REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-6/2023-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] koga zastupa punomoćnik Domagoj Miličević, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Addiko bank d.d., [adresa], OIB 14036333877 koga zastupa Odvjetničko društvo Knezović i partneri iz Zagreba, radi restitucijskog zahtjeva potrošača, nakon glavne rasprave održane 26. svibnja 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja GĐ, odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu odvjetnika Domagoja Miličević i zamjenika punomoćnika tuženika Roberta Subotić, odvjetnika iz Požege i presude objavljene 30. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku trgovačkom društvu Addiko Bank dioničko društvo, skraćena

tvrtka Addiko Bank d.d., registrirano sjedište [adresa] ([adresa]), [adresa], upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem subjekta upisa (MBS) 080072083, OIB 14036333877 da tužitelju AĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest dana isplati iznos u visini

od 1.157,90 eur kao iznos koji prelazi iznos ugovorene redovne kamatne stope a naplaćen temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope iz Ugovora o kreditu br. 5140030242 - 69700011186 / 2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 14. rujna 2005, potvrđen po javnom bilježniku Brekalo Ante iz Požege, poslovni broj potvrde OU- 731/2005 od 15. rujna 2005., zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi članka 29., stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznose: 5,23 eur od 01. listopada 2007. pa do isplate, 5,22 eur od 01. studenog 2007. pa do isplate, 5,27 eur od 01. prosinca 2007. pa do isplate, 5,28 eur od 01. siječnja 2008. pa do isplate, 5,37 eur od 01. veljače 2008. pa do isplate, 5,45 eur od 01. ožujka 2008. pa do isplate, 5,52 eur od 01. travnja 2008. pa do isplate, 5,36 eur od 01. svibnja 2008. pa do isplate, 5,31 eur od 01. lipnja 2008. pa do isplate, 5,38 eur od 01. srpnja 2008. pa do isplate, 5,27 eur od 01. kolovoza 2008. pa do isplate, 5,28 eur od 01. rujna 2008. pa do isplate, 5,36 eur od 01. listopada 2008. pa do isplate, 5,82 eur od 01. studenog 2008. pa do isplate, 5,48 eur od 01. prosinca 2008. pa do isplate, 11,68 eur od 01. siječnja 2009. pa do isplate, 11,78 eur od 01. veljače 2009. pa do isplate, 11,85 eur od 01. ožujka 2009. pa do isplate, 11,74 eur od 01. travnja 2009. pa do isplate, 11,71 eur od 01. svibnja 2009. pa do isplate, 16,63 eur od 01. lipnja 2009. pa do isplate, 16,39 eur od 01. srpnja 2009. pa do isplate, 16,49 eur od 01. kolovoza 2009. pa do isplate, 16,64 eur od 01. rujna 2009. pa do isplate, 16,53 eur od 01. listopada 2009. pa do isplate, 16,45 eur od 01. studenog 2009. pa do isplate, 16,68 eur od 01. prosinca 2009. pa do isplate, 16,90 eur od 01. siječnja 2010. pa do isplate, 17,13 eur od 01. veljače 2010. pa do isplate, 17,07 eur od 01. ožujka 2010. pa do isplate, 15,25 eur od 01. travnja 2010. pa do isplate, 15,14 eur od 01. svibnja 2010. pa do isplate, 15,29 eur od 01. lipnja 2010. pa do isplate, 16,27 eur od 01. srpnja 2010. pa do isplate, 16,04 eur od 01. kolovoza 2010. pa do isplate, 16,83 eur od 01. rujna 2010. pa do isplate, 16,42 eur od 01. listopada 2010. pa do isplate, 16,10 eur od 01. studenog 2010. pa do isplate, 17,09 eur od 01. prosinca 2010. pa do isplate, 16,14 eur od 01. siječnja 2011. pa do isplate, 15,72 eur od 01. veljače 2011. pa do isplate, 15,78 eur od 01. ožujka 2011. pa do isplate, 15,56 eur od 01. travnja 2011. pa do isplate, 15,63 eur od 01. svibnja 2011. pa do isplate, 16,59 eur od 01. lipnja 2011. pa do isplate, 16,72 eur od 01. srpnja 2011. pa do isplate, 17,83 eur od 01. kolovoza 2011. pa do isplate, 17,50 eur od 01. rujna 2011. pa do isplate, 16,80 eur od 01. listopada 2011. pa do isplate, 13,97 eur od 01. studenog 2011. pa do isplate, 13,91 eur od 01. prosinca 2011. pa do isplate, 14,12 eur od 01. siječnja 2012. pa do isplate, 14,30 eur od 01. veljače 2012. pa do isplate, 14,31 eur od 01. ožujka 2012. pa do isplate, 14,20 eur od 01. travnja 2012. pa do isplate, 14,23 eur od 01. svibnja 2012. pa do isplate, 14,31 eur od 01. lipnja 2012. pa do isplate, 14,24 eur od 01. srpnja 2012. pa do isplate, 14,23 eur od 01. kolovoza 2012. pa do isplate, 14,16 eur od 01. rujna 2012. pa do isplate, 14,04 eur od 01. listopada 2012. pa do isplate, 14,18 eur od 01. studenog 2012. pa do isplate, 14,25 eur od 01. prosinca 2012. pa do isplate, 14,23 eur od 01. siječnja 2013. pa do isplate, 13,97 eur od 01. veljače 2013. pa do isplate, 14,14 eur od 01. ožujka 2013. pa do isplate, 14,21 eur od 01. travnja 2013. pa do isplate, 14,11 eur od 01. svibnja 2013. pa do isplate, 13,88 eur od 01. lipnja 2013. pa do isplate, 13,75 eur od 01. srpnja 2013. pa do isplate, 13,86 eur od 01. kolovoza 2013. pa do isplate, 13,97 eur od 01. rujna 2013. pa do isplate, 14,17 eur od 01. listopada 2013. pa do isplate, 14,05 eur od 01. studenog 2013. pa do isplate, 14,12 eur od 01. prosinca 2013. pa do isplate, 14,15 eur od 01. siječnja 2014. pa do isplate, 8,00 eur od 01. veljače 2014. pa do isplate, 8,04 eur od 01. ožujka 2014. pa do isplate, 8,01 eur od 01. travnja 2014. pa do isplate, 7,97 eur od 01. svibnja 2014. pa do isplate, 7,96 eur od 01. lipnja 2014. pa do isplate, 7,96 eur od 01. srpnja 2014. pa do isplate, 8,03 eur od 01. kolovoza 2014. pa do isplate, 8,10 eur od 01. rujna 2014. pa do isplate, 8,08 eur od 01. listopada 2014. pa do isplate, 8,12 eur od 01. studenog 2014. pa do isplate, 8,17 eur od 01. prosinca 2014. pa do isplate, 8,15 eur od 01. siječnja 2015. pa do isplate, 8,16 eur od 01. veljače 2015. pa do isplate, 8,16 eur od 01. ožujka 2015. pa do isplate, 8,16 eur od 01. travnja 2015. pa do isplate, 8,16 eur od 01. svibnja 2015. pa do isplate, 8,16 eur od 01. lipnja 2015. pa do isplate, 8,16 eur od 01. srpnja 2015. pa do isplate, 8,16 eur od 01. kolovoza 2015. pa do isplate i 8,16 eur od 01. rujna 2015. pa do isplate.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877 da tužitelju AĐ, OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati iznos od 1.884,87 eur troškova parničnog postupka zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima. S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj NĐ podnio je tužbu protiv tuženika Addiko bank d.d. radi restitucijskog zahtjeva potrošača temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa. U tužbi navodi da je tužitelj kao potrošač s bankom tuženika zasnovao kreditni odnos potrošačkog kreditiranja temeljen na Ugovoru o kreditu br. 5140030242 - 69700011186 / 2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 14. rujna 2005., potvrđen po javnom bilježniku Brekalo Ante iz [adresa], poslovni broj potvrde OU- 731/2005 od 15. rujna 2005. Odnosni ugovor je u dijelu glavnice vezan uz valutu Švicarske konfederacije (CHF) u visini od 32.000,00 CHF te je njime ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012. suđeno je pod točkom 5. (petom) izreke u odnosu na tuženu banku: Utvrđuje se da je petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena Hypo Alpe-AdriaBank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotužena Hypo Aipe-Adria¬Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Točkom 9. (devetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012., naloženo je tuženoj banci da prekine s gore opisanim postupanjem te joj je nalaženo da u roku od 60 (šezdeset) dana ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda. Točkom 10. (desetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012., zabranjeno je tuženoj takvo, gore opisano ili slično postupanje u buduće. Odlučujući o žalbi tužene banke, između ostalih banaka kao stranaka odnosnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., i to u podtočki 1.1. (prvoj) točke I. (prve) izreke, preinačio prethodno identificiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012., na način da je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje u odnosu na tuženu banku da bi ista u relevantnom vremenskom razdoblju identificiranom prvostupanjskom presudom povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, pod točkom II. (drugom) izreke djelomično je odbijena žalba tužene banke kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012., u dijelu u kojemu je u odnosu na banku tuženika utvrđeno da je u relevantnom razdoblju identificiranom u prvostupanjskoj presudi, a koje razdoblje povreda traje i na dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Pod nastavnom točkom III. (trećom) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je preinačena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012., i to u dijelu i na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu banku iz točke 9. (devete) izreke prvostupanjske presude da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da joj se zabrani takvo ili slično postupanje ubuduće. Pod točkom IV. (četvrtom) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je odbijena žalba tužene banke podnesena protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012., i to u odnosu na dio točke 9. i 10. izreke prvostupanjske presude, kojima se tuženoj banci naloženo da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njenom jednostranom odlukom, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima joj je zabranjeno takvo ili slično ponašanje ubuduće. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., postala je pravomoćnom u odnosu na tuženu banku ona odluka sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je potvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre. Tužena banka danas na tržištu posluje pod tvrtkom kako je navedena u zaglavlju ove tužbe - Addiko Bank d.d., dok je u predmetnim presudama koje su donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ista sudjelovala pod prethodnom tvrtkom Hypo-Alpe-Adria bank d.d., a koja promjena je izvršena temeljem rješenja sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Tt- 16/22619-2 od 11. srpnja 2016. Stoga, presude identificirane u prethodnim točkama historijata ove tužbe nesporno se odnose i na tuženu banku, pri čemu se na tuženu banku iz spomenutih presuda referira tvrtka Hypo-Alpe-Adria bank d.d. Sam pak Ugovor o kreditu koji je obuhvaćen ovom tužbom sklopljen je za vrijeme dok je tužena banka poslovala pod tvrtkom Slavonska banka d.d. Osijek. Tužitelj je potrošač iz ugovora o kreditu identificiranom u uvodnom dijelu historijata ove tužbe, pri čemu odnosni ugovor sadrži ništetnu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po konkretnom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena banka kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre. Stoga, tužitelj se ovom tužbom u smislu odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku poziva na pravno utvrđenje iz uvodno identificiranih presuda donesenih u parničnom predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu nepoštenosti odnosno ništetnosti jednostrane promjenjivosti ugovorene redovne kamate bez pojedinačnog pregovaranja, te ističe kako je nadležni sud u parničnom postupku pokrenutom ovom tužbom i koji je nadležan za postupanje po ovoj tužbi vezan za opisana utvrđenja. Tužitelj ovu tužbu podnosi naslovnom sudu na temelju odredbe članka 59. Zakona o parničnom postupku („Nadležnost po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe"), budući je riječ o sporu protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice, pa je pored suda općemjesne nadležnosti za tuženika nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Tužitelj je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa ugovorio redovnu kamatnu stopu visini od 4,50 postotnih poena (%) godišnje. Ta je kamatna stopa naknadno tijekom ugovornog razdoblja jednostrano mijenjanja, pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće, pa je tužitelj na ime redovne kamate zbog njenih promjena više otplatio no što je izvorno ugovoreno. Pravni je stav tužitelja kako je ništetna ugovorna odredba isprave o pravnom poslu kreditnog odnosa u okviru koje bi bila sadržana ugovorna klauzula temeljem koje banka kreditor ima pravo na jednostranu izmjenu ugovorene kamatne stope. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora. Zbog djelomične ništetnosti odnose ugovorne odredbe, koja je ništetnost utvrđena identificiranom presudom donesenom povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tužitelj ovom tužbom ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je banka tuženika ostvarila uslijed promjene redovne kamatne stope. Tužitelj je u osobnom kontaktu s tuženom bankom zatražio dostavu relevantne dokumentacije, a potom i pisano putem odvjetničkog ureda opunomoćenika, u ciliju kompletiranja relevantne dokumentacije, no do podnošenja ove tužbe tražena dokumentacija nije primljena. Pribava relevantne financijske dokumentacije o evidentiranju kredita tužitelja kod tužene banke kao zajedničke s obje strane sudskim putem, a prema specifikaciji vještaka financijske struke Slijedom svega iznesenog, tužitelj predlaže na temelju članka 186.b Zakona o parničnom postupku da naslovni sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku trgovačkom društvu Addiko Bank dioničko društvo, skraćena tvrtka Addiko Bank d.d., registrirano sjedište [adresa] ([adresa]), [adresa], upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem subjekta upisa (MBS) 080072083, OIB 14036333877 da tužitelju NĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] vrati iznos koji prelazi iznos ugovorene redovne kamatne stope a naplaćen temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope iz Ugovora o kreditu br. 5140030242 - 69700011186 / 2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 14. rujna 2005, potvrđen po javnom bilježniku Brekalo Ante iz [adresa], poslovni broj potvrde OU- 731/2005 od 15. rujna 2005., zajedno s pripadajućim kamatama od dana naplate tog iznosa pa do isplate, a koji će se iznos utvrditi nakon što se provede vještačenje i izvedu drugi dokazi na okolnost utvrđivanja visine iznosa naplaćenog temeljem jednostrane promjene kamatne stope, i to zajedno sa pripadajućom zakonskom kamatom od dana obavljene naplate tako jednostrano promijenjene kamatne stope pa do isplate. Nalaže se tuženiku trgovačkom društvu Addiko Bank dioničko društvo, skraćena tvrtka Addiko Bank d.d., registrirano sjedište [adresa] ([adresa]), [adresa], upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem subjekta upisa (MBS) 080072083, OIB 14036333877 da tužitelju NĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati iznos troškova parničnog postupka po odmjeri suda zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena (%), tekućim na taj iznos od donošenja presude pa do isplate.

2. Tuženik Addiko bank d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da izričito osporava osnovu, ali i visinu tužbenog zahtjeva koju tužitelj namjerava naknadno specificirati te pored toga ističe kako je tužba nedopustiva obzirom ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari sukladno Zakonu o parničnom postupku. Naime, u tužbi se neosnovano tvrdi kako je tužbeni zahtjev postavljen sukladno članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Tuženik ističe kako nisu ispunjene pravne pretpostavke za primjenu navedene zakonske odredbe u ovom konkretnom slučaju. Prema navedenoj odredbi „U sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati." Iz sadržaja predmetne odredbe razvidno je kako moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (i to kumulativno) za valjano postavljanje tzv. nespecificiranih kondemnacija: mora biti riječ o situaciji u kojoj tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje posjeduje tuženik i mora biti riječ o podacima koje je tuženik dužan dati tužitelju prema sadržaju građanskopravnog odnosa ili o podacima koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke. U ovom slučaju nije ispunjen niti jedan od spomenutih uvjeta. U prvom redu, tuženik ističe kako tužitelj raspolaže (ili bi barem trebao raspolagati) svim podacima potrebnim za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. U tužbi se traži od tuženika dostava sljedeće dokumentacije: popis i visina svih kamatnih stopa uslijed njihovih promjena — o svim promjenama kamatne stope tuženik je uredno obavijestio tužitelja pisanim obavijestima. Iz navedenog je razvidno kako za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva nije uopće potrebno dostaviti tužitelju spomenutu dokumentaciju obzirom da je tužitelj i bez tuženika u mogućnosti pribaviti sve potrebne podatke radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva. Osim toga, tuženik ističe kako su svi traženi podaci iznova dostavljeni tužitelju i prilikom konverzije kredita sukladno članku 19.e Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15, u daljnjem tekstu: „ZID ZPK"). Navedeno je razvidno iz Aneksa uz Ugovor o kreditu br. 5140030242- 69700011186/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založno prava na nekretninama (dalje u tekstu: „Aneks"). Naime, sukladno propisima o konverziji tuženik je bio obvezan u roku od 45 dana nakon stupanja na snagu ZID ZPK dostaviti tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu (članak 19.e ZID ZPK) te zajedno s pregledom svih pojedinačnih tražbina od potrošača odnosno izvodom otvorenih stavaka na temelju Osnovnog ugovora. Nadalje, za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik je bio dužan omogućiti tužitelju povijesni pregled svojih općih uvjeta kreditiranja, odluke o kamatnim stopama te dnevne tečajeve primjenjive na kredite u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema tome, svi dokumenti koji sadržavaju sve podatke potrebne za specificiranje tužbenog zahtjeva tuženik je ranije (i to u čak dva navrata) već dostavio tužitelju. Tuženik ističe kako nije ispunjen niti ovaj uvjet obzirom da ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi tuženik bio u obvezi dostaviti tužitelju zatražene podatke, i to niti po jednoj od zakonom predviđenih osnova: ne postoji obveza niti temeljem razloga da bi podaci bili zajednički za obje stranke iz sadržaja podataka koje tužitelj traži razvidno je kako nije riječ o podacima koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke u smislu odredbe članka 186.b stavka 3. Zakona o parničnom postupku. Iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi kako nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za postavljanje tužbenog zahtjeva prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Riječ je o iznimci od pravila propisanog u članku 186. stavku 1. Zakona o parničnom postupku da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi. Obzirom da nema pretpostavki za primjenu navedene iznimke, tužitelj ne može izbjeći primjenu spomenutog članka 186. stavka 1. u uvjetima u kojima je tužitelj objektivno u mogućnosti odrediti odnosno specificirati svoj tužbeni zahtjev. Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu kao nedopuštenu. Tuženik ističe kako načelo pravnog interesa — koje predstavlja jedno od stožernih načela građanskog procesnog prava

— nalaže da pružanje pravne zaštite valja reducirati samo na one slučajeve u kojima je angažiranje pravosuđa neophodno. U tom smislu, za takovo angažiranje nema pravnog interesa kada se uz intervenciju suda ne bi mogao postići kvalitativno veći stupanj pravne zaštite od onoga koji je već ostvaren, kao niti kada se određena zaštita ne bi mogla ostvariti jer nije dopuštena (tako A, G, Građansko parnično procesno pravo, VII. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., studeni 2004. godine, Zagreb, str. 139-140). Funkcioniranje pravosuđa treba koristiti racionalno odnosno samo kad je njegovo angažiranje neophodna pretpostavka za zaštitu subjektivnih prava. Iako se konkretizacija načela pravnog interesa u prvom redu očituje i vidi kod deklaratorne pravne zaštite obzirom da Zakon o parničnom postupku izričito propisuje da takav interes mora imati tužitelj koji podnosi tužbu za utvrđenje, postojanje pravnog interesa za pružanje pravne zaštite je opća procesna pretpostavka za svaki tužbeni zahtjev stranke, pa tako i za kondemnatorne i konstitutivne tužbene zahtjeve. Jedina razlika je u tome što se pravni interes u slučaju kondemnatome i konstitutivne zaštite a priori pretpostavlja. Međutim, to ujedno znači da je tuženiku dozvoljeno dokazivati suprotno. Pritom od postojanja pravnog interesa ovisi dopustivost suđenja u određenoj pravnoj stvari, a ne usvajanje zahtjeva određenog sadržaja. Dakle, da bi tužba bila dopuštena tužitelj mora dokazati da će — pod pretpostavkom da njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen — to za njega predstavljati ostvarenje određene pravne koristi koju bez povoljne sudske presude ne bi mogao ostvariti. O postojanju pravnog interesa sud vodi računa po službenoj dužnosti, a u slučaju nedostatka pravnog interesa tužbu valja odbaciti kao nedopuštenu. Navedeno stajalište potvrđeno je i u sudskoj praksi, pri čemu tuženik ukazuje na Presudu Županijskog suda u Varaždinu Gž-3317/15-4 od dana 07. srpnja 2017. godine u kojoj je utvrđeno sljedeće: „Iako je sud prvog stupnja u pravu da se u predmetnom slučaju radi o kondemnatornom tužbenom zahtjevu na isplatu u kakvim parnicama u pravilu nije potrebno dokazivati postojanje pravnog interesa, valja istaknuti da pravilo o presumiranom pravnom interesu kod kondemantorne tužbe nije u svakom slučaju dovoljno za dopustivost isticanja takvog tužbenog zahtjeva jer tužitelj mora učiniti vjerojatnim da je intervencija suda neophodna pretpostavka za ostvarenje njegovih subjektivnih prava. Dakle, ako tužitelj usprkos usvajajućoj sudskoj odluci ne može imati nikakve nove ili drugačije pravne koristi od one koju već ima, (..), to se spomenuto pravilo o presumiranom pravnom interesu može ukazati neosnovanim ukoliko postoje određene negativne procesne pretpostavke..." Tužitelj u ovom konkretnom slučaju traži kondemnatomu pravnu zaštitu zahtijevajući od suda da naloži tuženiku isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa, a tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. U prvom redu, tuženik osporava da bi odredbe osnovnog ugovora koje se odnose na kamatnu stopu i vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka uopće bile ništetne (o tome ne postoji niti jedan dokaz u spisu, o čemu će biti više riječi u nastavku). Međutim, bez obzira na navedeno odnosno bez potrebe raspravljanja i odlučivanja o tome jesu li ili nisu ništetne navedene odredbe Osnovnog ugovora, tuženik ističe kako je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj konačno i sporazumno riješeno temeljem Aneksa sklopljenim među strankama ovog spora sukladno ZID ZPK. Temeljno načelo konverzije propisano je u članku 19.b ZID ZPK: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR." Iz navedenog je nedvojbeno razvidno kako se provedbom konverzije postiže izjednačavanje korisnika kredita u CHF sa korisnicima kredita u EUR odnosno dovođenje potrošača iz ugovora o kreditu u CHF u pravni položaj potrošača iz ugovora o kreditu u EUR. Navedeni cilj i smisao konverzije također je vidljiv i iz Prijedloga ZID ZPK u kojem zakonodavac navodi kako je cilj takve mjere „...osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR." Prema tome, nedvojbeno je kako ZID ZPK predstavlja konačno i trajno rješenje problematike kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Sam postupak konverzije provodio se na sljedeći način odnosno u sljedećim koracima: u prvom koraku tuženik je bio dužan početnu odobrenu glavnicu kredita iz osnovnog ugovora pretvoriti u EUR prema tečaju koji se primjenjivao na dan uplate kredita (članak 19.c stavak 1. točka 1. ZID ZPK). Tuženik je prilikom konvertiranja kredita prvo pretvorio iznos kredita u kune te je potom iznos kredita u kunama pretvorio u EUR — iz članka 2. Aneksa je razvidno kako stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 236,47 EUR; u drugom koraku tuženik je bio obvezan početnu ugovorenu kamatnu stopu kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zamijeniti kamatnom stopom koju je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja Osnovnog ugovora (članak 19.c stavak 1. točka 2. ZID ZPK) — iznos nove kamatne stope ugovoren je u članku 3. Aneksa; u trećem koraku tuženik je bio obvezan izraditi novi otplatni plan kredita izračunat u skladu s gornjim točkama (i) i (ii) i koji mora sadržavati sve promjene uvjeta koje su nastupile tijekom postojanja potrošačko- dužničkog odnosa, a nastale su u pogledu kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.c stavak 1. točka 3. ZID ZPK); u četvrtom koraku vrši se pretvaranje do sada uplaćenih svota temeljem Osnovnog ugovora u svote kojima se namiruju anuiteti određeni prema novom otplatnom planu, pri čemu ukupno uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine preplatu (članak 19.c stavak 1. točka 4. ZID ZPK) iznos preplate u ovom konkretnom slučaju iznosi 13.913,60 kn i utvrđen je u članku 2. Aneksa; u sljedećem koraku tuženik je bio u obvezi izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji je sadržavao detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije. Pritom je tuženik također imao obvezu pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim u zakonu (članak 19.d ZID ZPK); tuženik je bio obvezan u roku od 45 dana nakon stupanja na snagu ZID ZPK dostaviti tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30.rujna 2015. godine zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu (članak 19.e ZID ZPK) te zajedno s pregledom svih pojedinačnih tražbina od potrošača odnosno izvodom otvorenih stavaka na temelju Osnovnog ugovora — iz samog Aneksa je razvidno kako je tuženik udovoljio ovoj obvezi; nakon toga tužitelj je imao rok od 30 dana računajući od dana primitka izračuna konverzije donijeti odluku o prihvaćanju izračuna konverzije kredita (članak 19.e stavak 5 ZID ZPK) — dakle, ovdje je naglasak na tome da je riječ o mogućnosti koja je dana tužitelju, a ne o njegovoj obvezi. Tužitelj nije morao prihvatiti konverziju; u slučaju prihvata prijedloga konverzije vjerovnik (ovdje tuženik) je taj koji snosi ukupan trošak konverzije odnosno razliku između stanja potraživanja po osnovnom ugovoru o kreditu i stanja potraživanja nakon konverzije (članak 19.e stavak 1. točka 1. ZID ZPK). Iz navedenog je razvidno kako je temeljem provedbe konverzije tužitelj već obeštećen za iznose koje potražuje tužbom. Navedeni iznos odgovara upravo iznosu preplate utvrđenom u članku 2. Aneksa. Tužitelju su plaćene odnosno priznate preplaćene svote u navedenom iznosu na način da su iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu. Dakle, tužitelj je namiren sa svojim potraživanjem slijedom čega je u potpunosti jasno kako tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

Odbacivanju tužbe zbog nepostojanja pravnog interesa ima mjesta ako se pokaže da

— sve i kada bi tužiteljev pravozaštitni zahtjev bio osnovan — on od povoljne presude ne bi imao drukčije i kvalitetnije pravne koristi od one koju već ima (tako A, G, Građansko parnično procesno pravo, VII. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., studeni 2004. godine, Zagreb, str. 143). Ovdje je upravo riječ o takovom slučaju. Već samo iz tog razloga tuženik smatra kako tužbu valja odbaciti kao nedopuštenu. Podredno, tuženik ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Naime, iako je tužitelj propustio naznačiti u tužbi pravnu osnovu svoje navodne tražbine odnosno pravni propis temeljem kojeg smatra da bi njegov tužbeni zahtjev valjalo usvojiti, iz tužbe se dade zaključiti kako tužitelj smatra da su pojedine odredbe Osnovnog ugovora ništetne i da iz tog razloga ima pravo na povrat određenih novčanih iznosa. Dakle, tužitelj traži povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po Osnovnom ugovoru. Sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužitelj otplaćivao prema Osnovnom ugovoru) zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Osnovnom ugovoru. Naime, Osnovni ugovor sklopljen je dana 14. rujna 2005. godine s rokom otplate kredita 10 godina, a Aneks temeljem kojeg je, između ostalog, promijenjena visina anuiteta sklopljen je dana 18. siječnja 2016. godine. Ukoliko, pak, tužitelj smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan. Naime, obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, iste zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina. Pritom prema prevladavajućoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženoj u Presudi Rev-x 183/11-2 od dana 16. listopada 2013. godine, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Slijedom toga, a budući da je od dana sklapanja Osnovnog ugovora koji sadrži po tužitelju ništetne klauzule na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev za plaćanje proteklo više od 5 godina, jasno je kako je tužiteljevo navodno potraživanje u cijelosti zastarjelo. Iz svih naprijed navedenih argumenata jasno proizlazi kako je tuženikov prigovor zastare osnovan slijedom čega se predlaže sudu navedeni prigovor usvojiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, i to prije provođenja dokaznog postupka. Tuženik ističe kako tužitelj nakon izvršene konverzije kredita nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje bilo kakvih iznosa koje je tužitelj platio po Osnovnom ugovoru, i to iz razloga koje tuženik navodi u nastavku.

Iz sklopljenog Aneksa je razvidno kako je tužitelj prihvatio tuženikov prijedlog konverzije Osnovnog ugovora. Time je Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je u svim aspektima (kako u pogledu glavnice, tako i u pogledu ugovornih kamata) i bio sklopljen u EUR od samog početka. Prema tome, prvotni CHF ugovor o kreditu je nakon konverzije u eurski kredit jednostavno prestao postojati obzirom da konverzija ima pravni učinak ex tunc. Takav pravni učinak konverzije proizlazi iz samog ZID ZPK obzirom da je provedbom konverzije korisnik kredita doveden u položaj u kojem bi bio da je umjesto kredita u CHF sklopio odgovarajući kredit u EUR. Kao što je naprijed detaljno objašnjeno, kamate i glavnica po CHF kreditu preračunate su u kamate i glavnicu u EUR po tečaju koji je banka primjenjivala na dan uplate kredita iste vrste i trajanja u EUR, a ukupno (do trenutka provedbe konverzije) uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine preplatu koja se koristi za namirenje budućih obroka sve dok se preplata potpuno ne iskoristi. Dakle, prvotni Osnovni ugovor u cijelosti je zamijenjen novim ugovorom (Aneksom) kojim je utvrđen novi opseg i sadržajno drugačija obveza primatelja kredita, čime je Osnovni ugovor prestao postojati (obveznopravni dužničko- vjerovnički odnos između stranaka nakon provedbe konverzije postoji isključivo temeljem Aneksa, a ne više po osnovi Osnovnog ugovora).

Obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Naime, jedna od osnovnih pravnih pretpostavki za nastanak obveze vraćanja temeljem stjecanja bez osnove jest da prijelaz dijela imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema nikakvu pravnu osnovu (članak 1111. Zakona o obveznim odnosima). Međutim, navedeni kriterij nije ispunjen u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu činjenicu kako su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Osnovnog ugovora odnosno u njemu sadržanih spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. S tim u vezi, tuženik smatra bitnim iznova naglasiti kako je temeljem provedene konverzije izvršena ne samo promjena valute CHF ugovora o kreditu već i promjena kamatne stope te kako ona obuhvaća sve uplaćene svote anuiteta s naslova CHF ugovora o kreditu. Zaključenjem Aneksa tužitelj i tuženik su u potpunosti „izašli" iz ranijeg ugovornog odnosa odnosno prijašnji Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF prestao je postojati. Tuženik ističe kako su naprijed navedena stajališta potvrđena u: pravnoj teoriji i sudskoj praksi. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu provesti financijsko vještačenje na okolnost ispravnosti izračuna konverzije te na okolnost da je izvršenom konverzijom tužitelj u cijelosti namiren sa svojim potraživanjem. Tuženik u privitku ovog podneska dostavlja presliku članka mr. sc. IĐ, dipl. iur., bivšeg suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu", Pravo i porezi, br. 5/19, a u kojem navedeni uvaženi pravnik utvrđuje sljedeće: „Obuhvaćene su sve otplate (kamate i glavnica) učinjene do 30. rujna 2015. godine. Novim se ugovorom (ili izmjenom postojećeg) ugovor o kreditu u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne CHF). Stoga ugovorne strane ne bi nakon toga na temelju prijašnjeg ugovora u CHF mogle jedna od druge bilo što potraživati. To ne bi bilo moguće ni na temelju stjecanja bez osnove pod pretpostavkom da je ugovor o kreditu u CHF bio ništetan u cijelosti ili samo neke njegove odredbe, jer bi u tom slučaju u smislu odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima svaka strana bila obvezna vratiti ono što je primila. U ovom slučaju kako se obavlja vraćanje „preplate" određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom." „Prema odredbi članka 19. e stavak I. ZID ZPK-a banke su bile obvezne uz izračun konverzije kredita potrošačima (korisnicima kredita) dostaviti i prijedlog „novog ili izmijenjenog" ugovora o kreditu. Nema razlike između „novog" „izmijenjenog" ugovora, jer bez obzira na to kako je nazvan (novi, izmijenjeni, dodatak) ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti se mijenja u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR. To nije dopuna prijašnjeg ugovora s valutnom klauzulom u CHF." „Prihvatom ponude (prema tekstu zakona „prijedloga") banke od strane potrošača (korisnika kredita) prestaje postojati ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao da ga nikada nije ni bilo, a nastaje novi ugovor s valutnom klauzulom u EUR, kao da je od samog početka bio takav (s valutnom klauzulom u EUR)." Tuženik u privitku ovog podneska također dostavlja i presliku članka prof. dr. sc. UĐ i doc. dr. sc. VĐ„, N aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse", Pravo i porezi, br. 3/19, a u kojem navedeni uvaženi pravnici utvrđuju sljedeće: „konverzija obuhvaća, ne samo promjenu valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR nego i preplaćene uplate s naslova takve kamate iz ugovora o kreditu u CHF. Kako su takve preplaćene svote obuhvaćene konverzijom ugovora o kreditu, tužitelj ne može tražiti vraćanje takvih preplaćenih svota s naslova stjecanja bez osnove. Pravna osnov za zadržavanje tako učinjenih plaćanja postoji upravo u aneksu ugovora o kreditu ili u novom ugovoru o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženicom, a kojim se provodi zakonom uređena konverzija. „Hipotetski gledano, uzme li se da su takva plaćanja zaista učinjena bez ikakve pravne osnove ili opravdanja (npr. zbog ništetnosti mjerodavnih odredaba ugovora o kreditu u CHF), to ne sprječava ugovorne strane da naknadno stvore pravnu osnovu ili dadu opravdanje takvim prethodno učinjenim plaćanjima. Tada više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva — izostanak pravne osnove. Drukčije stajalište, prema kojemu bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom, s jedne strane, omogućilo bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane, dok bi, s druge strane, banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu. Štoviše, zakonodavac navodi kako se konverzijom uspostavlja ravnopravan odnos između potrošača i banke koji sprječava smanjenje ekonomske supstancije ili njezino neravnopravno povećanje na teret druge strane (npr. kumulacijom konverzije i vraćanja prethodno plaćenog s naslova kredita u CHF) 54. Takav zaključak nije stoga moguće pravdati." „Dovoljno je zaključiti kako su strane naknadnim sporazumom o konverziji (aneksom ugovoru o kreditu), a u skladu sa strogim zakonskim pravilima ZPK-a, stvorile pravnu osnovu za korištenje prethodno učinjenih preplata s naslova kredita u CHF, bez obzira na možebitnu ništetnost prijašnje odredbe o kamatnoj stopi."

