REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6403/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćniku Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 09. lipnja 2025., održane u nazočnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika Franu Bazinu, odvjetnika u Zagrebu i u nazočnosti ŽB, odvjetničke vježbenice i zz za odvjetnice iz ZOU Houška Jasminka i Grubišić Nataša u Zagrebu, kao zz za odvjetnicu Maju Čuljak iz Zagreba, dana 30. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 12.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9011110971 od 27. ožujka 2006. godine zaključenog između tužitelja IB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]

kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju IB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 115,31 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.3.2006. do isplate, po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine određena prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju IB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 276,54 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica je dana 28.10.2024. godine podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 9011110971 od 27. ožujka 2006. godine, kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 12.441,03 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseci. Člankom 12.3. ZAVRŠNE ODREDBE predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 1,50 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 115,31 EUR (1,50% od iznosa kredita).

2. Spornim člankom (točkom) 12.3. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Tužitelj ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pa iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, ništetne, a o navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo.

3. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe, pa je sve tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelju uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita, niti je tuženik tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena, pa tako odredba koja se odnosi na naplatu tzv. naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Slijedom iznesenog tužitelj smatra da je jedini interes i smisao sporne odredbe dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita.

4. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da Naslovni sud nakon provedene glavne i javne rasprave donese sljedeću presudu:

„1. Odredba članka 12.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9011110971 od 27. ožujka 2006. godine zaključenog između tužitelja IB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]

kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

2. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju IB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 115,31 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.3.2006. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju IB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

5. U daljnjem tijeku postupka, tužiteljica svojim podneskom od Podnesak tužitelja od 14.05.2025. očituje se na navode tuženika iz odgovora na tužbu, te uvodno ističe da u cijelosti ostaje kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnom spornih odredbi kojom su u predmetni ugovor, između ostalog, uglavljene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi za obradu kredita.

6. Tužitelj osporava osnovanost svih tuženikovih prigovora, počev od naznačene vrijednosti predmeta spora, pa nadalje, te sve to obrazlaže u ovom svom podnesku, te zaključno ponavlja da je neosnovano kako osporavanje tužitelju statusa potrošača, tako i isticanje ostalih tuženikovih prigovora, jer da sporna odredba u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača, kao i što je neosnovan prigovor zastare, jer se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih ništetnih odredbi Ugovora, a u kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora, a što sud odlučuje u ovoj pravnoj stvari, a radi čega zastara još nije počela niti teći, a u vezi s čl. 323.st.1. ZOO-a.

7. Slijedom svega navedenom, tužitelj u cijelosti ostaje kod svih navoda iz tužbe, kao i navoda iz ovog podneska, te predlaže da se tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti usvoje, uz obvezu tuženika na naknadu troškova parničnog postupka tužitelju počev od presuđenja pa do isplate.

8. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi u cijelosti tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženi osporava osnovanost potraživanja tužitelja te ističe prvenstveno prigovor zastare.

9. Tuženi prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer se radi o sporu za isplatu iznosa od 115,31 Eura, dok je tužitelj u tužbi naznačio Vps. od 1.442,54 Eura. Zakon o parničnom postupku (dalje ZPP) određuje da je vrijednost predmeta spora vrijednost glavnog zahtjeva, te ukoliko isti glasi na isplatu radi se o vrijednosti koja se isplatom traži, pa tuženik navodi kako u konkretnom slučaju tužitelj potražuje isplatu od 115,31 Eura te bi to sukladno zakonu trebala biti i vrijednost predmeta spora. Tužba osim na isplatu glasi i na utvrđenje ništetnosti, no kako deklaratorni zahtjev ne može biti sam sebi svrha to je jasna povezanost sa kondemnatornim zahtjevom slijedom čega nije logično niti životno da bi vrijednost deklaratornog zahtjeva / u dijelu gdje zahtjev ne glasi na isplatu, u vrijednosti predmeta spora bio označen i cijenjen u iznosu koji premašuje i višestruko iznos koji se potražuje za isplatu, pa slijedom navedenog zaključuje se da je ovaj naznačeni iznos višestruko povećano iskazan i potpuno je neodgovarajući obzirom na traženje tužitelja. Tuženik predlaže sudu označiti vrijednost predmeta spora ispravno i to u visini vrijednosti glavnog zahtjeva za isplatu, odnosno u iznosu od 115,31 Eura koliko tužitelj tužbom i potražuje.

