Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-3/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u pravnoj stvari tužitelja FŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po punomoćnicima iz OD Glamuzina & Grošeta, odvjetnicima u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon na dan 23. svibnja 2025. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, 30. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 320-50-4012204 sklopljen dana 02.04.2007. između tužitelja FŽ [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora, a koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu FŽF iz [adresa], dana 04.04.2007. pod brojem OV - 4336/07 i to:

- dio odredbe čl. 3. koji glasi: 3,30% ( tri zarez trideset posto ) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.“

II. Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju FŽ [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 400,05 Eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja do 31.12.2007. teče po stopi određenoj Zakonom o kamatama i Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , od 30. 12. 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 06.04.2007. do isplate.

III. Nalaže se tuženici da tužitelju isplati troškove postupka u iznosu od 303,08 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

Obrazloženje

1.Tužitelj je 8. siječnja 2024. podnio tužbu protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. U tužbi je naveo da je kao korisnik kredita 2. travnja 2007. s tuženicom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 320-50-4012204, kojim mu je tuženica odobrila i stavila na raspolaganje iznos od 17.771,16 CHF u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja. Tvrdi da ugovor predstavlja tipski obrazac tuženice, te se o niti jednoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo te da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da snosi naknadu za obradu kredita u iznosu od 3,30% cjelokupnog iznosa kredita. Postotak od 3,30% od cjelokupnog iznosa kredita, koji je ugovoren u iznosu od 17.771,16 CHF iznosi 586,45 CHF, odnosno preračunato u kune po tečaju na dan isplate kredita daje iznos od 2.664,19 kn. Naveo je i da mu je na ime troškova upisa prijenosa prava vlasništva vozila kod nadležnog tijela radi osiguranja naplate kredita nametnuta obveza plaćanja iznosa od 77,04 CHF, odnosno, preračunato u kune po tečaju na dan isplate kredita daje iznos od 350,00 kn te da su mu navedeni iznosi ustegnuti prilikom isplate kredita dana 06.04.2007. Naveo je da se u presudi suda Europske unije od 16.07.2020. godine, donesenoj u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 zauzimaju stajališta, koja obvezuju i sudove RH : da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da im se protivi to da, u slučaju ništavosti nepoštene ugovorne odredbe kojom se potrošaču nalaže plaćanje svih troškova zasnivanja i brisanja hipoteke, nacionalni sud odbije potrošaču povrat iznosa plaćenih na temelju navedene ugovorne odredbe, osim ako odredbe nacionalnog prava koje bi se primjenjivale da nema te ugovorne odredbe nalažu potrošaču snošenje svih ili dijela tih troškova, članak 3., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju te da nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom te da činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može odrediti da je ona njegova bitna činidba, te da je u svakom slučaju, sud države članice dužan provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora, i to neovisno o prenošenju članka 4. stavka 2. te direktive u pravni poredak te države članice, da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se ne protivi to da podnošenje tužbe radi ostvarivanja restitucijskih učinaka utvrđenja ništavosti nepoštene ugovorne odredbe podliježe roku zastare, pod uvjetom da početak tog roka i njegovo trajanje ne čine praktički nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje potrošačeva prava na zahtijevanje takvog povrata, da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Tvrdi da mu je odredbom čl.3. ugovora o kreditu nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, troškova prijenosa prava vlasništva vozila kod nadležnog tijela te da se radi se o unaprijed formuliranim odredbama od strane tuženika, na čiju formulaciju i sadržaj nije mogao utjecati. Tvrdi da se s njim nije pojedinačno pregovaralo niti su mu dane bilo kakve informacije koje se tiču navedenih odredbi, nije ga se upoznalo s kakvim internim aktima tuženice, niti mu je išta bilo pojašnjavano. Tvrdi da se iz ugovorne odredbe kojom mu je nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ne može jasno razaznati zašto se predmetna naknada plaća, od čega se ista sastoji, koje troškove obuhvaća i zašto je određena baš u tom omjeru od ukupnog iznosa kredita te da se radi o odredbama koje nisu ni jasne ni lako razumljive, a niti su transparentne čime su suprotne načelu dobre vjere te uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, pa iste u konačnici nisu poštene i kao takva su ništetne. Tvrdi da je tuženica nepošteno ugovorila da troškovi obrade kredita i troškovi prijenosa vlasništva vozila padaju na njegov teret kao potrošača, uslijed čega se odredbe čl. 3. spornog Ugovora o kreditu ne mogu primijeniti.

