Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-578/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja NM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 16. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja te punomoćnice tuženika, te objave presude 30. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 320- 50-4261590 sklopljenog 16. srpnja 2007., ovjerenog po javnom bilježniku Zvijezdani Rauš-Klier 18. srpnja 2007. pod brojem OV-10257/07, u dijelu koji glasi: „NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“

II/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju NM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos 348,56 EUR (tristo četrdeset osam eura i pedeset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi od 15% godišnje od 19. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju NM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove postupka u iznosu od 464,04 EUR (četiristo šezdeset četiri eura i četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj HM podnio je 17. prosinca 2024. tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. u kojoj navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključio dana 16. srpnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 320-50-4261590 za iznos kredita od 18.075,93 CHF u protuvrijednosti kuna, za kupnju vozila, s rokom vraćanja od 6 godina. Člankom 3. Ugovora propisano je da se 3,30% od iznosa kredita jednokratno naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj je predmetni iznos kredita u cijelosti isplatio tuženiku. Ističe kako je odredba čl. 3. Ugovora ništetna te ne proizvodi nikakve pravne učinke. Naime, člankom 3. Ugovora tužitelj se obvezao na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 3,30% bez da mu je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, a niti zašto je baš određena naknada u visini od 3,30% iznosa kredita. Takva obveza tužitelja kao potrošača u potpunosti je neodređena i neodrediva, posljedično i nepoštena i ništetna, a to sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima kao i odredbi čl. 49. st. 1. važećeg Zakona o zaštiti potrošača koja je odredba sadržana i u ranijim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a temelji se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Ističe kako je predmetni Ugovor standardni unaprijed formulirani ugovor koji tuženik sklapa s korisnicima kredita te da se o odredbi čl. 3. pojedinačno nije pregovaralo. Tuženik je svojim postupanjem nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. U ugovoru nije bilo navedeno po kojem će se tečaju obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Umjesto toga, tuženik je tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik je prouzročio neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni, te takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta - trgovca, odnosno ovdje kreditora. Tužitelj navodi da je protiv tuženika vodio postupak koji je proizašao iz predmetnog ugovora o kreditu, a u kojem je donesena pravomoćna prvostupanjska presuda kojom je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača te da se o pojedinačnim odredbama ugovora nije pregovaralo (predmet Općinskog suda u Čakovcu broj P-185/2021). Slijedom navedenog tužitelj smatra da je odredba čl. 3. Ugovora nepoštena, a time i ništetna, zbog čega tužbom postavlja zaseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti te odredbe te ujedno postavlja zahtjev radi isplate u smislu čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, budući da je citirana ugovorna odredba uzrokovala stjecanje bez osnove na strani tuženika. Naime, navedenu naknadu tužitelj je platio 18. srpnja 2007. u iznosu od 2.626,25 kn / 348,56 EUR, a što proizlazi iz potvrde tuženika od 5. prosinca 2024. pa stoga predlaže da sud obveže tuženika da mu isplati ovaj iznos sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate te da mu naknadi parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu, osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

2.2. Tuženik ne osporava sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te ističe da je on sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima koji, kao lex specialis, regulira bitne sastojke ugovora o kreditu. Protivi se navodima tužitelja o ništetnosti odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora budući da je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva te predstavlja pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade zajedno s općim aktima tuženika. Tužitelju je pojašnjena predmetna odredba, isti je razumijevanje i prihvat te odredbe potvrdio javnom bilježniku prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora tuženik je tužitelju objasnio svaku odredbu ugovora, a budući da tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom na to da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj je slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu te su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora, te se svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.

2.3. Tuženik ističe i prigovor zastare sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima imajući u vidu petogodišnji rok zastare te da je tužba podnesena 17. prosinca 2024.

2.4. Slijedom svega navedenog tuženik se protivi tužbenom zahtjevu te traži da ga sud odbije uz naknadu troškova tuženiku.

3. U podnesku od 17. travnja 2025., kojim se očitovao na odgovor na tužbu, tužitelj ponovo ukazuje da je predmetni ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, te ukazuje na čl. 295., čl. 269. i čl. 270. ZOO kao i čl. 81. st. 1. i st. 2. te čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/2003. Evidentno je kako je predmetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, a koja je ponuđena potrošaču po principu uzmi ili ostavi, i koja je uzrokovala neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača ništetna, te je i Europski sud u presudama Suda EU C-84/19 i C-224/19 utvrdio da je takva ugovorna odredba nepoštena ako nije ugovoreno za koju konkretnu svrhu je naplaćena te ako je neproporcionalna kreditu i uslugama za koje se naplaćuje. Kako nikakve posebne usluge nisu ni postojale, a to budući da tuženik općenito ima službenike za ugovaranje kredita na redovnim plaćama koji redovno rade u bankama, onda je očigledno da ne postoji nikakav posebni trošak obrade kredita. Predmetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu isključivo je vezana uz jednostranu odluku tuženika bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, što takvu odredbu čini neodređenom i neodredivom te dovodi korisnika kredita, ovdje tužitelja, u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženika, iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženik taj koji sam o navedenoj visini odlučuje, a korisnik potom nema pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku. Tužitelj se protivi istaknutom prigovoru zastare kao neosnovanom ukazujući na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela od 30. siječnja 2020.

4.1. Iako se u konkretnom slučaju radi o postupku u sporu male vrijednosti sukladno čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), za koji je odredbom članka 461.a stavak 3. ZPP propisano da je pisani postupak, sud je održao ročište smatrajući isto potrebnim radi provođenja dokaznog postupka s obzirom na to da je tužitelj u tužbi predložio izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja, a koji je dokazni prijedlog sud ocijenio potrebnim radi utvrđenja relevantnih činjenica. Stoga je u dokaznom postupku sud i proveo saslušanje tužitelja te je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu.

4.2. Na pripremnom ročištu 16. svibnja 2025. tuženik ističe da visina tužbenog zahtjeva nije sporna budući da je tužitelj dostavio potvrdu o plaćanju ulazne naknade, zbog čega je tužitelj odustao od dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja, a odustao je i od dokaznog prijedloga za priklopom spisa Općinskog suda u Čakovcu broj P-185/2021.

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojom je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom isplate kredita korisniku kao i potraživanje iznosa koji je tuženik bez osnove stekao naplaćivanjem te naknade tužitelju temeljem ništetne odredbe.

7. Između stranaka nije sporna činjenica, kako je to i utvrđeno uvidom u predmetni ugovor, da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 16. srpnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 320-50-4261590 kojim je banka tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.075,93 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), kao i da je u čl. 3. Ugovora ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

8.1. Sporno je, u bitnome, je li sporna ugovorna odredba ništetna te je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao i je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

8.2. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

9.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a prema stavku 2. ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

9.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10.1. U svom iskazu tužitelj navodi kako je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje automobila koji je koristio u osobne svrhe, a isti nije koristio radi obavljanja nekakvih poslovnih aktivnosti, nije imao obrt niti trgovačko društvo. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu o predmetnoj ugovornoj odredbi s bankom nije mogao ništa pregovarati niti je u banci bilo riječi o plaćanju te naknade, nitko o tome nije ništa govorio niti pojašnjavao te on ne zna čemu služi ta naknada. Ne sjeća se je li tada u ugovoru uopće vidio tu odredbu. Ne može se točno izjasniti o iznosu naknade koju je banka ustegnula od iznosa kredita, ali iznosila je nešto preko 3% od iznosa kredita. U to vrijeme rata kredita iznosila je oko 1.000,00 do 1.100,00 kn, a njegova plaća tada je bila oko 2.300,00 do 2.400,00 kn. U banci se, nakon što mu je ustegnut taj iznos, nije raspitivao na što se on odnosi.

10.2. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio u cijelosti vjerodostojnim jer je isti iskazivao realno i životno logično.

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi, dakle, da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita, već je ovu ugovornu odredbu mogao prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika ili ugovor uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribavio novčana sredstva potrebna za kupnju automobila. Iako se radi o ugovornoj odredbi prema kojoj se može utvrditi visina predmetne naknade, tužitelju prilikom pregovaranja prije potpisivanja ugovora nije objašnjena svrha ove naknade. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, koja je time sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 i ništetna. Napominje se da je jednako stajalište zauzela sudska praksa (npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od13. veljače 2024.).

12. Slijedom navedenog sud je temeljem čl. 323. st. 1. ZOO ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu te je odlučio kao u točki I/ izreke presude.

13. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare u pogledu dijela tužbenog zahtjeva radi isplate, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom, kao prethodno pitanje utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

14. Slijedom navedenog, a budući da tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, koju je uz to tužitelj dokazao i priloženom potvrdom samog tuženika o visini i danu naplate predmetne naknade, to je sud ocijenio u cijelosti osnovanim i tužbeni zahtjev radi isplate.

15. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, od dana naplate predmetne naknade sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.

16.1. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP pa je tako tuženik, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tužitelju naknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

16.2. Kao takve troškove sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR sukladno tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa), podneska od 17. travnja 2025. (očitovanje na odgovor na tužbu) u iznosu od 100,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife, kao i zastupanja na ročištu 16. svibnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife te na ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 3. Tarife, kao i PDV na te troškove u ukupnom iznosu od 87,50 EUR sukladno tbr. 46. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu, ali ne u zatraženom i plaćenom iznosu od 26,54 EUR, već u iznosu od 13,27 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora i tbr. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/2023, dalje: Uredba), dok nije priznat daljnji iznos od 13,27 EUR koji se odnosi na plaćanje dodatne pristojbe na rješenje broj P-578/2024-3 od 19. prosinca 2024. kojim je tužitelj pozvan na plaćanje sudske pristojbe na tužbu, a koji trošak dodatne pristojbe ne bi nastao da je tužitelj platio sudsku pristojbu već prilikom podnošenja tužbe, pa ga sud ne smatra troškom potrebnim za vođenje parnice. Priznat je i trošak sudske pristojbe na presudu, ali ne u zatraženom iznosu od 26,54 EUR, već u iznosu od 13,27 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora i tbr. 2. st. 1. Uredbe. Nije priznat trošak podneska od 14. siječnja 2025. kojim je tužitelj dostavio uplatnicu o plaćenoj sudskoj pristojbi na tužbu budući da je istu mogao dostaviti bez podneska ili već uz samu tužbu, zbog čega se ne radi o trošku potrebnom za vođenje parnice.

16.3. Na taj način tužitelju su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 464,04 EUR koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.

U Varaždinu 30. lipnja 2025.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku iz Čakovca

2. Tuženik po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui iz Zagreba