Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-108/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. OIB:02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 26. lipnja 2025., održane u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika te z. punomoćnika tuženika PČ, odvjetničku vježbenicu u Odvjetničkom društvu Pavliček Ergarac Medved j.t. iz Varaždina, na ročištu za objavu i uručenje presude 30. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 12.3. Ugovora o kreditu br. 9012392453, sklopljenog dana 05. travnja 2007. između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50 i tužitelja GČ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koji je istog dana solemniziran kod javne bilježnice Melanije Duić iz Varaždina pod br. OV-6678/07, u dijelu koji glasi:

„12. ZAVRŠNE ODREDBE – 12.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita.....”, kao i da je ništetna odredba točke 3. 3 predmetnog Ugovora, u dijelu koji glasi : „...umanjen za iznos naknade iz točke 12.3. ovog Ugovora”.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50 da tužitelju GČ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od ukupno 257,37 eura (dvijestopedesetsedam eura i teridesetsedam centi), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na predmetni iznos od 06. travnja 2007. pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi zatezne kamate od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, da tužitelju GČ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 289,81 eura (dvijestoosamdesetdevet eura i osamdesetjedan cent), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 30. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je, po punomoćniku, protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, navodeći da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio s tuženikom dana 5. travnja 2007. Ugovor o kreditu br. 9012392453, koji je istoga dana solemniziran kod javne bilježnice Melanije Duić iz Varaždina pod br. OV-6678/07 (u daljnjem tekstu: Ugovor, da je predmetnim Ugovorom tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 28.470,55 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita, a u konkretnom slučaju radilo se o potrošačkom kreditu čija je namjena bila kupnja osobnog automobila, da je predmetni kredit tužitelj u cijelosti i uredno otplatio s danom 14. kolovoza 2014., da je 05. 04. 2007. tuženik tužitelju prilikom isplate naznačenog kredita obračunao i naplatio tzv. ulaznu naknadu za obradu kredita u jednokratnom iznosu od 427,06 CHF, odnosno 257,37 EUR/1.939,15 kn (preračunato po tadašnjem tečaju od 4,540713 CHF u kune, te nadalje po tečaju 7,5345 u EUR-e) – vidljivo na str. 12. priložene knjigovodstvene kartice. Napominje se da je pri Naslovnom sudu u predmetu poslovnog broja P- 268/2021, temeljem istog ugovora o kreditu iz toč. 3. tužbe i između istih parničnih stranaka, već vođen postupak radi isplate i povrata više plaćenih iznosa anuiteta zbog nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, u kojem je Naslovni sud pravomoćnom presudom od 6. prosinca 2023. meritorno riješio spor u korist tužitelja, da je odredbom točke 12. 3. Ugovora o kreditu određena je, između ostalog i obveza tužitelja kojom ga se obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, dok je u točki 3. 3 predmetnog Ugovora naznačeno kako je način korištenja kredita određen doznakom na račun prodavatelja na osnovi ponude br. 67/07, umanjen za iznos naknade iztočke 12.3. ovog Ugovora. Radi se o tipskoj odredbi koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora, a o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati. Predmetnom odredbom nije određeno od čega se sastoji ulazna naknada od 1,50 %, niti ista ima podlogu u eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim sa sastavljanjem ugovora o kreditu. Stoga se radi o odredbi koja je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice imajući u vidu da je predmetna naknada iznosila čak 1,50 % od iznosa kredita, tako da je u konkretnom slučaju tužitelj na ime tzv. ulazne naknade platio tuženiku iznos od 427,06 CHF, odnosno 257,37 EUR, što je u tom trenutku odgovaralo visini jednog anuiteta kredita. Tužitelj je istaknuo kako se radi i o odredbi koja se temeljem čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 s izmjenama i dopunama) smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima, pa su shodno tome odredbe točaka 12.3 i 3.3. Ugovora o kreditu temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ništava, s obzirom da uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji se podmiruju naplatom te naknade. U prilog tome govori i ustaljena sudska praksa u korist potrošača koji su tužbama tražili utvrđenje ništetnosti naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (vidjeti npr. presudu Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-3610/2022 od 25.04.2023., presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj: Gž-662/2022-3 od 10. 3. 2023. i dr.), a sve u skladu s odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, gdje je isti odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 5/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO), te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO-a, tužitelj ovdje ukazuje na činjenicu kako u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove tuženik ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, a niti se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Ističe se kako je tuženik kao banka jača ugovorna strana koja je prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplatila tužitelju iznos od čak 1,50 % od iznosa kredita, pa naznačena odredba sadržana u točki 12. 