Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Križevcima

Ć 14

48260 Križevci

Poslovni broj: P-630/2023-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima po sucu toga suda Marijanu Vrbančić, kao sucu pojedincu, rješavajući u pravnoj stvari tužitelja ĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima Jugoslavu Puranu i Saši Kutnjaku iz Bjelovara, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa Branko Bulat, odvjetnik u odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, na održanoj glavnoj i javnoj raspravi dana u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka dana 28. svibnja 2025., a objavljenoj dana 30. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

1.

Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u člancima 2., 4. i 5. Ugovora o kreditu broj 046-67/2008 sklopljenog dana 19. lipnja 2008. između tužitelja DE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska

avenija 6, OIB:14036333877 (ranija tvrtka HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.) na iznos od 49.966,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula (čl. 2. i 4.) te u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade troškova za obradu kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita (čl. 5.).

2.

Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da tužitelju DE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 8.676,00 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2015., od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope-kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, time da kamata teče na iznos od:

-445,45 € od 08.07.2008. do isplate,

-8.230,55 € od 01.10.2015. do isplate, te isplatu iznosa od 521,61 €, sve u roku od 15 dana.

3.

Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da tužitelju DE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 3.070,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope-kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 30. lipnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Tužitelj DE je podnio tužbu protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik (ranija tvrtka HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.) sklopili su dana 19. lipnja 2008. Ugovor o kreditu, broj: 046-67/2008 kojim je tužitelju odobren potrošački kredit na iznos od 49.966,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Otplata kredita ugovorena je na 10 godina od stavljanja kredita u otplatu. Ugovorom o kreditu ugovorena je redovna kamata od 6,99%. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Prvi anuitet dospio je na naplatu 31. kolovoza 2008. Ugovorom o kreditu predviđena je otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan dospijeća.

Prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik je svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF utemeljene na potpunoj obavijesti. Tuženik tako nije upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli u CHF tužitelj nije pojedinačno pregovarao s tuženikom već je tuženik odredbu unaprijed formulirao u tipski i adhezijski Ugovor o kreditu te tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na tu odredbu.

Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu CHF nepoštena, a time i ništetna.

Navedena odredba u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF utvrđena je ništetnom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Navedenom presudom VTS-a RH, br. Pž-6632/17-10 potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točki 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke u kojem je utvrđeno da je među ostalim i tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uvrštenjem u ugovore o kreditima nepoštenih i ništetnih odredbi kojima je ugovoreno da je glavnica kredita vezana za valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, među ostalim i tuženik, potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te da je navedeno za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (kao i nepoštenoj i ništetnoj odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi isključivo na temelju odluke tuženika) apsolutno potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja budući da je cjelokupan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se očitovao kroz izuzetno visok porast anuiteta.

3. Aneksom uz Ugovor o kreditu od dana 21. siječnja 2016. predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran je u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Međutim, tužitelju provedbom konverzije nije vraćen iznos koji je uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu preplatio tuženiku te stoga ima pravni interes za podnošenjem ove tužbe. Sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu tužiteljeva namjera bila je samo prekinuti daljnji nekontrolirani rast anuiteta koje je zbog ništetnih odredbi ugovora bio primoran plaćati tuženiku. Aneks Ugovoru o kreditu, jednako kao i osnovni Ugovor o kreditu, tuženik je jednostrano pripremio te kao tipski i adhezijski ugovor bez mogućnosti pregovaranja o njegovom sadržaju tužitelju ponudio njegovo sklapanje. Aneks Ugovoru tužitelj je bio primoran prihvatiti samo kako bi prekinuo daljnji rast anuiteta, te prilikom konverzije kredita niti jedna ugovorna strana nije smatrala da daje (tuženik) odnosno prima (tužitelj) novčano obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je konverziju bio dužan ponuditi tužitelju radi ispunjenja zakonske obaveze dok je tužitelj zbog opasnosti od daljnjeg rasta anuiteta istu bio primoran prihvatiti.

