REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-2737/2016-85

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Nikolini Labuhar Bazina, u pravnoj stvari tužiteljice ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Joško Biliškov, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/A, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnica Tamara Crnkić Gotovac, odvjetnica u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Joška Biliškova, odvjetnika i punomoćnice tuženika Tamare Crnkić Gotovac, odvjetnice, 2. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji glasi:

„Tuženik ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, dužan je platiti tužiteljici ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]:

- iznos od 80.000,00 kuna na ime naknade neimovinske štete sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od podnošenja tužbe sudu, pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima,

- iznos od 138.826,73 kuna na ime naknade imovinske štete sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od podnošenja tužbe sudu, pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima,

- te joj nadoknaditi i parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima – sve u roku od 15 dana.“

II Nalaže se tužiteljici ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/A, OIB: 23057039320 naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.900,00 eura, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/A, OIB: 23057039320 za naknadu troška postupka u preostalom iznosu od 3.461,85 eura.

IV Odbija se zahtjev tužiteljice ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 13.700,00 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude prvog stupnja pa do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je od 25. ožujka 2004. u radnom odnosu kod tuženika. Tužiteljica ima visoku stručnu spremu, te je bila zaposlena na radnim mjestima financijskog savjetnika za građane, te kasnije višeg financijskog savjetnika za građane u Savjetodavnom centru (SC) Zrinjevac i Savjetodavnom centru (SC) Masarykova. To su dva značajnija centra u Zagrebu u kojima je zbog obima poslova i manjka djelatnika prekovremeni rad bio uobičajen. Zbog manjka djelatnika tužiteljica i slabe organizacije u SC Zrinjevac je tijekom 2012. i 2013. bila sama u kreditnom odjelu, te s obzirom na obim posla i želju da sve uredno odradi morala dolaziti na posao i subotom i nedjeljom, te je bila izložena permanentnom stresu. Prekovremeni rad nije bio niti određivan niti plaćan prema odredbama Zakona o radu. Iz navedenih razloga tužiteljica se višekratno obraćala svojoj nadređenoj, moleći je za pomoć, suradnju ili barem ispomoć, svaki put spomenuvši kako je teško funkcionirati na gore opisani način, no obavljajući svoje poslovne zadatke u najboljem mogućem redu. Nastavno na navedeno, tužiteljici nije pružena podrška nego je tužiteljica bila 2. rujna 2013. prisiljena sklopiti posljednji važeći Ugovor o radu za radno mjesto financijskog savjetnika, a što je degradacija u odnosu na prethodno radno mjesto višeg financijskog savjetnika, a uz što je povezano i smanjenje plaće, te premještaj iz SC Zrinjevac u filijalu Vlaška. Ponudi i konačnom sklapanju Ugovora o radu 2. rujna 2013. pod stanovitom prisilom i prijetnjom gubitka posla prethodilo je psihičko zlostavljanje i mobbing korištenjem nadređenog položaja u hijerarhiji tuženika od strane radnice tuženika KR, koja je bila zaposlena na radnom mjestu voditeljice poslovnice. Samo potpisivanje navedenog ugovora izvršeno je pod pritiskom dvije nadređene i bez da je tuženoj dano vrijeme za razmišljanje i konzultacije vezano za novi ugovor. Tužiteljica je pored svakodnevne izloženosti stresu i stalnog prekovremenog rada, višekratno neosnovano optuživana i okrivljavana za djela i propuste za koje niti je bila kriva, a niti je bila odgovorna, sve kako bi se nju prikazalo neodgovornom, nesposobnom, kako bi je se ponizilo, te se na taj način vrijeđalo njeno dostojanstvo, ljudski integritet, profesionalni ugled i čast. Povod za početak psihičkog zlostavljanja i okrivljavanja tužiteljice bio je navodni propust iste vezan za predmet Krznar Ane, stalne klijentice banke. Naime, 6. kolovoza 2013. tužiteljica je zaprimila putem maila pisanu opomenu od strane voditeljice poslovnice KR u kojoj je navedeno da je tužiteljica unijela u sistem lažan podatak, odnosno da je klijentica banke, prilikom sređivanja dokumentacije za kredit, imala osobnu iskaznicu. Tužiteljica zbog velikog obima posla nije na vrijeme uočila da je stalnoj klijentici istekla osobna iskaznica, te kako ne bi stalnoj klijentici prouzročila neugodnosti, otišla je sa istom kod javnog bilježnika gdje je uz još jednog svjedoka posvjedočila da je osobno poznaje, te joj na taj način omogućila da ovjeri potrebne izjave. Posebno se ističe da se ovjere mogu sačiniti temeljem isteklih dokumenata ukoliko istovjetnost osobe potvrde dva svjedoka. Tužiteljica ističe da je klijentica imala osobnu iskaznicu, te da nije upisala lažan podatak. Također smatra da je učinila sve da zaštiti ugled poslodavca i izvrši uslugu klijentici, čak i preko onog što je temeljem ugovora o radu dužna činiti. U programu u koji se upisuje posjedovanje osobne iskaznice od strane klijenta banke, tada se unosilo samo da li je posjeduje ili ne, a ne da li je iskaznica ili identifikacijski dokument važeći. Nakon tog događaja tužiteljica je pozvana na sastanak uz prisustvo nadređene KR i regionalne direktorice, te joj je rečeno (početkom rujna) da nije ispunila godišnji plan za 2013., te da iz tog razloga, a i zbog propusta u predmetu HR mora prihvatiti novi ugovor o radu sa lošijim uvjetima. Posebno se ističe da je iz tog razloga, predmeta HR, tužiteljica već dobila opomenu 6. kolovoza 2013. i da se godišnji plan kod poslodavca ne prati kvartalno nego samo i isključivo godišnje, te bilo kakvo pozivanje ne neispunjenje plana prije 31.12. tekuće godine nije osnovano, niti ga je moguće na propisani način utvrditi. Isto tako prije 31.12. tekuće godine nitko ne može biti kažnjen za neispunjenje godišnjeg plana. Tada su započeli tužiteljičini zdravstveni problemi. Tužiteljica je i na novom radnom mjestu također bila psihički zlostavljana od iste nadređene. Dana 1. listopada 2013. pozvana je na očitovanje vezano za predmet ŽR, a koji predmet nije ni zaprimila ni obrađivala, a tako se i očitovala nadređenoj. Unatoč tome slijedeći dan, 2. listopada 2013. je stigao novi e-mail gdje je neprimjerenim rječnikom optužena za propuste u navedenom predmetu i to naplatu nepotrebne naknade i da nije napravila reobračun kamate, te o tome obavijestila nadređenu direktoricu. Tužiteljica napominje da je i ovaj puta bila napadnuta bez osnove obzirom da je u navedenom predmetu reobračun učinjen, direktorica obaviještena, a naknada nikad nije ni naplaćena, a što nadređena voditeljica poslovnice KR očito nikad nije provjerila. Tužiteljica nije bila jedina koja je radila na navedenom predmetu ili bila odgovorna za isti, a što se može vidjeti iz evidencije ulaza u poslovni program za navedeni predmet. Bitno je napomenuti da je KR potvrdila (verificirala) inicijativu koju je sastavila tužiteljica, a bez da je i sama provjerila predmet što je bila dužna učiniti. Iz priložene dokumentacije i e-mailova razvidno je da se išlo za tim da se tužiteljicu učini odgovornom i krivom za svaki nedostatak, dok se iz e-mailova iz 2012. vidi da je KR bila sa svime upoznata obzirom da je svaki e-mail bio upućen i njoj, te također bila dužna voditi brigu o navedenom predmetu. Nadređena je inzistirala na očitovanjima istog dana unatoč znanju da je tužiteljica opterećena poslovnim zadacima, te da detaljno očitovanje nije moguće sastaviti uz obavljanje redovitih radnih zadataka i bez predmeta za koji se očitovanje traži. Dana 17. listopada 2013. tužiteljica je opet pozvana na očitovanje u odnosu na navodne propuste u radu, gdje se opet inzistira na predmetu HR za koji se tužiteljica već više puta očitovala i za koji je već tri puta sankcionirana (pisanom opomenom, smanjenjem plaće i lošijim radnim mjestom), te predmetu ŽR, RR, ER i BR. U predmetu RR tužiteljica je pogrešno optužena da je u Kvarner Vienna Insurance Group d.d. (KVIG) poslala pogrešne i nepotpune podatke. Do pogreške je došlo obzirom da su u KVIGU izvršili uplatu na tekući račun, a umjesto na kreditnu partiju klijenta. Tužiteljičine instrukcije o plaćanju bile su uredne. Navedeno se dogodilo još u rujnu 2012. U predmetu ER tužiteljica je ponovno neosnovano optužena da je klijentici, bivšoj djelatnici tuženika, isplatila sredstva kredita bez njene prisutnosti i bez njenog potpisivanja isplatnih listića. Navedene su optužbe u cijelosti neosnovane, obzirom da je klijentica kod tužiteljice izvršila samo potpisivanje kreditne dokumentacije, a isplata je izvršena na blagajni, gdje joj je blagajnica, a ne tužiteljica, izvršila isplatu kredita, a isplatne je listiće zbog sporosti sustava gospođa ER došla naknadno potpisati. U predmetu BR nadređena KR opet optužuje tužiteljicu da nije pribavila novi Ugovor sa ispravljenim člankom koji se odnosio na naknadu, iako je tužiteljica višekratno kontaktirala klijenticu koja je opet višekratno opravdavala svoj nedolazak zbog nedostatka vremena i promjene lokacije iz Praške u Lučićevu. Svi navedeni neosnovani napadi i optužbe, prekovremeni rad pod nepodnošljivim stresom i neprijateljsko i ponižavajuće ophođenje nadređenih doveli su do oboljenja tužiteljice. Tužiteljica je bila prozivana za navodne propuste koji su se događali i više od godine dana prije. Naime, istog dana 18. listopada 2013. započela