REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-202/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužiteljice SM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Novak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 13. lipnja 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika stranaka, 30. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Odluke o Tarifi naknada za usluge u po kojoj Tuženik ima pravo naplatiti naknadu za obradu kredita od korisnika kredita.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici SM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 291,99 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. siječnja 2014. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, naknaditi tužiteljici SM, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 227,32 eura sa zateznim kamatama koje teku od 30. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom 24. prosinca 2013. zaključila Ugovor o kreditu broj 7106338647. Dalje navodi da ju je tuženik obvezao na plaćanje troškova obrade kredita, bez da joj je jasno predočio i pojasnio strukturu navedenih troškova, zbog čega je navedena odredba nepoštena. Stoga tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnom odredbu Odluke o Tarifi naknada za usluge po kojoj tuženik ima pravo naplatiti naknadu za obradu kredita od korisnika kredita (točka I) te kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti joj iznos 292,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 1. siječnja 2014. do isplate, kao i naložiti tuženiku naknaditi joj troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost zahtjeva tužiteljice u cijelosti, dok je učinio nespornom visinu potraživanja. Naveo je da je tužiteljica u ovom postupku dužna dokazati svoj status potrošača. Istaknuo je da je sporna odredba jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu nepoštenost. Naveo je i da je tužiteljica bila informirana o postojanju obveze plaćanja naknade za odobrenje kredita u slučaju odobrenja kredita, kao i da je bilo jasno određeno u kojoj će se visini ona naplatiti. Tvrdio je da su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova. Smatra da predmetna ugovorna odredba nije mogla uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se imala smatrati nepoštenom. Istaknuo je prigovor zastare te osporio tijek zakonskih zateznih kamata. Zaključno je predložio odbiti tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane, uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Na ročištu održanom 13. lipnja 2025. tužiteljica je ispravila svoj zahtjev na način da traži isplatu iznosa 291,99 eura sa zateznim kamatama koje teku od 1. siječnja 2014. do isplate, kao i naložiti tuženiku naknaditi joj troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama (list 158 spisa).

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu, a prije upuštanja u raspravljanje prigovorio da je tužiteljica vrijednost predmeta spora očito suviše visoko označila. Tužiteljica je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačila iznos 1.500,00 eura, a tužbom traži utvrđenje ništetnosti te isplatu iznosa 291,99 eura.

4.1. Prema shvaćanju ovoga suda, zahtjev za utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu te se taj nenovčani zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 291,99 eura (tako VSRH u Rev-349/20 od 7. prosinca 2021., Rev 374/13 od 6. prosinca 2017. i dr., Županijski sud u Zagrebu u Gž 4623/23 i dr.)

5. Tijekom postupka izvršen je uvid u potvrdu (list 5 spisa), Odluku o Tarifi naknada (listovi 6-11 spisa), Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu 24. prosinca 2013. (listovi 12-18 spisa) te je saslušana tužiteljica (listovi 159 spisa).

5.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

6.1. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 7106338647 od 24. prosinca 2013. na iznos 110.000,00 kuna (dalje Ugovor o kreditu).

6.2. Također nije sporno da je predmetna jednokratna naknada naplaćena u iznosu 291,99 eura dana 31. prosinca 2013. (list 158 spisa).

6.3. Sporno je da li je odredba Odluke o Tarifi naknada za usluge po kojoj tuženik ima pravo naplatiti naknadu za obradu kredita od korisnika kredita ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužiteljici iznos koji je temeljem te odredbe isplatila tuženiku.

7. Prema odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu korisnik se, između ostalog, obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, dok se prema Odluci o Tarifi visina obrada zahtjeva građanima naplaćuje u visini 2% od iznosa kredita, a najmanje 150,00 kuna.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužiteljicu.

8.1. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila nakon što se razvela i ostala sa troje djece. Novac od kredita koristila je za osobne potrebe. Prilikom sklapanja Ugovora bilo joj je poznato da treba platiti naknadu. Pitala je može li biti manja, ali rečeno je da je ona propisana i da se ne može smanjivati. Nije bilo moguće pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Sporna naknada naplaćena je na način da je umanjen iznos koji joj je trebao biti isplaćen, odnosno naplaćena je iz kredita. U vrijeme sklapanja kredita bila je zaposlena kod GRAM-MOL d.o.o.

9. Prvenstveno u odnosu na svojstvo potrošača treba reći da iz Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da se radilo o nenamjenskom kreditu, jer je tužiteljici bio potreban novac nakon što se razvela. Iz iskaza tužiteljice dalje proizlazi da je dobiveni novac koristila za osobne potrebe. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, dalje ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9.1. Stoga sud utvrđuje da je tužiteljica potrošač sukladno odredbama ZZP, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

10. Nadalje, sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je ona iskazivala uvjerljivo i iskreno. Na temelju iskaza tužiteljice u kojem je navela da nije mogla pregovarati o visini odnosno o plaćanju te naknade sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Također, iz sadržaja iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi joj bilo objašnjeno na što se odnose ovi troškovi, zbog čega je sud utvrdio da tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknada odnosi.

10.1. Prema odredbi čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.2. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.3. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

10.4. Iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, dok se prema Odluci o Tarifi visina obrada zahtjeva naplaćuje se u visini 2% od iznosa kredita.

10.5. Iako je predmetna odredba Odluke o Tarifi transparenta, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (2,00% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

10.6. Naime, ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

10.7. Naime, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini 2,00% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene.

10.8. Treba dodati da niti odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

10.9. S obzirom da se, dakle, o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 100. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021.).

10.10. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnom odredbu Odluke o Tarifi naknada za usluge po kojoj tuženik ima pravo naplatiti naknadu za obradu kredita (točka I izreke).

11. Stoga tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. st. 1. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

11.1. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11.2. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužiteljici. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužiteljici je priznata kako je i zatraženo, od prvog dana nakon dana tuženikovog stjecanja utuženog iznosa odnosno nakon dana naplate sporne naknade.

11.3. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

12. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Potraživanje tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 1111. ZOO- a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (30. lipnja 2025.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti sporne odredbe, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

13. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

14. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

14.1. Tako je tužiteljici, prema vrijednosti predmeta spora 291,99 eura (obrazloženo u dijelu 3. i 3.1. obrazloženja) priznat trošak sastava tužbe u visini 25 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 29. svibnja 2025. u visini 25 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 13. lipnja 2025. u visini 25 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

14.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužiteljici pripada iznos 150,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 187,50 eura.

14.3. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 13,27 eura.

14.4. Slijedom navedenog, tužiteljici pripada parnični trošak u iznosu 227,32 eura.

14.5. Na tako određeni trošak tužiteljici su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

15. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 30. lipnja 2025.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. punomoćniku tužiteljice

2. punomoćniku tuženika