Kako nepoštene i ništetne odredbe nisu valjani element izračuna tužiteljeve ugovorne obveze, tužitelj smatra da je njegovu obvezu potrebno izračunati primjenom tečaja valute CHF na dan isplate kredita za cijelo vrijeme otplate kredita. Kako proizlazi iz priloženog nalaza knjigovodstveno-financijskog vještaka, uslijed primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelj je do dana konverzije tuženiku preplatio iznos od 57.980,59 kn odnosno 7.695,35 EUR, a koji iznos ovom tužbom potražuje od tuženika. Isto tako, tuženik je prilikom konverzije tužitelja neosnovano teretio za veću glavnicu od glavnice koja je tužitelju odobrena i isplaćena sukladno osnovnom Ugovoru. Točnije, tuženik je tužitelju u konverziji utvrdio glavnicu u kunskoj protuvrijednosti od 107.687,86 kn dok je sukladno početnom otplatnom planu (uz primjenu kamatne stope od 3,23% za razdoblje od 01.01.2014. na dalje) glavnica na dan konverzije u kunskoj protuvrijednosti iznosila 96.914,49 kn. Plaćanjem neosnovano uvećane glavnice u konverziji tužitelj je tuženiku preplatio dodatnih 10.773,37 kn odnosno 1.429,87 EUR koje ovom tužbom također potražuje zajedno s pojedinačno preplaćenim iznosima uslijed primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

U predmetni Ugovor o kreditu u članku 5. tuženik je uvrstio odredbu o kojom je tužitelja obvezao na plaćanje naknade u visini 1,5% od iznosa odobrenog kredita na ime jednokratnih troškova obrade kredita. Navedena naknada tužitelju je ustegnuta prilikom isplate kredita na dan 08. srpnja 2008. u iznosu od 749,49 CHF što je u kunskoj protuvrijednosti iznosilo 3.356,22 kn.

Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, o navedenoj odredbi (kao niti o drugim odredbama) tužitelj nije pregovarao niti uopće imao mogućnost pregovarati s tuženikom već je istu tuženik jednostrano formulirao i uvrstio u tipski Ugovor o kreditu na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati. Navedena odredba ne sadrže bilo kakve parametre sukladno kojima bi tužitelj mogao znati koji troškovi i koje usluge Kreditora mu se naplaćuju ovom naknadom pa se ona ne smatra jasnom i lako razumljivom. Za ugovaranjem ovih odredbi tuženik uopće nije imao nikakve opravdane razloge jer mu obradom kredita nisu nastali bilo kakvi troškovi koji bi tu naknadu opravdali s obzirom da je odredbom iz čl. 5 Ugovora o kreditu upravo tužitelj bio u obvezi snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe te sve ostale troškove koji bi nastali u vezi s kreditom.

U čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U smislu citirane norme, ugovorne kamate faktički predstavljaju naknadu koju korisnik kredita-tužitelj na ime korištenja tuđeg novca plaća kreditoru- banci pa tuženik nije imao zakonskog i stvarnog uporišta tužitelju zaračunavati dodatnu naknadu za obradu kredita, a da pritom uopće nije shvatljivo što se tom naknadom plaća.

Prethodno opisanim postupanjem odnosno uvrštenjem u ugovor nejasnih i nerazumljivih-nepoštenih odredbi, tuženik je počinio povredu ZZP-a važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zbog čega su navedene odredbe ništetne, sve u smislu čl. 81., čl. 84. i čl. 87. ZZP-a (NN 96/2003).

S obzirom na navedeno, tuženik je na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu tužitelju neosnovano naplatio naknadu za obradu kredita („ulaznu naknadu“) u iznosu od 3.356,22 kn/445,45 EUR te tužitelj ovom tužbom potražuje povrat navedenog iznosa.

Dakle, ovo tužbom tužitelj od tuženika ukupno potražuje iznos od 72.110,18 kn odnosno 9.570,67 EUR.

Na okolnost točnosti izračuna preplaćenog iznosa tužitelj dostavlja nalaz i mišljenje vještaka koji je utvrdio navedenu preplatu prema metodologiji koju je tužitelj objasnio. Ukoliko tuženik, osim osnove, osporava i visinu potraživanja iz priloženog izračuna i zatraži drugi način izračuna razlike preplaćenih iznosa prema podacima i ispravama koje će dostaviti, a koji upravo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stanaka tužitelju nisu poznati, tužitelj pridržava pravo da tužbeni zahtjev konačno postavi nakon provedbe knjigovodstveno-financijskog vještačenja u postupku, te stoga smatra da se u takvoj situaciji opravdano ovu tužbu ima smatrati tužbom podnesenom sukladno čl. 186.b ZPP-a. Nakon provedenih dokaza i nakon provedenog vještačenja tužitelj je svojim podneskom od 28.3.2025. precizirao tužbeni zahtjev na način da traži utvrđene ništetnim odredbi ugovora o kreditu koji su sadržani u člancima 2. 4. i 5. na iznos od 49.966,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti te u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade troškove za obradu kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita. Zatim traži da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 8.676,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Nadalje traži tužbenim zahtjevom isplatu iznosa od 521,61 euro i parnične troškove.

2.

U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno isticao prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda o čemu je već pravomoćno odlučeno. Nadalje tuženik ističe i prigovor zastare smatrajući da se radi o roku zastare od tri godine, a prema odredbama Zakona o obveznim odnosima stoga smatra da tužitelj nije ovlašten za povrat naprijed navedenih iznosa, jer je nastupila zastara.

U pogledu osnova tužbenog zahtjeva tuženik ističe da se radi o ne potrošačkom ugovoru o kreditu, odnosno o kreditu čija je namjena bila kupnja poljoprivredne mehanizacije. Odnosno tuženik smatra da u ovom konkretnom slučaju nije u pitanju potrošački ugovor. Dalje u odgovoru tuženik opširno obrazlaže poimanje konverzije, smatra da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovih postupaka. Pritom se poziva na raznoliku sudsku praksu u pogledu posljedica do kojih dolazi konverzijom. Isto tako kod promjenjive valute kredita razvidno da je došlo do promjene valute kredita iz CHF u euro pa je samim time otpala i osnova potraživanja navodne pretplate CHF kredita na koji se tužitelj poziva. Tuženik se u dobrom dijelu odgovora na tužbu poziva na raznoliku sudsku praksu ovisno o kojem se Županijskom sudu radi. Nadalje tuženik daje svoje viđenje što je to stjecanje bez osnove, a u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, odnosno obrazlaže kada se vraća nešto što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Na kraju zaključno u odgovoru na tužbu predlaže da se odbiju tužbeni zahtjevi tužitelja i traži trošak prema troškovniku.

3.

Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 046-67/2008 (list 8-12), Aneks ugovora o kreditu br. 048-67/2008 sklopljen 21. 1. 2016. (list 13-16), otplatni plan (17-19), popis uplata (20-21), izračun konverzije kredita (23-24), obavijest o provedenoj konverziji (25-26), nalaz i mišljenje vještaka Marinele Vuković sa prilozima (753-802), očitovanje na prigovore tuženika na nalaz i na prigovore tužitelja (list 825-829, 830-833), pregled prometa za klijenta (834-843), specifikacija uplata (844-846), provedeno je dopunsko očitovanje vještaka Marinele Vuković (850-851), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja ĆE (851). 4.

Da bi se utvrdila potraživanja tužitelja prema tuženiku a polazeći od ništetnosti ugovora o kreditu između tužitelja DE i banke i to u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita sud je proveo vještačenje po vještakinji Marineli Vuković. U svojem nalazu i mišljenju vještakinja obrazlaže zadatak vještačenja, uvodne napomene vještaka u pogledu polaznih činjenica vezanih za sklapanje ugovora o kreditu kao i sklapanje aneksa ugovora o kreditu, te u nalazu prikazuje izračun koliko je više plaćeno s osnova kredita zbog promjere ne tečaja CHF. Dan je tabelarni prikaz uplata te je utvrđeno kolika je pretplata zbog valutne klauzule. Proizlazi da je nakon uračunavanja pretplate priznate u konverziji potraživanje tužitelja u iznosu od 52.569,08 kuna, odnosno 6.977,12 eura, a na ime pretplaćenih anuiteta uvećao za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 1.10.2015.godine do isplate kao i iznos od 3.930,08 kuna (521,61 euro) na ime zakonske zatezne kamate nakon izvršenog prijeboja pretplate iz konverzije i zakonske zatezne kamate na pretplaćene anuitete. Iz iste je razvidno kako izvršenom konverzijom tužitelja nije u cijelosti obeštećen jer preplatom priznatom u konverziji tužitelj nije u cijelosti obeštećene, odnosno preplatom priznatom u konverziji prebija se tek djelomično zakonska zatezna kamata izračuna na pretplaćene anuitete po osnovni valutne klauzule u CHF zaključno do 30.9.2015.g. kao dana kada je izvršena konverzija sukladno zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

5.

U zaključnom mišljenju vještakinja konstatira da je potraživanje tužitelja na ime preplaćenih anuiteta uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 1.10.2015. godine do isplate iznosi 6.977,12 eura, a na ime zakonske zatezne kamate nakon izvršenog prijeboja pretplate iz konverzije i zakonske zatezne kamate na preplaćene anuiteta 521,61 euro. Sama naknada za obradu kredita kao jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita je 445,45 eura.

6.

Na nalaz i mišljenje vještaka primjedbe je imao tužitelj koje se iznio u svojem podnesku od 11.10.2024. godine, a primjedbe je dao i tuženik u svojem podnesku od 18.10.2024. godine.

Očitovanje na prigovore tuženika dala je vještakinja upisanom obliku (825-829) a dala je očitavanje i na prigovore u usmenom obliku kada je preslušana na glavnoj raspravi 28.5.2025. godine. Tako se ona detaljno očitovala na sve prigovore stranaka, pojasnila kako je utvrdila visinu potraživanja tužitelja prema tuženiku, te u suštini ostala kod svojeg nalaza i mišljenja od 27.8.2024. godine.

7.

Cjelokupni nalaz i mišljenje vještaka njezino očitavanje kako u pisanom obliku list 826-829 prihvaća ovaj sud kao stručno i objektivno prije svega pregledno i jasno obrazlaže na koji način je utvrdila visinu potraživanja tužitelja prema tuženiku. Tako je na temelju tog nalaza i mišljenja tužitelj precizirao tužbeni zahtjev svojim podneskom 28.3.2025. godine listovi 847-848.

8.

Tužitelj DE preslušan je kao stranka u svrhu dokaza na ročištu 28.5.2025. godine, U suštini iz njegovog iskaza proizlazi da je on došao u banku gdje mu je ponuđen unaprijed pripremljen ugovor koji je banka sama sastavila, te je mogao samo prihvatiti odredbe tog ugovore bez da je o bitnim elementima ugovora mogao pregovarati. Isto tako je vidljivo da njemu nije objašnjeno kakav je rizik preuzimanja kredita kada je kredit vezan za valutnu klauzulu u CHF. Dapače objašnjeno mu je da je to za njega najpovoljniji kredit i najbolja opcija.

9.

Potrebno je u ovom parničnom predmetu raspraviti pitanje da li se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule. U pogledu ovih pitanja vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji sud je 4. srpnja 2013. donio presudu br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. 10.

U pogledu nepoštenih ugovornih odredbi vezano za promjenjivu stopu redovne kamate i valutne klauzule potrebno je istaknuti presudu koju je donio Vrhovni sud RH 9. travnja 2015. godine broj Revt-249/14 kojom je odbijena između ostalog i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a vezano za povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Nadalje, donesena je presuda na Visokom trgovačkom sudu RH 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Citiranim odlukama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u kojem razdoblju je i sklopljen ugovor koji je predmet ove pravne stvari, a koji je nesporno sklopljen 18. 7. 2005. i 19. 5. 2005., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uključujući i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita. Dakle, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valutne klauzule, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga-potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Da je ovakva situacija u pregovorima između tužitelja i tuženika postojala jasno proizlazi djelomično i iz iskaza samog tužitelja ĆE danog na ročištu 28. svibnja 2025. (list 850-851).

11.

Pored iznesenih utvrđenja u odlukama Visokog trgovačkog suda RH, Trgovačkog suda u Zagrebu, kao i odluke Vrhovnog suda RH potrebno je naglasiti da je ovakav način ugovaranja u suprotnosti s osnovnim načelima Zakona o obveznim odnosima, a posebno u suprotnosti sa čl. 3. i čl. 4. istog Zakona, odnosno suprotan je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i načelu savjesnosti i poštenja, a što je imalo za posljedicu utvrđenje ništetnosti u smislu čl. 322. ZOO-a (Narodne novine 35/05). Sukladno tome nastale su i posljedice te ništetnosti koje propisuje čl. 323. i 324. citiranog Zakona.

12.

S obzirom na odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502c. Zakona o parničnom postupku sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Takovim ugovaranjem korisnici kredita dovedeni su u neravnopravni položaj kao strane koje su pregovarale o sklopljenim ugovorima, a činjenica je da je banka kao davatelj kredita unaprijed pripremila i obrasce ugovora tako da korisnik kredita potrošač nije mogao o istima pregovarati. Jedino o čemu je mogao prigovarati je visina kredita i rok otplate ukoliko je ispunjavao uvjete vezano za jamstva i garancije u pogledu otplate kredita. Prema tome banka kao ugovorna strana višestruko se zaštitila od bilo kakovog rizika, dok je na strani korisnika kredita pored toga što je dao sve garancije za otplatu kredita, prebačen rizik i promjene valute i promjene kamatne stope jer je istu odluku u pogledu promjene kamatne stope mogao davatelj kredita mijenjati samovoljno bez bilo kakovih unaprijed zadanih parametara i pravila i time izložio korisnike kredita velikom riziku. Ocjenjujući sve ove okolnosti sud je utvrdio da je riječ o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a iznad ugovorene kamatne stope od 6,99%, kao i da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. 13.

Člankom 323. Zakona o obveznim odnosima propisane su posljedice ništetnosti. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su odredbe koje su utvrđene kao ništetne i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takovih ništetnih odredbi ugovora. Posljedica je propisana čl. 323. istog Zakona te je tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. St. 1. tog čl. izričito propisuje da u slušaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. To znači da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 6,99% za redovnu kamatu. Istovremeno tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to za razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjenjive valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

14.

Uzimajući u obzir stajalište izraženo u citiranoj presudi Vrhovnog suda RH i u odnosu na odredbu čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača u odnosu na sve potrošačke kredita bez obzira da li su konvertirani ili nekonvertirani, nije napravljena distinkcija u odnosu na konvertirane potrošače iako su oni već odavno bili aktualni u trenutku donošenja navedene odluke. To znači da korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija ne smiju biti u slabijem, nejednakom položaju od potrošača u CHF kreditima koji svoje kredite nisu konvertirali, već se učinci kolektivne presude u slučaju Franaka anuliraju na početo ugovoreni tečaj i kamatnu stopu i protežu se na sve potrošače koji su sklapali ugovore u CHF, a isto je zajamčeno i Direktivom 93/13 EEZ i praksom suda Europske unije, a i nacionalnim zakonodavstvima.

15.

Tužitelj je u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom pa ima pravo na naknadnu parničnih troškova temeljem 154. st. 1. ZPP-a, a isti se sastoje od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to troškova za sastav tužbe 200,00 eura, sastav podneska od 12.1.2024.g. iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročište 18.1.2024. 200,00 eura, sastav podneska od 4.6.2024.g. 200,00 eura, zastupanje na ročištu 13.6.2024.g. iznos od 200,00 eura, sastav podneska od 4.10.2024.g. iznos od 100,00 eura, sastav podneska od 11.10.2024. 200,00 eura, zastupanje na ročištu 27.2.2025.g. 200,00 eura, sastav podneska od 28.3.2025.g. iznos od 200,00 eura zastupanje na ročištu 28.5.2025.g. iznos od 200,00 eura, te ročište za objavu i uručenje presude iznos od 100,00 eura, te PDV na ove iznose od 25% što je 500,00 eura, troškove vještačenja iznos od 350,00 eura, i sudska pristojba na tužbu i presudu iznos od 220,00 eura, a što sveukupan trošak tužitelja iznosi 3.070,00 eura.

16.

Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci.

Križevci, 30. lipnja 2025.

Sudac: Marijan Vrbančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana računajući od dana dostave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).