REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, POŽEGA
Poslovni broj:P-295/2023-32
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja GĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Tomislavu Metiću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, 25.lipnja 2025. nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Danijela Skrčevića, odvjetnika u Požegi, 30.lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 3. Ugovora o kreditu, broj: 5140060250-69700013286/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koji je dana 15. ožujka 2006. godine, zaključen između tužitelja GĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d., sa sjedištem na adresi 10 000 Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, MBS: [matični broj subjekta] u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).
II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., sa sjedištem na adresi 10 000 Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, MBS: [matični broj subjekta] isplatiti tužitelju GĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove više plaćenog zbog ugovorene valute uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a o kojoj se nije pregovaralo, iznos u visini od 5.893,50 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a kako slijedi:
na iznos od 85,00 EUR od dana 02. lipnja 2011. godine
na iznos od 133,05 EUR od dana 02. srpnja 2011. godine
na iznos od 157,42 EUR od dana 02. kolovoza 2011. godine
na iznos od 148,57 EUR od dana 02. rujna 2011. godine
na iznos od 134,78 EUR od dana 02. listopada 2011. godine
na iznos od 129,80 EUR od dana 03. studenog 2011. godine
na iznos od 128,31 EUR od dana 02. prosinca 2011. godine
na iznos od 133,25 EUR od dana 03. siječnja 2012. godine
na iznos od 138,70 EUR od dana 02. veljače 2012. godine
na iznos od 138,86 EUR od dana 02. ožujka 2012. godine
na iznos od 135,44 EUR od dana 03. travnja 2012. godine
na iznos od 136,83 EUR od dana 03. svibnja 2012. godine
na iznos od 138,87 EUR od dana 02. lipnja 2012. godine
na iznos od 136,67 EUR od dana 04. srpnja 2012. godine
na iznos od 136,86 EUR od dana 02. kolovoza 2012. godine
na iznos od 134,83 EUR od dana 02. rujna 2012. godine
na iznos od 131,07 EUR od dana 02. listopada 2012. godine
na iznos od 135,65 EUR od dana 06. studenog 2012. godine
na iznos od 137,31 EUR od dana 06. prosinca 2012. godine
na iznos od 136,65 EUR od dana 04. siječnja 2013. godine
na iznos od 129,96 EUR od dana 03. veljače 2013. godine
na iznos od 134,60 EUR od dana 05. ožujka 2013. godine
na iznos od 135,66 EUR od dana 04. travnja 2013. godine
na iznos od 133,57 EUR od dana 17. svibnja 2013. godine
na iznos od 127,41 EUR od dana 11. lipnja 2013. godine
na iznos od 123,59 EUR od dana 10. srpnja 2013. godine
na iznos od 126,98 EUR od dana 09. kolovoza 2013. godine
na iznos od 129,32 EUR od dana 03. rujna 2013. godine
na iznos od 135,28 EUR od dana 08. listopada 2013. godine
na iznos od 132,00 EUR od dana 08. studenog 2013. godine
na iznos od 133,47 EUR od dana 03. siječnja 2014. godine
na iznos od 134,67 EUR od dana 14. siječnja 2014. godine
na iznos od 77,54 EUR od dana 21. veljače 2014. godine
na iznos od 79,57 EUR od dana 15. ožujka 2014. godine
na iznos od 78,53 EUR od dana 08. travnja 2014. godine
na iznos od 76,50 EUR od dana 07. lipnja 2014. godine
na iznos od 75,59 EUR od dana 14. lipnja 2014. godine
na iznos od 75,59 EUR od dana 16. srpnja 2014. godine
na iznos od 78,54 EUR od dana 19. kolovoza 2014. godine
na iznos od 81,14 EUR od dana 16. rujna 2014. godine
na iznos od 80,91 EUR od dana 28. listopada 2014. godine
na iznos od 82,22 EUR od dana 22. studenog 2014. godine
na iznos od 84,09 EUR od dana 31. prosinca 2014. godine
na iznos od 83,33 EUR od dana 21. siječnja 2015. godine
na iznos od 84,39 EUR od dana 04. ožujka 2015. godine
na iznos od 84,39 EUR od dana 12. travnja 2015. godine
na iznos od 84,39 EUR od dana 26. travnja 2015. godine
na iznos od 84,39 EUR od dana 02. lipnja 2015. godine
na iznos od 84,39 EUR od dana 02. srpnja 2015. godine
na iznos od 84,39 EUR od dana 18. srpnja 2015. godine
na iznos od 84,39 EUR od dana 01. rujna 2015. godine
na iznos od 84,39 EUR od dana 29. rujna 2015. godine
do isplate, a sve u roku od 15 dana.
III Dopušta se preinaka tužbe od 5.prosinca 2024.
IV Tužitelj se odbija sa zahtjevom da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 5140060250-69700013286/2006 od dana 19.travnja 2006. godine sklopljenog 15.ožujka 2006.u članku 2. Ugovora o kreditu.
V Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.298,17 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 30.lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj GĆ podnio je tužbi protiv tuženika Addiko Bank d.d. radi utvrđena ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika, Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Požega, dana 15. ožujka 2006. godine, zaključio Ugovor o kreditu, broj: 5140060250-69700013286/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (dalje u tekstu: Ugovor) koji je dana 16. ožujka 2006. godine potvrđen od strane javnog bilježnika Nike Bagarića, pod brojem: OU-161/06. Temeljem navedenog Ugovora pravni prednik tužene je tužitelju stavio na raspolaganje iznos u visini od 63.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s namjenom kupovine stana, a tužitelj se obvezao predmetni iznos vratiti kroz 20 godina uz kamatu u visini od 4,30 % godišnje dekurzivno i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Tužitelj je s pravnim prednikom tužene, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 dana 23. ožujka 2016. godine, sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu, broj: 5140060250-69700013286/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, dalje u tekstu: Aneks Ugovora) koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Nike Bagarića, dana 25. ožujka 2016. godine, pod brojem: OV- 2280/16. Temeljem Aneksa Ugovora, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015, dalje u tekstu: ZIDZPK/15) regulirana je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, utvrđena je preplata na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 18.485,73 kuna.
1.1. Navedenim Ugovorom, u čl. 2. ugovoreno je da Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske, te Kreditnog Odbora Podružnice Požega, odobrava stambeni kredit za kupovinu stana, u iznosu od 63.000,00 CHF (slovima: šezdesettritisuće CHF) odnosno protuvrijednost od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Isto tako, u čl. 3. t. 3. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama, obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Tužitelj smatra kako su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz čl. 2. i čl. 3. Ugovora u dijelu u kojem je uređeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) ništetne te ne proizvode nikakve pravne učinke iz razloga što se radi o nepoštenim odredbama sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03, dalje u tekstu ZZP) koji je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio na snazi, kao i temeljem odredaba Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, dalje u tekstu: ZOO/05), a sve kako slijedi.
1.2. U čl. 2. Ugovora navodi se kako Banka odobrava stambeni kredit za kupovinu stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 63.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, a u čl. 3. t. 3. Ugovora navodi se kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Dakle, razvidno je da je, s obzirom na činjenicu da je iznos kredita, njegova otplata i kamata vezan za CHF, primijenjena valutna klauzula tj. da se obveze izračunavaju na temelju tečaja valute RH u odnosu na švicarski franak. Dakle, tužitelj niti u jednom trenutku „u rukama“ nije ima iznos kredita u švicarskim francima nego mu je odobreni iznos isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po središnjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita dok je isti otplaćivao u kunama prema središnjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan dospijeća odnosno plaćanja kada je iznos anuiteta bio veći od onoga koji je prema otplatnom planu bio predviđen, a sve zbog vezanosti kredita uz tečaj CHF što je uzrokovalo nesrazmjeran odnos dobivenog i vraćenog po predmetnom kreditu. Tužitelj ističe da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio i na taj način pristao na opće akte tuženika, a bez da se sa istima zaista upoznao i razumio ih s naglaskom da pravni prednik tužene, niti bilo koji od njezinih zaposlenika, ni na koji način nije tužitelja upoznao sa svojim općim aktima kao niti posljedicama odnosno obvezama koje iz istih za tužitelja proizlaze osobito u dijelu primjene valutne klauzule, njezinog značenja, mogućnosti utjecaja na mjesečne anuitete i rizik porasta tečaja CHF-a u odnosu na HRK. Tužitelj, kao neuka ugovorna stranka, nije bio u mogućnosti razumjeti pojam i svrhu valutne klauzule kao niti način na koji ista može utjecati na otplatu ugovorenog kredita, a pravni prednik tuženika nije niti na koji način tužitelja upoznao s istim. U čl. 320. st. 1. ZOO-a jasno stoji kako u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, što je karakteristično za ugovore o kreditu koje je tuženik sklapao s potrošačima ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane konkretno u korist tužitelja. Takvim postupanjem pravni prednik tuženika je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača zaključivši s istim predmetni Ugovor o kreditu koristeći u njemu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren CHF (švicarski franak), a da prije zaključenja kao ni u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja Ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time pravni prednik tuženika postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. te suprotno odredbama ZOO/05. Tužitelj posebno napominje kako se niti o jednoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu niti u jednom trenutku, ni prije ni za vrijeme sklapanja ugovora, nije pregovaralo jer je isti sastavljen u obliku formularnog (tipskog) ugovora kakve je tuženik sklapao i s ostalim potrošačima po principu „uzmi ili ostavi“, a tužitelj nije imao niti mogućnost pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi predmetnog ugovora odnosno nije mogao utjecati na izmjene tako sastavljenog ugovora.
1.3. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa poslovni broj: P-1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 04. srpnja 2013. godine donio presudu kojom je utvrđeno da je i ovdje tuženik tj. njegov pravni prednik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to u čl.81. čl. 82. i čl. 90, a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Visoki trgovački sud RH je 14. lipnja 2018. godine donio presudu poslovni broj: Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagreb P-1401/12 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), dok je Vrhovni sud pod Rev-2221/18 dana 03. rujna 2019. godine potvrdio tu presudu. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je pravni prednik tuženika u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Obzirom da je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12, Visokog trgovačkog suda, broj: Pž-7129/13, Vrhovnog suda RH, broj: Revt-249/12, Visokog trgovačkog suda, broj: Pž-6632/17 i Vrhovnog suda RH, broj: Rev-2221/18 utvrđeno da je tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu i kasnije prilikom donošenja jednostranih odluka o promjeni kamatne stope i tečaja CHF postupio protuzakonito, to tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje takvih odredbi u svome Ugovoru o kreditu ništetnim te povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Sukladno čl.502.c. ZPP-a i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud je vezan za utvrđenja navedenih sudova u postupcima zaštite kolektivnih interesa.
1.4. Ranije navedene Presude i Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj:
Rev-2221/2018- 11 od dana 03. rujna 2019. godine potvrđene su time što je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom, broj: U-III-4150/19, u odnosu na Rev- 2221/2018, odbio ustavnu tužbu banaka, među kojima je i ovdje tužena u pogledu valutne klauzule čime je potvrđena nepoštenost i ništetnost takvih odredaba. S obzirom da su pravomoćnim presudama i rješenjima utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o vezanju glavnice kredita za valutu CHF (švicarski franak) za sve ugovore o potrošačkom kreditu koje je tuženik sklapao s potrošačima u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, tužitelj smatra da je tuženik, sukladno čl. 323. ZOO/05, u vezi s čl. 1111., čl. 1115. i čl. 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih ugovornih odredaba uvećano za zakonske zatezne kamate.
1.5.Isto tako, tužitelj se poziva i na Presudu Vrhovnog suda RH, broj: Rev-3142/18 od dana 19. ožujka 2019. godine koja je potvrđena odlukom Ustavnog suda RH, broj: U- III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine, kojom je utvrđeno da nije potrebno u privatnim parnicama utvrđivati dokazano da su ništetni promjena kamatne stope i valutna klauzula CHF, jer je sve već utvrđeno kolektivnom presudom pa stoga sud mora utvrditi samo je li to CHF ugovor, je li ugovorena promjena kamatne stope odlukom banke i konačno je li tužitelj potrošač.
1.6. Ukoliko Sud smatra kako odluke iz kolektivnog spora nisu izravno primjenjive u konkretnom slučaju, tužitelj ističe kako je čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Temeljem čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio snazi u vrijeme sklapanja Ugovora nepoštena ugovorna odredba je ništava. Kako se o predmetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nije pregovaralo odnosno kako je pravni prednik tuženika tužitelju ponudio ugovor o kreditu na unaprijed formuliran način, a koji je nudio i svim ostalim klijentima, nameće se zaključak da je takva ugovorna odredba nepoštena i samim time ništava te ne proizvodi pravne učinke odnosno tuženik je dužan tužitelju vratiti sve stečeno temeljem takve ništave ugovorne odredbe i to kao nepošteni stjecatelj, sa zakonskim zateznim kamatama, a ako tuženik tvrdi drugačije, dužan je isto i dokazati. Konačno, ukoliko tuženik bude osporavao da se o ugovornim odredbama kojima je valutna klauzula kojom je isplata i otplata kredita vezana za tečaj CHF nije pregovaralo te da su iste bile uočljive i razumljive navedeno je dužan dokazati.
1.7. Nakon stupanja na snagu ZIDZPK/15 tužitelj i pravni prednik tužene su, kako je to ranije navedeno, dana 23. ožujka 2016. godine, sklopili Aneks Ugovora kojim je, sukladno odredbama ZIDZPK/15, regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te je utvrđena preplata na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 18.485,73 kuna. Tako provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen za preplaćene iznose do dana konverzije. Preplata kao posljedica ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutnu klauzulu CHF, iznosi više od priznatog u konverziji. Točan iznos svih preplaćenih iznosa do dana konverzije utvrdit će se vještačenjem u ovom postupku nakon što tuženik dostavi svu potrebnu dokumentaciju, a nakon čega tužitelj zadržava pravo konačno specificirati tužbeni zahtjev, po mjesečnim iznosima preplate s kamatama od dana uplate preplaćenih iznosa uz napomenu kako tužitelj još uvijek nije otplatio predmetni kredit. Stav da nakon konverzije CHF kredita tužitelj i dalje ima pravo na utvrđivanje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske Odlukom u predmetu, broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine gdje je utvrđeno kako je pogrešno pravno shvaćanje da je sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZIDZPK/15 zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi. Vrhovni sud Republike Hrvatske u Odluci u predmetu, broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019 utvrdio je kako sklapanje dodatka ugovora o kreditu na temelju ZIDZPK/15 – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne te stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen, a što nije u slučaju kao kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. U navedenim odlukama VSRH na koje se tužitelj poziva jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Nadalje, Sud Europske Unije u predmetu broj: C-19/2020 utvrdio je da je nacionalni sud, nakon konverzije ništetne odredbe, i dalje dužan utvrđivati ništetnost te ugovorne odredbe, osim ako je potrošač na temelju informiranog pristanka kod konverzije odustao od toga što u konkretnom predmetu nije slučaj. Činjenica da je provedena konverzija kredita iz CHF u EUR, nije prepreka da tužitelj traži da se utvrdi ništetnost ugovornih odredaba jer, temeljem čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.
1.8. Navedenim postupanjem pravnog prednika tuženika, a na način kako je to određeno u čl. 2. i čl. 3. Ugovora, tuženik je doveo do nesrazmjera i nejednakosti u pravima i obvezama odnosno nije savjesno i pošteno, u smislu čl. 4. ZOO/05, da sklopljeni pravni posao, konkretno Ugovor o kreditu, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih poteškoća i narušavanja životnog standarda, a što je suprotno moralu društva te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu. Takvo postupanje je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom postupku iz čl. 3. ZOO/05, načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO/05 te načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO/05, a što je dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja anuiteta kredita tužitelja što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi Ugovora o kreditu ništetnima. Zbog svega gore navedenog, jasno proizlazi da su odredbe iz čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF), ništetne te da ne proizvode nikakve pravne učinke.
1.9. Zbog svega navedenoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu, broj: 5140060250-69700013286/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koji je dana 15. ožujka 2006. godine, zaključen između tužitelja i pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.du dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) te naložiti tuženiku isplatiti tužitelju GĆ s osnove više plaćenog zbog ugovorene valute uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a o kojoj se nije pregovaralo iznos koji će specificirati nakon što tuženik dostavi dokumentaciju i nakon provođenja vještačenja po toj dokumentaciji, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
2. Po primitku dokumentacije od tuženika tužitelj je podneskom od 29.kolovoza 2023. specificirao tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od ukupno 2.594,30 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
3.Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, uključujući osnovu, visinu, izračun te činjenice i razloge iz tužbenog zahtjeva, kao i istinitost tužbenih navoda.
3.1. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja pozivajući se na rok zatare od 3 godine iz članak 226 Zakona o obveznim odnosima.
3.2. Tuženik ističe da tužbeni zahtjev izlazi izvan okvira pravomoćnih presuda iz kolektivnih sporova.
3.3. Ističe da je tužitelj predmetni ugovor sklopio sa Slavonskom bankom d.d., a ne s tuženikom.
3.4. Nadalje, tuženik navodi da je korisnik kredita konverzijom izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZKP/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Zbog toga smatra da je tužitelj obeštećen.
3.5. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine, budući je Ugovor o kreditu konvertiran te su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita te smatra da je potrebno utvrditi je li tuženik za iznos koji tužitelj potražuje tužbom već umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu. Naime, konverzijom je već bitno umanjena obveza tužitelja iz osnovnog ugovora o kreditu.
3.6. Na temelju iznesenih tvrdnji i shvaćanja, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti u naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.
4. U dokaznom, postupku sud je izvršiti uvid u ugovor o namjenskom kreditu broj 23207298123 od 31.kolvooza 2006.,u dodataka ugovora o kreditu broj od 25.veljače 2016., u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Borisa Belunjaka od 28.prosinca 2024., dopunski je saslušao vještaka te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja i izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.
5. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev većim dijelom osnovanim.
6. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. dana 15.ožujka 2006. sklopili ugovor o kreditu za iznos od 63.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su dana 23.ožujka 2016. sklopili dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
7. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja budući je podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa koja je podnesena pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 04. travnja 2012. godine i koji postupak je vođen pod posl. broj: P- 1401/12 donesena odluka 04. srpnja 2013. koja je u toč.1. izreke u odnosu na tuženika postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6632/17-10, 14. lipnja 2018. Podnošenjem kolektivne tužbe zastara je prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina (pravno shvaćanje i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl.broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.). Kako je s toga osnova tužba u ovome predmetu podnesena 13.lipnja 2023. tužiteljevo potraživanje s osnova preplaćenoga zbog primjene valutne klauzule nije zastarjelo.
8. Sporno je može li se tužitelj pozivati na utvrđenja iz presude VTS-a broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, jesu li odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu ništetne te posljedično navodnoj ništetnosti spomenutih odredbi – je li tuženik stekao određene iznose bez osnove, osnova, visina tužbenog zahtjeva, ima li tužitelj pravni interes za vođenje ovoga postupka.
9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
10. Slavonska banka d.d. s kojom je nesporno tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu pripojena je Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.) na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek od 19.lipnja 2008. te glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria bank d.d. od 19.lipnja 2008. kojima se daje odobrenje na ugovor o pripajanju od 18.lipnja 2008.( izvod iz Registra Trgovačkog suda u Zagrebu), te je prema tome tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. i u trenutku donošenja odluka Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 kreditor je bio sastavni dio Addiko banke d.d. za koju je navedenim presudama utvrđeno da je povrijedila pravo potrošača korištenjem ništetnih ili nepoštenih odredbi u Ugovoru o kreditu te se prema tome činjenice i pravna shvaćanja iz spora "Franak " odnose na predmet ovoga spora.
11. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
12. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.
13. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.
14. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu od 15.ožujka 2006. utvrđeno je da je tužitelju odobren stambeni kredit za kupnju stana u iznosu od 63.000,00 CHF koji prema čl. 3. Ugovora o kreditu ima rok vraćanja od 20 godina.
15. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF ( članak 3. stavak 3. Ugovora o kreditu).
16. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.
17. Iz iskaza tužitelja, kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je tužitelj kredit podigao u tadašnjoj Slavonskoj banci jer je tamo imao sve račune Kredit je podigao za kupnju stana u kojemu i sada živim, a podignut je u CHF jer mu je rečeno da je to najbolja opcija. U to vrijeme CHF je bio stabilna valuta za razliku od eura, a osim toga rata je bila odgovarajuća zbog visine njegove plaće. S bankom nije ništa mogao pregovarati o uvjetima ugovora. Banka mu je kasnije ponudila konverziju kredita u euro na što sam je pristao jer CHF više nije bio stabilan. U početku rata mu je bila oko 1.700,00 kuna da bi na kraju bila oko 3.200,00 kuna. Isplata kredita išla je na ruke prodavatelja stana od kojega ga je kupio te je tada taj iznos pretvoren kune, a budući je kupnju stana dogovorio u eurima, prodavatelju je morao platiti razliku. U trenutku zaključenja ugovora bilo mu je bitno kolika je kamata i da može otplaćivati ratu. Prilikom konverzije priznata mu je pretplata i za tu pretplatu su mu umanjene kasnije rate. U banci su mu predlagali kredit u CHF jer je franak bila stabilna valuta. Kredit je otplatio u cijelosti. Prije sklapanja ugovora nije se raspitivao kod drugih banaka o kreditu. Ugovor o kreditu je pročitao prije sklapanja. Nije mu bio jasan pojam valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Bilo mu je jasno da se radilo u CHF i da se anuiteti mogu mijenjati, ali nije očekivao toliku promjenu jer je franak bio stabilna valuta. Prilikom sklapanja ugovora nije mu bio ponuđen kredit u drugoj valuti. Nije mu bilo jasno sklapanje aneksa. Nitko ga nije prisilio da sklopim aneks ugovora. U vrijeme sklapanja kredita bio je vlasnik obrta, odnosno caffe bara u [adresa] i obrt je bio registriran u [adresa]. Nekretninu koju je kupio od kredita nije koristio za obavljanje neke djelatnosti niti ju je iznajmljivao..
18. Budući je tuženik podneskom od 4.travnja 2025. odustao od prijedloga za saslušanje svjedokinje BĆ sud istu nije saslušavao.
19. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje kuće, on ima svojstvo potrošača.
19.1. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.
19.2. Čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.
19.3. Budući je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između stranaka 15.ožujka 2006. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, u daljnjem tekstu ZZP). te se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe ZZP-a i to odredba članka 3. prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
20. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu osnovan, točnije članka 3. Ugovora o kreditu, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita i anuiteta po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.
21. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.
22. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
22.1. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti kojom se kamata i glavnica veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.
23. Sud nije našao da je ništetna odredba članka 2. jer je tim člankom tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 63.000,00 CHF pa je tužitelja s tim dijelom tužbenog zahtjeva kao s neosnovanim odbio.
24. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog primjene valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.
24.1. Sud nalazi da tužitelj sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.
24.2. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2006. pa do sklapanja aneksa osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.
25. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Filipa Tolića koji je u svom Nalazu od 25.listopada 2024. te dopuni istoga od 13.travnja 2025. naveo da ukupan iznos pretplate u razdoblju od zaključenja Ugovora o kreditu (tj. početka otplate) do 30.09.2015. god. (dana provođenja konverzije) je 62.889,97 kuna ili 8.346,96 eura. Navedena pretplata je nastala uslijed povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Tužitelj je na dan 30.09.2015. god manje platio iznos od 717,47 kuna ili 95,24 eura. Navedena potplata je nastala uslijed smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Uvidom u čl. 2. Aneksa Ugovora o kreditu od 23.03.2016. god. utvrdio je da je korisniku kredita (tužitelju) utvrđena pretplata temeljem konverzije na dan 30.09.2015. god. u iznosu od 18.485,73 kn. Navedenim iznosom zatvarao je najstarije utvrđene ukupne pretplate i tako redom dok iznos priznat konverzijom ne bude iscrpljen. Nakon navedenog umanjenja, utvrdio je pretplatu na dan 30.09.2015. god. (dan provođenja konverzije) u iznosu od 44.404,24 kn (62.889,97 kn – 18.485,73 kn) ili 5.893,50 eura. Navedeni iznos predstavlja razliku između priznatog iznosa pretplaćenih anuiteta kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i plaćenih anuiteta kredita po Ugovoru o kreditu broj 5140060250-69700013286/2006 od 15. ožujka 2006. sklopljen između tužitelja i Slavonske banke d.d. Osijek, Podružnica Požega i početno ugovorenih uvjeta vezanih samo za tečaj CHF (isključen eventualni efekt promjene kamatne stope) pa do konverzije kredita. Kada je iznos pretplate po pojedinim datumima umanjen za iznos koji je tužitelju priznat u Aneksu Ugovora o kreditu i manje plaćene iznose (tzv. „potplatu“) dobio je iznos pretplate od 43.686,77 kuna, odnosno 5.798,27 EUR.
25.1.Tuženik je prigovorio nalazu vještaka budući iz istoga proizlazi da je izračun sastavljen primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja. Zaključuje da je izračun sastavljen s takvim učinkom kao da je između ugovornih strana bio sklopljen ugovor o kreditu s nepromjenjivom kamatnom stopom te predlaže da se vještačenje provede na način da vještaku utvrdi jesu li su svi iznosi plaćeni na temelju glavnice i redovne kamate po CHF kreditu iskorišteni za namirenje EUR kredita odnosno postoji li ikakav preplaćeni iznos po CHF kreditu nakon provedene konverzije, a koji nije iskorišten naknadno za namirenje EUR kredita.
25.2.Tuženikov prigovor nije osnovan te sud nije prihvatio prijedlog tuženika jer je vještačenje provedeno u skladu s postojećom sudskom praksom te je stoga sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući smatra da je isti dan savjesno i u skladu s pravilima struke.
25.3.Tužitelj je prihvatio nalaz vještaka i s istim je uskladio svoj tužbeni zahtjev te od tuženika potražuje isplatu iznosa od 5.893,50 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog preplaćenog iznosa te je stoga sud prihvatio navedeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u točki II izreke presude.
26. Tuženik se protivio navedenoj preinaci tužbe no sud je dopustio preinaku jer smatra da tužitelj u tom smislu nije mogao prije vještačenja točno specificirati tužbeni zahtjev, pa je odlučeno kao u izreci rješenja.
27. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare preinačenog tužbenog zahtjeva jer prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske 27.svibnja 2024. "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
28. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja bez osnove, a prema datumima uplata utvrđenim nalazom sudskog vještaka.
29. Budući tužitelj nije uspio s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, zbog čega nisu nastali dodatni troškovi, odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14.-OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP) te je stoga sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.298,17 EUR koji trošak se odnose na sastava tužbe (200,00 EUR), zastupanja na 4 ročišta (4x200,00 EUR),pristup na ročište za objavu presude(100,00 EUR), sastav 4 obrazložena podneska (4x200,00 EUR),) te troškove vještačenja (398,17 EUR).
30. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.
Požega, 30.lipnja 2025.
Sutkinja:
Melita Novak
Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dna:
1. Tomislav Metić, odvjetnik, Požega
2. OD Šavorić & partneri, Zagreb
