Poslovni broj: P-3204/2024-19
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Matko Novinc odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 zastupan po punomoćniku Kruno Knežavić odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 03. lipnja 2025. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Stipe Vuletića odvjetnika te zamjenika punomoćnika tuženika IK odvjetničkog vježbenika, dana 30. lipnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 2. i članku 7. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 3211014653/07, kreditna partija: 7103866434 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 27. rujna 2007. godine, u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s važećim Odlukama tuženika ili drugim aktima tuženika, te su nezakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je donio tuženik, pa te odredbe u tom dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane .
II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473 u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ŠK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 6.130,93 EURA zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koja teče na:
iznos od: od dana:
(u EUR)
58,91 17.6.2009.g. pa do isplate
58,91 21.7.2009.g. pa do isplate
96,14 21.8.2009.g. pa do isplate
96,15 16.9.2009.g. pa do isplate
96,16 16.10.2009.g. pa do isplate
96,16 28.11.2009.g. pa do isplate
96,17 16.2.2010.g. pa do isplate
96,17 16.2.2010.g. pa do isplate
96,18 16.2.2010.g. pa do isplate
96,18 16.3.2010.g. pa do isplate
96,18 21.4.2010.g. pa do isplate
96,19 15.5.2010.g. pa do isplate
96,19 24.6.2010.g. pa do isplate
96,19 17.7.2010.g. pa do isplate
96,19 11.11.2010.g. pa do isplate
96,19 11.11.2010.g. pa do isplate
96,19 11.12.2010.g. pa do isplate
96,19 11.12.2010.g. pa do isplate
86,00 14.12.2010.g. pa do isplate
86,00 11.1.2011.g. pa do isplate
85,99 11.2.2011.g. pa do isplate
85,99 11.3.2011.g. pa do isplate
85,98 12.4.2011.g. pa do isplate
85,98 12.5.2011.g. pa do isplate
85,97 01.7.2011.g. pa do isplate
85,96 26.8.2011.g. pa do isplate
75,85 26.8.2011.g. pa do isplate
79,68 16.3.2013.g. pa do isplate
79,67 11.4.2013.g. pa do isplate
79,66 10.5.2013.g. pa do isplate
79,65 27.6.2013.g. pa do isplate
79,64 11.7.2013.g. pa do isplate
81,31 13.8.2013.g. pa do isplate
81,30 20.11.2013.g. pa do isplate
81,28 20.11.2013.g. pa do isplate
81,26 20.11.2013.g. pa do isplate
81,25 20.2.2014.g. pa do isplate
81,23 20.2.2014.g. pa do isplate
71,59 20.2.2014.g. pa do isplate
71,58 14.3.2014.g. pa do isplate
71,56 12.4.2014.g. pa do isplate
71,54 13.9.2014.g. pa do isplate
71,52 15.1.2015.g. pa do isplate
71,50 15.1.2015.g. pa do isplate
60,68 15.1.2015.g. pa do isplate
60,66 13.2.2015.g. pa do isplate
60,64 13.2.2015.g. pa do isplate
60,62 12.3.2015.g. pa do isplate
60,60 12.3.2015.g. pa do isplate
60,57 11.4.2015.g. pa do isplate
64,25 11.4.2015.g. pa do isplate
64,23 13.5.2015.g. pa do isplate
64,20 13.5.2015.g. pa do isplate
64,18 12.6.2015.g. pa do isplate
64,15 12.6.2015.g. pa do isplate
64,13 11.7.2015.g. pa do isplate
57,98 13.8.2015.g. pa do isplate
57,95 15.9.2015.g. pa do isplate
57,92 13.10.2015.g. pa do isplate
57,90 13.11.2015.g. pa do isplate
57,87 12.12.2015.g. pa do isplate
57,84 12.1.2016.g. pa do isplate
49,72 12.2.2016.g. pa do isplate
49,70 12.3.2016.g. pa do isplate
49,67 12.4.2016.g. pa do isplate
49,64 12.5.2016.g. pa do isplate
49,61 10.6.2016.g. pa do isplate
49,58 12.7.2016.g. pa do isplate
45,55 12.8.2016.g. pa do isplate
45,51 10.9.2016.g. pa do isplate
45,48 12.10.2016.g. pa do isplate
45,45 12.11.2016.g. pa do isplate
45,42 10.12.2016.g. pa do isplate
45,39 12.1.2017.g. pa do isplate
36,65 11.2.2017.g. pa do isplate
36,62 11.3.2017.g. pa do isplate
36,59 12.4.2017.g. pa do isplate
36,55 13.5.2017.g. pa do isplate
36,52 10.6.2017.g. pa do isplate
36,49 11.7.2017.g. pa do isplate