je kontrola kompletnog portfelja tužiteljice, o čemu je istu obavijestila kolegica. Tako nešto nije uobičajeno u poslovanju, ne spada u redovne postupke, a zatraženo je od strane nadređene KR. Uslijed stresa prouzročenog prekovremenim radom, stalnim zahtjevima za daljnjim očitovanjima, neprijateljskom odnosu nadređene, nedostatka vremena za daljnja očitovanja na navodne propuste, te nemogućnosti funkcioniranja pod navedenim uvjetima stalnih napada i optužbi, tužiteljica je zatražila liječničku pomoć. Problemi koji su tada započeli traju i dalje. Tužiteljici su zbog gore opisanog postupanja dijagnosticirani poremećaj prilagodbe kao odraz problema vezanih za zaposlenost i nezaposlenost, a potom dolazi do progresije simptomatike do posttraumatskog stresnog poremećaja u komorbiditetu sa psihosomatskim poremećajem, a posljedica čega je i radna disfunkcionalnost od mjeseca listopada 2013. Tužiteljica prije laboralne problematike nije imala nikakvih zdravstvenih problema niti je uzimala medikamente. Na temelju naprijed navedenog, te temeljem priležeće medicinske dokumentacije, cijeneći odredbe iz čl. 19. i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima, tužiteljica potražuje naknadu štete s osnova povrede prava osobnosti i to prava na tjelesno i duševno zdravlje i to na ukupan iznos naknade štete od 80.000,00 kn. Tužiteljica je pretrpjela i imovinsku štetu radi nemogućnosti otplate rata gotovinskog kredita broj 5108902646 i stambenog kredita 5104315355, a koje kredite tužiteljica ima kod tuženika i koje zbog pretrpljene ozljede i bolovanja, te smanjenih primanja nije mogla uredno otplaćivati, te je bila prisiljena tražiti poček otplate 1. lipnja 2014., pa do 31. svibnja 2015. Šteta po toj osnovi u vidu penalizacije radi počeka iznosi ukupno 32.000,00 kn. Nadalje, tužiteljica je pretrpjela i imovinsku štetu s osnova umanjene plaće radi bolovanja. Prosječni mjesečni iznos imovinske štete koju je pretrpjela tužiteljica po toj osnovi je 2.269,61 kn mjesečno, za vremenski period od prosinca 2013., pa do kraja svibnja 2015., te iznos od 4.398,25 kn za vremenski period od mjeseca lipnja 2015., pa do kraja mjeseca rujna 2016., a što do danas iznosi ukupno 106.826,73 kn. Temeljem čl. 35. Kolektivnog ugovora za tuženika i članka 31. Pravilnika o radu tuženika poslodavac se obvezuje osigurati zaštitu života, zdravlja i sigurnosti radnika u svakom obliku povezanu s radom. Nadalje, temeljem članka 35. stavka 6. Kolektivnog ugovora poslodavac je dužan provoditi prevenciju stresa na radu ili u vezi sa radom, a posebnu pozornost usmjeriti na radne uvjete i okolinu, komunikaciju, subjektivne čimbenike i ostale radnje u skladu sa Zakonom o zaštiti na radu. Članak 89. Pravilnika o radu tuženika propisano je da poslodavac ima obavezu zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla tako da isti ne budu izloženi uznemiravanju tj. neželjenom ponašanju koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva radnika. Temeljem članka 28. Zakona o radu poslodavac je dužan pribaviti i održavati postrojenja, uređaje, opremu, alate, mjesto rada i pristup mjestu rada, te organizirati rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika, u skladu s posebnim zakonima i drugim propisima i naravi posla koji se obavlja. Navedeno tuženik nije ispoštovao. Članak 86. stavak 2. istog ugovora i članak 87. Pravilnika o radu tuženika istaknuto je da ako radnik pretrpi štetu na radu i u vezi rada, poslodavac je dužan nadoknaditi je u skladu sa Zakonom. Članak 111. Zakona o radu također je propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, te da se navedeno odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi se da da tužiteljica nije obrazložila i dokazala svoje navode u pogledu navodne štete, a napose ne i postojanje pravne, logične i činjenične povezanosti, odnosno, kauzalnog neksusa između nekog navodnog tuženikovog postupka ili propusta i navodne štete, a što je osnovni preduvjet da bi se o šteti uopće govorilo. Tuženik, prije svega, ističe prigovor prekluzije obzirom tužiteljica svoje potraživanje na ime naknade štete temelji na navodnim povredama svojih prava u odnosu na koje nikada nije reagirala zahtjevima za zaštitu prava, a napose niti tužbom, te zahtijevala utvrđenje eventualne njihove nedopuštenosti. Stoga, redom u odnosu na sva paušalna i neistinita isticanja tužiteljice tuženik, osim što ih osporava, tvrdi kako tužiteljica nikada nije u zakonskom roku od navodne (bilo koje) povrede ustala protiv iste zahtjevom za zaštitu prava. Ukoliko je tužiteljica smatrala da je bilo kojim pojedinačnim postupkom ili odlukom tuženika bilo povrijeđeno neko njezino pravo, a što se osporava, ona je u zakonskim rokovima mogla tražiti, a nije, zaštitu tako povrijeđenog prava. Osim što nikada isto nije učinila, tužiteljica nikada nije osporavala niti valjanost sklopljenog ugovora o radu s tuženikom (onog od 2. rujna 2013.), a za koji paušalno i neistinito tvrdi da je bio sklopljen pod prisilom. Iako nije predmet ovog postupka, tuženik ističe kako je predmetni ugovor sklopljen suglasnom voljom njegovih strana, te isti nikada i ničime nije (o)sporen. Podredno, u odnosu na prigovor prekluzije, tuženik ističe i prigovor zastare jer je nesporno protekao i rok od 3 godine u kojemu je tužiteljica eventualno i mogla potraživati naknadu štete da je za isto imala valjani osnov (a nije!), ako je šteta, kako to tužiteljica tvrdi, posljedica štetnih događaja opisanih u tužbi datirajućih iz 2012. i 2013. Tužiteljica u tužbi navodi kako je tijekom 2012. i 2013. radila prekovremeno, subotom i nedjeljom. Tvrdnje o navedenom su neistinite. Tužiteljici prekovremeni rad u 2012. i 2013. po tuženiku (ili njoj nadređenom radniku) nije bio naložen i određen, niti je tužiteljica radila prekovremeno, a o čemu svjedoče evidencije njezinog radnog vremena. Tužiteljica, nadalje, tvrdi kako se obraćala svojoj nadređenoj "moleći je za pomoć, suradnju ili barem ispomoć", no da joj "nije pružena podrška" te da je dana 2. rujna 2013. bila "prisiljena" sklopiti posljednji važeći ugovor o radu za radno mjesto financijskog zastupnika za koji ugovor i radno mjesto tvrdi da predstavljaju "degradaciju" u odnosu na prethodni ugovor i prethodno radno mjesto, te da su joj promijenjeni mjesto rada i smanjena plaća. Tuženik ovdje ukazuje kako on nije donio nikakvu jednostranu odluku o bilo kakvom umanjenju bilo kojeg tužiteljičinog prava, a niti o promjeni bilo kojeg bitnog sastojka sklopljenog ugovora o radu – radnog mjesta, plaće i/ili mjesta obavljanja rada. Ugovor o radu od dana 2. rujna 2013. po svojoj pravnoj naravi, formi i sadržaju jest ugovor – dvostrani pravni posao, potpisan po radniku i poslodavcu, ovdje tužiteljici i tuženiku, te tužiteljica nikada po njegovu potpisu nije zahtijevala utvrđenje ništetnosti ili pobojnosti takvog ugovora. Kod sklapanja navedenog ugovora nije bilo nikakvih pritisaka i/ili prisile na tužiteljicu, dakle, tužiteljica neistinito tvrdi u tužbi kako je "ponudi" i sklapanju tog ugovora o radu prethodila "stanovita prisila" i prijetnja gubitkom posla od strane njoj neposredno nadređene radnice, te i da joj nije dano vrijeme za razmišljanje i konzultacije vezano uz novi ugovor. Iako predmet ovog sudskog spora nije utvrđenje ništetnosti ili pobojnosti potpisanog ugovora tuženik ističe kako nikada i ni sa čime tužiteljica nije bila prisiljena na sklapanje ugovora o radu, te je isti potpisan kao izraz suglasne volje obiju strana radnog odnosa. Nadalje, tužiteljica tvrdi i da je neosnovano optuživana i okrivljavana za djela i propuste za koje niti je bila kriva niti odgovorna, te i da je bila pisano upozoravana od strane tuženika, odnosno, neposredno nadređene radnice KR. Na prethodno navedenim tvrdnjama o (I) navodnom prekovremenom radu, (II) potpisu ugovora o radu pod prisilom, te (III) upozoranju na povrede obveza iz radnog odnosa) tužiteljica temelji svoju tvrdnju o izloženosti mobbingu, odnosno, svoj tužbeni zahtjev za naknadom štete prema tuženiku, kao svom poslodavcu. Osim što su tvrdnje tužiteljice neistinite, sve i kad bi one bile točne, tužiteljica temeljem istih ne bi mogla ostvariti pravo na naknadu štete koja se ovdje zahtijeva. Prvo, da je radila prekovremeno, a nije, tužiteljica je mogla ostvariti pravo na povećanu plaću za takav rad, dakle, podnijeti zahtjev i/ili tužbu radi isplate povećanja plaće na ime takvog eventualnog rada, te i zatražiti intervenciju Inspektorata rada u slučaju da je smatrala da je rad određen protivno Zakonu o radu. Navedeno je izostalo. Drugo, da je doista ugovor o radu s tuženikom sklopila pod prisilom, a nije, tužiteljica je mogla tužbom tražiti utvrđenje ništetnosti i/ili poništenje takvog ugovora. Navedeno je također izostalo. Točno jest da je tužiteljica tijekom 2013. bila opominjana od strane nadređenih rukovoditelja zbog propusta koje je napravila u okviru svojih radnih zadataka, ali je i notorno da poslodavac ima (i mora imati) na raspolaganju instrumente kojima će sankcionirati uočene radnikove povrede obveza iz radnog odnosa. Dakle, kod izdavanja pisanog upozorenja ne radi se ni o kakvom protupravnom postupanju već o redovnoj i dopuštenoj dispoziciji poslodavca u skladu sa zakonskom mogućnošću koja u procesima rukovođenja društvom nije ni po čemu neočekivana. Da bi neka radnja mogla predstavljati osnov za naknadu štete ona mora biti protupravna, nezakonita, a ovdje takve protupravnosti nema. Ako sud utvrdi da nema protupravnog ponašanja za koje je odgovoran poslodavac, ovdje tuženik, tada nema niti pretpostavki za odštetnu odgovornost tuženika. Osim što tuženik ima mogućnost, u slučaju kad ocijeni da je isto nužno, koristiti institut pisanog upozorenja radniku na obveze iz radnog odnosa, notorno je i da svaki poslodavac, pa tako i tuženik, ima pravo (pa i obvezu) provjeravati i ocjenjivati učinkovitost i kvalitetu rada svakog radnika. Tužiteljica razvidno propituje dopuštenost i mogućnost za svaku zakonsku dispoziciju poslodavca te odriče poslodavcu, odnosno, u konkretnom slučaju svom neposredno nadređenom u relevantnom razdoblju, mogućnost da bi on uopće išta u odnosu mogao od nje zahtijevati i/ili bilo što u svezi s načinom rada i kvalitetom rada propitivati. Radni odnos je odnos subordinacije, što podrazumijeva da radnik radi uvijek i isključivo po uputama i pod nadzorom poslodavca, te kroz organizaciju posla koju ne određuje on sam, te s tim u svezi neobavljanje rada prema uputama poslodavca i/ili nadređenog radnika uzrokuje radno-pravnu odgovornost radnika prema poslodavcu. Tužiteljica detaljno opisuje u tužbi razloge zbog kojih joj je izrečena pisana opomena od strane nadređene, voditeljice poslovnice KR, no isto je potpuno irelevantno za predmet spora. Tužiteljica naširoko pojašnjava da ona nije odgovorna za povredu koja joj je stavljena na teret takvom opomenom, a tuženik ukazuje kako ovo nije postupak radi utvrđenja nedopuštenosti dane opomene (protiv koje nikakav prethodni zahtjev za zaštitu prava tužiteljica nije uložila) pa stoga i nije relevantno. Stoga, sve i kad bi bili točni razlozi koje tužiteljica navodi kako bi opravdala svoje postupanje ocijenjeno povredom obveze iz radnog odnosa, a što nisu, isto i opet ne bi bilo ni u kakvoj svezi s predmetom spora jer dana opomena u svojoj naravi, baš kao niti ponuda tužiteljici ugovora o radu za drugo radno mjesto, ni pod kojim okolnostima ne mogu predstavljati protupravne (štetne) radnje niti su njima na bilo koji način povrijeđena prava tužiteljice. Pritom se iz same pisane "sporne" opomene izdane po KR e-mailom 6. kolovoza 2013. razvidi kako ista ne sadrži nikakve neprofesionalne, neposlovne, osobne ili druge kvalifikacije koje ne bi bile primjerene u radnom odnosu, dakle, takvom opomenom nesporedno nadređeni radnik na dopušten i poslovno uobičajen način upućuje radnika, ovdje tužiteljicu, na sadržaj njezinih obveza i poslova, uočene propuste i potrebu budućeg poštivanja takvih obveza i savjesnog izvršavanja radnih zadaća. Iz svega je za zaključiti kako tužiteljica (neopravdano) smatra da tuženik kao poslodavac, odnosno, njoj neposredno nadređeni radnik, ne bi niti smjeli niti mogli od nje kao radnice tražiti bilo kakva očitovanja vezana uz obavljanje radnih zadataka, uopće pratiti i kontrolirati njezin rad, a napose je niti upozoriti na eventualno uočene povrede i propuste, te iste sankcionirati. U takvom razvidno iskrivljenom poimanju uloge radnika i poslodavca stvorile su se i pretpostavke za tužiteljičino subjektivno, neživotno i pogrešno interpretiranje pojedinih potpuno očekivanih, opravdanih i poslovno uobičajenih postupanja na mjestu rada. Tuženik smatra kako je iz svega prethodno navedenog razvidno da okolnosti koje tužiteljica spominje, niti svaka za sebe, niti u ukupnosti, ne predstavljaju nikakve protupravne i/ili nedopuštene, time niti štetne radnje, odnosno, postupanja koja bi ugrožavala prava tužiteljice, niti one opravdavaju dosudu bilo kojeg iznosa na ime naknade štete. Tužiteljica nikada od strane tuženika, ili bilo koje treće osobe, na mjestu rada ili u svezi s radom, nije bila uznemiravana i/ili diskriminirana, nikada nije bila zlostavljana na radu, izložena mobbingu, pritiscima ili prisili. Na jedinu službenu pritužbu tužiteljice podnesenu radi navodne povrede dostojanstva dana 12. rujna 2014. (dakle, godinu dana nakon sklapanja "spornog" ugovora "pod prisilom" i izdavanja "sporne" opomene) tuženik je odgovorio nakon što je povodom iste proveo odgovarajući postupak u skladu s odredbama Zakona o radu, dok nikakvih drugih službenih pritužbi, kao niti zahtjeva za zaštitu prava, tužiteljica nije podnosila niti je protiv tuženika u zakonskim rokovima pokretala bilo kakve sudske postupke. Iako je navedenu pritužbu tužiteljica podnijela s pozivom na odredbe Zakona o radu, Zakona o ravnopravnosti spolova i Zakona o suzbijanju diskriminacije, iz samog njenog sadržaja, a onda niti iz po pritužbi provedenog postupka, ničime nije proizlazilo da bi tužiteljica bila diskriminirana po osnovi spola, kao niti po bilo kojoj drugoj osnovi. Tužiteljica nije konkretnije niti ukazivala na neki osnov, dapače, u izjavi danoj povjerenici za zaštitu dostojanstva, na poseban upit povjerenice o tome koja je osnova diskriminacije, tužiteljica navodi "da je osnova više nezakonito postupanje nego da postoji opći temelj ili osnova diskriminacije koja je utvrđena propisima, a nezakonitost se izražava u stvaranju nepovoljne radne klime i postupku sklapanja nepovoljnog ugovora o radu". Iz rezultata provedenog postupka bilo je za zaključiti da pritužba tužiteljice nije opravdana i da ista nije bila izložena uznemiravanju. U postupku povodom pritužbe izjavu su dale sama tužiteljica kao i prijavljena KR – tužiteljici neposredno nadređena radnica koja je iskazivala o uočenim nepravilnostima i neurednostima u radu tužiteljice, te navela da je njezina komunikacija s tužiteljicom bila poslovna, a ne na osobnoj razini, da je od tužiteljice, kao nadređeni radnik, samo zahtijevala ono što je bio njen radni zadatak i da tužiteljici nije nalagala prekovremeni rad. U tužbi pak tužiteljica paušalno navodi da se radi o mobbingu koji podrazumijeva postojanje psihološkog zlostavljanja, ponižavanja i ugrožavanja profesionalnog ugleda kroz duže razdoblje s ciljem da se radnika ukloni s mjesta rada, međutim, ona ni sa čime ne dokazuje, niti uopće čini vjerojatnim, postojanje takvog ponašanja, a posebno kontinuiranog psihičkog zlostavljanja kroz duže razdoblje uslijed kojeg je pretrpjela duševne boli. Nikakvog takvog ponašanja nije bilo, a tužiteljica je i nadalje u radnom odnosu kod tuženika. Suprotno paušalnim navodima tužiteljice iz njezine tužbe, tuženik nije postupao protivno odredbama svog Pravilnika o radu, kao niti protivno odredbama važećeg kolektivnog ugovora. Čak i u slučaju kad bi iz medicinske dokumentacije i/ili rezultata provedenog medicinskog vještačenja bilo utvrđeno da se kod tužiteljice razvio poremećaj prilagodbe i posttraumatski stresni poremećaj s psihosomatskim poremećajem, a kako to ona u tužbi tvrdi, isto ne predstavlja povredu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, odnosno, nipošto ne predstavlja povredu tužiteljičinih navoda o izloženosti mobbingu i uznemiravanju, a time niti osnov za naknadu bilo kakve štete. Dakle, sve i kad bi bilo točno da je tužiteljica trpjela zdravstvene poteškoće, one automatski ne mogu predstavljati osnov i temelj na kojemu bi sud zasnovao svoju odluku o opravdanosti tužbenog zahtjeva jer se ne radi o očekivanim i uobičajenim, odnosno, redovitim posljedicama koje su mogle i trebale nastupiti u konkretnom slučaju. Tužiteljica je, razvidno, pojedine opravdane zahtjeve, prijedlog, odluke i postupke poslodavca subjektivno tumačila na pogrešan način, donijela pogrešne zaključke pri čemu tuženik ni sa čime nije pridonio tomu i ne može niti utjecati na eventualnu takvu tužiteljičinu procjenu, odnosno, na njenu neprimjerenu i neočekivanu reakciju na iste. Dakle, cjelokupna pravna i činjenična osnova tužbe jest promašena i pogrešna. Uz činjenicu da osporava osnov, tuženik u cijelosti osporava i visinu tužbenog zahtjeva Slijedom svega prethodno navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem ugovora o radu od 2. rujna 2013. (list 9-10 spisa), pisane opomene od 6. kolovoza 2013. (list 11 spisa), e-mail korespondencije (list 12-26 i 29-38 spisa), inicijative za interni prijenos sredstava (list 27-28 spisa), medicinske dokumentacije (list 39-59 spisa), pritužbe za zaštitu dostojanstva od 2. rujna 2014. (list 73-75 spisa), odgovora na pritužbu za zaštitu dostojanstva (list 76-77 spisa), Kolektivnog ugovora za ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. od 8. siječnja 2013. (list 78-107 spisa), Pravilnika o radu (list 103-122 spisa), Smjernica za restrukturiranje obveza privatnih klijenata (list 123-140 spisa), rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcija od 7. prosinca 2015. (list 153-155 spisa), zapisnika o saslušanju KR i ZRM u postupku rješavanje pritužbe za zaštitu dostojanstva (list 156-161 spisa), rekapitulacije obračuna sati za obračun-plaća (list 162-165 spisa), presude Upravnog suda u Zagrebu od 27. rujna 2018., poslovni broj: UsI-99/2016 (list 181-183 spisa), cjelokupnog zdravstvenog kartona tužiteljice (list 312-370 spisa) te ostale dokumentacije koja je priložena u spis, proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice na ročištu održanom 21. rujna 2020. (list 201-204 spisa) i 22. siječnja 2021. (list 206-207 spisa) i svjedoka KR na ročištu održanom 16. travnja 2021. (list 211-214 spisa), KRM na ročištu održanom 17. rujna 2021. (list 240-243 spisa), MR na ročištu održanom 10. ožujka 2022. (list 249-251 spisa), IR na ročištu održanom 10. ožujka 2022. (list 251-252 spisa), SR na ročištu održanom 6. listopada 2022. (list 255-256 spisa), OR na ročištu održanom 6. listopada 2022. (list 256-257 spisa) i AR na ročištu održanom 5. rujna 2023. (list 269-270 spisa) te je proveden dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku prim. Gordanu Makariću od 12. studenog 2024. (list 285-288 spisa), pisanim dopunskim očitovanjem prim. Gordana Makarića od 22. veljače 2025. (list 373- 376 spisa) i usmenim očitovanjem vještaka dr. Gordana Makarića na ročištu održanom