Iz svega naprijed navedenog moguće je također izvesti tumačenje prema kojem su ugovorne strane temeljem mogućnosti koja je bila dana samim zakonom (ZID ZPK) izvršile svojevrsnu novaciju obveza sui generis s učinkom prestanka prijašnjih obveza (vezanih uz valutu CI-IF) i nastanka novih obveza (vezanih z..a valutu EUR). U svakom slučaju, tužitelj koji je prihvatio konverziju već samo po toj osnovi ne može imati nikakvih tražbina prema tuženiku temeljem Osnovnog ugovora. S tim u vezi, tuženik također ukazuje i na brojnu sudsku praksu ne samo prvostupanjskih već i drugostupanjskih sudova iz kojih jasno proizlazi kako je tuženikova argumentacija o nepostojanju bilo kakovih prava tužitelja temeljem Osnovnog ugovora u cijelosti osnovana. Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-3183/15 od dana 10. listopada 2016. godine, koja je u cijelosti potvrđena drugostupanjskom presudom županijskog suda u Splitu Gž-239/17 od dana 09. listopada 2017. godine. U navedenoj odluci sud je zauzeo stajalište prema kojoj vjerovnik nije u obvezi isplatiti razliku s osnova neosnovanog povećanja kamatne stope ako se dužnik suglasio s izračunom konverzije te su stranke ugovorile da se svi iznosi (njihov zbroj), koje je vjerovnik isplatio dužniku u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem ugovoru o kreditu u CHF uračunaju u ispunjenju obveze tuženika iz Ugovora o kreditu u EUR. Presuda i rješenje županijskog suda u Varaždinu Gž-1654/17-3 od dana 21. studenog 2018. godine: „Obzirom da je između stranaka predmet ugovora o kreditu Aneksom ugovoren na drugačiji način no što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj nema pravo potraživati isplatu temeljem osnovnog ugovora, a iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje." Presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama P- 198/19-2 od dana 07. lipnja 2019. godine: „Kako je aneksom ugovoren drugačiji način otplate kredita u odnosu na onaj koji je ugovoren osnovnim ugovorom i to sa učincima od dana sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica nema pravo potraživati isplatu temeljem osnovnog ugovora, pa zbog toga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje." „Budući da je sud ocijenio da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari, nije usvojio njen prijedlog za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, jer nije bilo potrebe utvrđivati visinu potraživanja." Presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama P- 199/19-2 od dana 07. lipnja 2019. godine: „Naime, navedenim Aneksom koji je sklopljen primjenom Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) izmijenjen je Ugovor o kreditu od dana 11. travnja 2006. godine u dijelu odredaba o valutnoj klauzuli, kamatnoj stopi i visini neotplaćenog kredita na način da je provedena konverzija kredita iz CHF u EUR te je ugovorena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženica primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja u EUR od dana sklapanja Ugovora o kreditu, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom. To znači da je Aneksom ugovorni odnos između stranaka uređen na drugačiji način i ugovoreno je da nema više preplate od one koja je utvrđena Aneksom." „Po ocjeni ovog suda, tužitelj više nema pravni interes utvrđivati u ovom sudskom postupku preplatu kao niti pravo potraživati isplatu zbog promijenjene kamatne stope temeljem osnovnog Ugovora o kreditu." Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-53/19 od dana 30. svibnja 2019. godine: „sud je stava da je tužiteljici zaključivanjem tog aneksa ugovora otpao pravni interes tužiteljici za vođenjem ovog postupka." Presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-730/18 od dana 21. lipnja 2018. godine: „ono što je odlučna okolnost u ovoj pravnoj stvari je da je tužiteljica prihvatila sklapanje Aneksa Ugovora o kreditu. pa iako se radi o izvansudskim sporazumu, on je obvezujući za stranke, tako da se tužena strana osnovano poziva da je takav sporazum sklopljen." Presuda Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću Gž-477/2017 od dana 29. lipnja 2017. godine: " sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 12. siječnja 2016., tužitelj i tužena izmijenili su ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su nedefinirali i ugovorenu kamatnu stopu, te su prilikom uračunavanja izvršenih uplata prema novom otplatnom planu uzele u obzir sve izvršene uplate, pa tako i ovdje utužene uplate, zbog čega po mišljenju ovog suda tužitelj više nema pravni osnov za potraživanje." Presuda Općinskog suda u Splitu P-3112/17 od dana 22. listopada 2018. godine: „Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su stranke sklapanjem aneksa ugovoru izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su redefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna, zbog čega tužitelj nema više pravnu osnovu za utvrđenjem ništavim odredbe članka 4. stavak 2 Ugovora." Presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-46/17 od dana 28. rujna 2017. godine: „tužitelj ne može tražiti da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora koji je sporazumom stranaka prestao važiti". Presuda Županijskog suda u Bjelovaru Gž- 683/2017 od dana 14. rujna 2017. godine: „pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da odredbe Aneksa imaju retroaktivan učinak na predmetni kredit te da tužitelj, nakon što je potpisao navedeni Aneks, više ne može osnovano zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. osnovnog ugovora o kreditu i isplatu preplaćenog iznosa." Presuda Županijskog suda u Puli — Pola Gž-517/2018 od dana 03. rujna 2018. godine: „tužiteljica više nema osnovu za zahtjev da se utvrdi da ranija ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne proizvodi pravni učinak, a ni osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu na ime više plaćenih kamata u dosadašnjoj otplati kredita"; „parnične stranke su aneksom ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija riješile spor oko isplate preplaćene kamate, jer su sporazumno utvrdile iznos više plaćene kamate i način povrata tog iznosa uračunavanjem u buduće anuitete kredita, tako da je tim sklopljenim sporazumom postignuta izvansudska nagodba o iznosu preplate." Presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-1657/2016 od dana 02. veljače 2017. godine: „tužitelj ne može tražiti da se utvrdi ništetnom odredba ugovora koja je sporazumom stranaka prestala važiti, te da se isplati razlika koja bi eventualno pripadala tužitelju da je navedena ugovorna odredba ostala na snazi, odnosno da nije sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena promjena valute kredita i kamatne stope." Presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici Gž-816/2018 od dana 08. veljače 2019. godine: „pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je zaključenjem Aneksa ugovora o kreditu kojim je izmijenjena i valuta obveze, a i stopa ugovorne kamate i u kojem Aneksu je utvrđena i visina preplate od strane tužiteljice kao i način uračunavanja preplate u daljnju otplatu kredita, između stranaka zaključen je i sporazum o visini preplate. Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-7450/14 od dana 30. studenog 2018. godine: „stoga izmjena bitnih sastojaka predmetnog Ugovora o kreditu s retroaktivnim učinkom novih bitnih sastojaka tog Ugovora sadržajno predstavlja novi ugovorni odnos, a ugovorene odredbe o valutnoj obvezi u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama tuženika ne samo da su prestale postojati kao sastavni dio tog novog ugovornog odnosa, već im je oduzeti bilo kakav učinak na prava i obveze stranaka i to od samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu." Presuda Općinskog suda u Varaždinu P-809/15 od dana 04. srpnja 2016. godine: „Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su stranke sklapanjem Dodatka ugovoru izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su redefinirale i ugovorenu kamatnu stopu te su prilikom uračunavanja izvršenih uplata prema novom otplatnom planu uzele u obzir sve izvršene uplate, pa tako i ovdje utužene uplate, zbog čega po stavu ovog suda tužitelj više nema pravnu osnovu za potraživanje preplaćene kamate." Tuženik izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi. U prvom redu, tuženik naglašava kako tužitelj ničime nije dokazao da bi sporne odredbe osnovnog ugovora bile ništetne. Tužitelj smatra kako ništetnost predmetnih odredaba proizlazi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe udruge Potrošač — Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (u daljnjem tekstu: „Kolektivni spor"), i to:

Presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno: da je ništetna i nepoštena ugovorena valutna klauzula u ugovorima o potrošačkom kreditiranju uz koju je vezana glavnica CHF i da je ništetna i nepoštena ugovorena odredba o promjenjivosti kamatne stope; Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (ii) koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope; na Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (i) koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz CHF. Međutim, tužitelj nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, i to iz više razloga: nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja osnovnog 8. ugovora; temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno prejudicijelno utvrđenje suda da su sporne odredbe osnovnog ugovora ništetne, da

tužitelju

nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje; među strankama ovog spora više ne postoji pravni odnos koji bi bio obuhvaćen na presudama donesenim u okviru Kolektivnog spora; pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Osnovni ugovor. U trenutku sklapanja Osnovnog ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, u daljnjem tekstu: „ZZP'03"). Odredba članka 131. ZZP'07 koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila je na snagu tek dana 16. srpnja 2009. godine, i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene članka 131. ZZP'07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. S druge strane, članak 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek dana 01. srpnja 2013. godine. Iz navedenog je razvidno kako u trenutku sklapanja osnovnog ugovora nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Navedeno pravo omogućeno je potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja osnovnog ugovora, a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno. Iz navedenog slijedi zaključak kako utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja. Obzirom da tužitelj traži od tuženika vraćanje navodno preplaćenih iznosa polazeći od pretpostavke kako su odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati ništetne, za postizanje uspjeha tužitelja u parnici potrebno je da sud kao prejudicijelno pitanje utvrdi ništetnost predmetnih odredaba (u vidu tzv. deklaratornog preambula, tako I, 111 Dika, Građansko parnično procesno pravo, VIL izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., studeni 2004. godine, Zagreb, str. 403), Pitanje ništetnosti navedenih odredaba je, dakle, od prejudicijelne važnosti za odluku o glavnoj stvari odnosno o postavljenom tužbenom zahtjevu. Međutim, obzirom da sporne odredbe na čijoj ništetnosti tužitelj temelji svoju tužbu više ne postoje tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka. Obzirom na smisao, cilj, svrhu, narav i pravne učinke konverzije prema ZID ZPK ima se smatrati ne samo kako sporne odredbe Osnovnog ugovora više ne postoje nego i da nikada nisu postojale. Tuženik ističe kako je naprijed navedeno stajalište tuženika potvrđeno i u sudskoj praksi, pri čemu tuženik ukazuje na sljedeće presude: Presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici Gž-1057/18 od dana 06. prosinca 2018. godine: „po ocjeni ovog suda zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti članka 4. i 6. ugovora o kreditu iz 2007. godine nije osnovan iz razloga jer te odredbe ugovora više ne egzistiraju, već su dapače izmijenjene na način da te izmijene svoj učinak imaju od zaključenja njihovog ugovornog odnosa tako da odredbe čiju ništetnost traži svojim tužbenim zahtjevom više niti ne postoje u ugovoru o kreditu koji su stranke zaključile odnosno izmijenile aneksom ugovora." Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-1792/15 od dana 29. rujna 2016. godine: „Stoga se ima smatrati da je prvotno sklopljeni ugovor o kreditu zaključen pod uvjetima iz Aneksa br. 1 od 2. veljače 2016., iz kojeg razloga je otpao razlog ništavosti spornog članka 8. predmetnog ugovora o kreditu." Presuda Općinskog suda u Bjelovaru Gž 465/17-3 od dana 25. siječnja 2018. godine: „Pogrešno dakle tužitelj smatra da nakon sklapanja Aneksa Ugovoru o kreditu iz 2006. osnovano traži utvrđenje ništetnim odredbe članka 4. Ugovora o kreditu koji ugovor je prestao proizvoditi pravne učinke sklapanjem Aneksa kojim je anulirana ništetna odredba članka 4. Ugovora. Isto tako tužitelj neosnovano potražuje isplatu iznosa od 3.251,72 e sa zateznim kamatama kao u točki H izreke prvostupanjske presude jer je tuženik utvrđeni i plaćeni iznos uračunao u otplatu, sukladno zakonskoj obvezi iz ZPK-a." Kao što je naprijed već detaljno objašnjeno, temeljem izvršene konverzije prestala su postojati prava i obveze, a time i obveznopravni odnos, između stranaka temeljem spornih odredaba Osnovnog ugovora. Nakon sklapanja Aneksa obveznopravni odnos između stranaka nadalje je (do zatvaranja kredita otplatom) postojao isključivo temelj em Aneksa. S tim u vezi, tuženik ističe kako se, s jedne strane, pravomoćne presude donesene u okviru Kolektivnog spora odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. S druge strane, među strankama nije sporno kako je temeljem Aneksa ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Iz toga proizlazi jasan zaključak kako navedene presude nemaju nikakav učinak na Aneks koji predstavlja novi (konvertirani) ugovor u kojem vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR. Prema tome, ugovorne strane koje su sporazumno konvertirale svoj pravni odnos na način da je nastao novi pravni odnos, a onaj stari je prestao postojati, nemaju pravo pozivati se na utvrđenja iz presuda donesenih u Kolektivnom sporu koje se odnose isključivo na stari (sada više nepostojeći) pravni odnos niti bi mogle bilo što potraživati jedna od druge temeljem starog CHF pravnog odnosa. Ovo pravnostajalište potvrdio je i mr. sc. CĐ, dipl. iur., u članku „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu", Pravo i porezi, br. 5/19. lz sadržaja članka 502.a, 502.b i 502.e Zakona o parničnom postupku razvidno je kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni. Kolektivnom tužbom štite se interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. U tom smislu tuženik osobito upućuje na članak 502.c Zakona o parničnom postupku koji predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni. lz navedenog jasno proizlaze sljedeći zaključci: da podnositelj kolektivne tužbe ne djeluje u svojstvu zastupnika ili opunomoćenika pojedinačnih potrošača odnosno u parnici povodom kolektivne tužbe ne ostvaruje tražbinu u ime sudionika konkretnog pravnog odnosa (u ovom slučaju tužitelja kao korisnika kredita); da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takovom tužbom ne može u pravnom smislu nadomjestiti tužbu potrošača-vjerovnika iz konkretnog pravnog odnosa. Naprijed navedeno stajalište izraženo je u pravnoj teoriji, konkretno u stručnom članku mr. sc. IĐ, dipl. iur., u članku ,Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli", Pravo i porezi, br. 9/18. Obzirom da je iz naprijed navedene argumentacije sasvim jasno kako podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, ne bi trebalo biti sporno niti to da se pravna zaštita koju je na apstraktnoj razini postigla udruga Potrošač u Kolektivnom sporu ne može smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite ovdje tužitelja koja se temelji na pretpostavci ništetnosti spornih odredaba Osnovnog ugovora. Cilj kolektivne zaštite je prije svega preventivan i nije mu funkcija

ostvarivanje subjektivnih prava pojedinačnih potrošača. S tim u vezi, mr. sc. CĐ, dipl. iur. u spomenutom članku utvrđuje sljedeće: „pravomoćnost presude ne odnosi na neodređen broj fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi i prava povrijeđeni ili su mogli biti povrijeđeni. U parnici koja je pokrenuta kolektivnom tužbom može biti utvrđeno da je tuženik, primjerice, povrijedio interese ili prava potrošača općenito, ali ne i da je povrijeđeno određeno pravo ili interes OĐ, koji treba (ako hoće) pokrenuti posebnu parnicu." „Budući da se u članku 502.c govori o posebnim parnicama koje mogu pokrenuti fizičke i pravne osobe, nije moguće izvoditi zaključak da ta odredba proširuje subjektivne granice pravomoćnosti. Činjenica da se fizičke i pravne osobe u tim posebnim parnicama mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev iz kolektivne tužbe i da je sud u posebnoj parnici za to pravno utvrđenje vezan ne znači proširenje subjektivnih granica bi pravomoćnosti." U kolektivnom sporu sud presuđuje imajući u vidu imidž „prosječnog potrošača" kao apstraktne osobe koja ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke u pogledu izbora nekog proizvoda. S druge strane, u individualnom sporu pokrenutom po tužbi pojedinačnog potrošača sud presuđuje upravo u odnosu na karakteristike )om(znanja, spoznaje i druge konkretne okolnosti) tog konkretnog potrošača. Iz svega naprijed navedenog slijedi zaključak kako činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U Kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba osnovnog ugovora. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Iz toga se nameće zaključak kako su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka. Slijedom toga, prilikom ocjene ništetnosti odredaba osnovnog ugovora potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Pritom je osobito potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogao imati sam tužitelj pri sklapanju osnovnog ugovora, uključujući i okolnost jesu li njegova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i promjenu kamatne stope bili ili morali biti poznati. Na takovo postupanje, između ostalog, upućuje i članak 83. ZZP'03 koji propisuje da „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor." Navedeno stajalište potvrđeno je i u sudskoj praksi, pri čemu tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Puli Gž-311/18-2 od dana 03. rujna 2018. godine, presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, Odluku Suda Europske unije predmetu C-5 1/17 od dana 20. rujna 2018. godine te Odluku Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20. rujna 2017. godine. Presuda županijskog suda u Puli Gž-311/18-2 od dana 03. rujna 2018. godine: U navedenom sporu potrošač je u svojstvu tužitelja, između ostalog, osporavao valjanost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kod ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ističući kako je riječ o potpuno neodređenoj formulaciji koja nije mogla biti jasna tužitelju. Bez obzira što se radi o kreditu vezanom uz valutu EUR (a ne 0-111) potrošač se u parnici pozivao i na pravomoćne presude donesene u okviru Kolektivnog spora, a drugostupanjski sud je prihvatio tumačenje prema kojoj se može u smislu navedenih odluka na odgovarajući način sagledati i pravna situacija u ovoj parnici. Za odluku žalbenog suda o osnovanosti žalbe bilo je ključno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj/potrošač po struci diplomirani ekonomist i vlasnik trgovačkog društva koje pruža usluge investicijskog društva, plasmana financijskih instrumenata, posredovanja pri sklapanju financijskih poslova i dr. U takovim činjeničnim okolnostima županijski sud u Puli je utvrdio kako promjenjiva kamatna stopa nije bila ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da je tužitelj kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s time se suglasio, ali i to da odredba o kamatnoj stopi nije nepoštena u smislu Zakona o zaštiti potrošača obzirom da je ista tužitelju bila razumljiva. Ovdje se citiraju ključni dijelovi predmetne drugostupanjske presude: Po ocjeni ovog suda ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu članka 296. 200, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema članku 296. stavak 2. ZOO, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način, na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit." „Dakle, budući da ugovorna odredba o kamati tužitelju nije bila ni nejasna ni nerazumljiva, nije ju dopušteno ocjenjivati u smislu odredbe članka 99. ZZP. S obzirom na razumljivost odredbe o kamatama i s obzirom na to da je odredba o kamatama samom tužitelju bila razumljiva, te je potpisivanjem ugovora prihvatio, prema njegovim navodima u postupku o visini kamate se i pregovaralo, odredba nije nepoštena ni u smislu čl. 96. ZZP, a u postupku nije dokazano ni da je uzrokovala znatnu neravnotežu u obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da u postupku nije ni utvrđivano koliko bi kamate tužitelj platio da je ugovorio fiksnu kamatnu stopu za vrijeme cijelog trajanja kredita." Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine: U navedenoj odluci sud je utvrdio da su za pitanje meritornog odlučivanja u kolektivnom sporu pravno relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita odnosno općenita komunikacija banaka sa svim potrošačima te da su, s druge strane, informacije koje su potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora prilikom sklapanja ugovora o kreditu pravno relevantni za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Na taj način VTSRH potvrđuje kako činjenične okolnosti od kojih zavisi donošenje meritorne odluke u kolektivnom sporu i pojedinačnim sporovima nisu iste. Kolektivni spor ima u vidu apstraktnog („prosječnog") potrošača dok se u pojedinačnim sporovima odlučuje o pravima konkretnih pojedinačnih potrošača koji se međusobno razlikuju po stupnju znanja i informiranosti. Odredbe koje možda nisu razumljive prosječnom potrošaču ne moraju nužno biti nerazumljive i u odnosu na sve konkretne pojedinačne potrošače. VTSRH utvrđuje sljedeće: „Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču."