26,68 12.8.2017.g. pa do isplate
26,65 12.9.2017.g. pa do isplate
26,62 12.10.2017.g. pa do isplate
26,60 11.11.2017.g. pa do isplate
26,57 12.12.2017.g. pa do isplate
26,54 12.1.2018.g. pa do isplate
19,17 13.2.2018.g. pa do isplate
19,14 13.3.2018.g. pa do isplate
19,12 12.4.2018.g. pa do isplate
19,09 12.5.2018.g. pa do isplate
19,07 12.6.2018.g. pa do isplate
19,05 12.7.2018.g. pa do isplate
15,59 11.8.2018.g. pa do isplate
15,57 12.9.2018.g. pa do isplate
15,54 12.10.2018.g. pa do isplate
15,52 13.11.2018.g. pa do isplate
15,50 13.12.2018.g. pa do isplate
15,48 12.1.2019.g. pa do isplate
11,69 12.2.2019.g. pa do isplate
11,67 12.3.2019.g. pa do isplate
11,65 11.4.2019.g. pa do isplate
11,63 11.5.2019.g. pa do isplate
11,61 11.6.2019.g. pa do isplate
11,59 11.7.2019.g. pa do isplate
7,49 11.8.2019.g. pa do isplate
7,47 11.9.2019.g. pa do isplate
7,46 11.10.2019.g. pa do isplate
7,44 12.11.2019.g. pa do isplate
7,42 12.12.2019.g. pa do isplate
7,41 11.2.2020.g. pa do isplate
3,74 11.3.2020.g. pa do isplate
3,72 11.4.2020.g. pa do isplate
3,71 11.6.2020.g. pa do isplate
3,70 11.6.2020.g. pa do isplate
3,69 11.6.2020.g. pa do isplate
3,67 11.7.2020.g. pa do isplate
0,78 12.8.2020.g. pa do isplate
0,78 11.9.2020.g. pa do isplate
0,77 10.10.2020.g. pa do isplate
0,76 11.11.2020.g. pa do isplate
0,75 11.12.2020.g. pa do isplate
0,74 112.1.2021.g. pa do isplate
do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 naknaditi tužitelju ŠK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.332,41 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. lipnja 2025. godine pa do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o je
Dopušta se preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 21.05.2024. godine navodi kako je s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3211014653/07 od dana 27.09.2007.g. kojim je odobrio stambeni namjenski kredit u iznosu od 383.685,80 kuna.
2. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Člankom 2. Ugovora o kreditu je određeno da se za prve dvije godine na kredit zaračunavaju fiksne kamate od 4,99 % godišnje, a da se nakon isteka dvije godine pa do konačne otplate kredita obračunava promjenjiva redovna kamatna stopa u visini u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama tuženika.
3. Ugovorne strane ugovorile su kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 2.031,53 kuna. Predmetni kredit je i dalje u otplati.
4. U odnosu na promjene kamatne stope po predmetnom Ugovoru o kreditu, tužitelj ističe da je od sklapanja ugovora pa do 01.05.2009.g. kamatna stopa iznosila ugovorenih 4,99 %, od 01.05.2009.g. do 01.07.2009.g. iznosila 6,30 %, od 01.07.2009.g. do 01.11.2010.g. iznosila 7,20 %, od 01.11.2010.g. do 01.07.2011.g. iznosila 6,95 %, od 01.07.2011.g. do 01.07.2013.g. iznosila 6,70 %, od 01.07.2013.g. do 01.01.2014.g. iznosila 6,74%, od 01.01.2014.g. do 01.07.2014.g. 6,51 %, od 01.07.2014.g. do 01.01.2015.g. iznosila 6,25 %, od 01.01.2015.g. do 01.07.2015.g. iznosila 6,34 %, od 01.07.2015.g. do 01.01.2016.g. iznosila 6,19 %, od 01.01.2016.g. do 01.07.2016.g. iznosila 5,99 %, od 01.07.2016.g. do 01.01.2017.g. iznosila 5,89 %, od 01.01.2017.g. do 01.07.2017.g. iznosila 5,67 %, od 01.07.2017.g. do 01.01.2018.g. iznosila 5,42 %, od 01.01.2018.g. do 01.07.2018.g. iznosila 5,23 %, od 01.07.2018.g. do 01.01.2019.g. iznosila 5,14 %, od 01.01.2019.g. do 01.07.2019.g. iznosila 5,04 %, od 01.07.2019.g. do 01.01.2020.g. iznosila 4,93 %, od 01.01.2020.g. do 01.07.2020.g. iznosila 4,83 %, od 01.07.2020.g. do 01.01.2021.g. iznosila 4,75 %, od 01.01.2021.g. do 01.07.2021.g. iznosila 4,60 %, od 01.07.2021.g. do 01.01.2022.g. iznosila 4,41 %, od 01.01.2022.g. do 01.07.2022.g. iznosila 4,20 %, od 01.07.2022.g. do 01.01.2023.g. iznosila 4,09 %, od 01.01.2023.g. do 01.07.2023.g. iznosila 3,78 %, od 01.07.2023.g. iznosi 3,73 %.
5. Tužitelj je predmetni kredit sklopio kao potrošač, što je razvidno iz odredbe čl. 6. ugovora o kreditu kojom je utvrđeno da tuženik odobrava tužitelju stambeni kredit, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno članku 3. toč. 1. u svezi s čl. 71. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. Za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu tuženik je samovoljno mijenjao visinu kamatne stope, te je time i mjesečni anuitet koji je tužitelj plaćao bio znatno veći.
6. Tužitelj ističe da su odredbe čl. 2. i članka 7. predmetnog ugovora o kreditu ništetne u smislu čl. 102. st.1. Zakona o zaštiti potrošača, budući da se radi o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavio tuženik i o tipiziranoj odredbi u takvom ugovoru o kojoj se nije posebno pregovaralo, te je tuženik ostavio sebi na dispoziciju određivanje visine kamatne stope.
7. Predmetni ugovor o kreditu je zaključen 2007. godine odnosno u vrijeme kada još nije bio na snazi Zakon o potrošačkom kreditiranju, već Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) koji je tada bio na snazi. Tužitelj navodi kako je čl.96. stavcima 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ista bila unaprijed formulirana od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovaca.
8. Tužitelj nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku i na svakom listu je otisnut naziv tuženika, te stranke o spornoj ugovornoj odredbi nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine kamatne stope bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.
9. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenu ništetnost promjenjivosti kamatne stope tužitelj ističe da je tuženik u odnosu sa tužiteljem koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o kreditu na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
10. Nastavno, tužitelj ističe da je tuženik u ugovoru o kreditu koristio takve ugovorne odredbe koje su bile lako uočljive, ali nisu bile razumljive, te su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
11. Također, tuženik u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s tužiteljem kao potrošačem nije tužitelju dao sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose. Iako se ista ne odnosi direktno na tuženika tužitelj upućuje da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene u presudi Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda. To iz razloga što je postupanje ovdje tuženika prilikom zaključivanja predmetnog ugovora bilo istovjetno postupanju tuženih banaka, a od kojih je jedna i ovdje utužena banka.
12. Člankom 96. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ( 2007.godine ) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
13. Člankom 99. Zakona o zaštiti potrošača propisano je kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
14. Tuženik je jednostrano mijenjao kamatnu stopu po svom nahođenju, bez sudjelovanja tužitelja, pa je jasno kako isti nije poštivao odredbe Ugovora, a članci temeljem kojih je tuženik jednostrano mijenjao visinu kamatne stope nisu jasni i razumljivi tužitelju.
15. Tako Vrhovni sud RH u svojoj odluci Revt-249/14 izrijekom navodi: “Prvostupanjski sud prihvatio je i taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja izrazivši pravno shvaćanje da ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu kojima su tužene banke u tim ugovorima ugovorile redovnu kamatnu stopu, a koja je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika su nepoštene odredbe kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, a posljedica toga je ništetnost takvih ugovornih odredbi.“… , “ …Pri tome drugostupanjski sud ocjenjuje kako su ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu koje ugovore su tužene banke sklapale u spornim razdobljima sa korisnicima kredita – potrošačima, a u kojima je bila ugovorena promjenljiva kamatna stopa, bile uočljive i jasne, ali ne i razumljive. Stoga primjenom testa poštenosti tih odredbi ugovora, a kojem takve nerazumljive ugovorne odredbe podliježu u smislu odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 99., taj sud je ocijenio da su ove ugovorne odredbe nepoštene, posljedica čega je njihova ništetnost .“…, “Odredbom čl. 84. odnosno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Sporno je međutim i dalje u ovom postupku jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive potrošačima, a time ima li smisla ocjenjivati njihovu poštenost u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.“
16. Tužitelj napominje da je tuženik sklopio s tužiteljem ugovor o kreditu kao standardni ugovor o potrošačkom kreditu, sastavni dio kojeg su bili opći uvjeti poslovanja banke, a u kojem ugovoru je uz ostalo bila sadržana i odredba o ugovornoj kamati i kamatnoj stopi koja je bila određena kao promjenjiva, a čije promjene se vrše skladno odluci banke.
17. Terminologija koju je tuženik koristio u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je visoko stručna i kao takva je ona razumljiva isključivo onim osobama koji imaju visoku ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača, a što je tužitelj, ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva.
18. Tužitelj napominje da odluke tuženika koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju nisu mogle biti razumljive.
19. Pri tome naglašava i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženika, doista se ne smatraju načelnim i objektivnim kriterijima koje bi trebale omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.
20. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga Ugovorna kamatna stopa mora biti određena odnosno odrediva.
21. Ugovor o kreditu je dvostran pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.
22. Polazeći od navedenog, izvjesno je da unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to činio tuženik u odnosu sa tužiteljem, je bilo suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok ni približno nije mogao ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati . Dakle, na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču, ovdje tužitelju, objektivno nije bio, a niti je mogao biti razumljiv.
23. Upravo i u predmetnom Ugovoru o kreditu kao i u pregovorima koji su prethodili tuženik nije uopće informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a pogotovo mu nije skrenuo pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita
već je isključivo prezentirao tužitelju nedorečene i nerazumljive formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora.
24. Također, samim time što je jednostrano i netransparentno mijenjao kamatne stope tuženik je onemogućavao tužitelju sudjelovati u obveznopravnom odnosu, iz čega proizlazi da je tuženik postupao nesavjesno i nepošteno spram tužitelja, što je sve rezultiralo povećanjem anuiteta.
25. Osim saslušanja tužitelja, tužitelj predlaže na sve navedene okolnosti provesti dokaz saslušanjem službenika tuženika koji je izravno sudjelovao u pregovorima oko sklapanja ugovora, te koji je i potpisao predmetni ugovor. Podatke o navedenom službeniku tužitelj predlaže zatražiti od tuženika, obzirom da tužitelj ne raspolaže istim podacima.
26. Osim svega navedenog, tužitelj napominje da je i Sud časti Hrvatske gospodarske komore u odluci posl. Posl. broj: 133-P-3212/19-21 5 br. P-I-50/10 od 25. ožujka 2011. zauzeo stajalište da je takvo opisano postupanje nedopušteno.
27. Dalje tužitelj navodi da u odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara. Naime, a sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tužena vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.
28. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva predlaže se provesti dokaz financijskim vještačenjem na okolnosti visine razlike koja je nastala uplatama tužitelja kroz utuženo razdoblje prema promjenjivoj kamatnoj stopi koju je zaračunavao tuženik i uplata koje bi tužitelj vršio da se tijekom cijelog ugovornog odnosa primjenjivala kamatna stopa početno navedena u ugovoru. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška, sve s pripadajućim kamatama i troškovima.
29. Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da su tuženik i tužitelj sklopili su Ugovor o namjenskom kreditu 3211014653/07 od dana 27.09.2007.g. kojim je odobrio stambeni namjenski kredit u iznosu od 383.685,80 kuna (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na način podešavanja kamatne stope, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 5.848,92 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
30. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Navodi da tužitelj polazi od pretpostavke da je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu ništetna i nepoštena, pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014, odnosno na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja odluka je u dijelu koji se odnosi na kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013, a za koju navodi da se ne odnosi na tužitelja, ali se na istu poziva.
31. Tuženik prvenstveno ističe da tužitelj nema osnove pozivati se na citiranu presudu donesenu u sporu koji se, povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni broj P-1401/2012, a koji je pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2012, odnosno odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014.
32. Naime, u izreci presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, a koju citira i sam tužitelj, jasno je navedeno kako se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute. Takvo tumačenje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine Tako i Županijski sud u Zadru u obrazloženju presude poslovni broj Gž-766/2019 od 21. travnja 2020. godine, u kojoj je odlučivao u povodu žalbe tužitelja protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-478/2017 od 22. veljače 2019. godine, a u kojem postupku se radilo o ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, navodi: „Isto tako, navedena činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava ovaj sud u cijelosti prihvaća, s time, što se tiče primjene materijalnog prava, valja kazati da se neosnovano žalitelj poziva na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5, jer je u tom predmetu riješeno pitanje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojima je bio ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je bila vezana glavnica, te ugovorna kamata koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banaka, koju su banke mijenjale, ono što je bitno za ovu pravnu stvar, bez ugovorenih parametara, samim obavješćivanjem o promjeni, o čemu nije pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost ugovorne odredbe .
33. Dakle, u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno je utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što ovdje očito nije slučaj.“ Isto shvaćanje, i to upravo u pogledu kredita u kunama, zauzeo je i Županijski sud u Bjelovaru u obrazloženju presude poslovni broj Gž-486/2019 od 28. studenog 2019. godine u kojoj je odlučivao o žalbama protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-502/2018 od 10. prosinca 2018. godine.
34. Tuženik ističe da u ovoj stvari nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu odobren u kunama te da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa. Stoga je, uzimajući u obzir naprijed iznesene navode, u potpunosti razvidno da se tužitelj ne može prilikom pokretanja ovog parničnog postupka opredijeliti za režim zaštite kolektivnih prava potrošača, pozivajući se u skladu s načelom dispozitivnosti na presudu VTSRH posl. br. Pž-7129/2013. Isto tako, tužitelj ne može temeljem iste presude implicirati ništetnost odredbe o načinu podešavanja kamatne stope, niti iz njegovih navoda proizlazi ništetnost te odredbe. Tuženik ističe da tužitelj ničime nije dokazao niti obrazložio da bi tuženik, sukladno odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu, vršio promjene stope ugovorenih kamata protivno pozitivnim propisima, već svoje navode samo potkrjepljuje pogrešno se pozivajući na citiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu.
Stoga je razvidno da niti ne postoji osnova temeljem koje tužitelj traži isplatu navedenog iznosa. U prilog iznesenom tuženik dostavlja recentnu presudu Županijskog suda u Rijeci od 12. lipnja 2019. godine poslovni broj Gž-2260/2018 kojom je utvrđeno da se na kredit koji nije ugovoren u valuti CHF ne odnose učinci kolektivne zaštite, što znači da prvostupanjski sud u takvim postupcima treba provesti dokazni postupak u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka i utvrditi činjenično stanje u odnosu na konkretan ugovor o kreditu te se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz parnice povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa.
35. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.
36. Tuženik opreza radi ističe prigovor zastare iz razloga što je cijelo potraživanje tužitelja u zastari. Kako je u prethodnoj točci navedeno, pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine nemaju učinka u odnosu na ugovore o kreditu u drugim valutama, stoga posljedično i logikom stvari predmetna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu ne može biti niti razlog za prekid zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, a kako to proizlazi iz stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine (iako se radi o odluci koja je po stajalištu tuženika sporna, ali koja u trenutnim okolnostima predstavlja odluku u kojoj je revizijski sud zauzeo određeno shvaćanje). Naime, revizijski sud je izrazio stajalište da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa vezano za ugovore o kreditu u CHF došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 kao i da zastara individualnih restitucijskih zahtijeva počinje teći ispočetka (od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe).
37. Stav revizijskog suda da se prekid zastare odnosi samo na kredite u CHF, a ne i na druge valute, potvrđuje, vezano za kredit u kunama, Županijski sud u Bjelovaru u obrazloženju gore citirane presude poslovni broj Gž-486/2019 od 28. studenog 2019. godine u kojoj u odnosu na prigovor zastare tražbine izjavljen od strane tuženika navodi: „Međutim, osnovano tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo pri ocjeni prigovora zastare i da stoga nije bilo moguće dosuditi tužitelju cijeli navedeni iznos, jer je dio tog utuženog iznosa u zastari. S obzirom na već naprijed navedeni stav ovog drugostupanjskog suda - da pravomoćne presude donesene u vođenom kolektivnom sporu nemaju nikakvog pravnog utjecaja na predmetnu parnicu u kojoj tužitelj traži pravnu zaštitu po ugovoru o kreditu zaključenom u domaćoj valuti - u kunama, to onda ni pokretanje navedenog kolektivnog spora 4. travnja 2012. godine nije u smislu odredbe čl.241. ZOO/05 ni dovelo do prekida zastare tužiteljeve tražbine, a kako to pogrešno zaključuje sud prvog stupnja, i na što u žalbi s pravom ukazuje tuženik.“ Isto shvaćanje za kunske kredite zauzeo je i Županijski sud u Rijeci u prethodno citiranoj presudi poslovni broj Gž-2260/2018 od 12. lipnja 2019. godine.
38. Stoga, obzirom da se kolektivni spor ne primjenjuje na ovaj ugovorni odnos između tužitelja i tuženika, tuženik ukazuje na sljedeće odredbe materijalnog prava i sudsku praksu revizijskog suda koju je potrebno primijeniti. Odredbom članka 218. ZOO-a određeno je da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare, odnosno zakonodavac je imao potrebu urediti pravni odnos ugovornih strana na način da propiše da iste svojom voljom ne mogu mijenjati zakonske odredbe o vremenu zastare, jer osim što bi to bilo protivno prisilnim propisima bilo bi protivno pravnoj sigurnosti koju osiguravaju odredbe o zastari. Odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Dakle, da bi se ispunili uvjeti iz navedene odredbe mora postojati radnja konkretnog vjerovnika usmjerena na ostvarenje konkretne tražbine. Nadalje, odredbom čl. 215. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom čl. 323. ZOO-a propisano je posljedica ništetnosti i to na način da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Iz ustaljene prakse revizijskog suda proizlazi da zastarijevanje kod ništetnosti počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom konkretnom slučaju, a s obzirom na prirodu obveze vraćanja kredita tužitelja (plaćanja anuiteta), početak tijeka zastare trebao bi se računati od saznanja tužitelja o svakoj promjeni kamatne stope i plaćanja koja su vršena po uvećanim anuitetima.
39. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da se na ovaj konkretni slučaj ne mogu primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog spora pa tako niti stajalište VSRH-a izraženo u odluci Rev- 2245/17, već pravna stajališta VSRH-a izražena u prethodno navedenim odlukama, za zaključiti je da se na potraživanja tužitelja ima primijeniti petogodišnji zastarni rok, koji se ima računati od saznanja tužitelja o svakoj promjeni kamatne stope i plaćanja koja su vršena po uvećanim anuitetima. Uzimajući u obzir činjenice da je tužitelj podnio tužbu dana 07.12.2023. godine, a da je Ugovor o kreditu sklopljen dana 03.04.2008. godine, to tuženik ističe da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.
40. Odredbom članka 218. ZOO-a određeno je da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare, odnosno zakonodavac je imao potrebu urediti pravni odnos ugovornih strana na način da propiše da iste svojom voljom ne mogu mijenjati zakonske odredbe o vremenu zastare, jer osim što bi to bilo protivno prisilnim propisima bilo bi protivno pravnoj sigurnosti koju osiguravaju odredbe o zastari. Odredbom čl. 225. ZOO- a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Dakle, da bi se ispunili uvjeti iz navedene odredbe mora postojati radnja konkretnog vjerovnika usmjerena na ostvarenje konkretne tražbine. Nadalje, odredbom čl. 215. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom čl. 323. ZOO-a propisano je posljedica ništetnosti i to na način da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Iz ustaljene prakse revizijskog suda proizlazi da zastarijevanje kod ništetnosti počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom konkretnom slučaju, a s obzirom na prirodu obveze vraćanja kredita tužitelja (plaćanja anuiteta), početak tijeka zastare trebao bi se računati od saznanja tužitelja o svakoj promjeni kamatne stope i plaćanja koja su vršena po uvećanim anuitetima.
41. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da se na ovaj konkretni slučaj ne mogu primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog spora pa tako niti stajalište VSRH-a izraženo u odluci Rev- 2245/17, već pravna stajališta VSRH-a izražena u prethodno navedenim odlukama, za zaključiti je da se na potraživanja tužitelja ima primijeniti petogodišnji zastarni rok, koji se ima računati od saznanja tužitelja o svakoj promjeni kamatne stope i plaćanja koja su vršena po uvećanim anuitetima. Uzimajući u obzir činjenice da je tužitelj podnio tužbu dana 07.12.2023. godine, a da je Ugovor o kreditu sklopljen dana 03.04.2008. godine, to tuženik ističe da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.
42. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,99% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa.
43. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (SK, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.
44. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira.
45. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 15.8.2009., tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je dakada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva . Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
46. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
47. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o namjenskom kreditu (list 13-22 i 112-117 spisa), financijsku dokumentaciju (list 23-50 spisa), sudsku praksu (list 64-80 i 82-84 spisa), nalaz i mišljenje vještaka s dokumentacijom (list 95-135 spisa), iskaz tužiteljice ŠK dana na ročištu 12.05.2025. godine (list 248-249 spisa) te iskaz svjedoka OK dana na ročištu održanom 03. lipnja 2025. godine (list 248-249 spisa).
48. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.
49. Sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu S211014653/07 sud je utvrdio da je isti sklopljen dana 27.09.2007. godine između tužiteljice kao korisnika kredita te tuženika kao banke kreditora. Tim Ugovorom se banka obvezala staviti na raspolaganje korisniku kredita iznos od 383.685,80 kuna s namjenom kredita u vidu kupnje stana. Odredbom čl. 2 određena je promjenjiva kamatna stopa sukladno Odlukama o kamatnim stopama tuženika koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,99 %.Rok otplate kredita je 30 godina.
50. U svom usmenom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 12. svibnja 2025. godine tužiteljica ŠK je izjavila da je predmetni kredit podigla sam u svrhu kupnje stana, prije sam se prizivala Klir. Za kunski kredit se odlučila obzirom da joj je bio hitno potreban obzirom da se u to vrijeme razvodila. Da bi dobila skrbništvo nad djetetom morala je imati stan sa sobom za dijete. zbog toga je odmah prihvatila kredit koji su joj ponudili. U banci ju nisu upozoravali ništa vezano uz promjenjivu kamatnu stopu. Ona je službenici u banci rekla da može platiti maksimum 3.600,00 kn ratu no njoj je rata narastala preko 4.000,00 kn. Nisu joj objasnili kako se dolazi do odluke o promjeni kamatne stope. Banka je sama odlučila dizati kamatnu stopu tijekom otplate. Ona još nije otplatila kredit do kraja te joj se skida s plaće svaki mjesec. Nema posebnih znanja iz ekonomije, bankarstva i sl. Za kredit je išla ovjeriti kod javnog bilježnika, a tamo se samo potpisala, i to je to. Sam ugovor o kreditu je pročitala. Ona je u startu rekla službenicu banci koliko mi je limit plaćanja pa kad joj se rata povećala zbog povećanja kamatne stope otišla je u banku i prigovarala zbog toga. Ona još uvijek živi u tom stanu. Na poseban upit pun. tužitelja odgovara da je banka sastavila ugovor. Tada nije imala u vlasništvu trgovačko društvo ili obrt. Na poseban upit pun. tuženika odgovara da je tijekom razgovora oko kredita banka stalno postavljala nove uvjete i tražila sredstva osiguranja za vraćanje istog.
51. U svom usmenom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 03. lipnja 2025. godine svjedok OK je izjavio da je otac tužiteljice. Kad se njegova kćer rastala trebao joj je hitno stan za sebe i dijete te je zato podignula predmetni ugovor o namjenskom kreditu kod tuženika. On je u tom kreditu bio sudužnik. Firma koja se spominje u ugovoru je ona koja je prodala predmetni stan njegovoj kćeri. Ona je sama otplaćivala taj kredit, on joj u tome nije pomagao. Na poseban upit pun. tužitelja da gdje sada živi odgovara u istom stanu. On je bio sa kćeri u banci kad se radio ugovor koji je morao potpisati kao sudužnik. Na poseban upit pun. tužitelja odgovara da su mu u banci rekli da je moguće da dođe do promjene kamatne stope u manjem obliku, ali je tijekom otplatnog razdoblja ta kamatna topa puno narasla.
52. Iz naprijed provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužiteljica realizirala predmetni namjenski kredit kod banke tuženika za potrebe kupnje stana odnosno za rješavanje stambenog pitanja za sebe i dijete. To navedeni ugovor čini potrošačkim ugovorom. Nadalje, iz iskaza saslušanih osoba sud je utvrdio da banka nije dala nikakva upozorenja ili objašnjenja vezano uz tematiku promjenjive kamatne stope tužiteljici s tima da je tu odredbu u sam ugovor jednostrano unijela banka. Stoga sud zaključuje da tužiteljici banka nije dala sve potrebne informacije da bi ista mogla shvatiti sve dosege i sve opasnosti stavljanja odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem odluke banke u njen ugovor pa da stoga tužiteljica nije mogla donijeti o tom pitanju informiranu odluku. Isto tako sud je zaključio da tužiteljici banka nije dala nikakvo obrazloženje o kojim elementima ovisi odluka o tome da li će se i koliko promijeniti kamatna stopa.
53. Vezano uz pravni okvir za rješavanje ovog spora među strankama valja naglasiti da je za ocjenu valjanosti ugovorene jednostrano promjenjive kamatne stope (ugovor je zaključen 4. siječnja 2008.), mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/0.7, 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje ZZP/07), koji je bio važeći u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 41/14., 110/15. i 14/19.) koji je bio važeći za vrijeme otplate kredita.
54. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 102. stavka 1. ZZP/07 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
55. Naprijed citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.
56. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
57. Zatim, važno je za istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., dalje ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.
58. Nadalje, prema odredbi članka 322. stavak 1. ZOO-a proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
59. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a proizlazi da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
60. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema odredbi članka 295. stavak 2. ZOO-a proizlazi da opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema odredbi članka 272. stavak 1. ZOO-a proizlazi da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.
61. Prema odredbi članka 295. ZOO-a opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.
62. Sukladno svim naprijed navedenim utvrđenjima te citiranim pravnim normama ovaj sud smatra da u ovom konkretnom slučaju odredba Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva kao i sve ostale ugovorne odredbe, ali nije razumljiva. To zato što je jedino što je razumljivo to da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.
63. Naime, sud je analizom iskaza tužitelja i svjedoka nedvojbeno utvrdio da tuženik prilikom sklapanja kredita nije upozorio tužitelja na razloge ni kriterije koji bi doveli do povećanja kamatne stope, kao i da tuženik nije pružio tužitelju niti objašnjenje zašto je došlo do povećanja kamatne stope, niti su ikada precizno navedeni kriteriji ili parametri koji su doveli do takvog povećanja.
64. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, te je stoga stav ovog suda kako sadržaj takve ugovorne odredbe nije bio jasan ni razumljiv tužitelju, a niti je ikada uslijedilo obrazloženje ili bio upoznavanje s parametrima koji dovode do navedenih promjena
65. To znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
66. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba. Ako je ona ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, takva odredba time uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
67.Nadalje, imajući u vidu da je kamata cijena kredita, pa kao takva bitan element ugovora o kreditu, slijedom čega mora biti određena odnosno odrediva, određivanje cijene prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu kamatne stope, protivno je načelu savjesnosti i poštenja.
68. Također jednostrana promjena kamatne stope odlukom banke bez pojedinačnog pregovaranja između tužitelja kao korisnika kredita i banke kao kreditora uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, odnosno potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, odnosno trgovca kao drugu ugovornu stranu. To je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, posebno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, pa je posljedično tome, takva ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbama ZZP-a
69. Stoga sud na temelju provedenog dokaznog postupka nalazi utvrđenim da je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u članku 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, čime je dio odredbe nepošten, a sukladno tome u tom je dijelu ugovor ništetan primjenom članka 87. Zakona o zaštiti potrošača.
70. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan dio članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu sa promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika.
71. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. te je istim utvrđeno da ukupna razlika između iznosa kamata prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih stopa u odnosu na iznose kamata prema simuliranom početnom otplatnom planu, za iznose za koje je utvrđeno više plaćeni iznos, iznosi 46.193,23 kune odnosno 6.130,93 EUR. Na nalaz i mišljenje stanke nisu imale primjedbi.
72. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Darka Prpića iz "Darfin d.o.o." obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.
73. Ovdje sud upozorava da je unatoč protivljenju dopustio preinaku tužbenog zahtjeva te je pri tom imao u vidu i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. godine (Su-IV-123/2024- 5) koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
74. Slijedom navedenog sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 46.193,23 kn / 6.130,93 EUR te je isti iznos dosudio tužitelju zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to navedeno u izreci ove presude.
75. Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta.
76. Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate sud je za period do 31.07.2015. godine donio temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22), a od 30.12.2023. godine pa do isplate temeljem odredbe čl. 29 st. 2 (NN 156/22).
77. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, valja ukazati da se ovdje radi o restitucijskom zahtjevu temeljem članka 323. stavak 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao (tako i Županijski sud u Osijeku, u presudi broj Gž- 1996/19 od 14. rujna 2020. i dr.).
78. Kako tužitelj upravo ovom tužbom traži utvrđenje ništetnosti gore navedene ugovorne odredbe, koji zahtjev sud prihvaća kako je to ranije obrazloženo, to je utvrđen neosnovanim prigovor zastare istaknut po tuženiku, dok je tužitelju valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, kako je to navedeno u toč. II. Izreke ove presude.
79. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.).
80. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 21.05.2024. godine a 200,00 EUR (tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 16.09.2024., 13.12.20'24. i 17.04.2025. godine sa 200,00 EUR za svaki podnesak (tbr. 8/1), troska pristupa na ročišta 07.10.2024., 12.05.2025. i 03.06.2025. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1), trošak pristupa na ročište za objavu sa 100,00 EUR (tbr. 9/3) ili ukupno 1.500,00 EUR Tom iznosu valja pribrojiti i pridodajući PDV u iznosu od 375,00 EUR 8tbr. 46), trošak vještačenja od 300,00 EUR, trošak pristojbe na tužbu od 52,47 EDUR te na presudu od 104,94 EUR pa sveukupni trošak tužitelja iznosi 2.332,41 EUR te je isti dosuđen tužitelju na teret tuženika sukladno uspjehu u sporu.
81. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 30. lipnja 2025. godine pa do isplate.
82. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 30. lipnja 2025. godine.
Sudac:
Hrvoje Vučić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