2. lipnja 2025. (list 396-397 spisa).

4. Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan.

5. Na ročištu koje je održano 2. lipnja 2025., nakon što je sud odbio prijedloge punomoćnika tužiteljice za provođenjem financijskog vještačenja, za saslušanjem svjedoka HRM i BR te za priklopom spisa Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-5915/17, punomoćnici stranaka su naveli da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga te su predložili da se glavna rasprava zaključi. Sud je, uz suglasnost stranaka, odlučio da se daljnji dokazi neće izvoditi i zaključio je glavnu raspravu.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete s osnova povrede prava osobnosti te naknadu imovinske štete koja joj je nastala zbog činjenice da je primala naknadu zbog privremene nesposobnosti za rad, a sve uslijed mobbinga.

7. Nakon provedenog postupka sud je utvrdio:

- da je tužiteljica 2. rujna 2013. sklopila ugovor o radu za radno mjesto financijski savjetnik za građane, s datumom primjene od 1. listopada 2013. i mjestom rada Sektor građanstva, Regionalna direkcija Zapad, Filijala Vlaška, u mjestu Zagreb, s bruto plaćom u iznosu od 8.300,00 kuna;

- da je **.**.2013. KR uputila tužiteljici e-mail u kojoj izriče pisanu opomene zbog propusta u radu vezano uz klijenticu HR, odnosno budući je tužiteljica zaprimila, poslala na kontrolu i isplatila kredit bez važećeg osobnog dokumenta klijentice i bez odobrenja danog najmanje na razini Regije;

- da je KR, nakon prethodno pribavljenih očitovanja od tužiteljice, 4. listopada 2013. putem e-maila upućenog tužiteljici, a u kopiji s ŽRM i VR, prijavila propust i pogrešku napravljenu po kreditnoj partiji klijenta ŽR budući je po kreditu odobren poček u trajanju od 12 mjeseci (od 1. lipnja 2012. do 31. svibnja 2013.) i kredit je pušten u korištenje bez potpisanog aneksa ugovoru o kreditu;

– da u e-mailu od **.**.2013. KR preuzima odgovornost zbog toga što nije provjerila da li je tužiteljica odradila posao sukladno proceduri;

- da je spisu priložena e-mail korespondencija od 29. lipnja 2012. i 2. srpnja 2012. vezano uz saldiranje stare partije kredita klijenta ŽR, a u čijoj kopiji je KR;

- da inicijativa za interni prijenos sredstava za klijenta PR nije odobrena i potpisana od strane KR (list 27-28 spisa);

- da je spisu priložena e-mail korespondencija iz srpnja 2013. vezano za ispravak anuiteta za klijenta PR (list 29-30 spisa);

- da se putem e-maila od 19. listopada 2013. tužiteljica očitovala vezano uz nepravilnosti za klijente RR, HR, ER, ŽR i BR; Tužiteljica obrazlaže da je u periodu 2012.-2013. u poslovnici Zrinjevac radila u teškim i slabo organiziranim uvjetima, da je kolegica MR često bila odsutna, da je zbog velikog obima posla nije bila u mogućnosti kontrolirati sve predmete i brinuti o svoj dokumentaciji na način da se ispoštuju sve procedure. Smatra da su pogreške u radu u predmetima (RR, ER i ŽR) podijeljene na MR, blagajnika, TR i KR kao nadređenog rukovoditelja. U nastavku e- maila tužiteljica traži od KR i ZRM da je više ne maltretiraju te ih obavještava da njihovo postupanje smatra čistim mobbingom (list 31-33 spisa);

- da iz e-mail korespondencije iz rujna 2012. slijedi da je tužiteljica dala odobrenje za isplatu štete na partiju kredita korisnika RR (list 34-38 spisa);

- da je tužiteljica 2. rujna 2014. podnijela pritužbu za zaštitu dostojanstva (list 73-75 sisa) te da je ista pritužba odbijena dopisom tuženika od 23. rujna 2014., nakon provedenog postupka ispitivanja pritužbe (list 76-77 spisa);

- da je tužiteljici rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcija od 7. prosinca 2015. obijena žalba te je potvrđeno rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 21. srpnja 2015. (list 153-155 spisa) u kojoj se dijagnoze pod šifrom MKB F43.2 i F54 ne priznaju ozljedom na radu;

- da je presudom Upravnog suda u Zagrebu od 27. rujna 2018. odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništaja rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcija od 7. prosinca 2015.

8. Sporno je ima li tužiteljica pravo na naknadu neimovinske i imovinske štete za koju tužiteljica tvrdi da joj je prouzročio tuženik vršeći mobbing.

9. Prvenstveno valja reći da „mobbing“ nije kategorija koja je definirana u Zakonu o radu ili nekom drugom zakonu, ali prema prihvaćenom standardu, mobbing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobbingom ako su učestale. Ako se mobbing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod uznemiravanje, odnosno diskriminaciju, kao što je ovdje slučaj, jer nije naveden pravni temelj uznemiravanja, radnik ima pravo zahtijevati naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava, a može se raditi o imovinskoj i/ili neimovinskoj šteti. S obzirom na navedeno, te osnovu tužbenog zahtjeva, u ovom slučaju se radi o odštetnoj odgovornosti poslodavca po općim propisima obveznog prava. Pri tome treba reći da je za nastanak obveznog odnosa po osnovi odgovornosti za štete u smislu odredbe članka 1045. stavka 1. („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08. i 125/11., dalje: ZOO) potrebno kumulativno ispunjavanje svih pretpostavki odgovornosti za štetu. Naime, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu radnju zbog kojih je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice.

10. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor prekluzije. U odnosu na navedeno sud navodi da je odredbom članka 129. stavka 3. Zakona o radu („Narodne novine broj 149/09., 61/11., 82/12., 73/13., dalje: ZR) propisano da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugim novčanim potraživanjima iz radnog odnosa. Kako je predmet ovog postupka naknada neimovinske i imovinske štete to je prigovor tuženika neosnovan.

11. Tijekom postupka sud je saslušao tužiteljicu i svjedoke KR (neposredno nadređenu radnicu), RRM, MR, IR, SR, OR i AR.

11.1. Svjedoci MR (financijska savjetnice), IR (blagajnik), SR (osobni bankar), OR (blagajnik) i AR (blagajnik) koji su u periodu od 2012. do 2013. radili u poslovnici na Zrinjevcu zajedno s tužiteljicom u bitnome su suglasno iskazivali da je poslovnica u periodu 2012. i 2013. radila u dvije smjene i da su subotom radili samo blagajnici. Svjedoci su iskazali da je u poslovnici na Zrinjevcu bilo puno posla te da je rad bio dinamičan i intenzivan. Unatoč tome, navode da nije postojala redovita potreba za prekovremenim radom. Ponekad bi ostajali nakon završetka radnog vremena kako bi dovršili započete zadatke, no takvi su slučajevi bili sporadični i nisu bili rezultat naloga poslodavca niti pritiska s njegove strane. Prema njihovom iskazu, prekovremeni rad nije bio sustavno tražen niti očekivan, unatoč obujmu posla i dinamičnosti radnog okruženja. Naveli su da u slučajevima kada bi netko od kolega iz poslovnice bio odsutan, poslodavac bi osiguravao ispomoć u vidu drugih savjetnika iz drugih poslovnica, osiguravajući kontinuitet u obavljanju poslova čime se doprinosilo održavanju stabilnog radnog procesa unatoč kadrovskim manjkavostima. Iskazivali su da je radno okruženje u predmetnoj poslovnici bilo pozitivno, da su međuljudski odnosi bili dobri te da su se kolegijalno dobro slagali. Također su dosljedno opisali odnos s direktoricom KR (dalje: direktorica) kao profesionalan i korektan, da im je direktorica bila spremna pomoći u rješavanju zadataka kada je to priroda posla zahtijevala, ističući da se prema svima postupala s uvažavanjem i s poštovanjem te da nisu primijetili da bi se drugačije ponašala prema tužiteljici. Od predmetnih svjedoka, jedino je svjedok UR izjavila da je tužiteljicu doživljavala kao „nježnu djevojčicu“ i da je nekoliko puta primijetila da bi tužiteljica plakala nakon povratka sa sastanka s direktoricom. Navela je da je u takvim situacijama pitala tužiteljicu što se dogodilo, ali da joj tužiteljica nikada nije željela reći razlog. Istovremeno je svjedokinja izjavila da osobno nije nikada vidjela direktoricu da bi se prema tužiteljici odnosila neprimjereno. Dodala je da su i drugi radnici, uključujući i nju, uobičajeno odlazili na razgovore kod direktorice u vezi s određenim predmetima, a po potrebi i više puta dnevno.

11.2. Sud vjeruje iskazima svjedoka MR, IR, SR, OR i AR budući su isti životni, logični i uvjerljivi te međusobno usklađeni u bitnim dijelovima. Iskazi su dosljedni i nadopunjuju se u bitnim činjenicama, što upućuje na to da su svjedoci govorili istinito i iz vlastitog iskustva. Posebno je bitno za naglasiti da su navedeni svjedoci svjedočili o radnom okruženju u 2012. i 2013. u poslovnici na Zrinjevcu za koje razdoblje tužiteljica navodi da se provodio mobbing nad njom od strane nadređenih rukovoditelja.

11.3. Tijekom postupka saslušana je i svjedokinja KR. Direktorica je navela da radi kod tuženika od 2003., a od 2012. do kraja 2013. bila je direktorica savjetodavnog centra Zrinjevac, izravno nadređena tužiteljici. Navodi da je u poslovnicu došla krajem 2011. te nakon što je počela raditi s tužiteljicom počela je primjećivati propuste u radu te da se ne pridržava pravilnika i propisanih procedura. Vezano za propuste u radu, iskazala je da je pokušavala razgovarati s tužiteljicom, ali bi svaki razgovor završavao tako što se tužiteljica rasplakala, s time da je i nadalje tražila od tužiteljice stručnost u obavljanju radnih zadataka. Vezano uz opseg poslova, navela je da je bilo dosta posla, međutim, navedeni činjenica ne može biti opravdanje za nesvjesno obavljanje poslova. Ne sjeća se da bi joj se tužiteljica obraćala radi povećanog opsega posla, već bi se time opravdavala nakon što bi se od nje tražilo očitovanje zbog propusta u radu. Kada je postojao manjak ljudi u poslovnici dolazili bi na ispomoć radnici iz drugih poslovnica, a tužiteljici nikada nije dan nalog za prekovremeni rad. Iskazala je i da je zatražila od direktorice da tužiteljicu premjesti u drugi poslovnicu zbog nemogućnosti uspostave poslovne komunikacije s njom. Nije joj poznato da bi itko prijetio tužiteljici otkazom. Nakon što je tužiteljica premještena u poslovnicu Vlaška, zatražena su od iste očitovanja vezano uz utvrđene propuste, a sve u dogovoru s njezinom tadašnjom direktoricom. Direktorica je detaljno opisala razloge zbog kojih smatra da je tužiteljica odgovorna za propuste u radu u predmetima HR i ŽR. Nadalje, detaljno je iskazivala vezano uz organizaciju i način rada poslovnice. U iskazu je osporila da bi u razgovorima s tužiteljicom bilo povišenih tonova, neprimjerenih komentara, omalovažavanja ili vrijeđanja.

11.4. Sud vjeruje direktorici jer je njezin iskaz logičan, detaljan i dosljedan. Sadrži konkretne informacije o radnim postupcima koji pokazuju da je imala realan uvid u rad tužiteljice. Vezano uz organizaciju rada poslovnice, iskaz je suglasan s iskazima drugih saslušanih svjedoka. Direktorica ne spori da bi razgovori s tužiteljicom završavali plačem, što je primijetila i svjedokinja AR, a isto potvrđuje i svjedokinja ERM. Dakle, iskaz je uvjerljiv, detaljan i utemeljen na konkretnim okolnostima. Pokazuje da je odnos prema tužiteljici bio profesionalan i da nije bilo mobbinga u smislu sustavnog i ciljanog psihičkog zlostavljanja. Iz iskaza proizlazi da su reakcije bile uvjetovane objektivnim profesionalnim propustima tužiteljice i redovnim nadzorom nad njenim radom za koji je tužiteljica odgovarala.

11.5. Tijekom postupka je saslušana i svjedokinja ERM koja je navela da je kod tuženika radila 19 godina, a u periodu od 2012. pa do 2013. radila je na radnom mjestu direktorice regionalne direkcije zapad u sektoru građanstvo. Tužiteljicu poznaje, ista je radila na radnom mjestu višeg savjetnika za građane u savjetodavnom centru Zrinjevac u gore navedenom periodu. Tužiteljica se nije osobno njoj obraćala za pomoć. O greškama u radu ju je obavijestila direktorica, a kada je situacija eskalirala, razgovarala je s tužiteljicom s time da je razgovor bio neugodan i nije ga mogla završiti do kraja jer je tužiteljica počela plakati. Direktorica i ona su pokušale pomoći tužiteljici jer su zaključile da je pod stresom te su joj ponudili manje zahtjevno radno mjesto (na novom radnom mjestu ne bi imala toliko inicijative, ne bi trebala mentorirati i sl.) u poslovnicu u Vlaškoj. Pretpostavlja da su tužiteljici ostavili vremena za potpisivanje ugovora jer je to uobičajena procedura. Tužiteljici nisu prijetili otkazom u slučaju da ne potpiše ugovor o radu. Osporava da su tužiteljici komunicirali da nije ostvarila godišnji plan, već su joj jedino mogli komunicirati ostvarenje plana na taj dan budući da se ostvarenje plana prati tijekom cijelog razdoblja. Odluku o ponudi novog ugovora o radu je donijela svjedokinja nakon konzultacija sa svojom zamjenicom, s time da su na odluku utjecali propusti u radu o kojima ju je obavijestila direktorica, kao i propusti u koje se uvjerila sama. Vezano uz ponudu novog ugovora o radu svjedokinja se ne sjeća da li se mijenjala plaća. Nadalje navodi da je kod tužiteljice sve bilo zbrkano, na stolu je bilo puno spisa, a u ormaru su se nalazi instrumenti osiguranja plaćanja koji su trebali biti pohranjeni u sefu. Iskazala je da je tužiteljici dala uputu da uredi dokumentaciju, međutim, nakon ponovne provjere, utvrdila je da ista nije postupila po njezinoj uputi. Osporava da je s tužiteljicom razgovarala na način koji nije primjeren poslovnoj komunikaciji. U iskazu je navela da se ne sjeća konkretnih propusta u radu, međutim, vezano uz isplatu kredita, navela je da isplatu kredita radi blagajnik, a savjetnik mora voditi računa da se potpisani isplatni listić uloži u spis. Sjeća se da je tužiteljica podnijela i pritužbu radi zaštite dostojanstva. Također je iskazala da je tužiteljici dana šansa od nekoliko mjeseci da uskladi svoj rad s uputama poslodavca prije nego li su istoj ponudili ugovor o radu za radno mjesto financijskoj savjetnika. Vezano uz uvijete rada u poslovnici na Zrinjevcu, navela je da su uvjeti rada bili slični u svim poslovnicama, s time da se može reći da su na Zrinjevcu bili finiji klijenti. Ako bi nedostajalo savjetnika u poslovnici, poslodavac je organizirao ispomoć iz drugih poslovnica gdje se radilo kraće, a čak su znali dovoditi ispomoć i iz drugih regija.

11.6. Sud vjeruje iskazu svjedokinje BRM jer je logičan, jasno strukturiran i u skladu s poslovnim pravilima i hijerarhijskim procedurama. Svjedokinja navodi konkretne okolnosti i prepoznaje granicu između profesionalnog nadzora i privatne percepcije zaposlenika. Navodi da je pokušala pomoći tužiteljicu i da je razgovarala na miran i profesionalan način. Iskaz svjedokinje je u skladu s iskazima drugih svjedoka, osobito direktorice – obje potvrđuju da je tužiteljici dana mogućnost poboljšanja, da su njezini propusti dokumentirani i da nije bilo vrijeđanja, ni omalovažavanja niti prisile. Iskaz ne ukazuje na postojanje mobbinga nego pokušaj pomoći i poduzimanje organizacijskih mjera zbog objektivno uočenih nepravilnosti.

11.7. Tijekom postupka sud je saslušao i tužiteljicu. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je od 2004. radila u više poslovnica i na više pozicija unutar banke. Posebno ističe razdoblje od kraja 2011. kada joj je u poslovnici na Zrinjevcu nadređena postala direktorica KR. U početku opisuje njihov odnos kao korektan, ali tvrdi da se tijekom 2012. pogoršao, jer je došlo do povećanja opsega posla. Navodi da se direktorici obraćala za pomoć, ali da ista nije imala sluha za nju. Smatra da je se situacija pogoršala sredinom 2013. kada je ukazala na kaos u poslovnici, da bi vrlo brzo dobila pisanu opomenu za predmet HR. Nakon primitka pisane opomene tužiteljica se osjećala jako loše jer su je željeli prikazati kao nesavjesnog radnika. Tvrdi da je u rujnu 2013. bila prisiljena potpisati novi ugovor o radu kojim je degradirana. Smatra da se prema njoj ponašalo omalovažavajuće i nepošteno. Dakle, 2. rujnu 2013. direktorica i njezina nadređena direktorica ERM pozvale su je u ured i s njom razgovarale na neugodan način, utjerale su joj strah u kosti zbog eventualne mogućnosti gubitka posla. Zbog toga je potpisala degradirajući ugovor o radu za radno mjesto financijskog savjetnika (do sada je bila viši financijski savjetnik) te je prebačena u poslovnicu Vlaška. Direktorica i svjedokinja ERM opravdavale su ponudu za sklapanje novog ugovora o radu neostvarenjem godišnjeg plana te predmetom Krznar. Posebno ističe da joj je ponuđen novi ugovor bio ultimatum te da nije potpisala novi ugovor o radu, dobila bi otkaz. Tvrdi da joj je rečeno da „više neće biti plaća“ od 1. listopada. Nakon što je 1. listopada 2013. prešla raditi u poslovnicu u Vlašku, tužiteljica navodi da su se njihova maltretiranja nastavila, a e-mail prepiske su bile neugodne. Tužiteljica iskazuje o psihičkim posljedicama, osjećaju bezvrijednosti i izloženosti pritisku. Ponavlja navode o prekomjernom radnom opterećenju, pogoršanju radnih uvjeta te ostvarivanju godišnjih planova za 2013. Tužiteljica nabraja konkretne predmete (ŽR, BR, ER, RR) kod kojih je došlo do propusta u radu i gdje smatra da nije bila odgovorna, no da je za propuste bila optužena ona. Navodi da joj je direktorica upućivala mailove koje je doživljavala kao maltretiranje. Tužiteljica nadalje tvrdi da je direktorici bila namjera degradirati je i prikazati nesposobnom. Nadalje navodi da ju je direktorica ERM upozorila da ne vodi brigu o kreditnoj dokumentaciji, da je aljkava, površna i neuredna (što je u skladu s iskazom svjedokinje ZRM), a tužiteljica je smatrala da je to posao studenta. Tužiteljica je bila je na bolovanju od kraja 2013. do 2017., a 2014. je, uz pomoć sindikata čiji je član, podnijela pritužbu radi zaštite dostojanstva, koja je odbijena. Nakon povratka na posao više nije bilo mobbinga, iako direktorica još uvijek radila kod tuženika. Nadalje, u iskazu se navodi da sve ono što se njoj stavljalo na teret nije dovelo do nikakvog poremećaja u radu niti do štete za tuženika. Tuženiku zamjera da na njezine dobre namjere i ukazivanje na lošu organizaciju, manjak radnika, velik obim poslova i traženje ispomoći u poslu, njezine nadređene su to doživjele kao pritužbe koje su dovele do ovoga. Spori da je odgovorna za propuste u predmetu ŽR i ER. Nakon što je tužiteljici predočena e-mail korespondencija koja je priložena u spis ista obrazlaže zašto je korespondenciju doživjela traumatično:

- list 16-17 spisa - navodi da je način na koji joj se obraćala nadređena bio neprimjeren odnosno da su riječi koje je koristila bile neprimjerene prema njoj, htjela ju je prikazati kao osobu koju nije briga za posao. Lažno je optužena za nešto što nije učinila. Ističe da za konkretan predmet nije bila odgovorna samo ona već i kolegica MR te da do svega toga ne bi došlo da direktorica nije potpisala odnosno verificirala inicijativu. Na kraju e-maila je direktorica htjela da samu sebe prozove i kaže da sam ona kriva u cijelosti za navedeni slučaj. Naglašava da se iz dokumentacije u spisu može vidjeti tko je sve gledao i radio na spornom predmetu ŽR;

- list 12 spisa - navodi da je direktorica napisala da nju i njezino očitovanje smatra neozbiljnim, da je svjesno prikrivala propuste te joj se stavlja na teret da je svojim postupkom oštetila banku;

- list 14-15 spisa - navodi da joj direktorica opet stavlja na teret povrede radne obveze koje nije učinila tj. da je naplatila naknadu koju nije naplatila i da nije odradila promjenu kamatne stope sa direktoricom Z, a što opet nije bilo istina jer je to napravila. Tužiteljica zaključno navodi da se nije obraćala tuženika prije odlaska na bolovanje jer se bojala, već je to učinila tijekom 2014. Navodi da sam obratila tuženiku 9 mjeseci nakon što sam otišla na bolovanje jer joj ranije nije to dozvoljavalo zdravstveno stanje.

11.8. Nakon analize iskaza tužiteljice sud je mišljenja da njezin iskaz u velikoj mjeri odražava njezin osobni dojam o lošem tretmanu, degradaciji i nepravednosti te percepciji onoga što je napisano u e-mail korespondenciji. Međutim, te tvrdnje nisu potkrijepljene objektivnim dokazima niti potvrđene od strane drugih svjedoka. Iako tužiteljica navodi konkretne situacije i predmete (npr. ŽR, HR, RR) u kojima su je direktorica i ERM, putem e-maila, tražile očitovanje zbog utvrđenih nepravilnosti u radu na konkretnim predmetima, tužiteljica ne pruža dokaz da bi navedena traženja njezinih nadređenih predstavljalo zlostavljanje te da bi ono bilo sustavno ili zlonamjerno. Tužiteljica često koristi izraze kao „osjećala sam se“, „mislila sam da“, što ukazuje na njezinu percepciju događaja. Dakle, tužiteljica je detaljno iskazivala o svim okolnostima konkretnog slučaja te je iskaz većim djelom temeljen na dojmovima o zlostavljanju i degradaciji. Izvedeni dokazi upućuju na to da su postupanja direktorice i ZRM bile radnje profesionalnog nadzora i vođenja radnika, a ne mobbing. Sud vjeruje tužiteljici u djelu u kojem detaljno opisuje zdravstvene problema zbog kojih je bila na bolovanju od 2013. do 2017. dok ne prihvaća dio iskaza u kojem je isti u suprotnosti s iskazima drugih svjedoka kojima sud vjeruje. Činjenica da je tužiteljica imala zdravstvenih problema te da je bila na bolovanjima od 2013. do 2017., samo po sebi, ne dovodi do zaključka da su radnje direktorice i ZRM protupravne te da si iste vršila mobbing nad tužiteljicom.

12. Tijekom postupka nije bilo sporno da je tužiteljica 2. rujna 2013. potpisala ugovor o radu i to za radno mjesto financijskog savjetnika s početkom rada 1. listopad 2013. te da joj je promijenjeno mjesto rada. Iako tužiteljica navodi da je ugovor o radu potpisala pod prisilom, valja reći da tužiteljica u konkretnom slučaju nije dokazala da bi ugovor o radu bio sklopljen na takav način. U slučaju da je tužiteljica smatrala da je ugovor o radu nevaljan, tužiteljica je imala mogućnost u posebnom postupku utvrđivati nevaljanost navedenog ugovora o radu, što nesporno nije učinila. Slijedom navedenog, sud je mišljenja da je ugovor o radu valjan.

13. Nakon izvedenih dokaza saslušanjem svjedoka, sud je utvrdio da je poslovnica na Zrinjevcu u periodu 2012. i 2013. radila u dvije smjene i da su subotom radili samo blagajnici. U poslovnici je rad bio dinamičan i intenzivan, međutim, nije postojala redovita potreba za prekovremenim radom. Ponekad bi se ostajalo nakon završetka radnog vremena kako bi se dovršio započeti zadaci, no takvi su slučajevi bili sporadični i nisu bili rezultat naloga poslodavca niti pritiska s njegove strane. Prekovremeni rad nije bio sustavno tražen niti očekivan, unatoč obujmu posla i dinamičnosti radnog okruženja. U slučaju da su pojedini radnici bili odsutni s posla, poslodavac bi osiguravao ispomoć u poslovnici u vidu drugih savjetnika iz drugih poslovnica, pa čak i regija, osiguravajući kontinuitet u obavljanju poslova. Radno okruženje u predmetnoj poslovnici je bilo pozitivno, međuljudski odnosi su bili dobri, a radnici među sobom su se kolegijalno slagali. Također, svjedoci MR, IR, SR, OR i AR dosljedno su opisali odnos s direktoricom kao profesionalan i korektan, naveli su da im je bila spremna pomoći u rješavanju zadataka kada je to priroda posla zahtijevala, ističući da je prema svima postupala s uvažavanjem i s poštovanjem te da nisu primijetili da bi se drugačije ponašala prema tužiteljici. Slijedom navedenog, sud ne prihvaća navode tužiteljice da bi u poslovnici bio kaos te da je postojala permanentna poslovna potreba za prekovremenim radom. Također, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ista samoinicijativno radila prekovremeno te se stoga navedeno ne može tumačiti u korist činjenice da je opseg posla i prekovremeni rad bio razlog za počinjene propuste u radu. Također, tužiteljica nije dokazala da bi, izvan komunikacije koju su inicirali njezini nadređeni tražeći od nje očitovanja vezano uz nepravilnosti, upozoravala poslodavca na kaos, neorganiziranost, potrebu za prekovremenim radom te na nedostatak radnika u poslovnici na Zrinjevcu. Nadalje, sud ne vjeruje da se, prvenstveno direktorica, pa i ERM, ponašale na način da su sustavno psihički (moralno) zlostavljali i ponižavali tužiteljicu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, radi eliminacije s radnog mjesta. Naime, svi svjedoci su opisali direktoricu kao korektnu šeficu te nisu primijetili da se je neprofesionalno ponašala prema tužiteljici. Sud vjeruje tužiteljici da je razgovor s njezinim nadređenima, a vezano uz nepravilnosti u radu, izazivao osjećaje nelagode koji su se negativno odrazili na njezino zdravstveno stanje. Nelagodu potvrđuju i direktorica i ERM koje su suglasno iskazivale da nisu bile u mogućnosti dovršiti razgovor s tužiteljicom jer bi se ista rasplakala. Vezano uz okolnosti oko potpisivanja ugovora o radu, sud vjeruje direktorici i MRM da nisu tužiteljici prijetili otkazom ako ne potpiše ugovor o radu. Tužiteljica nije u spis dostavila niti jedan materijalni dokaz na okolnost utvrđenja navedene okolnosti niti je pokrenula sudski postupak radi utvrđenja nevaljanosti ugovora o radu. Sud dodatno ističe da sama činjenica ukazivanja na zakonsku mogućnost otkazivanja ugovora o radu zbog nepravilnosti u radu ne predstavlja prijetnju koja bi dovodila do nevaljanosti ugovora o radu. Također, činjenica da je novi ugovor o radu potpisan 2. rujna 2013., s početkom rada 1. listopada 2013., sud tumači u korist tvrdnje da nije postojala intencija poslodavca da tužiteljicu eliminira s radnog mjesta. Vezano uz tvrdnje tužiteljice da je ugovor o radu za radno mjesto financijskog savjetnika bio degradirajući, sud smatra da se tako sklopljeni ugovor o radu, na temelju stanja spisa, ne može objektivno okarakterizirati kao degradirajući u odnosu na tužiteljicu. Sud je mišljenja da je radno mjesto financijskog savjetnika u odnosu na višeg financijskog savjetnika manje složeno radno mjesto, međutim, i dalje u okviru kompetencija tužiteljice. Dodatno, svjedokinja NR ostavlja otvorenu mogućnost da se tužiteljici nije smanjivala plaća unatoč promjeni radnog mjesta. Tužiteljica nije priložila u sudski spis ugovor o radu za višeg financijskog savjetnika iz kojeg bi bila vidljiva tada ugovorena plaća niti akt iz kojeg bi bio vidljiv opis poslova, potrebna stručna sprema niti drugi uvjeti za predmetna radna mjesta, a koja bi mogla eventualno upućivati na degradaciju tužiteljice. S obzirom na prethodno izneseno, sud zaključuje da je ugovor o radu za radno mjesto financijskog savjetnika sklopljen slobodnom voljom tužiteljice te da nije objektivno degradirajući, iako ga je tužiteljica tako doživjela. Nadalje, e-mail korespondenciju koju je tužiteljica priložila u sudski spis kao dokaz tvrdnji da je nad njom vršen mobbing, sud ocjenjuje kao korektnu poslovnu komunikaciju koja ne sadrži elemente vrijeđanja tužiteljice s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta.

13.1. Nadalje, odredbom članka 5. stavka 1. ZR propisano je da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. S tim u vezi, direktorica i ERM imale su pravo nadzirati rad tužiteljice i na uočene nepravilnosti upozoriti tužiteljicu te od nje tražiti dodatne informacije i očitovanja radi utvrđivanja svih okolnosti konkretnog slučaja, a tužiteljica je bila dužna obavljati posao u skladu s uputama koje je dobila od poslodavca. Poslodavac je dužan svoja radno-pravno ovlaštenja koristiti obazrivo, u razumnoj mjeri i u skladu sa svrhom, pazeći da pritom ne vrijeđa dostojanstvo i pravo osobnosti radnika. Sud je mišljenja da su direktorice i ERM koristile svoja radno-pravna ovlaštenja u skladu sa svrhom u koja su ustanovljena, obazrivo i u razumnoj mjeri. Sud u e-mail korespondenciji nije našao elemente koji bi ukazivali općenito na mobbing, odnosno na bilo kakav oblik sustavnog šikanoznog ili zlonamjernog ponašanja s ciljem eliminacije tužiteljice s radnog mjesta (tužiteljica je sklopila ugovor o radu za radno mjesto financijski savjetnik u poslovnici u Vlaškoj). Iz navedenog slijedi kako u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje štetne radnje tuženika (mobbing) u okviru korištenja radno-pravnih ovlaštenja nadređenih radnika (nadziranje tužiteljice/traženje očitovanja/upozoravanje tužiteljice na propust u radu/sklapanje ugovora o radu za novo radno mjesto). Dodatno, neosnovano upozoravanje radnika na propuste u radu i traženje njegova očitovanja, pa i davanje nedopuštenog otkaza, ne dovodi samo po sebi do odštetne odgovornosti poslodavca, već je na radniku teret dokazivanja da su postupanja poslodavca bila šikanozna. Zaključno se ističe da za dokazivanje uznemiravanja na radnom mjestu - mobbing nije dovoljno da se tužiteljica osjetila zlostavljanom zbog čega je trpjela psihičke posljedice.

14. Sud zaključuje da, s obzirom da u postupku nije utvrđeno postojanje štetne radnje tuženika, to u konkretnom slučaju nije ispunjena jedna od temeljnih pretpostavki odštetne odgovornosti tuženika, slijedom čega je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan.

15. Tijekom postupka je provedeno medicinsko vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je tužiteljica tražila naknadu neimovinske štete, međutim, kako je tužbeni zahtjev neosnovan, sud isti dokaz nije posebno cijenio. Također, sud nije cijenio niti ostale priložene i izvedene dokaze i navode stranaka jer isti nisu bili odlučni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari.

16. Sud je odbio zahtjev punomoćnika tužiteljice za provođenjem dokaza financijskog vještačenja, za saslušanjem svjedoka HRM i BR te za priklopom spisa Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-5915/17 budući je činjenično stanje bilo dovoljno utvrđeno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

17. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti zahtjev tužiteljice kao neosnovan te odlučiti kao u točki I izreke ove presude.

18. Odluka o parničnom trošku tuženika temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP. Troškovi su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.) prema vrijednosti predmeta spora (218.826,73 kune/29.043,30 eura), a u granicama postavljenog zahtjeva.

19. S obzirom na odredbe Tarife tuženiku su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav odgovora na tužbu od 21. studenog 2016. (Tbr. 8/1, Tbr. 46 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 500,00 eura;

- zastupanje na ročištu od 1. rujna 2017. (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 500,00 eura;

- zastupanje na ročištu od 6. studenog 2017. (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 500,00 eura;

- zastupanje na ročištu od 8. ožujka 2018. (Tbr. 9/5 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 100,00 eura;

- sastav podneska od 9. srpnja 2018. (Tbr. 8/1 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 500,00 eura;

- zastupanje na ročištu od 19. listopada 2018. (Tbr. 9/5 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 100,00 eura;

- sastav podneska od 24. listopada 2018. (Tbr. 8/1 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 500,00 eura;

- zastupanje na ročištu od 9. rujna 2019. (Tbr. 9/1, Tbr. 46 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 500,00 eura;

- zastupanje na ročištu od 21. rujna 2020. (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 500,00 eura;

- zastupanje na ročištu od 22. siječnja 2021. (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 500,00 eura;

- zastupanje na ročištu od 16. travnja 2021. (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 500,00 eura;

- sastav podneska od 2. rujna 2021. (Tbr. 8/1 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 500,00 eura;

- zastupanje na ročištu od 17. rujna 2021. (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 500,00 eura;

- zastupanje na ročištu od 10. ožujka 2022. (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 500,00 eura;

- zastupanje na ročištu od 6. listopada 2022. (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 500,00 eura;

- zastupanje na ročištu od 5. rujna 2023. (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 500,00 eura;

- zastupanje na ročištu od 3. rujna 2024. (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 500,00 eura;

- sastav podneska od 27. ožujka 2025. (Tbr. 8/1 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 500,00 eura;

- zastupanje na ročištu od 2. lipnja 2025. (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 500,00 eura;

što ukupno iznosi 8.700,00 eura.

20. Tuženiku nije priznat trošak sastav podneska od 1. rujna 2017. budući da je isti predan u spis na dan održavanja ročišta, pa isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer je tuženik sve navode iz tog podneska mogao iznijeti na pripremnom ročištu, za zastupanje na kojem mu je priznat zatraženi trošak u cijelosti. Također je u prilogu podnesku dostavljena dokumentacija koja datira iz razdoblja prije podnošenja odgovora na tužbu pa je dokumentacija mogla biti dostavljena već tada. Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 10. listopada 2017. kojim požuruje rad suda jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, nije priznat trošak zastupanja na ročištu 8. ožujka 2018. i 19. listopada 2018. u zatraženom iznosu od 500,00 eura, već u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 9/5 Tarife budući su ročišta odgođena prije početka raspravljanja., dok mu nije priznat trošak zastupanja na ročištu 8. veljače 2019. jer istome nije pristupio. Tuženiku nije priznat niti trošak sastava podneska od 20. ožujka 2025. jer isti nije priložen u sudski spis. Troškovi pristojbe za odgovor na tužbu i prvostupanjsku presudu nisu priznati jer spisu nije priložen dokaz o uplati pristojbe niti je tuženik pozvan na uplatu istih.

21. Dakle, tuženiku je trebalo priznati troškove postupka po odvjetničkom zastupanju u iznosu od 8.700,00 eura, te je na taj iznos prema Tbr. 46. Tarife tuženiku valjalo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 25% (2.175,00 eura). Dakle, tuženiku je priznat trošak u ukupnom iznosu od 10.875,00 eura. Tuženiku je, nadalje, valjalo priznati trošak pristupa vještaka na ročište koje je održano 2. lipnja 2025. u iznosu od 25,00 eura. Dakle, tuženiku je valjalo priznati sveukupno troškove postupka u iznosu od 10.900,00 eura. U preostalom djelu je zahtjev tuženika za naknadu troška neosnovan. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II i III izreke presude.

22. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka u ukupnom iznosu od 13.700,00 eura odbijen je kao neosnovan, na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP. Stoga je, odlučeno kao u točki IV izreke ove presude.

23. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 30. lipnja 2025.

Sutkinja:

Nikolina Labuhar Bazina

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku