REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola
Poslovni broj Gž R-34/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Puli - Pola, po sutkinji Ivi Kancijanić, u pravnoj stvari tužitelja TN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], protiv tuženog Ericsson Nikola Tesla Servisi d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB 47445593925, kojeg zastupa punomoćnik Mislav Bradvica, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bradvica Marić Wahl Cesarec d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Pr-1/2025-4 od 23. siječnja 2025., 30. lipnja 2025.
r i j e š i o j e
I. Djelomično se uvažava, a djelomično odbija žalba tuženika protiv točaka I. i III. izreke rješenja Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Pr-1/2025-4 od 23. siječnja 2025. te se navedeno rješenje:
- ukida u točki I. izreke (kojom je utvrđena vrijednost predmeta spora),
- potvrđuje u točki III. izreke.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je da se u ovom parničnom predmetu određuje vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,00 eura (točka I.), da je tužba tužitelja protiv tuženika povučena i da se daljnji postupak obustavlja (točka II.) te da svaka strana snosi svoje troškove postupka (točka III.).
2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tuženik pobija točke I. i III. navedenog rješenja zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Navodi da je vrijednosti predmeta spora prigovorio isključivo u vezi davanja koja se ponavljaju i za koja je tražio da se primjeni članak 36. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), dok je prvostupanjski sud utvrđivao vrijednost predmeta spora kao da je riječ o neprocjenjivoj stvari. Odluku o tome da svaka stranka snosi svoje troškove postupka osporava iz razloga što je tužiteljev poslodavac oduvijek bio Hrvatski Telekom d.d., odnosno jer tužitelj nikada nije bio zaposlen kod tuženika niti je od njega mogao potraživati bilo kakve iznose. Navodi da je tužitelj aktivno vodio spor, a ne samo s ciljem da prekine zastaru. Napominje da je pristao na povlačenje tužbe upravo zato da se spriječe daljnji troškovi te uz uvjet da mu sud dosudi do tada nastale troškove, jer u protivnom ne bi imao interesa pristati na povlačenje tužbe s obzirom na to da bi izvjesno sud u nastavku postupka presudio u njegovu korist. Predlaže preinačiti pobijano rješenje na način da se u točki I. odredi kao vrijednost predmeta spora iznos od 502.123,89 eura, a da se u točki III. naloži tužitelju naknaditi mu prouzročene troškove prema troškovniku. Potražuje trošak žalbe.
3. Sa žalbom tuženika postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP-a, ali odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.
5. Predmet spora bio je zahtjev tužitelja da mu tuženik kao poslodavac - na kojega je Ugovorom o prijenosu dijela poduzeća koji je sklopljen s Hrvatskim Telekomom d.d. 18. kolovoza 2014. prenesen tužiteljev ugovor o radu - naknadi štetu koju trpi kao posljedicu ozljede na radu pretrpljene 22. veljače 2011.
6. Budući da je utvrdio kako je tužitelj povukao tužbu, sud prvog stupnja je pobijanim dijelom rješenja odlučio o prigovoru tuženika na u tužbi istaknutu vrijednost predmeta spora (3.783.252,50 kuna) i utvrdio da vrijednost predmeta spora u ovom predmetu iznosi 1.327,00 eura te je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
7. Ispitujući pobijanu odluku u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (pa i u odnosu na odluku o troškovima postupka) prema članku 365. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.), koja odredba se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19.), u vezi s člankom 381. stavkom 1. ZPP-a, budući da je tužba predana pošti preporučenom pošiljkom 31. kolovoza 2019., ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijanom odlukom tek djelomično pogrešno primijenjeno materijalno pravo u odnosu na utvrđenu vrijednost predmeta spora.
8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
9. Sud prvog stupnja je pobijanu odluku kojom je odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,00 eura utemeljio na odredbi članka 40. stavka 3. ZPP-a i članku 19. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18. i 51/23., dalje: ZSP), s obrazloženjem da je već u vrijeme podnošenja tužbe bilo sporno postojanje određenog pravnog odnosa među strankama. Odredbom članka 19. ZSP- a propisano je da u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura.
9.1. Ovlaštenje suda da, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odredi vrijednost predmeta spora proizlazi iz odredbe članka 40. stavka 3. ZSP-a, ali samo u slučaju iz stavka 2. toga članka odnosno kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu. Prema odredbi članka 35. stavka 1. ZPP-a, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, a ako se zahtjev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju, vrijednost predmeta spora računa se (dakle, ne određuje) po njihovu zbroju, ali najviše do iznosa koji odgovara zbroju davanja za vrijeme od pet godina, kako je propisano člankom 36. ZPP-a.
9.2. Budući da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na novčanu svotu, sud prvog stupnja nije bio ovlašten određivati vrijednost predmeta spora, jer je to vrijednost na koju glasi tužbeni zahtjev odnosno, za buduća davanja koja se ponavljaju, zbroj do najviše iznosa koji odgovara zbroju davanja za vrijeme od pet godine. Nije postojala osnova za određivanje vrijednosti predmeta spora ni pod uvjetom da ju je tužitelj u tužbi pogrešno naznačio, jer tužitelj u ovoj parnici tu vrijednost nije niti bio dužan naznačiti (arg. a contrario članku 186. stavku 2. ZPP-a), a mjerodavna je ona vrijednost koja proizlazi iz postavljenog tužbenog zahtjeva, uz primjenu članaka 35. - 37. ZPP-a.
9.3. Valjalo je stoga u tom dijelu uvažiti tuženikovu žalbu i ukinuti točku I. izreke pobijanog rješenja, na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a.
10. Odluku da svaka stranka snosi svoje troškove postupka sud prvog stupnja je pravilno utemeljio na odredbi članka 158. stavka 2. ZPP-a kojom je propisano da, iznimno od stavka 1. (prema kojemu je tužitelj koji povuče tužbu dužan tuženiku naknaditi troškove postupka), ako je tužitelj povukao tužbu odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloge koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik.
10.1. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je tužitelj već u tužbi naveo da je podnosi protiv tuženika radi očuvanja roka, jer je u to vrijeme formalno bio njegov radnik iako je među strankama bilo sporno je li tuženik tužiteljev poslodavac.
10.2. Tužiteljevo povlačenje tužbe posljedica je pravomoćnog utvrđenja iz presude prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-290/2023-38 od 29. veljače 2024. da je tužitelj bio u neprekidnom radnom odnosu kod Hrvatskog Telekoma d.d. Zagreb počev od sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2010. pa nadalje i da isti ugovor nije raskinut te da tužitelj nije nikada zaključio ugovor o radu s Ericsson Nikola Tesla Servisi d.o.o. Zagreb, ovdje tuženikom.
10.3. Tuženik tijekom postupka nije osporavao da je na temelju Ugovora o prijenosu dijela poduzeća od 18. kolovoza 2014., kojega je sklopio s Hrvatskim Telekomom d.d. (dalje: Ugovor o prijenosu dijela poduzeća), na njega prenesen (između ostaloga) tužiteljev ugovor o radu, a prigovor promašene pasivne legitimacije temeljio je isključivo na tvrdnji da se dio utužene naknade štete odnosi na razdoblje prije prijenosa ugovora o radu.
10.4. Budući da je tuženik kao primatelj ugovorna stranka Ugovora o prijenosu dijela poduzeća, a pravomoćno je utvrđeno da do prijenosa tužiteljevog ugovora o radu nije došlo jer se tužitelj prijenosu protivio, povlačenje tužbe posljedica je razloga koji se mogu pripisati tuženiku, kako je (očito) pravilno zaključio i sud prvog stupnja kada je o zahtjevu za naknadu troškova postupka odlučio primjenom članka 158. stavka 2. ZPP-a.
10.5. Uvažavajući činjenicu da tužiteljeva tužba protiv tuženika nije bila nerazumna ni neočekivana, a niti je tužitelj u trenutku podnošenja tužbe protiv tuženika mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh u parnici, tužiteljevo obvezivanje na plaćanje troška tuženiku prema odredbi članka 158. stavka 1. ZPP-a za njega bi predstavljao prekomjeran individualni teret i zadiranje u njihova konvencijska prava, a time i povredu prava na pošteno suđenje (pravo na pristup sudu) zajamčenoga člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06.).
10.6. Tužiteljevo postupanje tijekom postupka bilo je obazrivo i prema interesima tuženika, budući da je od samog početka postupka najavljivao da interes za vođenje parnice protiv tuženika ovisi o ishodu postupka za utvrđenje da mu radni odnos kod Hrvatskog Telekoma d.d. nije prestao. On nije poduzimao nikakve radnje kojima bi tuženiku bespotrebno prouzročio troškove postupka već samo one koje su nužna posljedica vođenja postupka, a odluka o tome hoće li se postupak aktivno voditi ili pak prekinuti do dovršetka postupka u kome se rješava prethodno pitanje nije na strankama već na sudu.
10.7. Tuženik pristanak na povlačenje tužbe nije uvjetovao dosuđivanjem naknade troškova postupka, a kakav bi bio ishod postupka u odnosu na odluku o troškovima postupka da na povlačenje nije pristao bespredmetno je ocjenjivati u ovoj fazi postupka.
10.8. Iz navedenoga proizlazi da odlukom o tome da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, koja u sebi konkludentno sadrži odluku da tuženiku ne pripadaju troškovi postupka, materijalno pravo nije primijenjeno na tuženikovu štetu pa je u tom dijelu valjalo odbiti žalbu i potvrditi točku III. izreke pobijanog rješenja, na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a.
11. Tuženik je sa žalbom uspio u neznatnom dijelu koji u konačnici nije bio od utjecaja na odluku o troškovima postupka pa mu ne pripadaju troškovi žalbe (arg. iz članka 154. stavka 5. ZPP-a, članak 166. stavak 1. i 2. ZPP-a).
U Puli 30. lipnja 2025.
Sutkinja
Iva Kancijanić