Odluka Suda Europske unije u predmetu C-51/17 od dana 20. rujna 2018. godine: U navedenoj odluci sud je utvrdio da: „Članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo." Odluka Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20. rujna 2017. godine: U navedenoj odluci sud je utvrdio da: „nacionalni sud mora provjeriti je li pružatelj usluga predmetnim potrošačima priopćio sve relevantne informacije koje im omogućuju da ocijene ekonomske posljedice ugovorne odredbe, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, po njihove financijske obveze." „članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. Na nacionalnom sudu je da izvrši potrebne provjere u tom pogledu." Iz naprijed navedene argumentacije jasno i nedvojbeno proizlazi kako bi slijepo citiranje presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora u pogledu utvrđenja pravne valjanosti valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u pojedinačnim sporovima — bez kritičkog promišljanja i stavljanja u kontekst konkretne činjenične situacije i svih okolnosti pojedinačnog slučaja — zasigurno bilo pravno pogrešno obzirom da bi se time ne samo dovelo u pitanje ustavom zajamčeno pravo na jednakost pred zakonom, već i prekršilo načeo poštenog suđenja zajamčeno u članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Iz navedenog razloga tuženik smatra kako isti ima pravo u ovom postupku dokazivati kako odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom konkretnom slučaju nisu ništetne i predlaže sudu provesti detaljan dokazni postupak po ovom pitanju odnosno usvojiti sve dokazne prijedloge tuženika. Valutna klauzula sadržana je u članku 2. i 3. osnovnog ugovora koji glase: „Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske te odluke kreditnog odbora Slavonska banka d. d. Osijek Podružnice Požega, odobrava stambeni kredit za adaptaciju stana, u iznosu od 32.000,00 CHF odnosno u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. 118. Osijek na dan korištenja kredita." „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan plaćanja. " Tuženik u ovom odgovoru na tužbu tvrdi i detaljno argumentira da valutna klauzula sadržana u Osnovnom ugovoru nije ništetna, i to iz sljedećih razloga: ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona; valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP'03; valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP' 03. Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora (Narodne novine br. 35/05, u daljnjem tekstu: „Z00") izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u članku 22. stavku 1. koji propisuje: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti." Pritom ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO te je ta sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka koje je jedno od osnovnih postulata obveznog prava. Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom. Naprijed navedeni podaci itekako potvrđuje činjenicu kako je tužitelju bila, odnosno trebala biti jasna predmetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi obzirom je isti kao sudac Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu stručna osoba za koju se ima smatrati da je svjesna onog što je ugovoreno i s tim se suglasila. U takvim činjeničnim okolnostima (tužitelj je po zanimanju Sudac trgovačkog suda u Slavonskom Brodu) životno je i logično zaključiti kako je tuženiku bila razumljiva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ukoliko tužitelj i dalje smatra kako je predmetna odredba bila nejasna pa ju zbog toga treba proglasiti ništetnom, tuženik ističe kako je uistinu teško povjerovati da tužitelj kao sudac trgovačkog suda nije razumio značenje odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i učinak iste. Da je valutna klauzula dozvoljena, argumentum a contrario da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom Rješenju br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13. prosinca 2016. godine kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske spomenutog članka 22. ZOO. Ustavni sud je prilikom donošenja svoje odluke pošao od osnovnog cilja i svrhe valutne klauzule u hrvatskom pravnom sustavu. Naime, iz obrazloženja Zakona o obveznim odnosima iz 1993. godine, kada je valutna klauzula propisana kao dozvoljena, proizlazi da je cilj valutne klauzule bio zaštita jednake vrijednosti činidaba u doba visoke inflacije. U tom smislu, poučeni povijesnim okolnostima odnosno gospodarskim i monetarnim prilikama u bivšoj državi u uvjetima visoke inflacije pravni učinci valutnih klauzula za hrvatske građane općenito predstavljaju notornu činjenicu. Upravo imajući u vidu ove nepobitne činjenice Ustavni sud je utvrdio da: „cilj članka 22. ZOO-a nije eventualnim porastom vrijednosti zlata ili ugovorene strane valute omogućiti vjerovniku da po dospijeću obveze ostvari uvećanu vrijednost u odnosu na vrijednost činidbe koju je sam ispunio dužniku. Svrha valutne klauzule je očuvati realnu vrijednost ispunjenja činidbe kako bi protučinidba o dospijeću imala istu vrijednost koju je činidba imala u vrijeme njezina ispunjenja." „Temeljna funkcija i ratio legis (članka 22. stavka 1. ZOO-a) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti vjerovnikove novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti ugovornih činidbi odnosno općenito održavanje ugovorne ravnoteže." „lako potrošač u modelu ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, neovisno o svojem znanju odnosno informiranosti o uslugama kreditnih institucija, naprosto mora biti svjestan da s time preuzima valutni rizik (koji u modelu monetarnog nominalizma leži na vjerovniku)." Isto tako, tuženik ukazuje i na činjenicu da je Vlada Republike Hrvatske svojim Mišljenjem Klasa: 330-01/12-01/13, Ur.br.: 50301-05/16-12-7 od dana 04. listopada 2012. godine odbila prijedlog Kluba zastupnika Hrvatskih laburista Stranke rada da se izmijeni ZOO na način da se briše spomenuti članak 22., pozivajući se pritom na stručne rasprave koje su dovele do zaključaka kako u Republici Hrvatskoj

— gdje je visoka razina štednje u stranoj valuti (čak 80% svih štednih i oročenih depozita u bankovnom sustavu), zaštita tražbina vjerovnika od gubitaka, stabilnost financijskog sustava zemlje te u konačnici i zaštita dužnika od mogućih neizravnih negativnih posljedica — opravdava postojanje mogućnosti ugovaranja valutne klauzule. Navedeno mišljenje također predstavlja dokaz o općoj razini informiranosti hrvatskih potrošača kada su u pitanju rizici koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule. U tom smislu, tuženik argumentira kako je i ovdje tužitelju zasigurno bilo poznato, a u najmanju ruku nije mu moglo ostati nepoznato, na koji način bi porast vrijednosti CHF mogao utjecati na njegove ugovorne obveze. Tuženik ističe kako članak 84. ZZP'03 izričito propisuje da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive" (tzv. test poštenosti). Prema tome, ukoliko su ispunjeni uvjeti iz članka 84. ZZP'03 sporne ugovorne odredbe ne mogu se utvrditi nepoštenima, a time niti ništetnima, sukladno ZZP'03. Stoga valja, prije razmatranja jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 81. ZZP'03 za proglašavanje spornih odredaba nepoštenima, u prvom redu ocijeniti može li uopće doći do primjene spomenutog članka obzirom na zakonom propisanu zabranu provođenja testa poštenosti. Iz sadržaja odredbe članka 84. ZZP'03 razvidno je kako sljedeći uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi nastupila zabrana provođenja testa poštenosti u odnosu na sporne odredbe osnovnog ugovora: mora biti riječ o odredbama o predmetu ili cijeni ugovora mora biti riječ o odredbama koje su: jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik ističe kako su u ovom konkretnom slučaju ispunjeni svi naprijed navedeni uvjeti. Među strankama ne bi trebalo biti sporno kako valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu osnovnog ugovora. Navedeno iz razloga što su valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tijekom postupka u povodu kolektivne tužbe procjenjivane upravo s aspekta predmeta i cijene ugovora. Upravo provođenje testa poštenosti od strane sudova u Kolektivnom sporu ukazuje na činjenicu da su i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa predmet i cijena ugovora o kreditu, jer da tome nije tako, sudovi koji su odlučivali u Kolektivnom sporu ne bi primjenjivali ovaj test. Valutna klauzula utvrđuje iznos novca u domaćoj valuti kojega banka stavlja na raspolaganje potrošaču, kao i iznos novca u domaćoj valuti kojeg je potrošač dužan vratiti banci, a koji se iznosi izračunavaju u domaćoj valuti na temelju tečaja strane valute prema tečaju domaće valute. Prema tome, nedvojbeno je kako je riječ o ugovornoj odredbi koja određuje sam predmet ugovora.

Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik ističe kako je naprijed navedeno stajalište (da valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu ugovora) također prihvaćeno u sudskoj praksi, kako domaćih tako i europskog suda. Tuženik ukazuje na sljedeće odluke: Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od dana 9. travnja 2015. godine. Navedeni je sud utvrdio sljedeće: „kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora." Presuda Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20. rujna 2017. godine. Navedeni je sud utvrdio sljedeće: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora" u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena." Odredbe koje sadrže valutnu klauzulu jasno su navedene u osnovnom ugovoru (članak 2. i 3.), ispisane su jednakim fontom slova kao i sve ostale odredbe ugovora slijedom čega su iste uočljive. U člancima 2. i 3. osnovnog ugovora jasno je navedeno da se tužitelju odobrava kreditu odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF. Dakle, sam tekst navedenih odredaba je jezično i gramatički sasvim jasan. Tužitelju je bio i morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u osnovnom ugovoru. Na takav zaključak upućuje nekoliko razloga koje tuženik detaljno obrazlaže u nastavku. U prvom redu, tuženik naglašava činjenicu kako je osnovni ugovor sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave. Navedeno znači kako je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Naime, sukladno članku 59. stavku 2. u vezi s člankom 57. Zakona o javnom bilježništvu, prilikom solemnizacije pravnog posla javni bilježnik mora strankama objasniti smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. U postupku solemnizacije javni bilježnik čita sam ugovor na glas u prisutnosti ugovaratelja i mora upozoriti ugovaratelja ako ugovor sadrži nejasne ili dvosmislene odredbe. Tuženik je mišljenja kako sud ne bi smio zanemariti i olako prijeći preko ovako važne odredbe. Riječ je o jednoj od krucijalnih uloga i funkcija javnih bilježnika i pravnog instituta solemnizacije. Ratio solemnizacije je da služi kao dodatni zaštitni mehanizam strankama da se uvjere žele li sklopiti neki pravni posao te snositi rizike koji iz istog proizlaze. Javni bilježnik ne bi solemnizirao osnovni ugovor da se nije prethodno uvjerio razumije li tužitelj značenje i posljedice sklapanja navedenog ugovora. Radi dokazivanja navedenih okolnosti tuženik predlaže provesti dokaz saslušanjem javnog bilježnika Ante Brekalo sa sjedištem ureda u Požegi, Dragutina Lermana 6, Požega. Nadalje, zaposlenik tuženika je prilikom sklapanja osnovnog ugovora detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CLIF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Isto tako, tuženik smatra bitnim iznova napomenuti kako je prosječnom hrvatskom potrošaču (a time zasigurno i tužitelju) vrlo teško predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule. U prvom redu, u Republici Hrvatskoj je općepoznata činjenica da je daleko pretežan udio štednje hrvatskih građana (preko 80%) u stranoj valuti ili u protuvrijednosti strane valute. Hrvatske štediše razumiju značenje štednje u stranoj valuti, poznato im je da kretanje tečaja utječe na visinu depozita odnosno na visinu obveze polaganja novca prema ugovorima o oročenim depozitima. Vrlo dobro znaju i razumiju razloge zbog kojih su se odlučili za deviznu štednju — da zaštite vrijednost svojih ulaganja od pada vrijednosti domaće valute. Sve značajnije transakcije medu građanima i trgovačkim društvima ugovaraju se u protuvrijednosti strane valute (pretežito u EUR). Općepoznato je da je Republika Hrvatska visoko eurizirana zemlja. Na strani hrvatskih građana postoji povećana svijest o izražavanju obveze u stranoj valuti. Tužitelj ima posebno iskustvo spoznaje iznimno nepovoljnih gospodarskih kretanja 1990-ih godina obilježenih općom gospodarskom nestabilnom, padom proizvodnje i hiperinflacijom uzrokovanih ratnom agresijom na Republiku Hrvatsku i tranzicijom od bivšeg socijalističkog gospodarskog ustrojstva prema modernoj tržišnoj i otvorenoj privredi. Svima je vrlo dobro poznat Stabilizacijski program iz 1993. godine i fiksiranje kretanja tečaja hrvatskog dinara prema njemačkoj marki, a kojim je u većoj mjeri obuzdana hiperintlacija. Sve su to okolnosti koje jasno upućuju na zaključak kako prosječan hrvatski potrošač zasigurno razumije relativno jednostavnu obvezu koja se sastoji u vraćanju onog kunskog iznosa koji odgovara obvezi izraženoj u švicarskom franku, obračunato po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. U takovim specifičnim činjeničnim okolnostima odnosno s takovim specifičnim povijesnim iskustvima prosječnog hrvatskog potrošača odlikuju karakteristike dobro informiranog, pažljivog i razboritog potrošača kada su u pitanju financijski pojmovi tečaja, valutne klauzule i dr. Prosječni hrvatski potrošač se svakodnevno susreće s primjenom valutne klauzule budući da je ista prisutna u svakom spektru financijskih usluga (npr. ugovori o kupoprodaji nekretnina i vozila, ugovori o leasingu, ugovori o zakupu, ugovori o osiguranju i dr.). Iz navedenog razloga, ne može se osnovano tvrditi kako prosječan hrvatski potrošač nije upoznat s rizicima ugovaranja valutne klauzule obzirom da su navedeni rizici za hrvatske potrošače opće poznati. Iako je riječ o notornim činjenicama koje stoga ne bi trebalo niti dokazivati, tuženik opreza radi u privitku ovog podneska dostavlja i odgovarajuću stručnu literaturu koja obrađuje ove teme. Ne samo da je tuženik putem svog kreditnog referenta unaprijed odnosno prije sklapanja Osnovnog ugovora detaljno upoznao tužitelja s potencijalnim rizicima promjene tečaja već je u odnosu na potencijalne korisnike kredita općenito provodio i sustavno informiranje i educiranje istih o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF. S tim u vezi, tuženik dostavlja članke objavljene u službenom glasilu „HYPO Times" u kojima su objavljene sljedeće informacije: Članak „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF?", HYPO Times br. 7, VI/05, str. 14: „Kredit odobren uz valutnu klauzulu znači da je anuitet koji korisnik kredita plaća banci kunska protuvrijednost određenog iznosa valute uz koju je vezan njegov kredit. Za korisnika kredita ovdje postoji tečajni rizik, što znači da zbog promjene visine tečaja može doći do promjene visine anuiteta koji mora platiti. Korisnik kredita mora donijeti odluku je li tijekom otplate kredita rizik rasta tečaja švicarskog franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na isti rizik koji preuzima vežući svoj kredit prema euru. „Dakle, pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit (EUR ili CHF) mora se uzeti u obzir ne samo pogodnost niže kamate, nego i mogućnost rasta tečaja. No, iako iz povijesnih podataka ne možemo predvidjeti kretanje tečaja pojedine valute u budućnosti, možemo ih, među ostalim, iskoristiti kao podlogu ta donošenje odluke uz koju valutu vezati svoj kredit, uzimajući posebno u obzir da je riječ o dugoročnom kreditu čiji rok otplate može biti i do 30 godina."; Članak „Kretanje tečaja CHF i EUR

— uz koju valutu vezati kredit?", HYPO Times br. 8, XII/05: „Od proljeća prošle godine, kada su se prvi puta u Hrvatskoj u bankarskoj ponudi našli stambeni krediti vezani uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, traje i diskusija o prednostima i nedostacima vezanja dugoročnog kredita uz tu valutu. Prošli smo put vidjeli da pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit treba razmotriti ne samo kamatnu stopu po kojoj nam se kredit nudi, nego i mogućnost promjene tečaja valute uz koju smo kredit odlučili vezati. No, što možemo očekivati? Pitanje je donekle nezahvalno, no možemo ga, pojednostavljeno, promatrati s dva aspekta. S jedne strane, zbog političkih previranja i recesije u eurozoni euru pozicija na tržištu slabi, a potražnja se seli k „starim" valutama s dugom tradicijom koje se percipiraju kao „ sigurno utočište" (safe-haven) — kao što je švicarski franak. Time švicarski franak jača prema euru, što znači da jača prema kuni. Dugoročno gledano, to znači viši iznos koji treba izdvojiti u kunama za kredite čija je rata vezana uz švicarski franak." „S druge pak strane, Hrvatska vodi pregovore o pristupanju Europskoj uniji, što će dugoročno zasigurno utjecati na povećanje našeg kreditnog rejtinga. Povećanjem kreditnog rejtinga može se ostvariti i snažniji priljev inozemnoga kapitala koji bi, među ostalim, podržao dugoročniji trend jačanja kune (put koji su prošle gotovo sve valute najnovijih članica EU iz istočne Europe). Jačanje kune znači, u konačnici, i osjetno smanjenje iznosa rate kredita s valutnom klauzulom." Pritom tuženik napominje kako su naprijed navedeni članci dostavljani izravno na adrese tuženikovih klijenata te su dijeljeni klijentima u svim poslovnicama banke. Prema tome, nesporno je kako je tuženik prije zaključivanja ugovora o kreditu provodio aktivne kampanje podizanja javne svijesti o pitanjima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF u odnosu na sve potencijalne klijente, korisnike kredita. Međutim, opća razina svijesti potrošača- potencijalnih korisnika kredita o rizicima koje nose krediti vezani uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom nije podizana samo temeljem aktivnosti tuženika već su i Hrvatska narodna banka (HNB) te guverneri HNB u pisanim materijalima i učestalim javnim istupima aktivno radili na educiranju šire javnosti o svim aspektima i u člancima sklapanja takovih kredita. S tim u vezi, tuženik ukazuje na sljedeće materijale: Bilten o bankama br. 12 HNB-a iz kolovoza 2006. koji sadrži članak pod naslovom „Analiza rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom"; članak objavljen u mediju 24sata pod naslovom „HNB: Krediti vezani uz franak su visokorizični" dana 26. kolovoza 2006. godine u kojem HNB vrlo jasno i izravno upozorava građane na izloženost mogućoj promjeni kamatne stope i deprecijaciji kune. HNB daje i svoje predviđanja kako je vjerojatno da će u narednom 6-mjesečnom razdoblju doći do povećanja anuiteta korisnika kredita i do 18%; Članak objavljen u mediju Novi List pod naslovom „Ne uzimajte kredite u švicarskim francima" objavljen dana 20. srpnja 2005. godine — u kojem HNB i ekonomski analitičari upozoravaju da bi kod dugoročnih kredita, na 15 ili više godina, očekivano jačanje CHF moglo stvoriti velike kumulativne troškove za korisnike kredita vezane uz tu valutu. Članak objavljen u mediju Slobodna Dalmacija pod naslovom „Franak može naplatiti danak" objavljen dana 18. srpnja 2005. godine — u kojem se upozorava da iako su krediti u „švicarcima" jeftiniji, oni koji se za njih vežu preuzimaju rizik da tijekom 20-godišnje otplate tečaj franka ojača 10 do 15%, a time i otplatne rate; Članak objavljen u mediju Slobodna Dalmacija pod naslovom „U godinu dana rata povećana za 541 kn" objavljen dana 25. kolovoza 2006. godine — u kojem je prezentirana simulacija HNB-a koji upozorava na veliki rizik uzimanja kredita vezanih uz „švicarce". Članak objavljen u mediju Večernji list pod naslovom „Opasni krediti u

francima" objavljen dana 09. srpnja 2005. godine u kojem sadašnji guverner HNB-a upozorava na opasnosti kod ovakvih kredita. Članak objavljen u mediju Večernji list pod naslovom „Preko noći porastao dug građana bankama: Rata od 3000 kn od sutra 3500 kn" objavljen dana 25. kolovoza 2006. godine. Članak objavljen u mediju Slobodna Dalmacija pod naslovom „Franak može naplatiti danak- objavljen dana 18. srpnja 2005. godine. Članak objavljen u mediju Slobodna Dalmacija pod naslovom „U godinu dana rata povećana za 541 kn" objavljen dana 25. kolovoza 2006. godine. Članak objavljen u mediju Večernji list pod naslovom „Opasni krediti u francima" objavljen dana 09. srpnja 2005. godine. Članak objavljen u mediju Večernji list pod naslovom „Preko noći porastao dug građana bankama:

Rata od 3000 kn od sutra 3500 kn" objavljen dana 25. kolovoza 2006. godine. Iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi kako je prosječan hrvatski potrošač itekako bio vrlo dobro upoznat s mehanizmom funkcioniranja valutne klauzule i svim prednostima i nedostacima ugovaranja iste. Navedeno znači da su odredbe osnovnog ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula uočljive, jasno i tužitelju zasigurno sasvim razumljive. Tužitelj je bio svjestan rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF te je unatoč navedenom procjenom vlastitih interesa i slobodnom voljom pristupio zaključenju Osnovnog ugovora. Iz navedenog razloga predmetna odredba nije uopće podložna testu poštenosti te se sukladno članku 84. ZZP'03 ista ne može utvrditi nepoštenom. Podredno gore navedenim argumentima, tuženik naglašava kako odredbe osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene. Pojam nepoštene ugovorne odredbe propisan je u članku 81. ZZP'03: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača." Iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi kako se moraju kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti da bi se neka ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom: mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo; mora biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe kako u ovom konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od naprijed navedenih uvjeta. Kao što je već naprijed utvrđeno, tužitelj je imao pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika. Tužitelj nije nužno morao uzeti kredit vezan uz valutu obzirom da je imao mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama (EUR, USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule. Tužitelj je pritom detaljno razmotrio sve mogućnosti i u konačnici se sam odlučio na kredit vezan uz valutu CHF. Dakle, sam tužitelj je za sebe ocijenio kako mu je prihvatljiv upravo kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF. Prema tome, prava volja i namjera tužitelja bila je sklopiti upravo osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF. Između stranaka se pregovaralo koji točno kreditni proizvod uzeti, tužitelj je sve prijedloge razmotrio, informirao se o svim aspektima kreditnog odnosa te s potpunim razumijevanjem obavio izbor između različitih kreditnih proizvoda iz asortimana ponude tuženika odlučivši se u konačnici sklopiti upravo Osnovni ugovor. Dakle, tužitelj je taj koji je sam tražio upravo takav kredit predmet kojega je obveza povrata glavnice izražena u valuti CHF. Već iz same svrhe valutne klauzule je samo po sebi razvidno kako valutna klauzula ne može uzrokovati bilo kakvu, a ponajmanje „znatnu" neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovaranje valutne klauzule ima svrhu upravo zaštititi jednakost uzajamnih činidaba (v. rješenje Ustavnog suda Republike br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13. prosinca 2016.) U ugovornom odnosu između davatelja kredita i primatelja kredita, davatelj kredita je taj koji odmah nakon sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti ispunjava glavnu činidbu isplatom kredita primatelju kredita. S druge strane, primatelj kredita sklapanjem ugovora preuzima tek obvezu izvršenja protučinidbe kroz dugo vremensko razdoblje. Prema tome, jasno je kako u ovakvom pravnom odnosu davatelj kredita preuzima sve rizike na sebe. U takvom pravnom odnosu davatelj kredita, s jedne strane, naprosto ima pravo na povrat onoga što je dao uvećano za pripadajući iznos kamata, i to upravo u ostvarenju načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. S druge strane, primatelj kredita ima pravo pri plaćanju anuiteta dati onoliko HRK koliko je u tom trenutku potrebno platiti za ugovoreni iznos CHF-a. Naime, ovisno o tečaju HRK/CHF nekad će za ispunjenje mjesečnih obveza biti potrebno platiti više, a nekada manje kuna imajući pritom u vidu činjenicu kako temeljem Osnovnog ugovora tužitelju nisu odobrene kune već kunska protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF. Tuženik je kao činidbu dao kunsku protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF-a i time na sebe preuzeo sav rizik neispunjenja tužitelja i ima pravo kao protučinidbu primiti načelno jednaku vrijednost (onaj kunski iznos koji se na dan ispunjenja protučinidbe može konvertirati u ugovorom određeni iznos anuiteta CHF-a). Jednako tako većina hrvatskih štediša (za koje smo utvrdili da pretežito štede u stranim valutama) ugovaraju devizne štednje, dakle valutne klauzule, s ciljem da se dugoročno zaštite od gubitka vrijednosti domaće valute u odnosu na izabranu stranu valutu u kojoj štede. U tom kontekstu, jednakost u pravima ugovornih strana osigurava se upravo ugovaranjem valutne klauzule kojim se osigurava održavanje vrijednosti ugovorene činidbe sve do povrata protučinidbe. S navedenim stajalištem slaže se mr. sc. CĐ, dipl. iur. koji u svom članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli", Pravo i porezi, br. 9/18 tvrdi: „Upravo je bit zaštitne valutne klauzule da se vrijednost ugovorne obveze izražene u određenoj valuti, a koja se ispunjava kroz dulje razdoblje, zaštiti od promjene vrijednosti te valute tako da se veže uz cijenu zlata ili uz tečaj prema nekoj drugoj stabilnoj valuti." S tim u vezi, nesporno je kako se tijekom trajanja kreditnog odnosa oscilacije tečaja CHF u odnosu na HRK mogu kretati u oba smjera (može deprecirati ili aprecirati) što znači da valutna klauzula sama po sebi ne može osigurati isključivo koristi za banku odnosno štetu za potrošača već je itekako moguća i obratna situacija ovisno o tome u kojem smijem bude oscilirao tečaj. Valutna klauzula osigurava da obje ugovorne strane jednako budu izložene valutnom riziku. Naglasak je na ostvarenju ,jednakosti" koje Ima dijametralno suprotno značenje pojmu „neravnoteže" u smislu članka 81. ZZP'03. Obzirom da temeljem valutne klauzule stranke podjednako preuzimaju izvjesne rizike pada ili porasta tečaja referentne valute, jasno je kako ugovorne odredbe osnovnog ugovora koje sadrže valutne klauzule (članak 2. i 3.) ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Zaključno i podredno gore navedenim argumentima, tuženik ističe kako se u ovom postupku ne može valjano utvrditi nepoštenost valutne klauzule u osnovnom ugovoru također i iz sljedećeg dodatnog razloga. Članak 83. ZZP'03 točno propisuje koje okolnosti se uzimaju u obzir prilikom ocjene nepoštenosti neke odredbe u potrošačkim ugovorima, upućujući između ostalog i na „sve okolnosti prije t prilikom sklapanja ugovora". Takvo vezivanje ocjene valjanosti klauzule ugovora za vrijeme njegovog zaključenja znači da će klauzula biti nepoštena samo ukoliko su okolnosti u vrijeme zaključenja ugovora takve da klauzula stvara očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, ukoliko su se okolnosti promijenile nakon zaključenja ugovora i tek se u takvim izmijenjenim okolnostima klauzula pokaže kao nepravedna ili nepovoljna (pa i nepoštena) za drugu stranu, zbog ovakvog izričitog zakonskog vezanja za trenutak zaključenja ugovora ne bi je bilo pravno moguće proglasiti nepoštenom. Budući da su u konkretnom slučaju okolnosti koje su uzrokovale povećane obveze tužitelja (aprecijacija tečaja CHF) nastupile nakon zaključenja osnovnog ugovora, jasno je kako ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi se odredbe osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu mogle proglasiti nepoštenima. Ugovaranjem valutne klauzule u osnovnom ugovoru tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Prema tome nije ispunjena niti ova treća pretpostavka za utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredaba. Tuženik u prvom redu ističe kako isti argumenti kojima dokazuje da je valutna klauzula kao ugovorna odredba razumljiva također dokazuju ne samo da tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja već i da je primijenio povećani stupanj pažnje dobrog stručnjaka svojim aktivnim pristupom podizanja svijesti svojih klijenata i potencijalnih novih korisnika kredita o svim relevantnim aspektima (značenju, cilju, svrsi, rizicima odnosno prednostima i nedostacima te mehanizmu funkcioniranja) primjene valutne klauzule u dugoročnim kreditnim odnosima. Čak štoviše, tuženik je informirao potrošače o svim informacijama koje je znao, pa tako i o tendencijama koje mogu utjecati na promjene tečaja CHF te upozoravao potrošače u javnim objavama općenito o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF. Naime, iz spomenutih objava u člancima HYPO Times je razvidno kako je tuženik postupao savjesno i proveo potrebne analize svih faktora koji su mogli utjecati na promjenu tečaja kroz odgovarajuće vremensko razdoblje, ali uvijek jasno i transparentno naglašavajući kako korisnik kredita mora sam donijeti odluku o tome je li mu rizik rasta tečaja franka prema kuni prihvatljiv ili ne. Svi iznosi za koje tužitelj tvrdi da su „preplaćeni" temeljem ugovornih odredaba osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nastali su kao posljedica oscilacija u kretanju tečaja HRK u odnosu na CHF odnosno kao posljedica okolnosti na koje sam tuženik nema nikakvog utjecaja i koje nije mogao nikako predvidjeti. Među strankama ne bi trebalo biti sporno da tuženik prije i u trenutku sklapanja osnovnog ugovora nije mogao predvidjeti kretanja tečaja HRK prema CHF. To naprosto nije moguće. Nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao niti može predvidjeti buduće intervalutarne promjene, neovisno o tome o kojoj je valuti riječ. Naime, da je takva kretanja moguće predvidjeti ne bi bilo potrebe za ugovaranjem valutnih klauzula, izgubile bi svaki cilj i smisao. S navedenim stajalištem slaže se mr. sc. CĐ, dipl. iur. koji u svom članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli", Pravo i porezi, br. 9/18 tvrdi: „Ako bi bilo moguće u ovom trenutku predvidjeti koliko će kuna kao protuvrijednost za 500 švicarskih franaka ili eura korisnik kredita biti dužan platiti za deset, petnaest ili dvadeset godina, onda bi ugovaranje valutne klauzule bilo bez smisla, odnosno bilo bi nepotrebna zakonska odredba o valutnoj klauzuli." „ne postoji banka koja bi mogla dati informaciju na temelju koje bi korisnik kredita mogao znati u trenutku sklapanja ugovora koliko će npr. za 10 godina biti dužan platiti u kunama za ratu od 500 švicarskih franaka (EUR, USD)." Na ovu okolnost da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja HRK/CHF - tuženik predlaže saslušanje svjedoka te dostavlja dokumentaciju s projekcijama o kretanju tečaja koja potvrđuje ove činjenice. S tim u vezi, tuženik također ukazuje na mišljenje nezavisnog odvjetnika Niels Wahl od dana 27. travnja 2017. godine danog u predmetu koji se vodio pred Sudom Europske unije pod brojem C-186/16 koji je potvrdio kako je nemoguće predvidjeti kretanje CHF za cijelo vrijeme trajanja kreditnog odnosa, navodeći sljedeće:

ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik." Prema tome, sasvim je jasno kako tuženik nije nikako mogao predvidjeti oscilacije u tečaju FRK/CHF jedinu okolnost koja je utjecala na povremeno povećanje kreditnih obveza tužitelja. Iz toga, pak, proizlazi u istoj mjeri jasan zaključak da tuženik ni u kojem trenutku (znači kako prije tako niti prilikom sklapanja osnovnog ugovora) nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe kako niti u odnosu na odredbu osnovnog ugovora o promjenjivosti kamatne stope (članak 4.) također nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz članka 84. ZZP'03 niti uvjeti iz članka 81. ZZP'03 da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom. Tuženik u prvom redu ističe kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna naprosto iz razloga što ista nije zabranjena odnosno nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu. O ništetnosti bi se moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu u članku 26. ZOO, a što ovdje nije slučaj. Prema tome, pitanje primjene promjenjivih kamatnih stopa s pravnog stajališta ne može biti dovedeno u pitanje, sve dok je visina ugovorene kamate unutar granica predviđenih zakonom. Ovo stajalište tuženika potvrđeno je i u sudskoj praksi, konkretno u presudi županijskog suda u Puli Gž-2658112 od dana 11. studenog 2013. godine kojom je utvrđeno sljedeće: „Sud prvoga stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine" 35/05 i 41/08) iz članaka 4., 6. i 7. toga Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušeno načelo jednake vrijednosti činidbi. To načelo nije povrijeđeno ni porastom tečaja valute u kojoj je ugovorena obveza, jer se radi o dopuštenoj valutnoj obvezi iz članka 22. Z00." „Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana je uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnom propisu, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godine na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva." Kao drugo, obzirom da se radi o odredbi koja je sasvim uočljiva, jasna i razumljiva ne može se uopće ocjenjivati njezina poštenost, i to sukladno članku 84. ZZP'03. Naime, odredba članka 4. osnovnog ugovora je: uočljiva — iz razloga što je jasno vidljiva odnosno istaknuta u samom osnovnom ugovoru te se po veličini fonta ni po čemu ne razlikuje od ostalih odredaba, dakle sasvim je uočljiva; iz razloga što je jezično i gramatički ispravno sastavljena, ne postoje nikakve dvojbe po pitanju sadržaja odredbe odnosno o tome što su stranke ugovorile temeljem ove odredbe; razumljiva — iz razloga što ne sadrži nikakve pojmove koje bi bile dvojbene po svom značenju. Po prirodi stvari, graničilo bi s vrijeđanjem tvrdnja da tužitelj ne razumije što znači riječ „promjenjiva" odnosno da to znači suprotno od riječi „fiksna". Dakle, jasno je kako je predmetna odredba tužitelju bila sasvim razumljiva. Podredno tome, tuženik tvrdi kako predmetna odredba osnovnog ugovora nije nepoštena obzirom da je riječ o odredbi: o kojoj se pojedinačno — tužitelj je mogao birati između više kredita s fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je razmotrio sve prednosti i nedostatke jedne i druge opcije i u konačnici odlučio sklopiti osnovni ugovor koji sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi; koja ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja — odredba sama po sebi ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravnom odnosu između stranaka i nije ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da tuženik nije samovoljno mijenjao kamatne stope jer su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope izvan sfere utjecaja tuženika. S tim u vezi, tuženik ukazuje i na relevantnu sudsku praksu koja potvrđuje naprijed navedena stajališta: Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od dana 11. studenog 2013. godine: „Sud prvoga stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „ Narodne novine" 35/05 i 41/08) iz članaka 4., 6. i 7. toga Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušeno načelo jednake vrijednosti činidbi. To načelo nije povrijeđeno ni porastom tečaja valute u kojoj je ugovorena obveza, jer se radi o dopuštenoj valutnoj obvezi iz članka 22. Z00." „Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4, 39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana je uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnom propisu, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godine na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva." Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2462/03 od dana 12. prosinca 2005. godine: „Na temelju stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da je predmet spora tražbina nastala temeljem ugovora o kreditu od 30. siječnja 1995. godine, koji je Dubrovačka banka odobrila tuženiku iznosu od 1.000.000,00 DEM na rok otplate od 5 godina, uz promjenljivu ugovorenu kamatu po stopi od 19% godišnje. Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993. godine, ugovorena je promjenljiva kamatna stopa od 15% godišnje, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Tijekom postupka nije osporen sam obračun kamata, već tuženik smatra da obračunata kamata od 4% mjesečno, odnosno 48% godišnje je zelenaška. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio na temelju uvida u odluke o kamatnim stopama banke, da je kamata obračunata od 4% mjesečno i to po toč. 3.3. pod nazivom „Aktivne kamate na devize uz valutnu klauzulu". Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 399. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora." Do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (odnosno do dana 1. siječnja 2009. godine) tuženik je mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama. Prilikom promjene kamatnih stopa tuženik se rukovodio tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovornih kamata. Naime, do promjene visine kamatnih stopa došlo je isključivo zbog promjena u faktorima koji utječu na povećanje i smanjenje kamatnih stopa. Tako jedan od faktora koji je utjecao

na povećanje kamatnih stopa predstavlja tzv. indeks troškova sredstava (TOS) koji prikazuje vagani prosjek troškova pribave sredstava za banke. TOS je zbroj umnožaka troškova (pasivnih kamatnih stopa) i udjela odgovarajućih vrsta izvora sredstava u ukupnim obvezama banaka. Budući da se banke najvećim cijelom financiranju temeljem zaduživanja iz inozemstva i domaćih depozita, TOS je u uvjetima financijske krize bio pod snažnim utjecajem promjena (rasta) domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata uz koje se domaće banke mogu financirati na inozemnom tržištu. Rast domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima se domaće banke financiraju na inozemnom tržištu uzrokovao je i rast indeksa troškova sredstava koji je izravno utjecao i na rast promjenjivih kamatnih stopa kod zaključenih ugovora o kreditu. Pored TOS-a, na porast kamata utječe i tzv. indeks troškova regulacije (IRO) koji predstavlja granični trošak monetarne regulacije koji pokazuje za koliko se postotnih bodova uvećavaju ulazni (tržišni) troškovi pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija. U uvjetima povećanja obveznih rezervi, došlo je i do rasta indeksa troškova regulacije, što se posljedično odrazilo na potrebu povećanja kamata kod sklopljenih ugovora o kreditu. Tuženik napominje kako povišenjem ugovornih kamatnih stopa uzrokovanih promjenama u faktorima koji (kao što je naprijed opisano) utječu na visinu kamatnih stopa nije došlo do promjene marže tuženika, već se iz rasta kamatnih stopa pokrivao trošak rasta domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima su se tuženici financirali na inozemnom tržištu, s jedne strane, i uvećanih troškova pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija, s druge strane. Iz naprijed navedenih obrazloženja je razvidno kako tuženik nije bez primjene adekvatnih kriterija mijenjao kamatne stope. Zbog iznimno strogog nadzora regulatornih okvira takvo postupanje banke naprosto ne bi bilo niti moguće. Do porasta kamatnih stopa moglo je doći isključivo zbog objektivnih (tržišnih) kriterija prema kojima se određuje njihova visina. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nisu bile na snazi danas važeći propisi koji propisuju obvezu banaka da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa. Navedena obveza uvedena je tek donošenjem Zakona o Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 112/12, u daljnjem tekstu: ,Z1D ZPK") dana 04. listopada 2012. godine, Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik je oduvijek svoje odluke o promjenama visine kamatne stope donosio temeljem gore spomenutih objektivnih tržišnih kriterija. Dokaz tome predstavlja činjenica da je već 01. siječnja 2011. godine tuženik utvrdio odnosno propisao Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. iako u tom trenutku nije imao zakonsku obvezu definiranja parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope. Prema tome, i prije donošenja ZID ZPK tuženik je mijenjao visinu kamate isključivo prema tržišnim parametrima, a ne arbitrarno kako to neosnovano i paušalno pokušava argumentirati tužitelj. U konačnici, nije uopće jasno što tužitelj traži odnosno koji novčani iznos. Tužitelj tvrdi da će se iznos utvrditi vještačenjem, međutim nejasan je zadatak koji daje vještaku odnosno nejasno je u odnosu na koji tečaj HRKICHF i u odnosu na koji iznos kamate tužitelj smatra da valja računati „preplatu". Temeljem ovako određenog zadatka ne može se provesti nikakvo vještačenje jer vještak naprosto ne bi znao što treba vještačiti. Ukoliko tužitelj zapravo želi reći da pod „preplatom" smatra razliku između ukupnog zbroja svih iznosa koji su plaćeni po Osnovnom ugovoru i ukupnog zbroja svih iznosa koji bi bili plaćeni prema nekom imaginarnom (nepostojećem) kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom — jer iz tužbe se ne može izvesti drugi zaključak negoli taj da tužitelj smatra kako uslijed ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kredit postaje kunski s fiksnom kamatnom stopom — tuženik smatra bitnim već u ovoj fazi postupka istaknuti kako takovo razmišljanje nije pravno održivo iz jednostavnog razloga što volja ugovornih strana kod sklapanja Osnovnog ugovora nije bila ugovaranje kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom.

Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je jasno napisano u Osnovnom ugovoru: da je odobren kredit u iznosu od 32.000,00 CHF u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti (članak 2.); kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke Osijek d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća (članak 3.); banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope (članak 4.). Pri donošenju meritome odluke u ovom sporu ne može se zanemariti nepobitna činjenica kako je tužitelj temeljem Osnovnog ugovora pristao na promjenjivu kamatnu stopu koja može biti viša ili niža od početno ugovorene. Tako su danas, na primjer, kamatne stope za istovrsne kredite daleko niže od onih ugovaranih u razdoblju od 2004. do 2008. godine pa bi sam tužitelj bio oštećen ako bi sud prihvatio njegovu tezu o fiksiranju kamatne stope. Prema tome, pogrešno je tvrditi da uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ona zapravo postaje fiksna. Bez obzira na pitanje ništetnosti kamatna stopa će uvijek biti promjenjiva obzirom da su stranke tako ugovorile i to je bila njihova volja, a sud nije ovlašten mijenjati odredbe ugovora niti mijenjati volju ugovornih strana. Navedeno je zaključio i Sud Europske unije u predmetu Banco Espatiol de Crćdito, SA protiv AĐU od dana 14. lipnja 2012. godine, broj C-618/10 gdje je utvrđeno da:

„u odnosu na pitanje izmjene ugovora odnosno pojedine njegove nepoštene odredbe, nacionalni sudovi ovlašteni su jedino isključiti iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu, a ne vršiti i izmjenu ugovora. U suprotnom bilo bi narušeno načelo djelotvornosti jer bi prodavatelji ili pružatelji usluga mogli rabiti takvu nepoštenu ugovornu klauzulu, koja bi se iznimno, tj. u najgorem slučaju mogla izmijeniti odlukom suda." Gore navedena argumentacija tuženika potvrđena je također i u domaćoj sudskoj praksi, pri čemu se ukazuje na Presudu Općinskog građanskog suda u Zagreb P¬5847/15 od dana 25. rujna 2018. godine u kojoj se tvrdi sljedeće: „Prema stavu ovog suda iako je u konkretnom slučaju odredba o mijenjanju kamatne stope sukladno odredbama banke utvrđena ništavom ne znači da je time poništen i osnovni ugovorni odnos stranaka o činidbi odnosno promjenjivosti kamatne stope. U konkretnom slučaju stranke su potpisom Ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope dok je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno Odlukama banke." „U konkretnom slučaju tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna kamatna stopa." ,;Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. " Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik se protivi prijedlogu za izvođenjem dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem. Ukoliko sud usvoji dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem knjigovodstveno-financijskog vještačenja, prilikom utvrđivanja preplate po predmetnom ugovoru, moguće je eventualno kao početnu kamatnu stopu primijeniti prosječnu kamatnu stopu banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom sukladno javno dostupnim podacima objavljenim u biltenima Hrvatske narodne banke te na taj način utvrditi da li je tužitelj uopće išta preplatio po navedenom Ugovoru, kako to isti uporno tvrdi bez dostavljanja ikakvog dokaza. Ukoliko je vještaku potrebna dodatna dokumentacija, tuženik će istu naknadno dostaviti. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, tuženik u prvom redu predlaže sudu: odbaciti tužbeni zahtjev u cijelosti obzirom da: nisu ispunjeni uvjeti za postavljanje stupnjevite tužbe prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku; tužitelju nedostaje pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe obzirom da je temeljem Aneksa tuženik već nadoknadio tužitelju sve iznose koje potražuje tužbom, ili, podredno, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovanu obzirom da: je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja; tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema osnovnom ugovoru obzirom je obveznopravni odnos prestao otplatom kredita u cijelosti te su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem osnovnog ugovora; valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene odredbe prema ZZP'03, pa stoga niti ništetne i naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

3. U podnesku koji je kod ovoga suda zaprimljen 11. ožujka 2025. tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je uredio tužbeni zahtjev i predložio da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku trgovačkom društvu Addiko Bank dioničko društvo, skraćena tvrtka Addiko Bank d.d., registrirano sjedište [adresa] ([adresa]), [adresa], upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem subjekta upisa (MBS) 080072083, OIB 14036333877 da tužitelju AĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest dana isplati iznos u visini od 1.157,90 eur kao iznos koji prelazi iznos ugovorene redovne kamatne stope a naplaćen temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope iz Ugovora o kreditu br. 5140030242 - 69700011186 / 2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 14. rujna 2005, potvrđen po javnom bilježniku Brekalo Ante iz Požege, poslovni broj potvrde OU-731/2005 od 15. rujna 2005., zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi članka 29., stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznose: 5,23 eur od 01. listopada 2007. pa do isplate, 5,22 eur od 01. studenog 2007. pa do isplate, 5,27 eur od 01. prosinca 2007. pa do isplate, 5,28 eur od 01. siječnja 2008. pa do isplate, 5,37 eur od 01. veljače 2008. pa do isplate, 5,45 eur od 01. ožujka 2008. pa do isplate, 5,52 eur od 01. travnja 2008. pa do isplate, 5,36 eur od 01. svibnja 2008. pa do isplate, 5,31 eur od 01. lipnja 2008. pa do isplate, 5,38 eur od 01. srpnja 2008. pa do isplate, 5,27 eur od 01. kolovoza 2008. pa do isplate, 5,28 eur od 01. rujna 2008. pa do isplate, 5,36 eur od 01. listopada 2008. pa do isplate, 5,82 eur od 01. studenog 2008. pa do isplate, 5,48 eur od 01. prosinca 2008. pa do isplate, 11,68 eur od 01. siječnja 2009. pa do isplate, 11,78 eur od 01. veljače 2009. pa do isplate, 11,85 eur od 01. ožujka 2009. pa do isplate, 11,74 eur od 01. travnja 2009. pa do isplate, 11,71 eur od 01. svibnja 2009. pa do isplate, 16,63 eur od 01. lipnja 2009. pa do isplate, 16,39 eur od 01. srpnja 2009. pa do isplate, 16,49 eur od 01. kolovoza 2009. pa do isplate, 16,64 eur od 01. rujna 2009. pa do isplate, 16,53 eur od 01. listopada 2009. pa do isplate, 16,45 eur od 01. studenog 2009. pa do isplate, 16,68 eur od 01. prosinca 2009. pa do isplate, 16,90 eur od 01. siječnja 2010. pa do isplate, 17,13 eur od 01. veljače 2010. pa do isplate, 17,07 eur od 01. ožujka 2010. pa do isplate, 15,25 eur od 01. travnja 2010. pa do isplate, 15,14 eur od 01. svibnja 2010. pa do isplate, 15,29 eur od 01. lipnja 2010. pa do isplate, 16,27 eur od 01. srpnja 2010. pa do isplate, 16,04 eur od 01. kolovoza 2010. pa do isplate, 16,83 eur od 01. rujna 2010. pa do isplate, 16,42 eur od 01. listopada 2010. pa do isplate, 16,10 eur od 01. studenog 2010. pa do isplate, 17,09 eur od 01. prosinca 2010. pa do isplate, 16,14 eur od 01. siječnja 2011. pa do isplate, 15,72 eur od 01. veljače 2011. pa do isplate, 15,78 eur od 01. ožujka 2011. pa do isplate, 15,56 eur od 01. travnja 2011. pa do isplate, 15,63 eur od 01. svibnja 2011. pa do isplate, 16,59 eur od 01. lipnja 2011. pa do isplate, 16,72 eur od 01. srpnja 2011. pa do isplate, 17,83 eur od 01. kolovoza 2011. pa do isplate, 17,50 eur od 01. rujna 2011. pa do isplate, 16,80 eur od 01. listopada 2011. pa do isplate, 13,97 eur od 01. studenog 2011. pa do isplate, 13,91 eur od 01. prosinca 2011. pa do isplate, 14,12 eur od 01. siječnja 2012. pa do isplate, 14,30 eur od 01. veljače 2012. pa do isplate, 14,31 eur od 01. ožujka 2012. pa do isplate, 14,20 eur od 01. travnja 2012. pa do isplate, 14,23 eur od 01. svibnja 2012. pa do isplate, 14,31 eur od 01. lipnja 2012. pa do isplate, 14,24 eur od 01. srpnja 2012. pa do isplate, 14,23 eur od 01. kolovoza 2012. pa do isplate, 14,16 eur od 01. rujna 2012. pa do isplate, 14,04 eur od 01. listopada 2012. pa do isplate, 14,18 eur od 01. studenog 2012. pa do isplate, 14,25 eur od 01. prosinca 2012. pa do isplate, 14,23 eur od 01. siječnja 2013. pa do isplate, 13,97 eur od 01. veljače 2013. pa do isplate, 14,14 eur od 01. ožujka 2013. pa do isplate, 14,21 eur od 01. travnja 2013. pa do isplate, 14,11 eur od 01. svibnja 2013. pa do isplate, 13,88 eur od 01. lipnja 2013. pa do isplate, 13,75 eur od 01. srpnja 2013. pa do isplate, 13,86 eur od 01. kolovoza 2013. pa do isplate, 13,97 eur od 01. rujna 2013. pa do isplate, 14,17 eur od 01. listopada 2013. pa do isplate, 14,05 eur od 01. studenog 2013. pa do isplate, 14,12 eur od 01. prosinca 2013. pa do isplate, 14,15 eur od 01. siječnja 2014. pa do isplate, 8,00 eur od 01. veljače 2014. pa do isplate, 8,04 eur od 01. ožujka 2014. pa do isplate, 8,01 eur od 01. travnja 2014. pa do isplate, 7,97 eur od 01. svibnja 2014. pa do isplate, 7,96 eur od 01. lipnja 2014. pa do isplate, 7,96 eur od 01. srpnja 2014. pa do isplate, 8,03 eur od 01. kolovoza 2014. pa do isplate, 8,10 eur od 01. rujna 2014. pa do isplate, 8,08 eur od 01. listopada 2014. pa do isplate, 8,12 eur od 01. studenog 2014. pa do isplate, 8,17 eur od 01. prosinca 2014. pa do isplate, 8,15 eur od 01. siječnja 2015. pa do isplate, 8,16 eur od 01. veljače 2015. pa do isplate, 8,16 eur od 01. ožujka 2015. pa do isplate, 8,16 eur od 01. travnja 2015. pa do isplate, 8,16 eur od 01. svibnja 2015. pa do isplate, 8,16 eur od 01. lipnja 2015. pa do isplate, 8,16 eur od 01. srpnja 2015. pa do isplate, 8,16 eur od 01. kolovoza 2015. pa do isplate i 8,16 eur od 01. rujna 2015. pa do isplate. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), [adresa], OIB 14036333877 da tužitelju AĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati iznos troškova parničnog postupka po odmjeri suda, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi članka 29., stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.).

4. U podnesku od 20. ožujka 2025. tuženik se očitovao na naprijed navedeni podnesak tužitelja te je naveo da je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev što predstavlja djelomično povlačenje kojemu se tuženik izričito protivi.

5. U podnesku od 16. travnja 2025. tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je naveo da prije svega tuženik opetovano ističe ono što tvrdi od početka ovog spora: da u ovom predmetu ne postoji „preplata“ i da tužitelj nema pravo na nikakvo „obeštećenje“. Kao što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, svaka kunska uplata koju je tužitelj uplatio tuženiku ima svoj pravni temelj u Aneksu, koji je sklopljen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Tim Aneksom u cijelosti su i retroaktivno izmijenjene navodno ništetne odredbe prvotno sklopljenog Ugovora o kreditu na temelju kojih tužitelj zahtijeva isplatu zbog stjecanja bez osnove. Tužitelj dakle zahtijeva „obeštećenje“ zbog navodne ništetnosti nepostojećih ugovornih odredbi. S obzirom na to da sukladno pravno obvezujućem shvaćanju Vrhovnog suda RH iz oglednog spora taj Aneks proizvodi pravne učinke neovisno o eventualnoj ništetnosti odredbi prvotno sklopljenog ugovora te predstavlja, Vrhovni sud RH to izričito navodi, novu pravnu osnovu, tužiteljev zahtjev je neosnovan jer ovdje ne može biti govora o tuženikovom stjecanju bez osnove. Stoga tuženik predlaže sudu da sukladno tome odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu parničnog troška. Opreza radi, ako sud zanemari pravno obvezujuće shvaćanje Vrhovnog suda RH i odluči postupiti sukladno dijelu nalaza i mišljenja u kojemu vještak utvrđuje „preplatu“ s obzirom na navodnu ništetnost odredbi koje ne postoje jer su retroaktivno i u cijelosti zamijenjene Aneksom, tuženik ističe sljedeće. Tuženik ističe kako je sud pogrešno odredio zadatak vještaku financijsko knjigovodstvene struke. Naime, čak i ako sud utvrdi ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tada je zapravo riječ o kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom. Sukladno tomu, dolazimo do zaključka da je eventualno moguće primijeniti kamatnu stopu koja je u tom razdoblju vrijedila upravo za kunske kredite s fiksnom kamatnom stopom. Za razliku od toga, ovako sačinjen nalaz i mišljenje polazi od nekakve hibridne konstrukcije prema kojoj se u ovom slučaju ima primijeniti kunski kredit u kojemu je kamatna stopa fiksirana na iznos početno ugovorene kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. Općepoznato je, naime, da je kamatna stopa na kunske kredite veća nego na kredite s valutnom klauzulom i da je kredit s fiksnom kamatnom stopom (u startu) skuplji bankarski proizvod od kredita s promjenjivom kamatnom stopom. Iz navedenih razloga tuženik smatra da je u ovom slučaju eventualno moguće primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila na kunske kredite s fiksnom kamatnom stopom. Tome u prilog govori i to što je prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) prilikom provođenja konverzije kredita predviđena primjena kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, pri tome uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Drugim riječima, nakon što je spomenutim Zakonom ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku pretvoren u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u euru, primijenjena je i kamatna stopa koja je vrijedila za ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u euru. Tako je i u ovom slučaju, ako je već prvotno sklopljeni ugovor pretvoren u kunski ugovor s fiksnom kamatnom stopom, jedino ispravno primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila upravo za takve kredite. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva sukladno ovako provedenom financijskom vještačenju, u neravnopravan bi položaj bili dovedeni korisnici ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u euru i korisnici kunskih ugovora o kreditu s fiksnom kamatnom stopom jer oni nisu imali priliku sklopiti ugovore o kreditu uz tako nisku kamatnu stopu, s obzirom na to da je tu visinu kamatne stope bilo moguće ostvariti isključivo sklapanjem ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli CHF. Također, takvom presudom ne bi bio uspostavljen temeljni cilj potrošačkog zakonodavstva – uspostava stvarne ravnoteže između ugovornih strana. Naime, u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ugovor o kreditu zapravo je pretvoren u kunski kredit i stoga bi se stvarna ravnoteža uspostavila jedino primjenom kamatne stope koja je vrijedila upravo za takve kredite. Slijedom navedenog, tuženik predlaže dopunu vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite koje tuženik dostavlja u privitku ovog podneska. Ako je vještaku potrebno, tuženik stoji na raspolaganju za dostavu odgovarajuće dokumentacije.

6. U podnesku od 19. svibnja 2025. tužitelj je naveo da predmetnim podneskom tužitelj smatra važnim naglasiti razloge zbog kojih prigovori tužene banke nisu utemeljeni, te zašto tužbeni zahtjev za restitucijom preplaćenih iznosa zbog jednostranih promjena kamatnih stopa treba biti u cijelosti prihvaćen. Tužitelj će se prvo osvrnuti na ništetnost odredbi o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, koja je pravomoćno utvrđena u kolektivnom sporu protiv pravnog prednika tužene banke d.d. Temeljem članka 322. Zakona o obveznim odnosima (ZOO), ništetne odredbe nemaju pravne učinke od samog početka (ex tunc), što povlači za sobom pravo na povrat svih preplaćenih iznosa. Nadalje, tužitelj naglašava da se restitucija u ovom slučaju odnosi isključivo na preplaćene kamate zbog jednostranih promjena kamatnih stopa, a ne na valutnu klauzulu. Konverzija kredita iz CHF u EUR obuhvatila je samo valutni rizik, ali nije utjecala na pravo na povrat preplaćenih kamata, što potvrđuje i praksa Suda Europske unije u predmetu C-567/20. Tužitelj će otkloniti i prigovor tuženika o navodnom dvostrukom beneficiranju, naglašavajući da se zahtjev za restitucijom temelji isključivo na ništetnosti ugovornih odredbi o kamatnim stopama, neovisno o provedenoj konverziji kredita. Pritom će se elaborirati i pravo potrošača na poštene ugovorne uvjete prema Direktivi 93/13/EEC, koje jamči pravo na povrat svih iznosa plaćenih temeljem nepoštenih ugovornih odredbi. Osporava se i prigovor zastare, budući da je tužba pravodobno podnesena, a zastarni rok nije tekao tijekom prekida postupka sukladno članku 215. Zakona o parničnom postupku (ZPP). Na kraju, bit će detaljno obrazloženo da tužitelj nije mogao valjano pristati na odricanje od svojih prava tijekom konverzije kredita, jer nije unaprijed mogao znati konačan iznos preplate. Zaključno, sud bi trebao odbiti sve prigovore tuženika i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Odredbe ugovora koje dopuštaju jednostranu promjenu kamatnih stopa od strane banke proglašene su ništetnima pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu protiv tužene banke. Ništetnost ugovorne odredbe prema članku 322. Zakona o obveznim odnosima znači da takva odredba nema pravne učinke od samog početka (ex tunc). Prema tom članku, ništetan ugovor ili pojedina ništetna odredba ugovora smatraju se pravno nepostojećima, te je potrebno uspostaviti stanje kao da predmetna odredba nikada nije niti postojala. To konkretno znači da se sve pravne posljedice koje su proizašle iz primjene ništetne odredbe moraju poništiti, a stranke vratiti u stanje prije

sklapanja ugovora, odnosno u ovom slučaju prije jednostrane izmjene kamatne stope.

Posljedica ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope jest vraćanje u prijašnje stanje, odnosno povrat preplaćenih iznosa kamate tužitelju. Kako ništetna odredba nije mogla proizvoditi pravne učinke, svi iznosi naplaćeni temeljem jednostranih promjena kamatnih stopa predstavljaju stjecanje bez osnove, a tužitelj ima pravo tražiti povrat tih iznosa sukladno članku 1111. ZOO-a koji propisuje pravo na restituciju u slučaju stjecanja bez pravne osnove. Ništetnost odredbi o jednostranoj promjeni kamatnih stopa potvrđena je pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu protiv tužene banke (Pž-7122/17). U toj presudi, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske utvrdio je da odredbe o jednostranom određivanju kamatne stope nisu dovoljno jasno i precizno određene te da su suprotne odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Direktive 93/13/EEC o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Presudom je potvrđeno da su ugovorne odredbe koje su omogućavale banci jednostranu izmjenu kamatnih stopa nepoštene, jer potrošač nije mogao predvidjeti kada i u kojem opsegu će doći do promjene kamatne stope, što je dovelo do neravnoteže prava i obveza na štetu potrošača. Takva praksa protivna je načelima savjesnosti i poštenja, kako je definirano člankom 5. Zakona o zaštiti potrošača i člankom 3. Direktive 93/13/EEC. Budući da je ništetnost odredbi o jednostranoj promjeni kamatnih stopa potvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, tužitelj ima pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa kamate. Konverzija kredita iz CHF u EUR, koja je provedena sukladno ZID ZPK/15, ne može retroaktivno legalizirati ništetne odredbe, niti umanjiti pravo tužitelja na restituciju. Samim time, banka nema pravne osnove za prigovor da je konverzijom riješeno pitanje povrata preplaćenih kamata jer se konverzija odnosila isključivo na valutnu klauzulu, a ne na jednostrane izmjene kamatnih stopa. U konkretnom slučaju, tužitelj traži isključivo restituciju zbog preplaćenih kamata koje su proizašle iz jednostranih promjena kamatnih stopa od strane tuženika. Bitno je naglasiti da ovaj zahtjev nije povezan s valutnom klauzulom, već isključivo s pravnim posljedicama ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranom određivanju kamatnih stopa. Prema članku 1111. Zakona o obveznim odnosima (ZOO), svaka osoba koja je bez pravne osnove stekla korist na štetu druge osobe, dužna je tu korist vratiti. Budući da je odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope proglašena ništetnom, sve kamate naplaćene temeljem te odredbe smatraju se stjecanjem bez osnove, te tužitelj ima pravo tražiti povrat tih iznosa putem restitucije. Konverzija kredita iz CHF u EUR provedena je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) s primarnim ciljem zaštite

potrošača od tečajnog rizika vezanog za švicarski franak. No, važno je naglasiti da se ta konverzija odnosila isključivo na valutnu klauzulu, odnosno na promjenu valutne obveze iz CHF u EUR, dok pitanje jednostranih promjena kamatnih stopa nije bilo predmet konverzije. Prema članku 19.c ZID ZPK/15, konverzija je obuhvatila:

Pretvaranje glavnice kredita iz CHF u EUR po tečaju na dan isplate kredita; Preračunavanje uplaćenih anuiteta u skladu s tečajem EUR kredita; Izračun preplate temeljem valutne razlike, ali ne i preplate temeljem ništetnih kamatnih stopa. Ovdje je ključan argument da ZID ZPK/15 ne derogira pravo potrošača na restituciju zbog preplaćenih kamata proizašlih iz ništetnih odredbi o jednostranim promjenama kamatnih stopa. Sudska praksa i sama logika zakonodavne intervencije u vidu konverzije kredita ne ukazuju na to da je konverzija imala utjecaj na pravo potrošača da traži povrat preplaćenih kamata. Konverzija kredita prema ZID ZPK/15 riješila je pitanje valutne klauzule, ali ne i pitanje kamatnih stopa. Prava tužitelja temelje se na: pravu na restituciju zbog preplaćenih kamata kao posljedice ništetne odredbe o jednostranom određivanju kamatne stope (članak 322. ZOO), pravu na zaštitu potrošača prema Direktivi 93/13/EEC o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja štiti potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, uključujući jednostrane promjene kamatnih stopa. U predmetu C-567/20, Sud Europske unije naglasio je da se odredbe ZID ZPK/15 odnose samo na konverziju valutne klauzule, dok pitanja vezana za preplaćene kamate nisu bila predmet ocjene niti su obuhvaćena konverzijom. Prema europskoj sudskoj praksi, konverzija ne može retroaktivno poništiti prava potrošača na restituciju u slučajevima gdje su ugovorne odredbe proglašene ništetnima. S obzirom na prethodno navedeno, tužitelj ima valjanu pravnu osnovu za traženje povrata preplaćenih kamata isključivo zbog jednostranih promjena kamatnih stopa. Konverzija kredita iz CHF u EUR nije obuhvatila ovo pitanje, niti može služiti kao pravna osnova za odbijanje restitucijskog zahtjeva. Prava tužitelja na restituciju ne mogu biti ograničena konverzijom kredita, budući da je predmet spora isključivo preplata kamate zbog jednostrane promjene kamatne stope, koja nije bila predmet konverzije niti je zakonodavac takvu posljedicu jasno propisao u ZID ZPK/15. Prema presudi Suda Europske unije u predmetu C- 567/20 (A. H. protiv Zagrebačke banke), Direktiva 93/13/EEC o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima primjenjuje se na dodatak ugovoru koji je sklopljen nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. To znači da ugovorne odredbe sadržane u dodatku ugovoru o konverziji kredita iz CHF u EUR podliježu ocjeni poštenja prema kriterijima iz Direktive 93/13/EEC. Direktiva 93/13/EEC ima za cilj osigurati da potrošački ugovori ne sadrže nepoštene uvjete koji uzrokuju neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača. U skladu s člankom 3. Direktive, odredba ugovora smatra se nepoštenom ako nije pojedinačno dogovorena i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

na štetu potrošača. U predmetu C-567/20, Sud EU je utvrdio da: Dodatak ugovoru o kreditu, koji je sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15), može biti predmetom ocjene poštenja ugovornih odredbi. Sama činjenica da je dodatak sklopljen temeljem zakona (prisilna konverzija) ne znači da se automatski isključuje primjena Direktive 93/13/EEC na takav

dodatak. Potrošač zadržava pravo na pravnu zaštitu od nepoštenih odredbi, čak i nakon sklapanja dodatka ugovoru. Pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu protiv tužene banke već je utvrđeno da su odredbe o jednostranoj promjeni kamatnih stopa ništetne. Prema članku 322. Zakona o obveznim odnosima (ZOO), ništetnost ugovorne odredbe znači da ona od početka nema pravne učinke (“ex tunc”), te sve posljedice koje su iz nje proizašle moraju biti poništene. Konverzija kredita iz CHF u EUR, iako propisana zakonom, ne može retroaktivno legalizirati ništetne odredbe o kamatnoj stopi. Takva pravna radnja bila bi suprotna temeljnim načelima obveznog prava i europske prakse, koja naglašava da se ništetne odredbe ne mogu učiniti valjanima naknadnim pravnim aktom. S obzirom na to da ništetne odredbe nikada nisu mogle proizvesti pravne učinke, svi iznosi naplaćeni temeljem jednostranih promjena kamatnih stopa predstavljaju stjecanje bez osnove. Tužitelj ima pravo na restituciju tih iznosa, neovisno o tome što je kasnije provedena konverzija kredita. To pravo je zaštićeno i prema članku 1111. ZOO-a, koji propisuje da se sve koristi stečene bez pravne osnove moraju vratiti. Sud EU u presudi C-567/20 jasno je istaknuo da ništetnost ugovornih odredbi ima restitucijski učinak te da potrošač ne može biti lišen prava na povrat preplaćenih iznosa čak i nakon što je sklopljen dodatak ugovoru o konverziji. Načelo pravne sigurnosti zahtijeva da se prava potrošača koja proizlaze iz ništetnih odredbi ne mogu poništiti jednostranim pravnim aktom banke ili zakonom koji nije jasno i izričito predvidio takvu mogućnost. ZID ZPK/15 nije predvidio derogaciju prava na povrat preplaćenih kamata zbog jednostranih promjena kamatnih stopa, već se isključivo odnosio na konverziju valutne klauzule. Konverzija kredita nije obuhvatila pitanje jednostranih promjena kamatnih stopa, a niti je mogla retroaktivno legalizirati ništetne odredbe. Tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa, neovisno o provedenoj konverziji, jer su ta potraživanja temeljena na ništetnosti ugovornih odredbi koja ima pravne učinke od samog početka (ex tunc). Stoga, tuženikovi prigovori da konverzija isključuje pravo na restituciju nisu utemeljeni niti u nacionalnom pravu niti u pravu Europske unije. Tužitelj ima valjanu pravnu osnovu za traženje povrata preplaćenih iznosa kamata, a sud bi trebao odbiti prigovore tuženika i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj je konverziju kredita iz CHF u EUR prihvatio u kontekstu izvanrednih okolnosti u kojima je njegova slobodna volja bila značajno ograničena. Naime, konverzija je bila ponuđena kao jedina alternativa u situaciji kada su zakonske izmjene propisane Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) nametnule bankama obvezu da provedu konverziju pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija. Prema članku 19.c ZID ZPK/15, banke su bile obvezne potrošačima ponuditi konverziju kredita iz CHF u EUR, a neprihvaćanje konverzije moglo je dovesti do nastavka primjene štetnih uvjeta izvornog ugovora, uključujući valutni rizik vezan uz švicarski franak. Potrošači, uključujući tužitelja, praktički nisu imali stvaran izbor jer bi odbijanje konverzije značilo nastavak financijskog tereta zbog visokog tečaja CHF-a i neizvjesnosti valutnih promjena. Banke su bile zakonski prisiljene provesti konverziju, a tužitelj je bio izložen pritisku da prihvati ponuđenu konverziju jer je druga opcija bila financijski nepovoljnija. Takve okolnosti stvorile su situaciju u kojoj je tužitelj nominalno imao mogućnost izbora, ali je taj izbor bio iluzoran s obzirom na realne ekonomske i pravne posljedice odbijanja konverzije. ZID ZPK/15 predviđa konverziju kao mjeru za zaštitu potrošača od valutnog rizika, no taj zakon ne derogira niti umanjuje pravo potrošača na restituciju zbog preplaćenih kamata koje su posljedica ništetnih odredbi o jednostranim promjenama kamatnih stopa. Konverzija se odnosila isključivo na valutnu klauzulu (promjenu valute kredita iz CHF u EUR), ali nije zahvatila pitanja vezana za jednostrane promjene kamatnih stopa. Potrošač je zadržao pravo potraživati povrat preplaćenih kamata, budući da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi već bile proglašene ništetnima pravomoćnom presudom. Prema praksi Suda Europske unije, posebno u presudi C-567/20, pravo potrošača na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi ne može biti ograničeno samim prihvaćanjem konverzije kredita. Naime, Direktiva 93/13/EEC predviđa da se ugovorne odredbe moraju ocjenjivati prema kriterijima poštenja i transparentnosti, a potrošač ne može biti lišen prava na pravnu zaštitu zbog okolnosti

u kojima je bio prisiljen prihvatiti zakonom nametnutu konverziju. Sud Europske unije i Europski sud za ljudska prava u više su navrata utvrdili da pristanak potrošača u situacijama asimetrične moći i prisile ne može predstavljati valjanu pravnu osnovu za gubitak prava na pravnu zaštitu. U ovom slučaju, konverzija nije rezultat stvarne slobodne volje tužitelja, već rezultat zakonske intervencije koja je bila nužna zbog zaštite ekonomskog interesa potrošača, ali koja nije imala za cilj poništiti njegova prava na restituciju. S obzirom na ograničenu slobodnu volju tužitelja pri prihvaćanju konverzije kredita, kao i na činjenicu da ZID ZPK/15 nije propisao gubitak prava na restituciju zbog preplaćenih kamata, prigovori tuženika nisu utemeljeni. Tužitelj zadržava pravo na povrat svih preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o jednostranim promjenama kamatnih stopa, a konverzija kredita ne može služiti kao pravna osnova za isključenje tog prava. Sud bi stoga trebao odbiti prigovore tuženika i u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev. Tužitelj je podnio tužbu u zakonom propisanom roku zastare, koji je prema članku 225. Zakona o obveznim odnosima pet godina za povremena potraživanja, računajući od dana kada je preplata nastala, odnosno od dana kada je tužitelj saznao za preplatu i imao mogućnost tražiti njezin povrat. Budući da su jednostrane promjene kamatnih stopa proglašene ništetnima pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, od toga trenutka tužitelj je imao osnovu za traženje povrata preplaćenih iznosa. S obzirom na to da je tužba podnesena unutar propisanog roka, prigovor zastare koji ističe tuženik je neosnovan. Činjenica da je postupak bio prekinut zbog čekanja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu br. Rev-1042/2017 ne utječe na tijek zastare. Naime, prema članku 215. Zakona o parničnom postupku, kada sud donese rješenje o prekidu postupka, zastarni rok ne teče dok traje prekid postupka. Prema članku 215. ZPP-a, tijekom prekida postupka sudske radnje se ne poduzimaju, a zastarni rok se za vrijeme trajanja prekida ne računa. U konkretnom slučaju, Općinski sud u Požegi donio je rješenje o prekidu postupka dana 2. travnja 2021. zbog čekanja odluke Vrhovnog suda u oglednom predmetu. S obzirom na to da se zastarni rok ne računa za vrijeme prekida, tijek zastare nije mogao isteći tijekom prekida postupka. Prema članku 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe ili drugom radnjom vjerovnika pred sudom s ciljem ostvarenja svog prava. Zastara koja je prekinuta podnošenjem tužbe počinje teći ispočetka od dana kada postupak završi pravomoćnom sudskom odlukom. Budući da postupak još uvijek traje, novi rok zastare nije mogao isteći. U praksi hrvatskih sudova jasno je zauzet stav da tijekom prekida postupka zastara ne teče. Primjerice, Vrhovni sud Republike Hrvatske u više je navrata potvrdio da je svrha prekida postupka očuvanje pravnih interesa stranaka i sprječavanje negativnih posljedica po njihovim pravima, uključujući zastaru. Budući da je tužitelj pravodobno podnio tužbu, a zastarni rok nije tekao tijekom prekida postupka, prigovor zastare koji ističe tuženik je neutemeljen. Sud bi trebao odbiti taj prigovor kao neosnovan, te nastaviti s odlučivanjem o meritumu spora. Tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o jednostranim promjenama kamatnih stopa, a sam postupak prekida nije ni na koji način utjecao na gubitak tog prava zbog zastare. Tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa zbog jednostranih promjena kamatnih stopa, a ne dvostruku isplatu. Prigovor tuženika o navodnom dvostrukom beneficiranju tužitelja u cijelosti je neutemeljen jer tužitelj svojim tužbenim zahtjevom ne traži dvostruku isplatu, već isključivo povrat preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o jednostranim promjenama kamatnih stopa. Preplata iz konverzije kredita iz CHF u EUR, koja je provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15), odnosi se isključivo na valutnu klauzulu i prilagodbu glavnice i uplaćenih anuiteta prema valutnom tečaju. Ta preplata nije povezana s preplaćenim kamatama zbog jednostranih promjena kamatnih stopa, koje su bile predmet kolektivnog spora i pravomoćne presude o ništetnosti takvih odredbi. Preplata iz konverzije proizašla je iz računovodstvene razlike između kredita u CHF i EUR, koja je imala za cilj zaštititi potrošača od valutnog rizika. Međutim, restitucija koju tužitelj traži u ovom postupku odnosi se na povrat iznosa koji su plaćeni zbog jednostranih promjena kamatnih stopa, a koje su pravomoćno proglašene ništetnima. Prema članku 322. Zakona o obveznim odnosima (ZOO), ništetne ugovorne odredbe smatraju se nepostojećima od samog početka (ex tunc), te je stranka koja je zbog takvih odredbi pretrpjela financijski gubitak, ovlaštena tražiti povrat preplaćenih iznosa. Konverzija kredita nije mogla i nije smjela poništiti pravo tužitelja na restituciju zbog preplaćenih kamata. Sudska praksa i odredbe ZID ZPK/15 jasno pokazuju da se konverzija odnosila samo na valutnu klauzulu, dok je pitanje jednostranih promjena kamatnih stopa ostalo pravno nepromijenjeno. U presudi Suda Europske unije u predmetu C-567/20, istaknuto je da ništetne odredbe o kamatnim stopama moraju imati restitucijski učinak, te da prihvaćanje konverzije kredita ne može značiti odricanje od prava na povrat iznosa naplaćenih temeljem takvih odredbi. Prava potrošača prema Direktivi 93/13/EEC i dalje vrijede, a restitucija preplaćenih kamata temelji se na pravu na povrat stjecanja bez osnove (članak 1111. ZOO). Tuženik svojim prigovorom pokušava zamagliti razliku između restitucije preplaćenih kamata i obračuna valutne klauzule. Takav prigovor je u suprotnosti sa sudskom praksom, prema kojoj konverzija kredita iz CHF u EUR ne pokriva pitanja vezana uz ništetne odredbe o kamatnim stopama. Ako bi se prihvatio prigovor dvostrukog beneficiranja, to bi značilo da bi tuženik zadržao nepravedno stečene iznose na temelju ništetnih odredbi o kamatnim stopama, što je protivno načelima obveznog prava i zaštite potrošača. Ujedno, to bi dovelo do situacije u kojoj bi tužitelj bio stavljen u nepovoljan položaj u odnosu na druge potrošače koji nisu proveli konverziju kredita. Prava tužitelja na restituciju zbog ništetnih odredbi o jednostranim promjenama kamatnih stopa vrijede neovisno o provedenoj konverziji kredita. Konverzija je riješila pitanje valutne klauzule, ali nije imala pravni učinak na potraživanja zbog preplaćenih kamata. Prigovor dvostrukog beneficiranja tuženika je u cijelosti neutemeljen jer se temelji na

pogrešnoj interpretaciji zakona i sudske prakse te miješa dvije odvojene pravne osnove potraživanja. Sud bi stoga trebao odbiti ovaj prigovor i prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Direktiva 93/13/EEC o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja je sastavni dio pravnog poretka Europske unije i Republike Hrvatske, propisuje da potrošač ima pravo na povrat svih iznosa plaćenih temeljem nepoštenih odredbi ugovora. To uključuje i povrat iznosa koji su naplaćeni temeljem jednostranih promjena kamatnih stopa koje su pravomoćno proglašene ništetnima. Članak 3. Direktive 93/13/EEC predviđa da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbe o jednostranoj promjeni kamatnih stopa koje nisu jasno, precizno i transparentno definirane, dovode do situacije u kojoj potrošač ne može unaprijed znati koje će obveze imati tijekom trajanja ugovora. U presudi Suda Europske unije u predmetu C-567/20, potvrđeno je da takve nepoštene odredbe moraju imati restitucijski učinak, što znači da potrošač ima pravo na povrat preplaćenih iznosa, bez obzira na kasniju konverziju kredita. Prihvaćanjem konverzije kredita iz CHF u EUR, tužitelj nije mogao valjano pristati na odricanje od svojih prava na povrat preplaćenih iznosa, jer prilikom sklapanja dodatka ugovoru o konverziji nije imao mogućnost unaprijed znati konačan iznos preplate. Prema članku 19.e Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15), banka je bila dužna potrošaču dostaviti izračun konverzije i prijedlog novog ugovora o kreditu. Međutim, izračun konverzije odnosio se isključivo na valutnu klauzulu, dok iznosi preplaćenih kamata zbog jednostranih promjena kamatnih stopa nisu bili jasno iskazani niti obračunati. S obzirom na to da tužitelj nije imao potpune i točne informacije o stvarnom iznosu preplate, njegov pristanak na konverziju ne može se smatrati informiranim i Direktiva 93/13/EEC naglašava da ugovorne odredbe moraju biti formulirane jasno i razumljivo, kako bi prosječan potrošač mogao razumjeti pravne i ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze. Budući da je izračun konverzije obuhvaćao samo valutnu klauzulu, a ne i kamatne stope, potrošač nije imao mogućnost procijeniti hoće li konverzija nadoknaditi preplaćene iznose zbog nepoštenih kamatnih stopa. Sudska praksa Suda Europske unije pokazuje da prava potrošača na restituciju zbog nepoštenih ugovornih odredbi ostaju neovisno o kasnijim izmjenama ugovora, uključujući i konverziju kredita. U presudi C-618/10 (Banco Español de Crédito SA), Sud EU je utvrdio da nacionalni sud mora ispitati poštenost ugovornih odredbi ex officio, te osigurati potrošaču puni povrat preplaćenih iznosa čak i ako je potpisan dodatak ugovoru. Tužitelj ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa zbog jednostranih promjena kamatnih stopa temeljem Direktive 93/13/EEC i relevantne sudske prakse Suda Europske unije. Njegovo pravo na restituciju nije moglo biti ukinuto niti ograničeno konverzijom kredita, budući da se konverzija odnosila isključivo na valutnu klauzulu, a ne na kamatne stope. Prigovor tuženika da je konverzijom riješeno pitanje preplate zbog kamatnih stopa nema pravnog temelja. Sud bi trebao odbiti taj prigovor i uvažiti tužbeni zahtjev, kako bi se osigurala zaštita prava potrošača na poštene uvjete ugovora i restituciju nepravedno naplaćenih iznosa.

7. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu od 14. rujna 2005., pročitan je tekst iz časopisa Pravo i porezi broj 9/18, pročitan je tekst Inflacija u Hrvatskoj, osnove obilježja ukupne ekonomske aktivnosti, pročitan je novinski natpisi (listovi 267 do 270 spisa), tekst Hypo Alpe Adria banke o stambenim kreditima i drugi tekstovi (listovi 271 do 386-1 spisa), izvršen je uvid u kamatnu stopu banke za kunske kredite, izračun konverzije kredita, obavijest o parametrima kamatne stope i o promjenama kamatne stope, obavijest o provedenoj konverziji, izvršen je uvid u podatke o izračunu kredita i tekstove u časopisima, izvršen je uvid u rješenja Trgovačkog suda u Osijeku, izvršen je uvid u specifikaciju uplata, otplatne planove, aneks uz ugovor o kreditu od 18. siječnja 2016. s pregledom uplata i otplatnim planom i nacrtom aneksa ugovora o kreditu, pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Borisa Belunjak od 21. veljače 2025. i njegova usmena dopuna, a u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj NĐ.

8. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika Slavonska banka d.d. kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 5140030242-69700011186/2005 dana 14. rujna 2005. Pravni prednik tuženika je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 32.000,00 CHF u protuvrijednosti u kn prema srednjem tečaju za devize kreditora na dan korištenja kredita. Ugovorne strane su ugovorile člankom 3. rok vraćanja od 10 godina u kunskoj protuvrijednosti u jednakim mjesečnim anuitetima na koji se zaračunavaju kamate od 4,50% godišnje, a anuiteti se podmiruju u kunama obračunanim po srednjem tečaju kreditora za devize na dan dospijeća odnosno plaćanja. Člankom 4. ugovoreno je da korisnik kredita prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope i ugovorene i zatezne sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru.

9. Nesporno je nadalje da su tužitelj i tuženik dana 18. siječnja 2016. sklopili Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5140030242-59700011186/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

10. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

11. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

11.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

11.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

12. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

13. Tužitelj ovom tužbom i tužbenim zahtjevom iz podneska koji je predan sudu 11. ožujka 2025. traži isplatu preplaćenih anuiteta zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo tražiti isplatu preplaćenih anuiteta zbog ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem aneksa osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

14.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

15. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a osnovan je i zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom preplaćenih anuiteta kredita zbog valutne klauzule i povrat plaćene naknade za obradu kredita.

16. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio ugovor o kreditu. Člankom 2. prednik tuženika je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 32.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju za devize prednika tuženika Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita, a člankom 3. točka 2. ugovorena je kamatna stopa od 4,50% godišnje dok je člankom 4. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru.

17. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije pojedinačno pregovaralo.

18. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

19. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

20. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

21. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

22. U konkretnom slučaju nesporno je, iako to nije predmetom tužbenog zahtjeva da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

23. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

24. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

25. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

26. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

27. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

28. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

29. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

30. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

31. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

32. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

33. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

34. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

34.1. Sud nalazi da se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi članka 10. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da će tužitelj kao korisnik kredita za obradu zahtjeva i za odobrenje kredita prije korištenja kredita platiti naknadu od 1,500% na iznos kredita i to s datumom sklapanja ugovora.

35. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

36. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

37. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

38. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo i sud je mišljenja da je odredba predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 14. rujna 2005. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nepoštena, posljedica je čega ništetnost takve odredbe, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

39. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba predmetnog ugovora o kreditu i to članka 4. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetna.

40. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

41. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

42. Uvidom u Aneks broj 1. Ugovora o kreditu od 18. siječnja 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i tuženika temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Člankom 2. ugovorne strane utvrdile su da je nedospjela glavnica kredita iznos od 236,47 eur i da je tužitelj preplatio kredit u iznosu od 13.913,50 kn.

43. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita po početno ugovorenim uvjetima u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i rata kredita obzirom na promjenu kamatne stope provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Borisu Belunjak.

44. Knjigovodstveni vještak Boris Belunjak u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo je da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor Slavonska banka d.d. sklopili 14. rujna 2005. ugovor o kreditu u iznosu od 32.000,00 CHF na rok otplate od 10 godina uz mjesečnu otplatu na 120 mjesečnih anuiteta i početno ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopu od 4,50%, a prema članku 2. ugovora podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja. Kredit je plasiran 16. rujna 2005. Prema mišljenju knjigovodstvenog vještaka tužitelj je zbog promjene kamatne stope platio više u iznosu od 8.724,21 kn što iznosi 1.157,90 eur. Tužitelj je preplatio kredit zbog promjene švicarskog franka u iznosu od 26.194,51 kn što iznosi 3.476,60 eur, a tužitelju je u postupku konverzije priznat iznos od 13.913,60 kn.

44.1. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

45. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

45.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

46. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i kojom su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj uplatio i manje.

47. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatio kredit zbog promjene kamatne stope u iznosu od 1.157,90 eur.

48. Tužitelj je tužbenim zahtjevom iz podneska koji je predan sudu 11. ožujka 2025. zatražio isplatu preplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope u iznosu od 1.157,90 eur te zahtjev uskladio s nalazom i mišljenje knjigovodstvenog vještaka.

49. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 1.157,90 eur stekao bez osnove, to je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja prihvatio i odlučio kao u izreci. Sud je prihvatio i zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta pa do isplate.

50. Tuženik smatra da je tužitelj podneskom koji je kod suda zaprimljen 11. ožujka 2025. smanjio tužbeni zahtjev i predložio je da sud odluči o postavljenom tužbenom zahtjevu.

50.1. Sud ne nalazi da bi tužitelj podneskom od 11. ožujka 2025. smanjio tužbeni zahtjev budući je tužitelj podnio takozvanu stupnjevitu tužbu i tužbeni zahtjev je i bez poziva suda uskladio s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka.

51. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja.

52. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

53. Tužitelj je tužbom i tužbenim zahtjevom zatražio isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a tužba je kod ovoga suda zaprimljena 10. lipnja 2019.

54. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

54.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

54.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

54.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

54.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

54.5. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

55. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

56. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

56.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

57. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

58. Zastara potraživanja tužitelja na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

59. Budući je tužitelj podnio tužbu sudu 10. lipnja 2019., a tužitelj traži isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi to sud nalazi da to potraživanje tužitelja nije zastarjelo budući da od pravomoćnosti presude u kolektivnoj tužbi udruge Potrošač protiv tuženih banaka, a koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi pa do podnošenja tužbe nije prošao rok od 5 godina.

60. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav dva obrazložena podneska za svaki iznos od 200,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 20. studenog 2023. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 30. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 eura i za pristup na glavnu raspravu održanu 26. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 1.200,00 eura i PDV na taj iznos od 300,00 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 1.500,00 eura. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužitelja na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eur koliko je tužitelj u obvezi platiti na ime sudske pristojbe na tužbu i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,78 eur pa je priznao ukupan trošak tužitelja u iznosu od 1.884,87 eur. Sud je tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka koji se odnose na trošak sudske pristojbe na presudu kao s neosnovanim odbio budući da je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe na presudu.

61. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 30. lipnja 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnik Domagoj Miličević, Požega

2. Odvjetničko društvo Knezović i partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54