3. Ugovora, kao i način naplate naknade sadržan u točki 3. 3. Ugovora, doista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja i slijedom gore naznačenih odredaba ZZP-a ukazuje se nepoštenom i ništetnom. Budući da je sporni iznos od 257,37 EUR na ime obrade zahtjeva i odobravanje kredita, tuženik stekao bez valjane pravne osnove, to je kao nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu, temeljem čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111 st. 1. ZOO dužan naznačeni iznos vratiti tužitelju i to zajedno sa zateznom kamatom, a sukladno odredbama čl. 1115 ZOO. Tužitelj je temeljem iznijetoga predlagao da sud, makar i zbog ogluhe, donese presudu.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 39-46 spisa), po punomoćniku, tuženik je u cijelosti osporavao kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te istaknuo da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 257,37 EUR na ime neosnovano naplaćene naknade za obradu kredita temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Tužitelj u tužbi navodi kako se o spornoj odredbe nije moglo pojedinačno pregovarati niti se o istoj pregovaralo te kako sporna odredba nije bila predmet pregovora između stranaka, već dio unaprijed pripremljenog teksta ugovora pripremljenog od strane tuženika, slijedom čega tužitelj paušalno zaključuje kako je ista odredba nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Prije svega, tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva. Naime, prema odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, dalje u tekstu: ZZP) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U tom smislu, tuženik se poziva na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim ZZP-om u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Odredbom čl.4. st.2. navedene Direktive propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. predmetne Direktive propisano da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Nadalje, tuženik ističe kako odredba čl. 98. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. U tom smislu, tuženik ističe kako i predmetna Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Naime, osim što je tuženik na tu odredbu ukazao tužitelju u samom Ugovoru i u Općim uvjetima, tuženik je tužitelja o tome informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog Ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno objasnio da postoji obveza tužitelja na isplatu naknade za obradu kredita kao i u slučaju prijevremene otplate kredita na plaćanje naknade za takvu prijevremenu otplatu. Štoviše, tuženik napominje kako je tužitelju iznos tzv. ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koje jedino može ići u korist potrošaču. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Dakle, ulazna naknada, tj. naknada za obradu kredita je ugovorena u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, a najviše 257,37 eura, stoga je tužitelju, na temelju jasne i određene odredbe ugovora, moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Nadalje, tuženik napominje kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) je naknada za uslugu tuženika, na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o bankama (Narodne novine 84/2002, 141/2006). Osim toga, ZZP ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK ) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Niti navedeni Zakon o bankama koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao općenito pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Dodatno se ističe da je na temelju ZPK, Ministarstvo financija donijelo i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/14) kojim je u čl. 3. navedeno da među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku – korisniku kredita, izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita. Jednako tako, tuženik napominje kako se ulaznom naknadnom plaćaju troškovi poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke, uključujući i trošak zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i slično), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim strankama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), zatim troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrade ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplate kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Slijedom navedenog, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita i mogao je shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe iz čega jasno proizlazi da se o spornim odredbama koje određuju naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita pojedinačno pregovaralo. Tuženik ističe da se navedenim pitanjem bavio i Sud EU u predmetu broj C-621/17 (ČČ protiv CIB Bank Zrt.) u kojem se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. Naime, u glavnom postupku koji je bio povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti, i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. Tužitelj je u navedenom predmetu tvrdio kako je riječ o ugovornoj odredbi koja ne navodi jasno koje usluge tuženik naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za obradu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran.