10. Tuženi smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9011110971 koji je zaključen 27.3.2006. (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača, niti je tužitelj dokazao da bi bio potrošač, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora i to odredbe o NAKNADI ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA u visini od 1,50% od iznosa kredita…sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, dok je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element.

11. Tuženik ovime ističe prigovor zastare u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu.

12. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da se ne radi o nejasnoj i nerazumljivoj odredbi, a plaćena je prilikom obrade kredita odnosno 2006. godine te je danom pokretanja tužbe 2024 godine to potraživanje u zastari, te da do prekida zastare nije došlo, jer se nisu ispunile pretpostavke određene zakonom za prekid zastare, a kolektivna presuda „potrošač“ se ne odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, za koji dio se također ističe i prigovor pomanjkanja pasivne legitimacije te se svakako radi o zastarjelim potraživanjima.

13. Kako je kondemnatorni dio u zastari, tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti, jer deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje isplatu - tako i ZPP u čl. 187. st. 2. Kako je kondemnatorni zahtjev u zastari, to tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje, pa predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev.

14. Tuženik navodi da je tužitelju je za kupovinu automobila isplaćen iznos koji odgovara vrijednosti od 12.441,03 CHF, a naplaćena je ovdje sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 115,31 Eura, da taj iznos predstavlja 1,50% zaprimljenog iznosa od strane tužitelja, koji iznose ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj, pa se ne može govoriti da je time došlo do bilo kakove neravnoteže u pravima ugovornih strana.

15. Uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade, sasvim su jasni, nedvosmisleni i transparentni, a posebno jer se radi o točnoj i jasno određenoj naknadi sa kojom je tužitelj bio upoznat u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, koju naknadu je odmah i platio. Do dana podnošenja tužbe 2024 godine nije istu potraživao niti je smatrao da bi plaćanjem te naknade bio oštećen ili da bi imao bilo kakovu štetu, odnosno da je platio nešto bez osnova. Iz iznosa novca dobivenog temeljem ugovora o kreditu tužitelj je kupio osobno vozilo koje je za njega predstavljalo određenu vrijednost, u odnosu na koju je iznos naknade beznačajan.

16. Naknada za obradu kredita nije prekomjerna naknada niti tužitelj obrazlaže zbog čega bi se radilo o prekomjernoj naknadi, jer se u biti radi o beznačajnoj odnosno gotovo beznačajnoj naknadi, koja je bila određena, koja je jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu i koja se redovito naplaćivala.

17. Tuženik tvrdi da nakade iz ovog Ugovora zasigurno ne predstavljaju neravnotežu, te su svakako jasne, transparentne i na zakonu osnovane. Osim ovih naknada koje su regulirane Zakonom, koje su jasno određene postoji i niz drugih naknada koje su također propisane zakonima i drugom regulativom, te nije propisano da je potrebno obrazlagati strukturu troškova naknada. Dapače i HNB ove naknade prati te se o istima izvješćuje regulator. Također su predmetom porezne i druge obrade, i predmetom reguliranja Ministarstva financija, slijedom čega se radi o reguliranoj materiji, koja ne može niti je nezakonita.

18. Ugovorom o kreditu jasno je i nedvosmisleno određeno kolika je naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Ista je jasno predočena i obrazložena te točno izračunata klijentu, te se radi o transparentnoj i jasnoj odredbi slijedom čega je tužitelj jasno mogao i morao, odnosno jasno je shvatio i ocijenio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja. Radi se o jasnim odredbama, jer je u ugovoru navedeno da se prije ili istodobno sa korištenjem kredita ova naknada ima platiti banci, a radi se o lako uočljivoj odredbi, jer je navedena u Ugovoru i to istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane i ostale odredbe Ugovora o kreditu, pa je navedenim ostvaren zahtjev transparentnosti, odredba je valjana i proizvodi pravne učinke u cijelosti. Tuženik tvrdi da u predmetnom postupku treba primijeniti presudu Suda Europske unije C- 621/17 od 3.10.2019 u kojoj je jasno navedeno da Banka ne mora klijentu prikazati niti strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade.

19. Tuženik navodi da u vrijeme sklapanja predmetno Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je dapače ta naknada proizlazila iz zakona i drugih propisa, a u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o bankama (NN 84/02, 12/06) koji je predviđao i dozvoljavao ugovaranje naknada za obavljanje bankarskih poslova.

20. Tuženik tvrdi da se Ugovorom o kreditu utvrđuje iznos, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita (ZOO čl.1022 st.2), a troškovi obrade kredita su sukladno ovom zakonskom članku uvjeti davanja kredita. Tako je ova naknada za obradu kreditnog zahtjeva ugovoreni uvjet davanja kredita, pa se radi o valjanoj i zakonom određenoj pravno osnovi, a kako ZOO izričito navodi da se uvjeti ugovora utvrđuju Ugovorom o kreditu, ne može biti riječi o tome da su konkretne naknade ugovorene bez valjane pravne osnove. U vrijeme sklapanja konkretnog ugovora primjenjivao se Zakon o obveznim odnosima i Zakon o bankama, dok je Zakon o potrošačkom kreditiranju donesen tek 2009 godine i vrijedio je od 1.1.2010 godine. Naknade za obradu kreditnog zahtjeva su zakonom određene i propisane naknade te se radi o naknadama koje su utemeljene na zakonu te o naknadama koje su standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta sa razvijenim tržišnim gospodarstvom.

21. Tuženik ističe se također i prigovor zastare, navodeći kako nije određen posebni zastrani rok, to restitucijski zahtjev zastarijeva u općem zastavnom roku od 5 godina, prema čl. 215 ZOO-a zastara počinje teći protekom prvog dana nakon dana dospjelosti obveze. Obzirom na navedeno od dospijeća do dana podnošenja tužbe prošlo je više od 5 godine, odnosno više od 12 godina tako da je ovo potraživanje u zastari, a da je pravno shvaćanje vrhovnog suda RH od 30.1.2020 je neprimjenjivo u predmetnom postupku zbog opće zabrane retroaktivne primjene prava, te isti prigovor tuženik detaljno obrazlaže.

22. Tuženik osporava da bi se tužitelj mogao pozvati na kolektivni spor i utvrđenja istog samo kada bi to njemu odgovaralo, već posljedice istog vrijede za sve i za sve se jednako primjenjuju, a tako i na zastrane rokove ovdje tužitelja koji su protekli. Ovdje sporna ugovorna odredba nije ništetna prema čl. 322 ZOO-a (Zakon o obveznim odnosima – dalje ZOO), jer nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva. Radi se o slobodno uređenom obveznom odnosu u smislu čl.2 ZOO-a, odredba je jasna i transparentna, razumljiva te iz nje tužitelj može i mogao je lako razabrati ekonomske posljedice iste, pa kako nema značajne neravnoteže u odnosu na obveze ugovornih strana, a vezano uz ovu spornu odredbu i naknadu, to nema niti ništetnosti ugovorne odredbe koja je predmetom ovog spora.

23. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. (tako i Presuda VSRH , Revt-89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11). Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu.

