Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-1887/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužitelja VO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po Odvjetničkom društvu Vukić i partneri iz rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupani po Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti, nakon zaključene glavne rasprave 10. lipnja 2025. izvršene objave 30. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. stavka 3. Ugovora o kreditu broj 306- 488/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 14. lipnja 2005. godine, sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Banke, koji Ugovor je potvrdio javni bilježnik Darko Paravić iz Rijeke pod brojem OU-827/05 dana 21. lipnja 2005. godine, u dijelu u kojem je tuženik u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ovlašten zaračunati taksu sukladno Odluci 4 o naknadama tuženika, pa shodno tome tužitelj nije dužan tuženiku platiti naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu 6.160,37 HRK odnosno 817,62 EUR2.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 817,62 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. travnja 2014. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12% godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.034,58 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe i isplate. U činjeničnom opisu tužbe naveo je da je sa prednikom tuženika 14. lipnja 2005. zaključio Ugovor o kreditu broj 306-488/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini . Predmetnim ugovorom istaknuo je da mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 71.500,00 CHF kojih se isti obvezao vratiti banci do 30. lipnja 2025. u određenim mjesečnim anuitetima.

2. Člankom 8. stavak 2. citiranog pravnoga posla istakao je da je predviđena mogućnost prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita prema obračunu banke, dok je u stavku 3. citiranoga članka određeno da će u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita banka biti ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama banke.

3. Skladno navedenom, 29. travnja 2014., naveo je da je konačno i prijevremeno otplatio kredit, pri čemu mu je banka zaračunala i naplatila naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u visini od 817,62 EUR, odnosno 6.160,37 kn.

4. Predmetnu ugovornu odredbu članka 8. stavak 3. Ugovora smatrao je ništetnom, slijedom čega je predložio da sud nakon provedenog postupka utvrdi njezinu ništetnost i obveže tuženika na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade od 6.160,37 kn, odnosno 817,62 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana naplate pa do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

5. Prilikom utvrđivanja pravne nevaljanosti predmetne ugovorne odredbe, tužitelj se pozvao na odredbu članka 1068. stavak 4. ZOO-a, prema kojem je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenoga roka banka ne smije uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo i vratiti. Upravo je smatrao da je tuženik ugovorenom naknadom želio ostvariti prihod u vidu izgubljene kamate koja bi mu bila podmirena da se kredit otplaćivao do ugovorenoga roka, a na koji način je nezakonito naplatio ono što mu je zakonom zabranjeno.

6. Posebno je napomenuo da u konkretnom slučaju valja cijeniti da je predmetni ugovor isti zaključio u svojstvu potrošača, zbog čega valja cijeniti i odredbe ZZP-a koji u članku 87. stavak 1. na snazi u vrijeme zaključenja pravnoga posla je propisivao da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema članku 81. stavak 1. citiranog zakona propisano je da se ugovorna odredba po kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ukoliko je ista suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. citiranog zakonskog članka propisano je da se smatra da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranom standardnog ugovora trgovca.

7. Smatrao je da je predmetna odredba nerazumljiva jer ne sadrži referentnu stopu, odnosno nije precizno predviđen način utvrđivanja visine sporne naknade, zbog čega ista je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana upravo na strani istoga kao potrošača, pa ju stoga valja cijeniti kao nepoštenu i ništetnu. Naime, smatrao je da je tuženik uglavljivanjem predmetne ugovorne obveze potpuno izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane, što utječe na cijenu, a što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile u bitnim sastojcima ugovora. Kako istome nije na transparentan način objašnjen razvoj i pojedinosti mehanizma utvrđivanja visine predmetne naknade, isti kao prosječni potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze.

8. Apostrofirao je da je tuženik pri tome isključivo vodio računa o svom interesu ne uvažavajući interese istoga i time mu nametnuo ugovornu odredbu koja upravo uzrokuje spomenutu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Smatrao je da se radi o neizvjesnom elementu za potrošača koji je odredila isključivo banka, a na koju kao potrošač nije mogao utjecati.

9. Slijedom navedenog, predložio je usvajanje postavljenog zahtjeva uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

10. U odgovoru na tužbu, kao i u svojim daljnjim očitovanjima tijekom postupka, tuženik je u cijelosti osporio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev.

11. Smatrao je da je na strani tužitelja valjalo osim korisnika kredita obuhvatiti i sudužnike VOĐ i SO, a što je propušteno učiniti. Istakao je prigovor previsoko postavljenog VPS-a te predložio da sud skladno odredbi članka 40. stavak 3. ZPP-a, donese rješenje kojim će odrediti VPS u visini od 817,62 EUR koliko i iznosi novčano potraživanje tužitelja. Smatrao je da je tužitelj previsoko označio VPS sa iznosom od 2.211,20 EUR.

12. Glede činjeničnog supstrata utuženja, istakao je izostanak činjenične osnove tužbe, smatrajući da izneseno ne sadrži konkretne radnje banke koje su dovele do ništetnosti ugovorne odredbe, zbog čega nije moguće napraviti test razmjernosti radi donošenja odluke radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi. Apstraktno pozivanje na odredbe ZOO-a i ZZP-a smatrao je da ne može nadomjestiti iznošenje potrebnih činjenica koje su u konkretnom slučaju izostale.

13. Pozivanje tužitelja na odredbu članka 81. ZZP-a prema kojem se smatra da je ugovorna odredba nepoštena ukoliko se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, smatrao je sasvim neosnovanim, cijeneći da se detaljno i pojedinačno pregovaralo od strane sudionika pravnoga posla prethodno zaključenju istoga.

14. Predmetnu napadanu ugovornu odredbu smatrao je jasnom, lako uočljivom i razumljivom, zbog čega skladno odredbama citiranog zakona nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost.

15. Da bi se moglo utvrditi radi li se o nepoštenoj odredbi, odnosno o dopuštenoj odredbi ugovora, potrebno je utvrditi kumulativne uvjete, odnosno procijeniti uzrokuje li navedena odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja sukladno članku 3. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere.

16. Suprotno stavu tužitelja, smatrao je da se radi o dopuštenoj ugovornoj odredbi koja sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na takav sadržaj, odnosno pregovarati o istome. Isti je imao pravo prije zaključenja ugovora detaljno proučiti sve odredbe ugovora i iznijeti određene primjedbe suugovaratelju, što je u konkretnom slučaju propustio..

17. Potrebno je istaknuti da je tužitelj izvršio konverziju predmetnoga ugovora i time stvorio novu pravnu osnovu za EUR kredit, pri čemu nije zatražio izmjenu drugih odredaba osnovnog ugovora pa tako niti napadane odredbe.

18. Vezano za dopuštenost ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita pozvao se na odredbu članka 1024. ZOO-a gdje je zakonodavac propisao da korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit, može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, o čemu je dužan unaprijed obavijestiti banku, a u oba slučaja je dužan naknaditi štetu banci ukoliko ju je ista pretrpjela. U slučaju vraćanja kredita prije određenoga roka nije moguće uračunavati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do ugovorenih dana trajanja kredita.

19. Smatrao je da se radi o uobičajenoj ugovornoj odredbi te da je svakom korisniku kredita poznat pojam tzv. izlazne naknade koja de facto predstavlja pravo nadoknađivanja štete koju je banka pretrpjela prilikom prijevremene otplate kredita.

20. Ukoliko bi se smatralo predmetnu ugovornu odredbu ništetnom zbog čega bi tužitelj ostvarivao pravo na isplatu iznosa ugovorene naknade, osporio je tijek zakonske zatezne kamate, koja se potražuje za razdoblje prethodno podnošenja tužbenoga zahtjeva. Smatrao je da isti nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, zbog čega bi bio pozvan podmirivati sporedna davanja kako ih je utužio tužitelj.

21. Neovisno od iznijetoga, istakao je prigovor zastare.

22. Predmetni postupak valja sagledati s osnove instituta stjecanja bez osnove kod kojeg je zakonodavac propisao opći zastarni rok od pet godina. Stoga je cijenio da je zahtjev tužitelja u cijelosti obuhvaćen zastarom, s obzirom da je tužba podnesena 16. lipnja 2023. Smatrao je da sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 16. lipnja 2018. je bila obuhvaćena zastarom.

23. U odnosu na istaknuti prigovor, istakao je da valja cijeniti zakonske odredbe, a ne stav sudske prakse kreiran od strane VS RH.

24. Stoga je predložio odbijanje postavljenog zahtjeva uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

25. S obzirom na konstrukciju postavljenog tužbenog zahtjeva, tuženik je u svojim daljnjim očitovanjima istakao da nije moguće primijeniti od strane suda odredbu članka 502 c ZPP-a prema kojoj fizičke i pravne osobe se mogu posebnim parnicama pozvati na utvrđenja iz kolektivne presude kojom su prihvaćene zahtjevi da su određenim postupanjem povrijeđeni i ugroženi kolektivni interesi i prava potrošača, a to stoga jer je kolektivnim sporom obuhvaćeno pitanje ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, što ne predstavlja supstrat utuženja u ovosudnom predmetu. Stoga prilikom ocjene prigovora zastare valja upravo cijeniti argumentaciju tuženika, kao i opći zastarni rok od pet godina, a ne pravomoćnost odluka po pitanju ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno valutnoj klauzuli u CHF donijetih u kolektivnom sporu.

26. Iznijete navode odgovora na tužbu, tužitelj je ocijenio kao neosnovane.

27. Glede prigovora visine VPS istakao je da je tužbeni zahtjev postavljen s dve osnove. Isti ima prvotno deklaratorni sadržaj usmjeren na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe te kondemnatorni zahtjev usmjeren na isplatu onoga što je banka stekla bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe. Stoga je VPS postavljen sukladno odredbi članka 37. ZPP-a.

28. Glede prigovora zastare istakao je da skladno odredbi članka 328. ZOO- a valja cijeniti da pravo na ništetnost se ne gasi, odnosno ne zastarijeva te da je skladno odredbi članka 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetne odredbe. Neupitno je smatrao da je kod zahtjeva za povrat, zastaru potrebno cijeniti kroz opći zastarni rok od pet godina.

29. Pri tome se pozvao na stav VS RH sa sjednice građanskog odjela od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti ono što su primile na temelju ništetnoga ugovora kao posljedicu utvrđenja ništetnog ugovora, valja cijeniti od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili određene ugovorne odredbe. Stoga tek od pravomoćnosti odluke počinje teći zastarni rok u trajanju od pet godina, zbog čega u konkretnom slučaju po istome zastara nije nastupila.

30. Glede ništetnosti napadane ugovorne odredbe smatrao je da se tuženik pogrešno poziva na naknadu štete koja mu je pričinjena prijevremenom otplatom kredita od strane tužitelja, s obzirom da isti ničim ne konkretizira nastalu štetu. Ukoliko se smatra da bi pričinjenu štetu valjalo cijeniti činjenicom da je banka izgubila dio ugovorenog iznosa kamatnog potraživanja u vidu neostvarene kamate, koju je trebala dobiti da nije uslijedila prijevremena isplata, smatrao je da je takav slijed temeljem zakona zabranjen, a što proizlazi iz ranije citirane odredbe članka 1068. ZOO-a.

31. Istakao je da tuženik ničim nije dokazao koje to objektivno nastale troškove bi isti izravno trpio prijevremenom otplatom kredita, pri čemu posebno nije dokazao na što se odnosi visina takvih troškova ukoliko bi nastali.

32. Opetovano je istaknuo da se radilo o ugovornoj odredbi o kojoj nije pojedinačno raspravljano, čiji svi parametri tužitelju kao potrošaču nisu bili poznati te da se radi o nerazumljivoj odredbi kojom nije precizno predviđen način utvrđivanja sadržaja, ali i visine osporene naknade.

33. Smatrao je da kao prosječni potrošač nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje su za njega iz navedenog slijeda proizašle, jer nisu postojali točni i razumljivi kriteriji koji bi mu bili pojašnjeni prethodno zaključenju ugovora.

34. Glede zahtjeva za isplatom zateznih kamata pozvao se na sudsku praksu županijskih sudova i to Županijskog suda u Splitu, kao i Županijskog suda u Varaždinu.

35. Tijekom postupka tuženik je učinio nespornim visinu ugovorene naknade koja je podmirena u cijelosti prilikom prijevremene otplate kredita od strane tužitelja.

36. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, kao i čitanjem Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj zaključio sa bankom tijekom 2005. Proveo je dokaz uvidom u preostalu opsežnu dokumentaciju koja prileži spisu.

37. Tijekom postupka na okolnost pregovaranja stranaka prethodno zaključenju ugovora, sud je cijeneći dokazne prijedloge stranaka proveo dokaz isključivo saslušanjem tužitelja kao korisnika kredita. tuženik iako je isticao navedeno pregovaranje koje je bilo detaljno nije predložio personalne dokaze, zbog čega sud nije bio pozvan saslušavati djelatnika banke koji je u ime banke kao davatelja kredita pregovarao sa tužiteljem.

38. S obzirom da između stranaka nije bila sporna visina zahtjeva za isplatom, kao niti trenutak podmirenja naknade, nije provedeno financijsko vještačenje.

39. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno sud je ocijenio konačno postavljen tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

40. Između stranaka nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa prednikom tuženika (Hypo Alpe Adria bank d.d.) zaključio Ugovor o kreditu broj 306- 488/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini. Nije sporno da je prije ugovorenog vremenskog razdoblja tužitelj kao korisnik kredita prijevremeno i konačno otplatio kredit 29. travnja 2014. kada je i podmirena ugovorena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u visini od 6.160,37 kn što predstavlja protuvrijednost iznosa od 817,62 EUR.

41. Istaknuti prigovor koji se odnosi na stranačku legitimaciju, ovaj sud nije smatrao osnovanim.

42. Suprotno stavu tuženika, ovaj sud cijeni da je tužitelj bio pozvan kao korisnik kredita pokrenuti sudsku spor protiv tuženika kao pravnog sljednika prvotnog ugovaratelja, potražujući utvrđenje ništetnim dijela ugovora te posljedično tome potražujući i isplatu novčanog iznosa s ranije navedene osnove. Nesporno je da su VOĐ i VO potpisali predmetni ugovor o kreditu kao sudužnici, slijedom čega bi cijeneći preuzete obveze tužitelja kao korisnika kredita isti mogli biti involvirani u ispunjenju takvih obveza prema banci. Stoga je moguće da su isti pokazali interes za pokretanje spora zajedno sa tužiteljem, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

43. Međutim, valja cijeniti da je predmetni pravni posao u cijelosti realiziran i da su ugovorne strane ispunile svoje ugovorne obveze, time što je tužitelj 29. travnja 2014. konačno i prijevremeno otplatio kredit. S obzirom na navedenu činjenicu, sudužnici nakon 29. travnja 2014. više ne bi mogli biti pozvani ispuniti preuzetu obvezu od strane tužitelja kao korisnika prema banci.

44. Takav slijed ukazuje na neosnovanost isticanja tuženika da bi aktivno legitimirana strana osim tužitelja valjala obuhvatiti i navedene sudužnike.

45. Istaknuti prigovor previsoko označenog VPS-a, ovaj sud nije smatrao osnovanim.

46. Tužitelj je podnio deklaratorni i kondemnatorni dio zahtjeva te je prilikom određivanja VPS-a potrebno cijeniti odredbu članka 37. ZPP-a gdje je zakonodavac propisao da ukoliko tužba obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, VPS se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Kako je tužitelj postavio zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe te zahtjev za isplatom, nije moguće cijeniti isključivo iznos zatražene isplate prilikom određivanja VPS-a.

47. Uvidom u predmetni Ugovor utvrđeno je da su stranke člankom 8. ugovorile pravo na odustajanje korisnika kredita gdje su u stavku 3. citirane ugovorne odredbe ugovorile da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita je banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama banke (Hypo Alpe Adria Bank d.d.).

48. Iz stranačkog iskaza tužitelja, kojeg je sud ocijenio istinitim, životnim i logičkim, utvrđeno je da se tužitelj obratio banci radi ostvarivanja kreditnih sredstava potrebnih za kupnju stana kojeg je imao namjeru koristiti za potrebe svoje obitelji. Sav razgovor povodom ostvarivanja prava tužitelja za zaključenje predmetnog ugovora trajao je vrlo kratko. U razgovoru mu je ponuđena varijanta kreditiranja sa valutnom klauzulom u valuti CHF, pri čemu nije posebno vođen razgovor glede obveze plaćanja naknade banci u slučaju prijevremenog zatvaranja kredita.

49. Tužitelj nije sudjelovao u kreiranju sadržaja ugovora već mu je isti predočen sastavljen na potpisivanje. Kako je obveza tužitelja s vremenom zbog promjene tečaja valute CHF bila sve veća i financijski teško održiva, isti je nakon devet godina urednog podmirenja obveze banci odlučio prijevremeno okončati ugovor i zatvoriti kredit. Isti je pri tome podmirio ugovorenu naknadu i to u visini koja mu u trenutku zaključenja samoga ugovora nije bila poznata.

50. Iz navedenoga slijeda proizlazi da prilikom pregovaranja banka nije upoznala tužitelja kao obveznika eventualnog podmirenja kreditne naknade o samoj svrsi naknade, visini naknade u trenutku realizacije iste, odnosno o parametrima koji utječu na istu.

51. Nedvojbeno se radi o potrošačkom ugovoru kojeg je tužitelj zaključio sa pravnim prednikom tuženika. Isti je naime cjelokupna novčana sredstva ostvarena iz kredita koristio za kupnju stana za obiteljske potrebe u kojem je organizirao življenje obitelji.

52. U konkretnom slučaju kod ocjene pravne valjanosti citirane ugovorne odredbe potrebno je poći od odredbe članka 81. ZZP-a, prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati valjanost određene ugovorne odredbe kada govorimo o njezinoj nepoštenosti ukoliko se radi o jasnoj odredbi, lako uočljivoj i razumljivoj odredbi.

53. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe valja istaći da je ista lako uočljiva jer ju se može iščitati iz predmetne ugovorne odredbe. Istu je moguće karakterizirati i kao jasnu u smislu da nameće korisniku kredita podmirenje u slučaju djelomične ili konačne prijevremene otplate kredita.

54. Međutim, ovaj sud smatra da ista nije razumljiva kako to ispravno navodi tužitelj.

55. Tužitelju prilikom zaključenja kreditnog ugovora nije na razumljivo obrazloženi način objašnjena takva pravna situacija niti su mu bili poznati svi parametri koje je banka cijenila prilikom eventualne realizacije takve naknade. Takav slijed je svakako utjecao na njegovu ekonomsku situaciju s obzirom da nije mogao u trenutku zaključenja ugovora imati saznanja koliko će ista iznositi, odnosno što de facto time podmiruje banci.

56. Posebno valja cijeniti da je predmetni ugovor banka unaprijed sastavila kao financijska institucija i predočila ga tužitelju kao potrošaču koji pri tome nije mogao utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora nametnuta mu obaveza koju on nije mogao u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je posljedično utjecalo na njegovu obvezu prilikom prijevremene otplate kredita.

57. Kako ugovorne strane o tome nisu pojedinačno pregovarale, proizlazi posljedica da tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno nije bio upoznat sa konkretnom obvezom prema banci kada govorimo o plaćanju navedene naknade.

58. Stav je ovoga suda da je navedena odredba ugovora suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer je banka kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebala prema temeljno načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, dakle tužitelja kao potrošača te ga upoznati sa svim njegovim obvezama u slučaju realizacije ugovorenog sadržaja kako bi tužitelj mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku.

59. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao ugovorne strane u odnosu na banku kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima. Radilo se naime o tipskom ugovoru, čiji sadržaj je tuženik banka prethodno predočenju tužitelja pripremio u skladu sa svojim aktima, a u čemu tužitelj uopće nije sudjelovao. Posebno valja istaknuti da tužitelju nije obrazloženo, niti objašnjeno na što se odnosi plaćanje takve naknade i koju je uslugu banka za takvo plaćanje naknade mu pružila. time je povrijeđeno načelo jednakih vrijednosti činidbe. Naime, za uplaćeni iznos u visini od 817,62 EUR (6.160,37 kn) tužitelj de facto kao potrošač nije ostvario nikakvu korist, već je upravo banka ostvarila određena novčana sredstva kroz ugovorenu naknadu.

60. Kako predmetna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao potrošača i korisnika kredita u odnosu na banku kao trgovca, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, kao i načelu suradnje i zabrane zloupotrebe prava, ista je ništetna.

61. Podredno se ističe da se ne radi o konventiranom ugovornom odnosu, zbog čega nije relevantno isticanje postupanje tužitelja kod eventualnog zaključenja Aneksa ugovora.

62. Pozivanje tuženika na odredbu članka 1024. ZOO-a koje je zakonodavac propisao da je pri raskidu ugovora i prijevremenom vraćanju kredita korisnik kredita dužan naknaditi štetu davatelju kredita koju je pretrpio, ovaj sud smatra da nije osnovano u konkretnoj situaciji.

63. Izvjesno je da bi tužitelj bio pozvan naknaditi štetu kao ugovorna strana drugoj ugovornoj strani ukoliko bi realno šteta nastala. Međutim, tuženik koji se pozivao na navedenu zakonsku odredbu nije dokazao tijekom postupka ne samo visinu štete, već uopće nije dokazao da bi mu nastala šteta prijevremenim okončanjem ugovornog odnosa. Apstraktnost kazivanja da bi nastala šteta prema odredbama ZOO-a nije moguće cijeniti.

64. Kod instituta naknade štete, neovisno radilo se o ugovornoj naknadi štete, odnosno izvanugovornoj naknadi štete, potrebno je dokazati štetu, štetnu radnju i njezinu protupravnost štetnika, uzročno posljedičnu vezu između štetne radnje koja je protupravna i nastanka same štete te dokazati i oštećenika. Tuženik nije dokazao nastanak štete, štetnu radnju i uzročno posljedičnu vezu između štetne radnje i nastanka same štete.

65. Stoga neosnovano ističe tuženik da bi navedenu ugovorenu naknadu valjalo cijeniti kao podmirenje naknade za pričinjenu štetu.

66. Prema odredbi članka 296. stavak 1. i 3. i članka 323. stavak 1. i 2. ZOO- a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te je ugovaratelj koji je odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Kako ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje extunc, to je nepoštena odredba od samoga početka ništetna, slijedom čega tužitelj ima pravo kao potrošač i ugovorna strana navedenoga pravnog posla zahtijevati povrat plaćenoga iznosa. Naime, tužitelju je plaćanjem navedene naknade nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju navedene ništetne odredbe koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnova iz članka 1111. ZOO-a dužna vratiti tužitelju.

67. Slijedom navedenog, tuženik je u obvezi isplatiti tužitelju s ranije navedene osnove utužen novčani iznos u visini od 817,62 EUR kako je to isti i potraživao. Radi se naime o vrijednosti podmirenog iznosa naknade u visini od 6.160,37 kn.

68. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđena sporedna davanja skladno odredbi članka 1115. ZOO-a kako je isti potraživao, to stoga jer je tuženik nepošten stjecatelj koji je stekao određenu imovinsku korist na bazi ništetne ugovorne odredbe.

69. Tuženik se tijekom psotupka pozvao na prigovor uzastare, kojeg je ovaj sud u cijelosti smatrao neosnovanim.

70. Tužitelj je prvotno istakao zahtjev za utvrđenje ništetnosti određene ugovorne odredbe, odnosno zatražio isplatu novčanog iznosa. Prema odredbama ZOO-a pravo na ništetnost se ne gasi, odnosno ne zastarijeva, dok kod zahtjeva za isplatom valja cijeniti da takav zahtjev predstavlja povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe. Stoga ga valja promatrati zajedno sa zahtjevom za utvrđenje. Ostvarivanje prava na restituciju ne podliježe zastari, jer bi se time umanjio sam značaj instituta ništetnosti koji nije vremenski ograničen.

71. U tom smjeru ispravno se tužitelj poziva na stav VS RH iznijet na sjednici u siječnju 2020. gdje je o pitanju zastare u ovakvoj vrsti sporova navedeno da kod restitucijskog zahtjeva prema kojem je ugovorna strana dužna vratiti drugom sve ono što je primila na temelju ništetne ugovorne odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

72. Ispravno ističe tuženik da nije moguće postupiti skladno odredbi članka 502 c ZPP-a i cijeniti pravna utvrđenja sudova iz kolektivnog spora. Naime, u navedenom sporu pravomoćno su donesene odluke koje se donose na ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno valutnoj klauzuli u valuti CHF, a ne i o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za djelomično ili konačno prijevremeno okončanje ugovora isplatom cjelokupnog preostalog iznosa od strane korisnika kredita.

73. Međutim, takav slijed je irelevantan za ocjenu istaknutog prigovora zastare. Naime, cijeneći raniji stav VS RH valja cijeniti kao dan počinjanja samoga zastarnog roka. pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena sporna naknada.

74. Stoga cijeneći zastarni rok kod instituta stjecanja bez osnove koji iznosi pet godina, valja zaključiti da zahtjev tužitelja nije obuhvaćen zastarom.

75. Kako je tužitelj uspio sa postavljenim tužbenim zahtje4vom, istom je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a dosuđena naknada prema troškovniku koji prileži spisu, a koji trošak se sastoji od sastava tužbe, sastava podneska od 14. siječnja 2025. te zastupanja na održanim ročištima 31. siječnja 2025. i 10. lipnja 2025. prema Tbr 7/1, 8/1 i 9/1, iznosa PDV-a od 25 % te uplaćenu sudsku pristojbu na tužbu 34,58 EUR, odnosno ukupan novčani iznos 1.034,58 EUR.

76. Na dosuđeni iznos naknade troška dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekuća od presuđenja pa do isplate.

77. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I., II. i III. izreke presude.

U Rijeci, 30. lipnja 2025.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.