REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Pn-17/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovog suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Požegi, Ulica Republike Hrvatske 1c, Požega protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, radi naknade štete, nakon glavne rasprave održane 26. svibnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja NM i presude objavljene 30. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 8.362,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos koja teče od 18. lipnja 2024. pa do isplate sve na račun Državnog proračuna broj [broj bankovnog računa] (s pozivom na broj – odobrenje, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre:5908-19-19- 03355731848) sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje podnio je tužbu protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. radi naknade štete. U tužbi navodi da na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Požegi br. K-271/98 od 15. siječnja 1999., tuženik periodično podmiruje tužitelju štetu na ime isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tužitelja ZM, jer je osiguranik tuženika ČM navedenom presudom proglašen krivim za prometnu nezgodu u kojoj je osiguranik tužitelja EM zadobio teške tjelesne ozljede. Kako se isplata invalidske mirovine osiguraniku tužitelja ZM vrši i poslije 30. travnja 2022., do kada je tuženik štetu podmirio, nastala je nova šteta koju je tuženik dužan nadoknaditi. Konkretno, šteta iznosi 8.362,26 €, a sastoji se od isplaćene invalidske mirovine u razdoblju od 01. svibnja 2022. do 30. travnja 2024. godine u punom iznosu u smislu članka 161. stavak 2. točka 1. ZOMO (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15). Tužitelj napominje kako potražuje samo 70 % iznosa štete odnosno isplaćene invalidske mirovine u punom iznosu jer je doprinos njegovog osiguranika nastanku štetnog događaja sa 30 %. Tužitelj je dopisom od 27. svibnja 2024. pozvao tuženika da mu štetu naknadi mirnim putem, što on nije učinio. Svota od 8.362,26 €, predstavlja za tužitelja štetu za koju temeljem članka 161. do 170. ZOMO (N.N. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15) odgovara tuženik, stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom je tuženik dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 8.362,26 € sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od 18. lipnja 2024. pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na račun Državnog proračuna br. [broj bankovnog računa] (s „poziv na broj-odobrenje“, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19-03355731848), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

2. Tuženik Croatia osiguranje d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da u ovom predmetu čini nespornim svoju pasivnu legitimaciju kao osiguratelj vozila registarske oznake [registarska oznaka] nastanak prometne nezgode dana 20. listopada 1997. godine, kao i djelomičnu odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja. Također nije sporno da je osiguranik tužitelja u štetnom događaju zadobio teške tjelesne ozljede kao niti činjenica da je po navedenom osnovu osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu po osnovu povrede. Nije sporna niti činjenica da je tužitelj od tuženika već potraživao naknadu štete za ranije izvršene isplate, te da je tuženik zadnju isplatu, izvršio dana 05. srpnja 2022. u iznosu od 7.066,14 EUR, a ista se odnosila na razdoblje isplaćene mirovine od 01. svibnja 2020. do 30. travnja 2022. godine. Također među parničnim strankama nije sporna niti činjenica da je osiguranik tužitelja doprinio nastanku štetnog događaja u omjeru od 30%. Dijelu postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, kojim se potražuje 70% isplaćene invalidske mirovine zbog ozljede u razdoblju od 01. svibnja 2022. godine pa do 30. travnja 2024. godine, pri čemu tužitelj potražuje 70%, a ne 100% zato što je nesporno utvrđen doprinos tužitelja od 30%, tuženik se protivi u cijelosti imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju, po pitanju opsega i visine štete, imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu odnosno odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju kako to pogrešno tužitelj navodi u tužbi. Naime, izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju jest u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika, odnosno uzročnika štete. Dakle, šteta koju tužitelj potražuje nije uzrokovana po samom tuženiku (kao štetniku) već po tuženikovu osiguraniku. Tuženik je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama. Konkretnije, radi se ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u prometu te je upravo taj odnos jedina pravna osnova tuženikove pasivne legitimacije kako u ovome slučaju, tako i u svim drugim slučajevima nastanka štete iz automobilske odgovornosti tuženikova osiguranika (imatelja motornog vozila iz čije je uporabe došlo do štete). Samo jedan propis u Republici Hrvatskoj regulira obvezna osiguranja u prometu pa je nesporno samo jedan propis i mjerodavan kao poseban propis (lex specialis) za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Upravo i jedino na temelju toga propisa moguće je utvrditi sadržaj obveze tuženika kao osiguratelja automobilske odgovornosti svoga osiguranika prema trećim oštećenim osobama, među koje spada i tužitelj u ovome slučaju. Odredbom članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je slijedeće:

„Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“ Uvažavajući naprijed spomenutu odredbu, evidentno je da tužitelj nema pravo potraživati puni iznos isplaćene mirovine nego bi imao pravo samo na stvarnu štetu odnosno razmjerni iznos mirovine a koji iznos se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. U odnosu na istaknuti prigovor da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine za utuženo razdoblje, tuženik se poziva na najnoviju sudsku praksu, odluku Vrhovnog suda RH, broj Rev-90/2023 od 04. travnja 2023. godine, gdje je zauzeto upravo takvo pravno shvaćanje kako to tvrdi tuženik. U prilog tom prigovoru tuženika da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa mirovine, obračunato sukladno odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu govori i druga brojna novija sudska praksa Vrhovnog suda RH, primjerice, presuda VSRH broj Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022. godine, broj Rev-909/2021 od 08. rujna 2021. godine, broj Revx- 388/2018 od 25. kolovoza 2020. godine, broj Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020. godine, broj Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021. godine, broj Revd-3715/2021 od 08. rujna 2021. godine, broj Rev-66/2022 od 01. veljače 2022. godine, broj

Revt-634/2017 od 16. ožujka 2022. godine, broj Rev-1235/2021 od 22. veljače 2022. godine, broj Rev-3401/2018 od 20. travnja 2022. godine. Kako iz zauzetog pravnog shvaćanja proizlazi da za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine evidentno je da se ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje u cijelosti neosnovanim. Slijedom svega iznesenoga, tuženik se tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja protivi u cijelosti te predlaže istoga odbiti, uz obvezivanje istoga na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

3. U podnesku od 9. travnja 2025. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika te je naveo da što se tiče visine potraživanja koje se potražuje tužbom, tužitelj ističe da je on u spis uz tužbu dostavio obračun svoje službe za isplatu mirovina koji predstavlja javnu ispravu o isplaćenoj visini mirovine prema Zakonu o mirovinskom osiguranju (ZOMO) koju potražuje tužbom i koji zakon treba primijeniti kao lex specialis, te stoga tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Bolje rečeno, tužiteljev obračun visine utužene tražbine odnosno isplaćene invalidske mirovine koji je izradio ovlašteni aktuar Odjela za pravne poslove Središnje službe je javna isprava u smislu članka 140 a. ZOMO i članka 230 ZPP. Dakle, bitno je da je tužitelj kao pravna osoba sa javnim ovlastima izdao obračun odnosno potvrdu kojom potvrđuje činjenicu isplate svom osiguraniku u određenom iznosu i da je taj dokument ovjeren pečatom tužitelja, jer je Zakon o mirovinskom osiguranju lex specialis i ništa ne može biti iznad Zakona. Što se tiče tereta dokazivanja, tužitelj smatra da ako tuženik svojim prigovorima pobija osnovanost tužbenog zahtjeva, stoga je onda osnovanost svojih prigovora dužan dokazati upravo tuženik. U parničnom postupku svaka strana dužna je dokazivati činjenice koje istoj idu u prilog, odnosno ne može se stavljati na teret tužitelju da dokazuje činjenice koje idu u korist tuženika, odnosno da dokazuje tvrdnje koje uopće nije iznio u postupku. Dakle, očitujući se ovim podneskom na navode tuženika tužitelj ističe da se u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti kao kasniji i specijalniji propis Zakon o mirovinskom osiguranju. U prilog ovim tvrdnjama tužitelj kao dokaz prilaže rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd-1177/2023 od 21. ožujka 2023., u kojem se ističe da kod dileme u sudskoj praksi koji pravni propis primijeniti, da li članak 161. ZOMO (NN 157/13 i dr.) ili članak 27. ZOOP-a (NN 151/05 i dr.), još uvijek nije zauzet konačan stav, tj. kod tog pravnog pitanja sudska praksa viših sudova još uvijek nije jedinstvena, te o tom pravnom pitanju još uvijek nema definitivne prakse revizijskog suda.

Dakle, revizijski sud za sada nema generalni stav, već se radi o pojedinačnim odlukama tog suda. Također, u prilog svojim tvrdnjama tužitelj kao dokaz prilaže rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd-751/2024 od 10. srpnja 2024., u kojem se također ističe da kod dileme u sudskoj praksi koji pravni propis primijeniti, da li članak 161. ZOMO (NN 157/13 i dr.) ili članak 27. ZOOP-a (NN 151/05 i dr.), da o tom pravnom pitanju sudska praksa viših sudova još uvijek nije jedinstvena odnosno da o tom pravnom pitanju nema prakse revizijskog suda. Zbog navedenoga tužitelj predlaže prekid postupka jer odluka suda u ovom postupku ovisi o rješavanju istog pravnog pitanja, za koje je na mrežnoj stranici e-Oglasna ploča sudova objavljeno rješenje Revd 1177/2023 od 21. ožujka 2023. i rješenje Revd-751/2024 od 10. srpnja 2024., kojima se dopušta prijedlog za zauzimanje pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske radi rješenja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava. Kao završno, tužitelj ističe da su neosnovani navodi tuženika da je jedini propis koji u ovome slučaju treba primijeniti ZOOP, već naprotiv jedini propis koji ima prednost i koji treba primijeniti je ZOMO kao kasniji i specijalniji propis, te zbog svega navedenoga tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u preslik presude ovoga suda broj K- 271/98-15 od 15. siječnja 1999., rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Požegi od 25. rujna 2000., nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti, mišljenje stručnog povjerenstva za revizije Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, izračun isplaćenih sredstava za razdoblje od 1. svibnja 2022. do 30. travnja 2024., obavijest o neosnovanosti odštetnog zahtjeva i nalaz i mišljenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 19. srpnja 2000.

5. Nesporno je između stranaka da je osiguranik tuženika ČM dana 20. listopada 1997. prouzrokovao prometnu nesreću u kojoj je teške tjelesne ozljede zadobio osiguranik tužitelja EM. Nadalje, između stranaka nije sporno da je kod osiguranika tužitelja ZM utvrđena opća nesposobnost za rad kao posljedica teških tjelesnih ozljeda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nesreći i da je tužitelj svom osiguraniku ZM priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad.

6. Nije sporno da je tužitelj za razdoblje od 1. svibnja 2022. do 30. travnja 2024. svom osiguraniku ZM isplatio invalidsku mirovinu u ukupnom iznosu od 11.949,09 eur s tim da je za razdoblje od 1. svibnja 2022. do 30. lipnja 2022. isplaćen iznos od 881,57 eura, za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. iznos od 2.776,32 eura, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. iznos od 2.925,60 eura, za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. iznos od 3.170,76 eura te za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. travnja 2024. iznos od 2.201,84 eur.

7. Tuženik ne spori da je tužitelj od tuženika već potraživao naknadu štete za ranije izvršene isplate invalidske mirovine svom osiguraniku i da je tuženik zadnju isplatu po toj osnovi izvršio 5. srpnja 2022. u iznosu od 7.066,14 eur.

8. Tužitelj od tuženika dakle, potražuje naknadu štete na ime isplaćene invalidske mirovine svom osiguraniku ZM za razdoblje od svibnja 2022. do travnja 2024., a umanjen za 30% koliki je bio doprinos njihovog osiguranika štetnom događaju od 20. listopada 1997. kada je njihov osiguranik zadobio tešku tjelesnu ozljedu, a tuženik ne osporava doprinos osiguranika tužitelja tom štetnom događaju.

9. Prema odredbi članka 161. stavak 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19) zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Naknada stvarne štete koju zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata mirovine bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

9.1. Prema odredbi članka 164. stavak 1. istog zakona zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučaju iz članka 161. ovog zakona i iznimno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

10. Za odlučivanje o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada je izvršena isplata mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, ovdje prometne nezgode.

11. Prema odredbi članka 27. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23) društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili imovinskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

12. Dakle, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine prema odredbi članka 27. stavak 3. istog zakona obveza postoji ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bio isplaćen i kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji odgovara osiguravatelj, ovdje tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

13. Nesporno je temeljem izvedenih dokaza sud utvrdio da je tužitelj priznao svom osiguraniku invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, a koju nesposobnost za rad su prouzrokovale ozljede koje je osiguranik tužitelja zadobila u prometnoj nesreći od 20. listopada 1997. za koju je bio odgovoran osiguranik tuženika.

14. Nesporno je da je osiguranik tuženika bio odgovoran za prometnu nesreću u kojoj je osiguranica tužitelja teško tjelesno ozlijeđena i tužitelj je svom osiguraniku priznao pravo na isplatu invalidske mirovine.

15. Obzirom na navedeno sud nalazi da tužitelj ima pravo od tuženika tražiti isplatu svih davanja koje je imao s osnova isplate invalidske mirovine svom osiguraniku.

16. Tuženik smatra da tužitelj ima pravo na isplatu razmjernog dijela naknade štete na ime isplaćene invalidske mirovine samo u slučaju ako postoji razlika između isplaćene invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad nastale izvan rada i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

17. Tuženik ne pruža nikakve dokaze niti je predložio izvođenje dokaza kojim bi se utvrdila razlika između invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku zbog opće nesposobnosti za rad nastale izvan rada i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

18. Budući je sud utvrdio da je tužitelj kroz utuženo razdoblje isplatio svom osiguraniku invalidsku mirovinu i tužitelj od tuženika potražuje 30% isplaćene invalidske mirovine za razdoblje od 1. svibnja 2022. do 30. travnja 2024., a sud nalazi da je opća nesposobnost za rad osiguranika tužitelja nastala u prometnoj nesreći koju je prouzrokovao osiguranik tuženika to je sud tako postavljeni tužbeni zahtjev tužbe tužitelja prihvatio i odlučio kao u izreci.

19. Budući da tužitelj trošak postupka nije tražio, a u istome je uspio to je sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove.

U Požegi, 30. lipnja 2025.

S u d a c

Ilka Leko

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Područni ured Požega, Požega, Ulica Republike Hrvatske 1 c

2. Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33