Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-304/2019-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Marijani Jurenec kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku odvjetniku Krunoslavu Vuljaku, iz Odvjetničkog društva Vuljak & Vuljak d.o.o. Koprivnica, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 17. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnice tuženika odvjetnice Lorene Bakić, na ročištu radi objave i uručenja presude, na temelju odredbi čl. 335. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu ZPP), 30. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, dužan je tužiteljici NR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 7.382,04 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to do 31.07.2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na iznose kako slijedi:

na iznos od 90,55 EUR koja teče od 2.4.2010.

na iznos od 90,31 EUR koja teče od 2.5.2010.

na iznos od 89,48 EUR koja teče od 2.6.2010.

na iznos od 105,65 EUR koja teče od 2.7.2010.

na iznos od 102,26 EUR koja teče od 2.8.2010.

na iznos od 123,65 EUR koja teče od 2.9.2010.

na iznos od 111,19 EUR koja teče od 2.10.2010.

na iznos od 114,07 EUR koja teče od 2.11.2010.

na iznos od 109,44 EUR koja teče od 2.12.2010.

na iznos od 110,60 EUR koja teče od 2.1.2011.

na iznos od 106,00 EUR koja teče od 2.2.2011.

na iznos od 108,78 EUR koja teče od 2.3.2011.

na iznos od 108,93 EUR koja teče od 2.4.2011.

na iznos od 117,42 EUR koja teče od 2.5.2011.

na iznos od 135,45 EUR koja teče od 2.6.2011.

na iznos od 155,98 EUR koja teče od 2.7.2011.

na iznos od 169,02 EUR koja teče od 2.8.2011.

na iznos od 134,39 EUR koja teče od 2.9.2011.

na iznos od 122,74 EUR koja teče od 2.10.2011.

na iznos od 123,51 EUR koja teče od 2.11.2011.

na iznos od 125,12 EUR koja teče od 2.12.2011.

na iznos od 135,18 EUR koja teče od 2.1.2012.

na iznos od 138,20 EUR koja teče od 2.2.2012.

na iznos od 134,90 EUR koja teče od 2.3.2012.

na iznos od 134,41 EUR koja teče od 2.4.2012.

na iznos od 136,08 EUR koja teče od 2.5.2012.

na iznos od 138,98 EUR koja teče od 2.6.2012.

na iznos od 135,36 EUR koja teče od 2.7.2012.

na iznos od 134,36 EUR koja teče od 2.8.2012.

na iznos od 125,48 EUR koja teče od 2.9.2012.

na iznos od 133,14 EUR koja teče od 2.10.2012.

na iznos od 136,70 EUR koja teče od 2.11.2012.

na iznos od 134,33 EUR koja teče od 2.12.2012.

na iznos od 131,49 EUR koja teče od 2.1.2013.

na iznos od 130,51 EUR koja teče od 2.2.2013.

na iznos od 129,50 EUR koja teče od 2.3.2013.

na iznos od 136,57 EUR koja teče od 2.4.2013.

na iznos od 126,17 EUR koja teče od 2.5.2013.

na iznos od 124,47 EUR koja teče od 2.6.2013.

na iznos od 125,49 EUR koja teče od 2.7.2013.

na iznos od 124,42 EUR koja teče od 2.8.2013.

na iznos od 128,22 EUR koja teče od 2.9.2013.

na iznos od 130,69 EUR koja teče od 2.10.2013.

na iznos od 131,89 EUR koja teče od 2.11.2013.

na iznos od 136,17 EUR koja teče od 2.12.2013.

na iznos od 131,85 EUR koja teče od 2.1.2014.

na iznos od 77,01 EUR koja teče od 2.2.2014.

na iznos od 79,31 EUR koja teče od 2.3.2014.

na iznos od 77,32 EUR koja teče od 2.4.2014.

na iznos od 74,48 EUR koja teče od 2.5.2014.

na iznos od 75,09 EUR koja teče od 2.6.2014.

na iznos od 77,14 EUR koja teče od 2.7.2014.

na iznos od 78,74 EUR koja teče od 2.8.2014.

na iznos od 79,16 EUR koja teče od 2.9.2014.

na iznos od 80,90 EUR koja teče od 2.10.2014.

na iznos od 83,39 EUR koja teče od 2.11.2014.

na iznos od 83,86 EUR koja teče od 2.12.2014.

na iznos od 84,22 EUR koja teče od 2.1.2015.

na iznos od 84,04 EUR koja teče od 2.2.2015.

na iznos od 84,04 EUR koja teče od 2.3.2015.

na iznos od 84,04 EUR koja teče od 2.4.2015.

na iznos od 84,04 EUR koja teče od 2.5.2015.

na iznos od 84,04 EUR koja teče od 2.6.2015.

na iznos od 84,04 EUR koja teče od 2.7.2015.

na iznos od 84,04 EUR koja teče od 2.8.2015.

na iznos od 84,04 EUR koja teče od 2.9.2015.

pa do plaćanja, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice radi isplate iznosa od 3.672,33 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 2.10.2015. pa do plaćanja.

III. Tuženik je dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 3.009,44 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja 30. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Tužiteljici je dopuštena preinaka tužbe prema podnesku od 19. rujna 2019. kojim je tužiteljica zatražila i povrat iznosa preplaćenih zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 10. lipnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate novčanog iznosa za koji tvrdi da ga je tuženik stekao primjenom nepoštene ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu broj 3208447977/2007 broj kreditne partije 7103510538 sklopljenog između tuženika kao trgovca i tužiteljice kao potrošača 19. veljače 2007..

1.1. U tužbi se navodi da je tužiteljica s tuženikom sklopila predmetni Ugovor o kreditu u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 81.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, a 22. siječnja 2016. sklopljen je Aneks broj 1 Ugovora o kreditu.

1.2. U tužbi se navodi da je u čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 4,50% godišnje u trenutku podizanja kredita odnosno promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika, a o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo te takva odredba omogućava tuženiku kao trgovcu da jednostranom odlukom bez jasnih i unaprijed utvrđenih parametara i metoda mijenja kamatnu stopu pa je ista nepoštena jer je za posljedicu imala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača.

1.3. Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7123/2013 od 13. lipnja 2014. te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i navodi da citirane odluke predstavljaju pravno shvaćanje koje je obvezujuće za sve ostale sudove u Republici Hrvatskoj sukladno čl. 502.a. ZPP-a.

1.4. U tužbi se navodi da je tuženik primjenom nepoštene ugovorne odredbe u više navrata jednostrano mijenjao kamatnu stopu radi čega je bez valjane pravne osnove stekao iznos od 31.341,66 kn koji je iznos tuženik uračunao tužiteljici prilikom sklapanja Aneksa ugovora 22. siječnja 2016. odnosno konverzijom ugovora u kreditu s valutnom klauzulom u valuti EUR. Navedenim Aneksom ugovora o kreditu (konverzijom) promijenjena je valutna klauzula kredita iz valute CHF u valutu EUR i tom prilikom u tzv. simuliranom retroaktivnom izračunu kredita u valuti EUR primijenjene su kamatne stope veće i od kamatnih stopa koje je tuženik jednostranim odlukama povećavao. Navodi se da je tuženik tužiteljici uračunao preplaćeni iznos tek s 30. rujnom 2015. odnosno s danom učinka Dodatka ugovora odnosno konverzije te je tuženik bio nepošteni stjecatelj u trenutku stjecanja pojedinih iznosa preplaćenih kamata pa je od dana neosnovanog stjecanja do uračunavanja tekla zakonska zatezna kamata koja ukupno iznosi 19.198,44 kn.

1.5. U tužbi se navodi da je tužiteljica opomenom pozvala tuženika na plaćanje, no tuženik je odgovorio da zahtjev tužiteljice smatra neosnovanim. Budući da tuženik nije tužiteljici vratio nepošteno i bez osnove stečeni novčani iznos, tužiteljica je podnijela predmetnu tužbu te je tužbenim zahtjevom zatražila od tuženika isplatu iznosa od 19.198,44 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U podnesku od 19. rujna 2019. tužiteljica je povećala tužbeni zahtjev te od tuženika traži isplatu iznosa od 53.858,78 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose preplate.

2.1.Tužiteljica je u tom podnesku navela da povećava tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje povrat s osnova valutne klauzule i kamate. Tužiteljica se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu kolektivne tužbe Udruge Potrošač u kojem je konačno utvrđeno da je i valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna. Tužiteljica navodi da konverzija koju su stranke sklopile gubi pravni učinak jer je valutna klauzula CHF bila odlučujuća pobuda za sklapanje tog aneksa odnosno početna pretpostavka bila je da je valutna klauzula zakonita ugovorna odredba, a sada je utvrđeno da to nije.

3. Podneskom od 17. kolovoza 2022. tužiteljica je navela da proširuje tužbu i tužbeni zahtjev na način da obuhvaća i preplatu nastalu primjenom valutne klauzule u razdoblju od 1. veljače 2014. do 31. prosinca 2015. te tužbenim zahtjevom od tuženika traži isplatu iznosa od 73.517,52 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

4. Podneskom od 14. listopada 2024., nakon provedenog knjigovodstveno- financijskog vještačenja, tužiteljica je postavila konačni tužbeni zahtjev kojim od tuženika traži isplatu iznosa od 11.054,37 eura sa zakonskom zateznom kamatom. Tužiteljica navodi da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je preplatila kredit u iznosu od 7.382,04 eura (nakon uračunavanja preplaćenog iznosa iz konverzije), uz koju preplatu je tuženik utvrdio novu glavnicu na dan konverzije, a koja je primjenom nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF obračunata za 3.672,33 eura više nego je trebala biti sukladno početnom tečaju CHF.

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

5.1. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu.

5.2. Tuženik je istaknuo prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 10. lipnja 2014. godine.

5.3. Tuženik ističe da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), s obzirom da su stranke 22. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom.