Stoga je nacionalni sud postavio Sudu EU prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?”

Odgovarajući na postavljeno pitanje, Sud EU u t. 45 navedene presude odgovara „da članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi naknade za upravljanje i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“

U tom smislu, Sud EU je iznio da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. Drugo pitanje postavljeno Sudu EU u navedenom predmetu glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Jednako tako, tuženik se poziva i na Preambulu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi točkom (18) (Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Direktiva nadalje utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test te da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici te da će nacionalni sudovi i druga tijela morati izvršavati pravo vlastitog prosuđivanja, odnosno isto utvrđivati u skladu s odredbama Direktive. U tom smislu, potrebno je utvrditi jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos sa potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Navedeni uvjeti propisani Direktivom, također su sadržani u odredbama čl.96.-čl.102. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je u ovom slučaju potrebno ocijeniti jesu li ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštene, a posljedično tome i ništetne. Sukladno navedenim odredbama ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U tom smislu, tuženik ističe kako Sud EU objašnjava da je na nacionalnom sudu da obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštivanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga, tuženik ističe da je prema navedenoj presudi Suda EU nacionalnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost ugovornih odredbi o naknadama iz ugovora o kreditu ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ali s druge strane tuženik ističe da ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo (što tuženik izričito osporava), da isto ne uzrokuje automatski takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama na štetu potrošača koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a. Dakle, tuženik napominje da osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je da naslovni sud kumulativno utvrdi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik smatra kako je - uzimajući u obzir okolnosti ovog pojedinačnog predmeta, a osobito fiksni iznos naknade za obradu kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetnih naknada u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenim naknadama prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu - očito da navedene odredbe o naknadama ne uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu potrošača. Konačno, tuženik upire na činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu tužitelju isplaćen iznos od 28.470,55 CHF, stoga tuženik smatra kako u ovom konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 257,37 EUR ne može za tužitelja uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača/tužitelja u smislu čl. 96. st. 1. ZZP-a. Slijedom navedenog, neosnovana je tužiteljeva tvrdnja da bi predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, pa da bi zbog toga te odredbe imale se smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Nadalje, treba naglasiti da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem imao mogućnost izbora. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sa, kao sudionik obveznih odnosa, procijeniti odgovara li ista njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj nesporno i učinio. Naime, tužitelj je poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom predmetnih ugovora. Osim toga, tužitelju su ponovno pojašnjena međusobna prava i obveza ugovornih stranaka od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Iz svega navedenog jasno proizlazi kako je tužitelj bio upoznat sa spornim ugovornim odredbama, te kako su iste tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive te kako su bile predmet pojedinačnih pregovora, zbog čega iste odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača niti se mogu utvrditi nepoštenima, a posljedično tome i ništetnima. Opreza radi, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 257,37 EUR. Naime, naknada za obradu kredita na temelju čl. 12.3. predmetnog ugovora o kreditu plaćena je 05. travnja 2007. godine, dok je predmetna tužba podnesena dana 21. ožujka 2024. godine. Stoga je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), budući je istekao petogodišnji zastarni rok. Tako Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj: Gž- 853/2021 od dana 8. prosinca 2022. godine navodi:

„16. Kako su prema utvrđenju suda prvog stupnja, tako i prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, odredbe Ugovora o nenamjenskom kreditu od ----- 2009. u odredbi čl. 12.3. Ugovora prema kojoj je tužiteljica tuženici dužna platiti naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini ----% od iznosa kredita razumljive i jasne, pa ih je ona jednostavnim čitanjem mogla uočiti i shvatiti, jer je ta odredba jasno navedena, pa nema mjesta ocjeni te odredbe u smislu Direktive i ZZP, kako to u žalbi navodi tužiteljica, već je pravilan zaključak suda prvog stupnja da predmetna klauzula nije ništetna, u smislu odredbe čl. 322. ZOO.

16.1. Takva ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa se radi o slobodno uređenom obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 2. ZOO. Glede tuženičinog prigovora zastare potraživanja, prvostupanjski je sud taj prigovor ocijenio osnovanim, što je obrazložio činjenicom da je Ugovor o kreditu parničnih stranaka zaključen ----- 2009., isplaćen je ugovoreni iznos kredita tužiteljici umanjen za sporni iznos naknade dana ---- 2009., kada je Ugovor i zaključen, pa je tužba u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom na činjenicu da taj Ugovor nije utvrđen ništetnim, podnesena izvan općeg zastarnog roka od 5 godina. Naime, ZOO ne sadrži posebne odredbe o zastari potraživanja iz odnosa stjecanja bez osnove, pa se i u konkretnome primjenjuje opći rok zastare od 5 godina iz čl. 225. tog Zakona, jer zastara potraživanja na ime stečenog bez osnove počinje teći od dana stjecanja bez osnove.“

Slijedom svega navedenog, predlagao je sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.

3. U dokaznom postupku, sud je izvršio uvid u priležeću dokumentaciju u spisu: Ugovor o kreditu br. 9012392453 od 05. 04. 2007. (list 6-10 spisa), knjigovodstvenu karticu po kreditu i Otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope (list 11-34 spisa), uvid u ovosudni e-predmet P-268/2021 te je saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj je u ovom postupku tražio utvrđenje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012392453, sklopljenog dana 05. travnja 2007. između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50 i tužitelja GČ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koji je istog dana solemniziran kod javne bilježnice Melanije Duić iz Varaždina pod br. OV-6678/07, u dijelu koji glasi:

„12. ZAVRŠNE ODREDBE – 12.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita.....”, kao i da je ništetna odredba točke 3. 3 predmetnog Ugovora, u dijelu koji glasi : „...umanjen za iznos naknade iz točke 12.3. ovog Ugovora”.

5. Nesporno je da su stranke 05. 04. 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj: 9012392453 (u nastavku Ugovor o kreditu) i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, da se navedenim kreditom tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koje odgovara protuvrijednosti od 28.470.55 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je rok otplate kredita 84 mjeseca plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici kao sastavnom dijelu tog Ugovora.

6. Nesporno je i da je između istih parničnih stranaka vođen postupak pod poslovnim brojem: P-268/2021, a radi isplate i povrata više plaćenih iznosa anuiteta zbog nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koji je presudom poslovni broj: 27 P-268/2021-17 od 25. studenog 2022. (pravomoćna 02. 02. 2024) meritorno riješen u korist tužitelja.

7. Glede predmetnog tužbenog zahtjeva, na ročištu 26. lipnja 2025., tužitelj je iskazao da se sjeća da je kod tuženika, za kojeg je napomenuo da je i sadašnji klijent i u istog je imao i ima povjerenja, podigao kredit za kupnju vozila (Golf) za njegove osobne potrebe, da o samim uvjetima kredita nije sa nikim od djelatnika banke razgovarao, niti je smatrao da je potrebno, a upravo iz razloga povjerenja koje je naveo tražiti pojašnjenje pojedinih odredbi ugovora koje mu nisu protumačene, naveo je da je pročitao ugovor prije nego ga je odnio kod javnog bilježnika, a nakon što je isti tamo ovjeren, vratio se u Banku, novac mu je isplaćen i on je kupio opisano vozilo, nije se sa nikim od djelatnika Banke pregovarao niti o jednoj ugovornoj odredbi pa mu nije pojašnjeno niti na što se odnosi naknada za obradu, niti koji je to iznos.

8. Analizirajući iskaz tužitelja, sud je utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita niti mu je itko objasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, a niti mu je na temelju jasnih i razumljivih kriterija objašnjena ova odredba ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju, sud zaključuje da se radi o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita (28.470.55 CHF), tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Stoga se u konkretnom slučaju radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl.81. st.1. ZZP/03, koja je time sukladno članku 87. stavku 3. ZZP/03 i ništetna (tako i primjerice u odluci Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-3849/2022-2 od 29. studenoga 2022., odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-914/2023-2 od 21. ožujka 2024.)

10. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetne odredbe toč. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu, a čiji dijelovi su pobliže navedeni u izreci, osnovan.

11. Prema čl.323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23-dalje:ZOO-a), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111. ZOO-a.

12. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, iako je tuženik u odgovoru na tužbu istu osporio, na ročištu 19. svibnja 2025. visinu je učinio nespornom pa je tuženik dužan isplatiti tužitelju utuženi iznos sa pripadajućom zateznom kamatom od izvršene uplate do isplate, primjenom čl.1115. ZOO-a jer se tuženik koji je stekao navedeni novčani iznos temeljem dijela ništetne odredbe koju je unio u sadržaj ugovora smatra nepoštenim stjecateljem.

13. Tuženik je, u odgovoru na tužbu, opreza radi istaknuo prigovor zastare, a koji je neosnovan.

14. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/11 – dalje ZOO/ (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena ništetnost, uzimajući pritom u obzir i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 (tako i u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-914/2023-2 od 21. ožujka 2024.)

15. Odluku o troškovima ovog postupka, sud je donio temeljem čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP-a), primjenjujući važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23).

16. Sud je tužitelju priznao traženi trošak sastava tužbe prema Tbr.7.1. Tarife, a u iznosu od 62,50 eura, trošak zastupanja prema Tbr. 9.1. Tarife na ročištu 19. 5. 2025. i 26. 6. 2025., svaki u iznosu od 62,50 eura, trošak sastava obrazloženog podneska prema Tbr.8.1.Tarife od 18. 4. 2024. u iznosu od 62,50 eura, a u koje iznose je uračunat PDV 25% prema Tbr. 46. Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 euro i na presudu u iznosu od 26,54 eura, a što čini ukupni trošak u iznosu od 289,81 eura, koji je, primjenom čl.151. st.3. ZPP-a, uz zatezne kamate od donošenja presude do isplate, dosuđen tužitelju i platež naložen tuženiku.

Ivanec, 30. lipnja 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Danijel Trubić, odvjetnik iz Varaždina

2. Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba