REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6875/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Valentini Božiček, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Dragičević i partneri, u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoji Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 09. lipnja 2025. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Nikše Valjala, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika BC odvjetničke vježbenice, dana 30. lipnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 016-1111/2004, sklopljenog između tužitelja ŠC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, od dana 19.10.2004. godine, sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

“Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade kredita u iznosu od 1,25% (jednocijelodvadesetipetposto) jednokratno. Korisnik kredita se nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe."

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ŠC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 739,90 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 19.10.2004. godine do isplate, po stopi koja se obračunava do dana 31.12.2007. godine sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. g. do 31.07.2015.g., uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.053,08 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 30. lipnja 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužitelj i prednik tuženika dana 19. listopada 2004.g. zaključili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 91.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Navodi se da je člankom 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,25% od iznosa kredita. Tužitelj tvrdi da je naveden ugovorna odredba ništetna, jer da se radi o potrošačkom kreditu, te se poziva na odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07 i 79/09), koje propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Tužitelj naglašava da je čl. 5. Ugovora o kreditu tipska odredba ugovora izrađena od strane tuženika, o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita odnosno tužitelju. Tužitelj se poziva na čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, po kojem je, u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani ono što je primila. Tužitelj tvrdi da je s osnova naknade za obradu kredita platio tuženiku iznos od 739,90 eura, pa predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita i kojom će se naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 739,90 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 19. listopada 2004. godine do isplate, uz naknadu parničnog troška, sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ne spori da je 19. listopada 2004.g. s tužiteljem zaključio Ugovor o kreditu i da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu označenom u tužbi. Navodi da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno da se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,25% iznosa kredita, pa da stoga čl.5. Ugovora o kreditu ne podliježe testu nepoštenosti. Tuženik navodi da naknada za obradu kredita zajedno s kamatama čine cijenu predmetnog kredita. Stoga smatra da ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Tuženik navodi da je nesporno da se radi o tipskom ugovoru, ali naglašava da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Osim toga, tuženik navodi da naknadu u visini od 1,25% od iznosa kredita ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Protivi se i zatraženim zateznim kamatama. Ističe prigovor zastare i poziva se na petogodišnji zastarni rok koji počinje teći od dana plaćanja naknade. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev i dosuditi tuženiku zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate.

3. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu i saslušanjem tužitelja osobno kao parnične stranke.

4. Nakon provedenih dokaza, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (odnosno prednik tuženika Hypo Alpe - Adria - Bank d.d.) dana 19. listopada 2004. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 91.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

7. Nije sporno da je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti koji je vezan uz valutu švicarski franak (CHF), da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF, što je dovelo do povećanja anuiteta koje je tužitelj otplaćivao. Nije sporno da je ugovorena odredba čl. 5. po kojoj je korisnik kredita dužan platiti davatelju kredita iznos od 1,25 % od vrijednosti kredita, na ime naknade za obradu kredita.

8. Sporno je pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Sporno je pitanje je li tužitelj sklopio ovaj ugovor u svojstvu potrošača.

9. Saslušan je tužitelj koji je izjavila da je 2004. godine zaključio ugovor o kreditu čija namjena je bila kupnja stana za stanovanje. naveo je da je uselio u stan da bi u njemu živio. Naveo je da su mu u poslovnici tuženika predali Ugovor o kreditu koji je već bio napisan, te da je otišao kod javnog bilježnika ovjeriti svoj potpis. Letimično je pogledao ugovor da vidi kolika je rata i koliko mu je odobreno, dok nije detaljno čitao sve odredbe ugovora. Tužitelj tvrdi da ga djelatnica banke nije upozorila da će morati platiti naknadu za obradu kredita niti je on znao da naknadu treba platiti. Izjavio je da je osobno otplaćivao kredit. Kada mu je od strane punomoćnika tuženika predočen Ugovor o kreditu i odredba čl. 5., tužitelj je naveo da mu nije jasna ta odredba i da u ugovoru ne piše koje troškove bi on trebao snositi, niti mu je jasno na što bi se odnosila naknada za obradu kredita. Tvrdi da mu nitko, pa tada ni djelatnica banke, nije pojašnjavala ugovorne odredbe, niti ovu spornu odredbu o naknadi za obradu kredita.

10. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, koji je djelovao potpuno iskreno, istinito i uvjerljivo. Utvrđeno je da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi o ugovoru o kreditu za kupnju stana za stanovanje i rješavanje stambenog pitanja, a ne za bilo kakvo poslovanje niti profesionalnu djelatnost.

11. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita - tužitelja da plati tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,25 % od iznosa kredita, navodi se da je tužitelj navedenu naknadu u iznosu od 739,90 eura platio dana 19. listopada 2004. godine, o čemu nema spora među strankama.

12. Iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da je banka jednostranom odlukom unijela u ugovor o kreditu spomenutu ugovornu odredbu, nametnuvši tako korisniku kredita obvezu plaćanja naknade, bez prethodno provedenog pojedinačnog pregovaranja. Naime, iz iskaza tužitelja je razvidno da se nije mogao suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, te da mu zaposlenici banke uopće nisu objasnili na što se odnosi trošak obrade kredita. Niti u ugovoru o kreditu nema objašnjenja na što se točno odnosi sporna naknada i kakve troškove banka ima, koje bi potrošač bio dužan posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

13. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno nije taksativno naveo što čini troškove obrade kredita. Tužitelj nije mogao sklopiti predmetni ugovor o kreditu ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa potrošač nije mogao utjecati na tu odredbu.

14. S obzirom na sve navedeno, radi se o jednostranoj odluci banke, koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 81. Zakona o pravima potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, odredba čl. 5. je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Nije osnovan prigovor zastare. Naime, tužitelj je ovom tužbom prije svega postavio deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc).

16. Tužitelj osnovano ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine. Naime, u ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja kojim traži od tuženika da mu vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, pa je nedvojbeno da zastara nije još ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita, teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe. Kako je ništetnost utvrđena ovom presudom, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

17. S obzirom na izloženo, prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu sadržana u čl. 5. koja glasi: "prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita troškovi obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita jednokratno". Ujedno je naloženo tuženiku da isplati tužitelju s osnova stjecanje bez osnove, iznos od 739,90 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 19. listopada 2004.g. do isplate.

18. U pogledu prava na zakonske zatezne kamate, bitno je razlučiti tko su stranke u ugovornom odnosu i o kakvom se ugovoru radi, a u ovom slučaju se radi o ugovoru o kreditu u kojem je na jednoj strani fizička osoba, potrošač (tužitelj) kao korisnik kredita, a na drugoj strani je banka (tuženik), dakle ovlaštena financijska institucija. Radi se o ugovoru o kreditu koji je unaprijed formuliran od strane tuženika i o čijim ugovornim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati sa tuženikom. Tuženik je financijska institucija koja se u svom poslovanju bavi zaključenjem ugovora ove vrste, te je u pogledu stručnosti i kompetentnosti dominantan u odnosu na potrošača. Prema tome, tuženik nije bio savjestan, pa kako se radi o stjecanju bez osnove propisanom odredbom čl. 1111. ZOO/05, to tužitelju temeljem čl. 1115. ZOO/05, pripadaju zatezne kamate koje teku od dana kada je tuženik kao nesavjestan stjecatelj stekao iznos naknade za obradu kredita.

19. Kamatna stopa teče od dana 19.10.2004.g. do 31.12.2007.g. sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. g. do 31.07.2015.g., uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužiteljice po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 15,00 kn.

21. Troškovi tužitelja obuhvaćaju: sastav tužbe – 100 bodova, sastav podneska od 09.06.2025.g. - 100 bodova, pristup na ročište 17.04.2025. g. – 100 bodova, pristup na ročište 09.06.2025.g. - 100 bodova ukupno 400 bodova, odnosno 800,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 200,00 eura, sudska pristojba na tužbu u svoti od 26,54 eura, te na presudu u iznosu od 26,54 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 1.053,08 eura.

22. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 30. lipnja 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

23. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 30. lipnja 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku