1. točki 3. Zakona. Člankom 37. stavkom 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da će se odlukom o zahtjevu ili odlukom o prestanku, odnosno poništenju međunarodne zaštite, odlučiti i o mjeri osiguranja povratka sukladno odredbama Zakona o strancima („Narodne novine" 133/20, " ‘422 i 151/22). Člankom 37. stavkom 2. Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da će se prilikom određivanja mjere za osiguranje povratka prednost dati dragovoljnom odlasku. Sukladno članku 53. stavku 1. navedenog Zakona, tražitelj ima pravo boravka u Republici Hrvatskoj do izvrsnosti odluke o zahtjevu. Člankom 183. stavkom 1. točkom 3. Zakona o strancima propisano je da državljanin treće zemlje nezakonito boravi, ako nema pravo na zakoniti boravak sukladno propisu kojim se uređuje međunarodna zaštita. Člankom 184. stavkom 1. Zakona propisano je da će se državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi i državljaninu treće zemlje kojem rješenjem Ministarstva u sjedištu ili rješenjem Ministarstva donesenog putem policijske uprave, odnosno policijske postaje prestaje zakoniti boravak, donijeti rješenje o povratku. Člankom 184. stavkom 3. Zakona o strancima propisano je da će se prilikom određivanja roka za dragovoljni odlazak, osim okolnosti iz članka 182. Zakona, uzeti u obzir osobne okolnosti te vrijeme u kojem to državljanin treće zemlje može učiniti, koje ne može biti kraće od sedam dana niti dulje od 30 dana. S obzirom na to da tražitelju danom izvršnosti ovog rješenja prestaje zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj, temeljem članka 183. stavka 1. točke 3. Zakona o strancima, u svezi s člankom 184. stavcima 1. i 3. odlučeno je kao u točki II. izreke rješenja. Prilikom određivanja roka iz točke II. izreke rješenja, vodilo se računa o tome da određeni rok za napuštanje Europskog gospodarskog prostora (EGP) bude primjeren, unutar kojega tražitelj ima dovoljno vremena za napuštanje istog s obzirom na osobne okolnosti, a prije svega na činjenicu da se radi o punoljetnoj osobi dobrog zdravstvenog stanja, a koja se ne smatra ranjivom osobom u smislu članka 182. stavka 2. Zakona o strancima.

8. Odredbom članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

9. Odredbom članka 21. stavka 1. navedenog Zakona propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. ovoga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

10. Stavkom 2. navedenog članka Zakona propisano je da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

11. Odredbom članka 38. stavka 1. točke 3. navedenog Zakona propisano je da ministarstvo donosi odluku o osnovanosti zahtjeva kojom odbija zahtjev ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz članaka 20. i 21. ovoga Zakona.

12. Prema ocjeni suda, osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja jer je tuženik pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nema ključnih elemenata u smislu djela proganjanja, progonitelja i razloga proganjanja koji bi ukazivali na postojanje osnovanog straha od proganjanja zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, zbog kojeg se ne može ili ne želi staviti pod zaštitu svoje zemlje. Nadalje, tuženik je pravilno zaključio da tužitelj u iskazima danim pred tuženikom nije uložio istinski napor da uvjerljivo objasni svoju situaciju i probleme, te da dokazima potkrijepi svoj zahtjev, u kojem slučaju bi tek mogla doći u obzir primjena blagodati sumnje iz članka 29. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Tuženik je obrazložio razloge zbog kojih je na temelju slobodne ocjene dokaza zaključeno da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje međunarodne zaštite ili supsidijarne zaštite, te naveo razloge zbog kojih je utvrdio da za tužitelja povratkom u zemlju podrijetla ne bi došlo do stvarnog rizika da će tražitelj međunarodne zaštite biti izložen ozbiljnoj nepravdi. Nadalje, i ovaj sud ocjenjuje da tužitelj nije dokazao da je u zemlji podrijetla (Alžiru) bio prije i da bi bio i u slučaju da se vrati progonjen zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja. Stoga tužiteljeve izjave i utvrđeno činjenično stanje uopće ne dovode u sumnju zaključak tuženika da u konkretnom slučaju nije bilo osnove za odobravanje međunarodne zaštite, jer tužitelj nije uvjerljivo iskazivao da postoje djela proganjanja i progonitelji, kao ni razlozi za objektivni strah od ozbiljne nepravde koja bi mu eventualno prijetila povratkom u zemlju podrijetla. Stoga je pravilno i potpuno utemeljeno na zakonu tuženik odbio tužiteljev zahtjev za međunarodnom zaštitom.

13. Slijedom iznesenog, sud je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

14. U pogledu visine troškova besplatne pravne pomoći Sud nalazi kako je odredbom članka 9. stavak 2. Pravilnika propisano da se trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje pred upravnim sudom određuje sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, (u daljnjem tekstu: Tarifa), umanjen za 50% te uvećan za porez na dodanu vrijednost.

15. U pogledu visine troškova besplatne pravne pomoći opunomoćeniku tužitelja, a koji se nalazi na listi pružatelja pravne pomoći tuženika, priznat je trošak na temelju odredbe članka 11. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku azila, a vezano uz trošak sastava tužbe u neprocjenjivim predmetima od 500,00 EUR (Tbr. 27.t.1.) i zastupanje na ročištu 16. lipnja 2025. godine od 500,00 EUR (Tbr. 27.t.2.), pa je stoga priznato u trošak tužitelju, a sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023.) umanjenoj za 50% sukladno navedenoj točci Pravilnika, plus 25% iznosa PDV-a - 250 EUR, što onda sveukupno iznosi 1.250,00 EUR.

U Zagrebu, 30. lipnja 2025.

Sutkinja:

Željka Babarović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

Dna:

1. Odvjetnik Milan Banić, [adresa] Zagreb, Ilica 60/1

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, [adresa] Zagreb, Ilica 335

3. U spis