5.4. Navodi da su sve tužiteljeve uplate uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Navodi da je kalkulator izrađen u skladu sa Zakonom i pribavljeno mišljenje ovlaštenog revizora pa postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa Zakonom. Navodi da je konverzija nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i to nakon što je tužitelj od banke dobio zakonom propisane podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju uključujući podatak o preplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate. Navodi da je način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao, a na iznos preplate banka nije bila dužna obračunati ni kamatu ni tečajnu razliku. Navodi da je tužitelj stavljen u položaj kao da je od početka cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR čime je isključivo po svojem slobodnom izboru izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR na način koji je bio utemeljen na propisanim procedurama i uvjetima koje je normirao zakonodavac. Tuženik navodi da je sklapanjem dodatka/aneksa Ugovoru o kreditu između stranaka nastao pravni odnos koji zakonodavac ima u vidu kad je tužitelju ponudio mogućnost konverzije, a tuženik je morao prihvatiti konverziju pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija. Navodi da su tim pravnim poslom stranke riješile svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Navodi da su stranke sklapanjem Dodatka trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji pa su konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju na iznos utvrđene preplate traži zatezne kamate. Navodi da tužitelj nije trebao prihvatiti konverziju te je imao slobodu izbora.

5.5. U odnosu na zateznu kamatu tuženik navodi da tužitelj nema pravo na zatezne kamate na iznos preplate.

6. Nakon što je tužiteljica podneskom od 19. rujna 2019. povećala tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje povrat i s osnova valutne klauzule kao ništetne, tuženik je u podnesku od 4. studenog 2019. naveo da se protivi takvoj preinaci tužbe.

7. Sud je tužiteljici rješenjem od 3. ožujka 2020. dopustio preinaku tužbe primjenom odredbi čl. 190. ZPP-a jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka.

8. I u podnesku od 4. studenog 2019. tuženik je istaknuo prigovor zastare. Tuženik navodi da su zahtjevi podneseni nakon 13. lipnja 2019. nakon isteka petogodišnjeg zastarnog roka od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu zastarjeli što je slučaj u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev podnesen 19. rujna 2019. Tuženik osporava istaknute tužbene zahtjeve, ustraje na svim prigovorima i činjenicama. Navodi da je tužitelju tijekom trajanja ugovornog odnosa redovno dostavljao sve relevantne isprave i podatke (otplatne planove, promete po kreditu, odluke o promjeni kamatnih stopa). Navodi da je počevši od 2016. svim korisnicima CHF kredita koji su kredite konvertirali u EUR kredite na tuženikovim mrežnim stranicama dostupan izračun konverzije za svakog korisnika posebno te je tužitelj mogao doći do izračuna konverzije prije podnošenja tužbe. Navodi da su u izračunu konverzije potpuni, točni i precizni podaci o tužiteljevoj CHF kreditnoj partiji na temelju kojih je tužitelj mogao tražiti isplatu pojedinih svota s definiranim iznosima i dospijećem po mjesecima. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tuženik se i preinačenom tužbenom zahtjevu protivi u cijelosti.

9. Tužiteljica je u podnesku od 6. studenog 2019. navela da je prekinula zastaru podnošenjem tužbe 10. lipnja 2019., a u odnosu na prigovor aktivne legitimacije navodi da je tuženik u svojim knjigama tužiteljicu evidentirao s njezinim djevojačkim prezimenom UR.

10. Nakon što je tužiteljica podneskom od 17. kolovoza 2022. povisila tužbeni zahtjev, tuženik osporava istaknute tužbene zahtjeve. Tuženik navodi da prema odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske potrošač iz konvertiranog CHF kredita nema tražbinu prema tuženoj banci po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF te da je Vrhovni sud Republike Hrvatske negirao tražbinu potrošača konvertiranog CHF kredita prema tuženoj banci po osnovi povrata više plaćenog iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

10.1. Tuženik ističe prigovor zastare i navodi da se u pogledu povišenog dijela zahtjeva parnica smatra pokrenutom tek kad je istaknut povišeni zahtjev.

10.2. U odnosu na tijek zateznih kamata tuženik navodi da ga se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2010. godine. Čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužitelju (a što tuženik osporava), tuženik smatra da vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije dana podnošenja tužbe u ovom predmetu te u svakom slučaju zakonske zatezne kamate na preinačeni dio tek od trenutka kad je isti postavljen.

11. Nakon što je tužiteljica podneskom od 14. listopada 2024. nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja postavila konačni tužbeni zahtjev, tuženik je naveo da se protivi preinaci tužbe. No, prema ocjeni suda u konkretnom slučaju primjenom odredbe čl. 191. st. 2. ZPP-a tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti, jer je do preinake tužbe došlo nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja i sud smatra da do preinake tužbe nije došlo krivnjom tužiteljice koja je tek nakon provedenog vještačenja mogla utvrditi stvarni iznos preplate.

12. Rješenjem broj P-304/2019-16 od 12. travnja 2021. određen je prekid postupka s obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu broj Rev-1042/2017 podnio zahtjev za prethodnu odluku suda Europske unije o tumačenju Direktive broj 93/13 o nepoštenim uvjetima i potrošačkim ugovorima.