24. Ugovor su ugovorne strane potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu klijent je dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti, pa kako javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama, to tuženik smatra da tužitelj ne može uspješno isticati prigovor ništetnosti dijela takvog akta, kao što čini u ovoj parnici pod toč. I. petita tužbenog zahtjeva.

25. Tuženik ističe da slijedom iznesenog, netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna, te da tužitelj nije bio informiran.

26. Tuženik navodi da je tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o ovom ugovornom odnosu. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara, te ovo ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora, a tužitelj je trebao kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnu drugu ugovornu stranu. Banka ne može preuzeti odgovornost za klijenta, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio.

27. Banka je u ovakvim odnosima pružatelj usluga pružila usluga, kao i drugi bankari, a tužitelj je mogao odabrati sebi najpovoljniji.

28. Tuženik tvrdi da se pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara, a prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Korisnici kredita pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama).

29. Javnobilježnički akti su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku, a javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci, te time postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno.

30. Uz to što ističe zakonitost svog postupanja, tuženik navodi da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, već je naprotiv isti u svom očitovanju na upit potrošača istakao kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjiva kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB-a. Navedene su pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

31. Svojim podneskom od 26.03.2025. godine tuženik u daljnjem tijeku postupka, dopunjuje svoje navode iz odgovora na tužbu i to o pitanjima važnim za ovu pravnu stvar, tužbu i tužbeni zahtjev predlaže odbiti uz naknadu troškova tuženoj strani. U odnosu na ranije istaknuti materijalno pravni prigovor zastare isti dodatno obrazlaže. tužbe na temelju instituta stjecanja bez osnove.

32. Tuženik posebno ističe da u odnosu na stav izražen u odluci VSRH, vezano uz prekid zastare, da su sudovi dužni suditi prema pozitivnim propisima, pa je takav stav doista pravno neutemeljen te bez obzira na mišljenje da je neodgovarajuće u navedenoj situaciji primijeniti opća zakonska rješenja, ista se moraju primijeniti jer suprotno postupanje predstavlja postupanje protivno zakonu i općim načelima. Slijedom navedenog, nisu ispunjene zakonske pretpostavke da bi mogli smatrati da je došlo do prekida zastare za podnošenje tužbe na temelju instituta stjecanja bez osnove.

33. Tuženik ističe svoju savjesnost u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, jer da je tužitelj mogao znati sve o predmetnom ugovoru koji je sklapao s tuženikom, te tuženik u tijeku postupka ustraje kod svojih navoda iz odgovora na tužbu. Tuženik potražuje troškove postupka zajedno sa zateznom kamatom na te troškove.

34. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom i čitanjem dokumentacije dostavljene po strankama u spis, te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, pa kako stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

35. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude. Treba napomenuti da je sud na prigovor tuženika utvrdio VPS ovog spora sa 115,31 EUR prema visini kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, a sve u skladu s postojećom ustaljenom sudskom praksom vezanom uz ovakvu vrstu sporova i tužbenog zahtjeva, a prema odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a, cijeneći iznos neosnovano plaćene naknade za obradu kredita kao VPS u ovoj pravnoj stvari kao visinu tužbenog zahtjeva, te je sud utvrdio da se tuženik osnovano poziva na recentne sudske odluke obrazlažući osnovanost ovog svog prigovora, jer deklaratorni dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 12.3. ZAVRŠNE ODREDBE Ugovora, služi isključivo za utvrđenje osnovanosti tužbenog zahtjeva na isplatu.

36. Među strankama nije sporno da je tužitelj sklopio s tuženikom predmetni ugovor o kreditu, da isti sadrži spornu odredbu utvrđenje ništetnosti koje traži tužitelj u ovom sporu, da je tužitelj temeljem iste ugovorne odredbe platio tuženiku utuženi iznos, da visina tako plaćenog iznosa od 115,31 EUR nije sporna s naslova tzv. ulazne naknade, odnosno, naknade za obradu kredita, ali tuženik osporava da bi tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja predmetnog iznosa koji je predmet ovog spora, te spori osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti.

37. Sporno je da li je predmetna odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu ništetna, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, da li je tuženik bio savjestan u vrijeme stjecanja utuženog iznosa prema navedenoj odredbi čl. 12.3., da li tužitelj ima status potrošača i pravni interes za podnošenje ove tužbe, obzirom da mu je prema tvrdnji tuženika zastarjelo potraživanje na isplatu, da li je predmetna odredba iz čl. 12.3. Ugovora bila jasno vidljiva i uočljiva, da li je predmetna odredba dovela do znatne neravnoteže na teret tužitelja, da li se radi o zabrani manjeg značaja i da li je tužitelj ovlašten tražiti utvrđenje ništetnosti u smislu odredbe čl. 326. ZOO-a, da li je tužitelj imao utjecaja na sadržaj i ugovorne odredbe predmetnog Ugovora, te da li je tužitelj kao prosječni potrošač mogao izračunati visinu ove naknade, obzirom na naznačeni postotak i visinu kredita, sporna je savjesnost tuženika, da li je od utjecaja na isticanje ništetnosti činjenica da je predmetni ugovor solemniziran pred javnim bilježnikom.

38. Sud je iz iskaza tužiteljice osobno kao stranke, utvrdio da je tužiteljica rođena 1954. po zanimanju umirovljeni knjigovođa, te da navodi da prije dizanja predmetnog kredita nije bila klijent banke tuženika, već je u autokući koja je poslovno surađivala s tuženikom izabrala vozilo koje je tužiteljica htjela kupiti i zaposlenik autokuće ju je vozio u banku tuženika kako bi dogovorila ugovor o kreditu i kako bi se sve riješilo.

39. Tužiteljica navodi da Ugovor vezan uz CHF je bio jedina mogućnost kojim je jedino mogla kupiti predmetni auto s time da joj je tamo odgovarao iznos mjesečne obveze po kreditu. O nekoj drugoj valuti ili drugačijem ugovoru nije bilo riječi. Tim kreditom tužiteljica je kupila vozilo. Nakon što je ugovor bio sastavljen u banci odvezli su tužiteljicu i javnom bilježniku da solemnizira ugovor, ali tužiteljici ni tamo nitko nije pojašnjavao pojedine dijelove niti joj je itko objasnio kakva je to naknada za obradu kredita. Od kredita je tužiteljica platila i ovdje utuženi iznos naknade, a sam auto joj je trebao za osobne potrebe i tužiteljica je sama otplaćivala kredit, dok je to mogla, a nakon što sam ostala bez posla ostatak je otplatila CROATIA OSIGURANJE d.d. kod koje je ovaj bio kredit osiguran i tužiteljica je CROATIA OSIGURANJE d.d. vratila novac, koji je tužiteljica dobila od prodaje vlastitog stana, a sada više nije vlasnik stana.

40. Na poseban upit punomoćnika tuženika tužiteljica odgovara da je pred kraj otplate kredita bila suosnivač jedne tvrtke s još dva vlasnika, gdje sam ja bila više zaposlenik nego suvlasnik.

41. Sud je iskaz tužiteljice saslušane osobno kao stranke prihvatio cijelosti kao istinit, jer je dan logično, uvjerljivo, životno i u skladu je sa spisom priležećom dokumentacijom. Sud je iz tog iskaza utvrdio da se radilo o potrošačkom ugovoru o kreditu, a što proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, da je sadržavao odredbu o obvezi tužitelja plaćanju ulazne naknade, da je tužiteljica istu naknadu platila, te da nije sporno da je tužiteljica izvršila tu svoju ugovornu obvezu i isplatila jednokratno tuženiku kao naknadu za obradu kredita iznos od sadašnjih 115,31 EUR, što je činilo 1,50% od iznosa kredita prema odredbi čl. 12.3. Ugovora, a kredit je iznosio kunsku protuvrijednost iznosa od 12.441,03 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita.

42. Sud je utvrdio iz iskaza tužiteljice, da je vozilo kupljeno ovim kreditom koristila u osobne svrhe, te je tako tužiteljica dokazala svoj status potrošača, kao i da niti u banci tuženika niti kod javnog bilježnika nije bila upoznata s time od čega se i kojih točno pojedinačnih usluga i iznosa tih usluga sastoji ulazna naknada od upravo 1,50% od iznosa kredita, niti zašto bi bila u obvezi istu naknadu platiti prema odredbi čl. 12.3. Ugovora, upravo u tamo propisanom postotku, a ugovor je tipski sačinio sam tuženik, a utjecaj na njegov sadržaj imala je tužiteljica navodeći koji joj novčani iznos kredita treba, te ugovaranjem roka otplate. Na sadržaj ovdje sporne odredbe tuženik nije dokazao, a teret dokaza je ove činjenice na njemu, da bi tužiteljica imala utjecaja na visinu ove naknade, da je na njezinu visinu mogla utjecati, te da bi se o njoj pojedinačno pregovaralo, kao i da bi joj tuženik ili netko treći (iako ne postoji obveza trećih za to, pa niti javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor) objasnio od kojih se točno to troškova i u kojim iznosima nominalnim sastoji sam trošak obrade kredita. Tužiteljica je dokazala, prema utvrđenju ovog suda, svoj status potrošača, aktivnu legitimaciju, pravni interes za podizanje ove tužbe.

43. Sud je utvrdio da niti iz samog teksta Ugovora kao niti iz Općih akata tuženika koji su prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio Ugovora, ne proizlazi za koje točno svrhe i radnje koje treba poduzeti tuženik za sklapanje predmetnog kredita nastaje navodni trošak za koji se naknada naplatila tužitelju za obradu kredita, od čega bi se ta naknada sastojala i u čemu su u kojim iznosima nastali ti troškovi, a tuženik ne navodi niti u odgovoru na tužbu, te nisu navedeni niti u Ugovoru niti u općim aktima tuženika koji nesporno u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a čine sastavni dio Ugovora, a niti u odgovoru na tužbu, kao niti u tijeku ovog parničnog postupka, su nominalno navedeni pojedini iznosi tih troškova. Dakle, tuženik je samoinicijativno, naplatio tužitelju koliko je sam odredio i htio za obradu kredita, a plaćanje koje je bio uvjet za dobivanje istog kredita. Prema ocjeni suda, ovdje se sigurno ne radi o načelu savjesnosti, ravnopravnosti stranaka, jednakosti davanja i sl., kao i ostalim osnovnim načelima obveznog prava iz ZOO-a, koja sva načela je, prema utvrđenju suda tuženik prekršio. Prema utvrđenju ovog suda, tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o visini ulazne naknade, niti ju odbiti platiti, ako je želio dobiti kredit, kao i što je tužitelj dokazao da ga tuženik nije upoznao od čega bi se ta naknada nominalno sastojala i to upravo od 1,50 % kredita.

44. U odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je nametnuta tužitelju tvz. jednokratni troškovi obrade kredita i njezino plaćanje tuženiku u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita, a treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

45. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl.12.3. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade za obradu kredita, koja je predmet ovog spora, sud je uočio da je bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužiteljici bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

46. Sud smatra da pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U tom smislu ovaj sud je cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te da mu ta odredba nije pojašnjenja i odgovoreno zašto ju točno mora platiti i od čega se taj trošak nametnut tužitelju u stvari sastoji, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

47. Nadalje, sud je utvrdio da je neosnovan tuženikov prigovor vezano uz nemogućnost uspješnog isticanja ništetnosti dijela ugovorne odredbe obzirom da je isti ugovor solemniziran, jer na isto ukazuje vrlo bogata sudska praksa, a niti prema jednom propisu, pa niti prema Zakonu o javnom bilježništvu, nije zadatak javnog bilježnika da prilikom solemnizacije ugovora objašnjava i rasčlanjuje korisniku kredita od čega se sastoji tvz. ulazna naknada, tj. naknada za obradu kredita jer je to bio zadatak tuženika, za koji tuženik nije dokazao da bi ga izvršio.

48. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom Ugovoru navedena naknada samo naznačena u postotku od iznosa kredita, te je utvrđeno da je tužiteljici naknada naplaćena u utuženom iznosu od sadašnjih 115,31 EUR. Sud je utvrdio da ta sporna odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita, a rad službenika i stručnih službi tuženika koji su zaposlenici tuženika na obradi kredita, sastavni je dio poslova radi obavljanja kojih su i zaposleni i plaćeni po tuženiku, pa dio obrazloženja tuženika o osnovnosti tako naplaćenih troškova za sud neprihvatljiv kao uvjerljiv i istinit. Dakle, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade, tj. postotak iznosa kredita, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio u ugovoru samo kao obvezu tužitelja u postotku od visine kredita, kako tužitelj nije mogao pregovarati o visini predmetne naknade i kako je ista bila uglavljena u tipski ugovor dan tužitelju na potpis, tako i ovaj sud zaključuje da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u ovom parničnom postupku, prema utvrđenju ovog suda, nije dokazao.

49. Navodi tuženika da ta naknada za obradu kredita nije uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s visinom naknade u utuženom iznosu, te dovodeći visinu naknade u odnos s visinom odobrenog kredita, ovaj sud je stava da ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga jer plaćanje naknade za obradu kredita je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa tako postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

50. Konačno, sud napominje da prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

51. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl.12.3. Ugovora o kreditu, te presudio o istoj odredbi kao u presudi pod toč. I. izreke usvojivši deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u cijelosti, a iz svih već ranije obrazloženih razloga. Sud je, treba opetovano navesti, utvrdio da je neosnovan prigovor tuženika kako tužitelj ne bi imao pravni interes za isticanje ništetnosti ovog dijela ugovorne odredbe, kao i da bi se radilo o manjoj zabrani u realiziranom ugovoru, pa da tima tužiteljica ne bi mogla utužiti za ništetnost.

52. Sud je utvrdio da je tuženik svojim nametanjem ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita da plati jednokratne troškove obrade, te da je na osnovi već iznesenog, utvrdio da je utuženi dio ugovorne odredbe čl. 12.3. kao pod toč. I. izreke ove presude nepošten i ništetan, a primjenom propisa čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a, te utvrdio da je ništetan tužbenim zahtjevom obuhvaćen pojedini dio konkretnog ugovora, kao i da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, te da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao u izreci ove presude. Sud je utvrdio da činjenica što je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku nije ni od kakvog utjecaja na uspješnost tužitelja vezano uz ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao što je sud presudio pod toč. I. izreke ove presude. Sud je utvrdio da je osnovan i tužbeni zahtjev kao što je postavljen pod toč. II. petita tužbenog zahtjeva za isplatu plaćenog iznosa naknade, što je potraživanje tužitelja spram tuženika s naslova stečenog bez pravne osnove, kako je sud i dosudio tužitelju kao pod toč. II. izreke ove presude, a sud je obrazložio da je utvrdio da je neosnovano tuženikovo isticanje da bi se radilo o manjoj zabrani u realiziranom kreditu, čime bi tužitelj, kako to neosnovano tvrdi tuženik, ostao bez prava da ističe ništetnost konkretnog dijela ugovorne odredbe čl. 12.3.

53. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranje sporne naknade, su argument koji ide u korist tužitelja, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužitelja kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je predmetna odredba ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115.

– sve ZOO-a.

54. Kako se prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti se ne gasi, tj. za njega nema zastare, a nema osnova za primjenu odredbi ZOO-a o zabranama manjeg značaja i ispunjenju ugovora, to je sud deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zasigurno nije u zastari, a sud je utvrdio da u odnosu na tužiteljev kondemnatorni zahtjev, nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. I. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, tj. naknadi za obradu kredita. Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao pod toč. I. izreke ove presude, sud je dosudio tužitelju pod toč. II. izreke ove presude zatraženi iznos plaćene naknade, jer je taj iznos postavljen u visini koja odgovora dokumentaciji koju je o tom plaćanju načinio sam tuženik.

55. Obzirom da visina tužbenog zahtjeva, nije sporna, sud je utvrdio da je tužitelj osnovano zatražio tijek zatezne kamate na utuženi iznos plaćene naknade primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, što proizlazi iz dokumentacije, to je sud tako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja usvojio u cijelosti. Sud je na osnovi provedenog postupka utvrdio da tuženik, suprotno svojim tvrdnjama, nije bio savjestan u vrijeme stjecanje utuženog iznosa bez pravnog osnova od strane tužitelja, zbog čega je tuženik dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od stjecanja (utuženi tijek od dana nakon stjecanja po tuženiku), pa do isplate, a kako je sud presudio pod toč. II. izreke ove presude i dosudio tužitelju zatraženi iznos od 115,31 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom na isti počev od 30.03.2006. tj. od kada je tuženik tužitelju neosnovano naplatio ovu naknadu, pa do isplate.

56. Sud je utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja, a cijeneći isto pitanje u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

57. Sud je utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, jer se prema utvrđenju ovog suda tuženik prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem, te je tuženik bio nesavjestan i u vrijeme primanja uplate tog iznosa od tužitelja, pa je sud slijedom iznesenog, prigovor zastare, kao i prigovor tijeka zatezne kamate utvrdio neosnovanim u cijelosti, a kao i sve ostale prigovore osim prigovora vezano uz po tužitelju naznačeni VPS u tužbi, a kako je to sud već sve obrazložio u ovoj presudi.

58. Obzirom da je utuženi dio ugovorne odredbe iz čl. 12.3. Ugovora ništetan (toč. I. izreke), to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate tužitelja utuženog iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. II. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatraženi iznos od 115,31 EUR počev od stjecanja istog od strane tuženika, tj. kako su zatražene u petitu tužbenog zahtjeva, a obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove neupitna, a kamate su postavljene od prvog dana nakon što je tužitelj izvršio predmetno plaćanje tuženiku.

59. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je neosnovan u odgovoru na tužbu istaknut prigovor vezano uz savjesnost tuženika. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status potrošača, osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, a zbog čega je sud isti tužbeni zahtjev tužitelja i usvojio u cijelosti u izreci ove presude. Tuženik, osim vezano uz naznačeni VPS po tužitelju u tužbi, nije dokazao osnovanost niti jednog drugog svog prigovora isticanog u tijeku ovog postupka.

60. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. prosinca 2007. godine donesena je primjenom odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. II. i III. izreke ove presude.

61. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, te troška sudske pristojbe na tužbu i na presudu. Ova parnica nije pokrenuta na osnovi pravomoćne presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te tužitelj nije oslobođen plaćanja sudske pristojbe u ovoj pravnoj stvari, a visinu iste je sud cijenio prema VPS-u koji je odredio po na prigovor tuženika, po službenoj dužnosti.

62. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 14.05.2025., podnesak 02.06.2025., ročište 09.06.2025. – svaka od ovih parničnih radnji po 25 bodova, što čini ukupno 100 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 200,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 50,00 EUR, te čini zbir od 250,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR, što čini ukupan trošak tužitelja u ovoj parnici u iznosu od 276,54 EUR i dosuđen je tužiteljici kao pod toč. III. izreke ove presude.

63. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 30. lipnja 2025. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

64. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 30. lipnja 2025. godine

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz rješenje o naplati sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR

2. tuženiku po pun.