2. U odgovoru na tužbu tuženica je istaknula prigovor mjesne nenadležnosti Nadalje je tuženica je navela da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te da su neosnovani navodi tužitelja o ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu te da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenosti sukladno odredbama ZPP-a. Navela je i da je obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi određena, te da smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, kao i da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita je mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Navela je da je odredba izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, te je ista i naznačena u promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužitelj birao između ponuđenih kredita te da je plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita propisano njezinim općim aktima čija je primjena ugovora u čl.9. Ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istim upoznat i pristao na njihovu primjenu. Osporila je dopuštenost provođenja testa poštenosti, te navela da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom, a što potvrđuje i Sud Europske unije u presudi C-621/17 od 3.10.2019. Navela je da su neosnovani navodi tužitelja da je u samom ugovoru o kreditu morala navesti na što se odnosi naknada za odobrenje kredita i koje troškove istima pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, a što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Ukazala je na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima sukladno kojoj se ništetnosti ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Navela je da je tužitelj naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Također, tuženica je istaknula prigovor zastare, te navela da ako bi se tužitelj pozivao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. o tijeku zastare od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti se isto ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora, s obzirom da se radi o povredama manjeg značaja. Nadalje je navela da ako bi navedeno pravno shvaćanje bilo primjenjivo isto bi značilo da je tužba preuranjena. Navela je da ako zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka sukladno odredbi čl. 215.st.1. ZOO/05 isto bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprava, u tom slučaju je predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl.186.c.st.2. ZPP-a. Navela je da je neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja jednokratne naknade za korištenje kredita, te da se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a. Ukazala je na činjenicu da je tužba podnesena 16 godina nakon naplate sporne naknade te da se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. Prigovorila je visini tužbenog zahtjeva te predložila da sud odbije tužbene zahtjeve kao neosnovane te da naloži tužitelju da joj naknadi prouzročene parnične troškove uvećane za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu odbijen je kao neosnovan raspravnim rješenjem od 23. svibnja 2025.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju i to Ugovor o kreditu Ugovor o kreditu broj 320-50-4012204 od 2.4.2007. (list 5-8 spisa), ponudu za kupnju motornog vozila (list 9 spisa), potvrdu o solemnizaciji (list 10 spisa), kontrolni ispis unosa korištenja (list 11 spisa), otplatni plan (list 12-15 spisa), kontrolni ispis rezervacije partije (list 16-17 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 26.2.2019. (list 18-23 spisa), Uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke Hyundai, Tip Atos, Accent, Getz, Elantra i Matrix, tijekom akcije u trajanju od 1.4.2007. do 31.5.2007. u suradnji s tvrtkom "Hyundai auto Zagreb" d.o.o. (list 64-65 spisa), Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1.4.2007. do 30.6.2007. (list 66-67 spisa), potvrdu (list 82 spisa). Saslušan je i tužitelj kao stranka.

5. Na pripremnom ročištu održanom 23. svibnja 2025. tuženik je predao za sud i protivnu stranu potvrdu o visini naplaćene naknade za obradu kredita i troška upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela te je izjavio da povlači prigovor visine tužbenog zahtjeva, odnosno da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva već samo pravnu osnovu i tijek zateznih kamata. Slijedom navedenoga tužitelj je povukao prijedlog za financijsko vještačenje. Tužitelj je vezano za potraživanje koje se odnosi na troškove prijenosa vozila predložio da sud ima u vidu da tuženica nije imala nikakvu poslovnu niti razumnu svrhu tjerati ga kao potrošača i gospodarski slabiju stranu na plaćanje naknade tih troškova, u situaciji kad je već raspolagala s više ovršnih isprava (zadužnica, izjava o zapljeni primanja), temeljem kojih je mogla naplatiti dug na cjelokupnoj imovini tužitelja i sudužnika. Naveo je da ga je tuženica pod prijetnjom gubitka prava na dobivanje kredita natjerala na plaćanje višestrukih naknada što nije usklađeno sa potrošačkim pravom, niti sa sudskom praksom Europskog suda.

6. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

7. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe čl.3. Ugovora o kreditu broj 320-50-4012204 sklopljenog između stranaka 2. travnja 2007. u [adresa] kojom je ugovoreno naplaćivanje jednokratne naknade u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita, kao i troška upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, kao i isplata iznosa koje je tuženica naplatila tužitelju na ime te tih naknada. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva, sporna je osnova tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata, preuranjenost tužbe te je li nastupila zastara.

8. Dakle, između stranaka je nesporno da su sklopile predmetni Ugovor o kreditu broj 320-50-4012204 2. travnja 2007. kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit za kupnju novog vozila Hyundai u kunskoj protuvrijednosti od 17.771,16 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, koja je u vrijeme zaključenja ugovora iznosila 2,95%. Navedeno proizlazi iz ugovora o kreditu (list 5-8 spisa). Nije sporno da je u čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se naplaćuje jednokratna naknada prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita. Nije sporno niti da je prilikom isplate/korištenja kredita tužitelju 6.4.2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.664,19 kn (3,30%) od iznosa kredita sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu te da je ista naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita. Nije sporno niti da je tom prilikom tužitelju naplaćen i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela u iznosu od 350,00 HRK sukladno čl.3. NAKNADA – Ugovora o kreditu, te da je isto naplaćeno/ustegnuto od iznosa odobrenog kredita. Navedeno proizlazi i iz potvrde na listu 82 spisa. Iz ponude na listu 9 spisa od 16.3.2007. proizlazi i da iskazana cijena vozila predstavlja protuvrijednost od 17.229,28 CHF te da avans iznosi 172,46 CHF, a ostatak vrijednosti s troškovima obrade i osiguranje kredita se kreditira u iznosu od 17.771,16 CHF te da je trošak provedbe osiguranja u iznosu 350,00 kn uključen. Navedeno je i da ponuda vrijedi do 18.3.2007. Iz kontrolnog ispisa unosa korištenja na listu 11 spisa od 6.4.2007. u bitnom proizlazi da je tužitelju odobren kredit u iznosu od 17.771,16 CHF, te da naknada iznosi 586,45 CHF, a trošak upisnika 77,04 CHF odnosno 350,00 HRK, te da se isplaćuje 17.107,67 CHF odnosno 77.718,54 HRK. Otplatni plan na listu 12-15 spisa je sačinjen 6.4.2007. Iz prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 6.2.2019. list 19-23 spisa proizlazi da je tužitelj otplatio predmetni kredit. Iz Uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke Hyundai, Tip Atos, Accent, Getz, Elantra i Matrix, tijekom akcije u trajanju od 1.4.2007. do 31.5.2007. u suradnji s tvrtkom "Hyundai auto Zagreb" d.o.o. (list 64-65 spisa) i Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1.4.2007. do 30.6.2007. (list 66-67 spisa), potvrdu (list 82 spisa), proizlazi da je u istima navedeno da se naplaćuje trošak obrade i osiguranja kredita ovisno o modelu osiguranja kredita te da je naplata jednokratna prilikom korištenja kredita, kao i da se naplaćuje trošak provedbe osiguranja u iznosu od 350,00 kn kod odabira Modela III i IV te da je naplata jednokratna, prilikom korištenja kredita te da se taj trošak uključuje u glavnicu kredita.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s bankom o odredbi ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora. Njemu je trebao kredit i nije bilo mogućnosti za nikakve promjene. Sredstva kredita su potrošena za kupnju auta. Taj auto se nikad nije koristio u poslovne svrhe nego samo u privatne, to je osobno vozilo. Nije mogao pregovarati o odredbi čl.3. ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da moram platiti ulaznu naknadu i troškove upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. Nije bilo nikakve mogućnosti za pregovaranje. Nije mu bilo objašnjeno na što se odnosi ulazna naknada. Trebao mu je kredit i mislio je da će mu banka objasniti sve što je bitno. Plaća mu je u to vrijeme bila oko 3.500,00 kn. S obzirom na visinu plaće mu je bio tegotno platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.660,19 kn. U banci mu nije bilo rečeno po kojem tečaju će mu biti ustegnuta naknada za obradu kredita. Javni bilježnik mu nije ništa objašnjavao u vezi te naknade. Izdao je banci kao osiguranje za vraćanje kredita zadužnicu i izjavu o zapljeni primanja. U banci mu prije sklapanja ugovora o kreditu nisu rekli koliko će iznositi trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu. Pročitao je ugovor o kreditu prije potpisivanja, koliko je razumio, a očekivao je da će mu nešto objasniti. Na pitanje je li bio svjestan odredbe čl.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje ulazne naknade u točno određenom postotku kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva odgovorio je da nije pravnik, no da nije prigovorio plaćanju tih iznosa. Na pitanje je li mu razumljiva odredba ugovora o plaćanju 3,3 % od iznosa kredita odgovorio je da nije, no nije tražio nikakva pojašnjenja od banke, te da je već vodio spor pred ovim sudom radi ništetnosti pojedinih odredbi ovog ugovora o kreditu.

9. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan, s obzirom da je isti iskazivao neposredno uvjerljivo. Analizirajući iskaz tužitelja sud je ocijenio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski, unaprijed formuliran ugovor od strane tuženice te da tužitelj nije pregovarao o spornoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu, kao i da tuženica nije tužitelja, kao potrošača, obavijestila na temelju kojih parametara se obračunava predmetna jednokratna naknada i na što se uopće ta naknada odnosi, kao i zašto bi baš tužitelj kao potrošač trebao snositi trošak provedbe osiguranja, odnosno upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela u iznosu od 350,00 kn, s obzirom da je tužitelj tuženici dao i druga osiguranja povrata kredita (zadužnicu, sudužnika i suglasnosti o zapljeni plaće i drugih stalnih novčanih primanja). Također povezujući iskaz tužitelja sa dokumentacijom u spisu sud je utvrdio da tužitelj u vrijeme potpisivanja i sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije znao u kojoj visini i po kojem tečaju će mu točno biti naplaćena jednokratna naknada, kao i naknada troška upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

10. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu prema kojoj je tuženica ovlaštena naplatiti jednokratnu naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela je prema stajalištu suda ništetna. Naime, odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe. Tuženica je u konkretnom slučaju nedvojbeno sastavila predmetnu odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu o pravu na naplatu jednokratne naknade i troška upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela i o istoj se nije pojedinačno pregovaralo i prema stajalištu suda tuženica nije dokazala opravdanost ugovaranja jednokratne naknade iznosu od 3,30 % iznosa kredita (2.664,19 HRK), koju je naplatila/ustegnula od iznosa odobrenog kredita 6.4.2007. kao i troška upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela u iznosu od 350,00 HRK. Osim što u čl. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se navedena jednokratna naknada odnosi, tuženica u ovom postupku nije dokazala, niti obrazložila koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Također prema ocjeni suda predmetna sporna ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu nije jasna, lako razumljiva i lako uočljiva uz napomenu da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da tužitelj u vrijeme sklapanja i potpisivanja predmetnog Ugovora o kreditu nije znao u kojoj visini i po kojem tečaju će mu točno biti naplaćena jednokratna naknada, kao i naknada troška upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. Naime, iz stanja spisa proizlazi da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu 2.4.2007., da su ga tužitelj i sudužnik DŽ 4.4. predali na solemnizaciju javnom bilježniku Zvijezdani Rauš -Klier, a da su sporne naknade naplaćene tužitelju 6.4.2007. i da je zapravo tužitelj tek 6.4.2007., odnosno nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu saznao visinu naplaćenih mu naknada, odnosno jednokratne naknade i troška upisnika, odnosno troška upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. Napominje se i da tuženica u spornoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koristi jednu terminologiju vezanu za sporne naknade ( jednokratna naknada i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela),a u ponudi na listu 9 spisa se spominju troškovi obrade i osiguranja kredita, naknada za obradu kredita i trošak provedbe osiguranja, a u Uvjetima za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke Hyundai, Tip Atos, Accent, Getz, Elantra i Matrix, tijekom akcije u trajanju od 1.4.2007. do 31.5.2007. u suradnji s tvrtkom "Hyundai auto Zagreb" d.o.o. (list 64-65 spisa) i Promotivnim uvjetima za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1.4.2007. do 30.6.2007. (list 66-67 spisa) se također koriste termini "Trošak obrade i osiguranja kredita" i "Trošak provedbe osiguranja" tako da je i to korištenje različite terminologije u dokumentaciji koju je sastavila tuženica utjecalo na ocjenu suda da sporna ugovorna odredba nije jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja sud je imao u vidu i zauzeta stajališta Suda Europske unije od 16.7.2020. donesenoj u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano za čl. 3., 4., 5., 6.st. 1. i 7. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima na koja se i tužitelj u tužbi poziva, a valja ukazati i da je Sud Europske unije u toj presudi vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženica nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, sud je utvrdio ništetnom tu ugovornu odredbu u tom dijelu, kao i u dijelu koji se odnosi na trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela i obvezao tuženicu vratiti tužitelju plaćeni/ustegnuti iznos po tim osnovama od ukupno 663,49 CHF u protuvrijednosti u kunama 3.014,19 HRK ( 2.664,19 HRK na ime jednokratne naknade i 350 HRK na ime troška upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela), odnosno utuženi iznos od 400,05 EUR, primjenjujući fiksni tečaj konverzije od 1 EUR=7,53450 HRK s obzirom da je uveden Euro kao službena valuta u Republici Hrvatskoj, i to temeljem čl. 323. st. 1., u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO-a sa zatraženom zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO-a, jer je tuženica nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je primila temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstila u Ugovor o kreditu. Naime, između stranaka u konačnici nije bilo sporno koliko i kada je tužitelju ustegnuto, odnosno naplaćeno na ime jednokratne naknade i troška upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, a kako to proizlazi iz Kontrolnog ispisa unosa korištenja na listu 11 spisa i potvrde na listu 82 spisa. Na dosuđeni iznos stečen bez osnove temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate, po njegovom zahtjevu, od dana kada su mu navedene naknade ustegnute, odnosno naplaćena i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem iste u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženicu nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonske zatezne kamate na način kako je to navedeno u izreci presude. Visina zakonske zatezne kamate temelji se na odredbi 29. st. 2 . ZOO-a i njezinim izmjenama u pojedinim razdobljima.

11. U pogledu prigovora zastare koji je tuženica istaknula upućuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita to prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a po toj osnovi tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

12. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a, imajući u vidu vrijednost predmeta spora u iznosu od 400,05 EUR. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe prema tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 -dalje Tarifa), u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife, u zatraženom iznosu od 125,00 EUR, kao i trošak zastupanja na ročištu održanom 23.5.2025., sukladno tbr.9.t.1., u vezi s tbr.46. i 54. Tarife u istom iznosu. Dakle, za zastupanje po punomoćnici odvjetnici tužitelju je priznato 250,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR sukladno Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23). Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 303,08 EUR. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

.

U Varaždinu 30. lipnja 2025.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, sukladno čl.106.st.5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Glamuzina & Grošeta, odvjetnicima u Zagrebu