13. Rješenjem broj P-304/2019-18 od 3. lipnja 2022. nastavljen je postupak u ovom predmetu.

14. Tijekom dokaznog postupka saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja, pročitane su priložene isprave: Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208447977/2007 od 19. 2. 2007. sklopljen između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora te UR kao korisnika kredita, AR kao sudužnika te ĐR i UR kao založnih dužnika (list 4-6), izvršen je uvid u izvadak iz zemljišne knjige (list 7), pročitan je Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 22. 1. 2016. (list 8-13), izvršen je uvid u punomoć (list 11), izračun preplaćenih kamata s osnova Dodatku Ugovoru o kreditu (list 14-15), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103510538 od 20.5.2019. (list 16), obavijest o izračunu efekata konverzije od 25.1.2016. (list 17), izvršen je uvid u priloge (list 18-22), te priloge (list 23-27), pročitan je odštetni zahtjev - opomena pred utuženje uz presliku potvrde o primitku (list 28), odgovor na dopis od 31.5.2019. (list 29), pročitani su prilozi tuženika (list 36-37), izračun konverzije na dan 30.9.2015. (list 38-42), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015. ( list 44), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015. (list 46), prilog (list 48), izvještaj o kalkulatoru za provedenu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak (CHF) odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom iz CHF sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (list 49-51), uvid u priloge tužiteljice (list 60-61), uvid u izvadak iz matice rođenih za NR (list 74), uvid u priloge tuženika (list 81- 90), prilog (str. 107), provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po vještaku ŠR iz [adresa] te je pročitan nalaz i mišljenje knjigovodstveno financijskog vještaka od 17. rujna 2024. (str. 126-149), pročitano je očitovanje vještaka od 11. listopada 2024. na prigovor tuženika (str. 166-168), pročitano je očitovanje na prigovor tuženika II. od 23. prosinca 2024. (str. 181-183 i 184-186) kao i očitovanje vještaka na prigovor tuženika III. od 27. siječnja 2025. (str. 211-213), pročitana je dopuna nalaza i mišljenja financijskog vještaka ŠR od 7. veljače 2025. (str. 216-223) i vještak je saslušan na ročištu glavne rasprave (str. 215 i str. 228-229).

15. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

16. Sud je u ovom postupku utvrđivao činjenice koje su stranke iznijele i izvodio dokaze koje su stranke predložile, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i čl. 219. ZPP-a.

17. Tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da je treća osoba otplaćivala obveze po kreditu. Tužiteljica je navela da je tuženik u svojim knjigama tužiteljicu evidentirao s njezinim djevojačkim prezimenom UR te je prigovor tuženika neosnovan.

18. Uvidom u Izvadak iz Matice rođenih utvrđeno je da je tužiteljica NR djevojačkog prezimena UR zaključila brak 19. listopada 1996. i nakon zaključenja braka njezino prezime glasi UR.

18.1. Stoga je sud utvrdio da je neosnovan tuženikov prigovor nedostatak aktivne legitimacije na strani tužiteljice jer iz Ugovora o namjenskom kreditu i Dodatka Ugovoru o kreditu, kao i ostale dokumentacije o kreditu proizlazi da je ugovore sklopila ovdje tužiteljica djevojačkog prezimena UR, a tuženik je u poslovnim knjigama sve uplate knjižio u korist tužiteljice za otplatu predmetnog kredita.

19. Nesporno je tijekom postupka utvrđeno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 19. veljače 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208447977/2007 broj kreditne partije 7103510538, kojim kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 81.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, a korisnik kredita se obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom.

20. Nesporno je utvrđeno da je između tuženika i tužiteljice 22. siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

20.1. Iz odredbe čl. 2. st. 1. Dodatka proizlazi da ugovorne stranke suglasno utvrđuju da su 19. veljače 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj računa 7103510538 u iznosu od 81.000,00 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja zajedno s ugovorenom redovnom kamatom, a čl. 2. st. 2. stranke suglasno utvrđuju da u skladu s odredbama Zakona, a temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita tim Dodatkom Ugovoru o kreditu mijenjaju se odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita te postiže sporazum o raspolaganju preplatom na način kako to nalaže Zakon, a isto proizlazi i iz odredbe čl. 1. st. 2. Dodatka Ugovoru o kreditu.

20.2. Iz čl. 6. Dodatka proizlazi da su stranke sklopile Sporazum o preplati.

21. Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju tužiteljica ima status potrošača.

21.1. Iz odredbe čl. 6. Ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da je namjena kredita

– izgradnja obiteljske kuće i refinanciranje

21.2. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je kredit bio potreban za izgradnju obiteljske kuće te je kredit iskorišten u cijelosti prema ugovorenoj namjeni.

21.3. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora i dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora nije odlučna.

21.4. Tuženik nije dokazao da je tužiteljica ugovor sklopila u okviru svoje poslovne djelatnosti.

21.5. Nije sporno da je kredit otplaćen u cijelosti.

21.6. Prema praksi Europskog suda za pojam "potrošača" nije odlučno je li potrošački ugovor prestao.

22. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukama kreditora te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

23. Tuženik tvrdi da tužiteljica nema pravni interes za ovaj postupak, s obzirom na činjenicu da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu.

24. Kako je to naprijed obrazloženo, između stranaka nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu 22. siječnja 2016..

24.1. Konverzija je izvršena na temelju Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15, dalje ZID ZPK/15), kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora i eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te se između stranaka postiže sporazum o konverziji kako je propisano tim Zakonom.

25. Sud je utvrdio da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno ZID ZPK/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR.

26. Na temelju sadržaja priloženih isprava i provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja po vještaku ŠR, čiji nalaz sud prihvaća kao objektivan i stručan, proizlazi da je tuženik konverziju (CHF – EUR) s financijsko– računovodstvenog gledišta izvršio u skladu s odredbama ZID ZPK/15: glavnica kredita pretvorena je u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita, utvrđen je novi otplatni plan (od početka otplate) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa, sve uplate tužiteljice su preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate, izvršena je usporedba uplata tužiteljice u valuti EUR s novoutvrđenim otplatnim planom u valuti EUR, izračunate su razlike više/manje plaćeno u valuti EUR, u poslovnim knjigama Banka je provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR.

26.1. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza sud utvrdio da je Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK/15.

27. Sud smatra da tužiteljica unatoč sklopljenom Dodatku Ugovoru o kreditu ima pravni interes za ovaj spor, jer iz provedenih dokaza proizlazi da je Dodatak Ugovoru o kreditu samo dodatak osnovnom ugovoru o kreditu te da se tužiteljica sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu.

28. O dopuštenosti tužbe odnosno pravnom interesu zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran mišljenje je dao i Vrhovni sud Republike Hrvatske.

28.1. Odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to Rješenjem broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. i Rješenjem broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. I prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske navedenom u Rješenju broj Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022. proizlazi da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora.

29. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO5) propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

30. Predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sklopljen je 19. veljače 2007. pa se na pitanje ništetnosti primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), kojim je u čl. 81. propisano da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

31. Neosnovano tuženik tvrdi da zaključci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zašite potrošača nisu primjenjivi na konkretni slučaj.

31.1. Prema ocjeni suda na odluku u ovom postupku od utjecaja je činjenica da je predmet kolektivnog spora koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka, između ostalih i tuženika, u predmetu P-1401/12 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

31.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je citirana presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope, a pravno shvaćanje tog suda podržao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u ponovnom postupku je potvrđena prvostupanjska presuda i u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija kreditora protiv dijela presude kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu.

32. Sud je i u ovom postupku provodio dokaze radi utvrđenja jesu li ispunjene pretpostavke za ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na primjenu valutne klauzule vezane uz CHF i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu vezano uz odluke o kamatnim stopama kreditora.

33. Sud je tijekom postupka na okolnost pregovora i sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu i Dodatka Ugovoru o kreditu saslušao tužiteljicu.

33.1.Tužiteljica je po zanimanju policajac, a iz njezinog iskaza proizlazi da se je obratila Banci i predočila za koju svrhu joj je potreban kredit te joj je u banci rečeno da su povoljni krediti uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su takvi krediti povoljniji od kredita uz primjenu valutne klauzule u EUR jer je manja kamata i manja je rata kredita. Tužiteljica navodi da joj u Banci nitko nije predočio brošure koje bi se odnosile na sklapanje ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule niti joj je pojašnjen pojam valutne klauzule. U Banci joj je rečeno kakva je kamatna stopa u vrijeme sklapanja Ugovora i bila je svjesna da je ugovorena promjenjiva redovna kamata, ali nitko joj nije rekao o čemu konkretno ta promjena ovisi. U Banci nije bila upozorena kakve bi po nju posljedice mogle biti zbog primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Navodi da je Ugovor pročitala prije potpisivanja te je Ugovor solemniziran kod javnog bilježnika. Tužiteljica navodi da je rata kredita u vrijeme sklapanja Ugovora iznosila 2.000,00 kn mjesečno, a njezina plaća oko 4.000,00 do 4.500,00 kn mjesečno. Rata kredita je s vremenom porasla za oko 1.000,00 kn mjesečno, što za tužiteljicu nije bio očekivani porast i nije znala zbog čega je došlo do takvog rasta. Tužiteljica navodi da je pristala na ponudu Banke za sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu – konverziju, jer joj je prema Dodatku rata kredita bila manja od rate prije konverzije. Otplata kredita izvršena je na način da je s njezine plaće išla obustava putem trajnog naloga. Navodi da je kredit u cijelosti otplatila 2017. ili 2018. godine.

34. Suprotno tvrdnji tužiteljice, tuženik tvrdi da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže uz valutu CHF te da su kamatnu stopu ugovorne strane predvidjele kao promjenjivu.

35. Iz provedenih dokaza proizlazi da tuženik, na kojem je u tom dijelu teret dokaza u smislu odredbi čl. 219. ZPP-a, tijekom postupka nije dokazao da je tužiteljici dao odgovarajuće informacije o spornim ugovornim odredbama prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

36. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza sud je utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u Ugovora o namjenskom kreditu nepoštena jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru, a kreditor prije ni u vrijeme sklapanja Ugovora nije tužiteljici kao korisniku kredita pojasnio posljedice i doseg ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za nju i nije dao tužiteljici sve potrebne informacije na temelju kojih bi tužiteljica mogla razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose za nju kao potrošača. Sud je utvrdio da je položaj tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio slabiji, jer je tužiteljica pristupila sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, a tuženik je raspolagao stručnim znanjem koje tužiteljici u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano te je tuženik iskoristio nestručnost tužiteljice na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe na koje tužiteljica nije mogla utjecati pa je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja.

37. Prema utvrđenju suda nepoštena je i ugovorna odredba sadržana u Ugovoru o namjenskom kreditu glede promjenjive kamatne stope u skladu s odlukama banke.

37.1. Naime, odredbom čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu ugovoreno je da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 81.000,00 CHF i redovnu kamatu i interkalarnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

37.2. Na temelju kritičke analize provedenih dokaza sud je utvrdio da navedena ugovorna odredba nije bila predmetom pojedinačnih pregovora, a dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer omogućuje jednoj ugovornoj strani – banci da promijeni ugovorne kamate bez mogućnosti tužiteljice kao ugovorne strane da utječe na visinu kamatne stope, čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Terminologija koju koristi Banka u Ugovoru i u svojim općim aktima u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna razumljiva je osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, no za tužiteljicu kao prosječnog potrošača nije razumljiva, a tužiteljici kao potrošaču nije omogućeno provjeriti opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi o odluci banke, no ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već su u ugovoru na transparentni način morali biti objašnjeni razlozi i mehanizam promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da tužiteljica kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Na temelju provedenih dokaza, sud je utvrdio da je tužiteljica sklapanjem Ugovora o kreditu kao potrošač bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na Banku kao trgovca, jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora takva da je tužiteljica kao korisnik kredita znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, no nije mogla ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se mijenjati kamatna stopa kredita tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Odredba o promjenjivosti kamatne stope koja je ovisna isključivo o odluci banke bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice koja kao dužnik ne može predvidjeti promjenu obveze niti može provjeriti pravilnost promjene jer za to nema egzaktnih kriterija. Takvom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik je izbjegao utjecaj tužiteljice na kamate, što je suprotno i odredbi čl. 247. ZOO-a.

38. Budući da su odredbe predmetnog Ugovora o namjenskim kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Banke protivne prisilnim propisima, jer je Banka tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravni položaj i koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sud je primjenom citiranih zakonskih odredbi utvrdio da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i prema tome ništetne.

39. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu nije u cijelosti podmiren dug. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

40. Tužiteljica tužbom traži povrat više plaćenog iznosa zbog navedenih ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu i tvrdi da ima pravo na povrat preplaćenih mjesečnih anuiteta kredita, dok tuženik smatra da tužiteljica nema pravo na bilo kakvo potraživanje s obzirom na provedenu konverziju.

41. Prema odredbi čl. 4. Dodatka Ugovoru o kreditu stranke su utvrdile da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz čl. 2. tog Dodatka iznosi 63.707,65 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 444.728,58 kn. Na dan 30. rujna 2015. preostali rok otplate kredita u mjesecima je 198. Prema odredbi čl. 5. st. 1. Dodatka prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate veći je od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR računajući do 30. rujna 2015., a njihova razlika na temelju Zakona predstavlja preplatu koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 19.108,43 kn.

41.1. Prema odredbi čl. 8. Dodatka na dan 30. rujna 20185. nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz čl. 4. Dodatka Ugovoru koja je zakonski učinak konverzije kojega na temelju Zakona prinudno snosi vjerovnik iznosi 40.816,91 EUR koju je korisnik kredita dužan kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s tim člankom Dodatka Ugovoru sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

41.2. Prema čl. 9. st. 1. Dodatka anuitet/rata koja dospijeva na naplatu iznosi 316,08 EUR u kunskoj protuvrijednosti, a iznos anuiteta/rate sadrži glavni dug i kamatu.

42. Činjenica je da se odredbama ZID ZPK/15, a ni Dodatkom Ugovoru o kreditu koji je sklopljen na temelju tog Zakona, ne spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi zbog nepoštenog postupanja banaka. Konverzija kredita se ne odnosi na restitucijske zahtjeve korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

43. Sud je utvrdio da unatoč provedenoj konverziji tužiteljici pripada pravo na potpuno obeštećenje i to kroz povrat svih iznosa koji su preplaćeni zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu.

43.1. Prema utvrđenju suda u konkretnom slučaju konverzijom nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Dodatkom Ugovoru o kreditu od 22. siječnja 2016 nije otklonjena posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule odnosno nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana u smislu principa fiksnog tečaja na dan isplate kredita i kamatne stope od 4,50 % godišnje iz osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu do konverzije, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, kako to proizlazi i iz knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka.

43.2. Konverzijom tužiteljica nije dovedena u položaj kao da ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu nije bilo. U trenutku konverzije još nije bilo pravomoćno presuđeno da je valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna pa su u izračun konverzije i obračun konvertirane glavnice ušle sve tečajne razlike koje su do tada nastale u odnosu na početni tečaj, kao i kamate koje su obračunavane na takve osnovice.

44. S obzirom na sadržaj Dodatka Ugovoru o kreditu sklopljenog 22. siječnja 2016., odredbe ZID ZPK, stajalište Suda Europske unije iznijeto u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. i C-452/18 od 9. srpnja 2020. te naprijed iznijeto stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud smatra da osnovano tužiteljica predmetnom tužbom traži povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnova valutne klauzule i to za razdoblje do 30. rujna 2015. kada je stupio na snagu ZID ZPK/15 i izvršen je izračun konverzije.

44.1. Činjenica je da je tužiteljica pristala na sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu, no kako je obrazložila u svojem uvjerljivom iskazu bilo je to zbog rasta mjesečnih anuiteta kredita u odnosu na stanje u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prema izračunu banke nakon konverzije rata je trebala biti manja.

44.2. Činjenica je da se tužiteljica Dodatkom Ugovoru o kreditu nije odrekla niti mogla odreći prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

45. Prema odredbama čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje ZZP/14), potrošač se ne može odreći prava niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita prava potrošača ništetne su. Stoga se tužiteljica nije mogla odreći prava radi kojih je pokrenula ovaj postupak niti joj se ta prava mogu ograničiti odredbama ZID ZPK/15.

45.1. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svojeg prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako ni odredbama ZID ZPK-a Sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

46. Stoga ne postoji nikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče.

47. Obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

47.1. Ugovornim odredbama Dodatka Ugovoru o kreditu ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik ističe da je sklapanjem Dodatka tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu restitucijskim zahtjevom potraživati preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

47.2. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno je pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

47.3. Osim toga, pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala biti slabija od ostalih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici koja je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, ona koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok ostali potrošači neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite to pravo imaju u punom opsegu.

47.4. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije nisu bili novčani iznosi koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, ne može se smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo. Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora.

47.5. Iz Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/22 od 8. studenoga 2022. proizlazi da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

48. Radi utvrđenja visine tražbine tužiteljice, tijekom postupka je provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo ŠR, koja je dostavila pisani nalaz i mišljenje od 17. rujna 2024., očitovanje od 11. listopada 2024., 13. prosinca 2024. i 27. siječnja 2025. te dopunu nalaza od 7. veljače 2025. te se je usmeno očitovala na ročištu glavne rasprave 7. veljače 2025. i 17. travnja 2025. .

48.1. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka ŠR, kao objektivan i u skladu s pravilima struke, te istome nije prigovorila tužiteljica, a tuženik zaključno nakon očitovanja vještak nije imao prigovora na matematički izračun.

49. Na temelju priloženih isprava i nalaza financijskog vještaka utvrđeno je da je kredit isplaćen 27. veljače 2007. po tečaju koji je iznosio 4,532567 kn za 1 CHF te je isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio 367.137,93 kn. Prvi anuitet dospio je na naplatu 1. travnja 2007., a svaki idući u razmaku od mjesec dana s dospijećem prvog dana u mjesecu. Kredit je konvertiran u valutu EUR i po konverziji je utvrđen višak uplata (preplata) u iznosu od 2.536,12 EUR (19.108,43 kn).

50. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka ŠR, tužiteljica je tuženici zbog promjene kamatne stope u odnosu na stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora (4,50% godišnje) i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita do 30. rujna 2015. više platila 8.867,80 EUR, a od toga se 2.177,40 EUR odnosi na razliku više plaćenog zbog promjene kamatne stope, a 6.690,40 EUR se odnosi na razliku više plaćenog zbog promjene tečaja CHF.

50.1. U pisanom nalazu i mišljenju vještaka od 17. rujna 2024. specifikacija iznosa od 7.869,20 eura po osnovi promjene tečaja nije točna i omaškom je prikazana u nalazu kako to proizlazi iz usmenog očitovanja vještaka od 7. veljače 2025. te je u Dopuni nalaza od 7. veljače 2025. vještak izmijenio točku I. zaključka na način da je pojedinačno specificiran iznos od 2.177,40 EUR (promjena kamatne stope) i iznos od 6.690,40 EUR (promjena tečaja).

51. Iz nalaza vještaka ŠR proizlazi da je prilikom izračuna preplate vještak uzeo u obzir iznos koji je tuženik priznao tužiteljici u konverziji.

51.1.Vještak je utvrdio da zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose na dan 30. rujna 2025. koji se zatvaraju iz preplate priznate konverzijom iznose 1.050,36 EUR (detaljni izračun je u tabeli 3. nalaza).

51.2. Iz nalaza vještaka proizlazi da je prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik priznao tužiteljici preplatu u iznosu od 2.536,12 EUR (19.108,43 kn). Prema nalazu vještaka, pravilom uračunavanja, pretplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR zatvarat će se prvo obračunata zatezna kamata na najstariju utvrđenu preplatu u nalazu vještaka i nakon toga ta preplata i tako redom do iskorištenja ukupnog iznosa od 2.536,12 EUR.

51.3. Iz provedenog vještačenja proizlazi da je preplatom utvrđenom u konverziji kredita iza valute CHF u valutu EUR u iznosu od 2.536,12 EUR u nalazu zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 1.050,36 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 1.485,76 EUR. Preostala razlika više plaćenog iznosi 7.382,04 EUR (8.867,80 – 1.485,76), a detaljni izračun prezentiran je tabeli 4. nalaza.

52. Iz nalaza vještaka proizlazi da je tuženik prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR u svojim poslovnim knjigama izvršio umanjenje nedospjele glavnice kredita za iznos od 133.736,66 kn.

52.1. Prema nalazu vještaka proizlazi da bi glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. iznosila 284.070,01 kn da se kredit obračuna po početnim parametrima (tečaj na dan isplate, kamatna stopa 4,50%).

52.2. Prema nalazu vještaka ŠR, da je kredit obračunat bez valutne klauzule (tečaj na dan isplate kredita) i uz primjenu kamatne stope od 4,50%, glavnica kredita trebala bi biti umanjena za dodatnih 3.672,33 EUR (27.669,14 kn).

53. Budući da je sud utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 19. veljače 2007. o valutnoj klauzuli u CHF i o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, proizlazi da tužiteljica osnovano od tuženika potražuje povrat iznosa koji je tuženik primio na temelju ništetnog dijela ugovora, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, kako je to naprijed obrazloženo.

54. Sud je odbio dio tužbenog zahtjeva tužiteljice radi isplate iznosa od 3.672,33 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2.10.2015., jer prema ocjeni suda tužiteljica, na kojoj je u smislu odredbe čl. 219. ZPP-a u tom dijelu teret dokaza, nije dokazala da je u tom dijelu njezin zahtjev osnovan.

54.1.Iako je vještačenjem utvrđeno da bi glavnica kredita trebala biti umanjena za dodatnih 3.672,33 EUR (27.669,14 kn) na dan 30. rujna 2015. da je kredit obračunat bez valutne klauzule (tečaj na dan isplate kredita) i uz primjenu kamatne stope od 4,50%, tužiteljica u konkretnom slučaju nije dokazala da je na temelju ništetnih ugovornih odredbi tuženiku s osnova povrata kredita preplatila iznos od 3.672,33 EUR, a osobito nije dokazala da bi taj iznos preplatila 1. listopada 2015. (s obzirom na zatraženu zateznu kamatu na navedeni iznos od 2. listopada 2015.).

54.2. Stoga je u navedenom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i presuđeno je kao u točki II. izreke ove presude.

55. Tuženik je u istaknuo prigovor zastare tužiteljičine tražbine.

56. U konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

57. Sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju tuženikov prigovor zastare neosnovan.

57.1. Činjenica je da je „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. pokrenuo parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 protiv osam banaka radi utvrđenja nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, a tužba je pokrenuta u smislu čl. 502a. ZPP-a te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502c. ZPP-a i podnošenjem navedene kolektivne tužbe prekida se zastara temeljem čl. 241. ZOO/05, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe tj. 13. lipnja 2014. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/13, odnosno 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž- 6632/17, a tužba u ovom postupku je podnesena 10. lipnja 2019. godine, dok je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži povrat iznosa preplaćenih zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tužiteljica podnijela 19. rujna 2019. godine.

57.2. I iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO/05.

57.3. Također, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastara zahtjeva za vraćanje onoga što je dano na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

58. S obzirom na opći zastarni rok i činjenicu da je tužba u ovom postupku podnesena 10. lipnja 2019., sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine.

58.1. Sud smatra da činjenica da je tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev podneskom od 14. listopada 2024. nije od utjecaja na zastaru jer je konačni tužbeni zahtjev postavljen na temelju činjenične i pravne osnove koju je tužiteljica navela u tužbi i podnesku od 19. rujna 2019. kojim je preinačena tužba, a tužiteljica nije mogla specificirati tužbeni zahtjev prije provedenog vještačenja. Stoga je prema ocjeni suda zastara prekinuta podnošenjem tužbe odnosno preinačenjem tužbe podneskom od 19. rujna 2019. kojim je tužiteljica zatražila i povrat iznosa preplaćenih zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a što je sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. godine.

59. Iz naprijed obrazloženih razloga, tužbeni zahtjev tužiteljice radi plateža je usvojen u iznosu od 7.382,04 eura i to sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose preplate kako je to utvrđeno na temelju provedenog financijskog vještačenja, sve primjenom odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. te čl. 29. st. 2. ZOO-a i presuđeno je kao u točki I. izreke ove presude.

60. Obje stranke zatražile su naknadu parničnih troškova.

61. Parnični troškovi tužiteljice utvrđeni su u iznosu od 3.009,44 EUR, prema priloženom troškovniku (str. 230) i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23), a obuhvaćaju nagradu punomoćniku odvjetniku tužiteljice za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), za zastupanje na ročištima 19. rujna 2019. i 7. studenog 2019., u iznosu od 50,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 5.), za zastupanje na ročištima 3. ožujka 2020., 26. rujna 2022., 7. veljače 2025. i 17. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 1.), za sastav obrazloženih podnesaka od 5. rujna 2019. (očitovanje na navode iz odgovora na tužbu), 19. rujna 2019., 5. studenog 2019., 14. listopada 2024. (očitovanje na nalaz vještaka) u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. točka 1.), za sastav podneska od 17. kolovoza 2022. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8. točka 4.), PDV u iznosu od 487,50 eura (Tbr. 46.), predujam za vještačenje u iznosu od 500,00 eura, pristojbu na tužbu u iznosu od 71,94 eura.

62. Sud je naložio tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u cijelosti.

62.1. Sud je vodio računa o činjenici da je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva, a zbog odbijenog dijela tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi.

62.2. Sud smatra da izricanje znatnog financijskog tereta tužiteljici u obliku odluke o troškovima postupka uz primjenu čl. 154. st. 2. ZPP-a u konkretnom slučaju ne bi bilo spojivo s pravom tužiteljice na pristup sudu, kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.

63. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužiteljici je dosuđena zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude do isplate, primjenom odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

64. Iz obrazloženih razloga odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude.

Koprivnica, 30. lipnja 2025.

Sutkinja

Marijana Jurenec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Krunoslav Vuljak, Koprivnica

2. Odvjetnica Sanja Porobija, Zagreb