REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1110/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca: Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. UCE, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. UC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i 3. ČC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Zdenko Radić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženih 1. IC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i 2. MC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Anamarija Biočić Siničić, odvjetnica u Solinu, radi utvrđenja služnosti na nekretninama, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-417/2022 od 21. lipnja 2023., na sjednici održanoj 30. lipnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se kao osnovana žalba tuženika, ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-417/2022 od 21. lipnja 2023. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

II. O troškovima žalbe odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Utvrđuje se postojanje prava stvarne služnosti puta, odnosno provoza i prolaza, kako pješice, tako i osobnim motornim vozilima, a posebno kamionima i šleperima preko k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], kao poslužne nekretnine i to po cijeloj dužini južne međe te nekretnine, u širini od 4 metra, a u granicama koje su određene u grafičkom prikazu sudskog vještaka za geodeziju Ante Duvančića i označene slovima G-H-I-J-K-L-G, prema njegovom pisanom nalazu i mišljenju od 14. srpnja 2020., a u korist k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], kao povlasne nekretnine u vlasništvu tužitelja.

II. Nalaže se tuženicima da tužiteljima izdaju tabularnu ispravu podobnu za upis prava tako utvrđene stvarne služnosti u zemljišnim knjigama u roku od 15 dana, u protivnom se tužitelji ovlašćuju da u zemljišnim knjigama za K. O. [katastarska općina] ishode pravo uknjižbe prethodno utvrđene stvarne služnosti prolaza, a sve temeljem pravomoćne presude.

III. Zabranjuje se tuženicima da tužitelje sprječavaju i ometaju u izvršavanju prava stvarne služnosti puta, odnosno provoza i prolaza, kako pješice, tako i osobnim motornim vozilima, a posebno kamionima i šleperima preko južnog dijela k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], u širini od 4 metra, a u granicama koje su određene u grafičkom prikazu sudskog vještaka za geodeziju Ante Duvančića i označene slovima G-H-I-J-K -L-G, prema pisanom nalazu i mišljenju od 14. srpnja 2020., kao poslužne nekretnine, uključivo i zabranu budućeg takvog ili sličnog sprječavanja i ometanja tužitelja u izvršavanju prava stvarne služnosti te im se posebno zabranjuje da na tom dijelu zemljišta parkiraju osobna ili bilo koja druga motorna vozila.

IV. Nalaže se tuženicima da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe tužiteljima naknade parnični trošak u iznosu od 4.064,34 eur / 30.622,80 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenjivala na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom prvostupanjsku presudu pobijaju tuženici zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga, uključujući i postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. U bitnome navode da je sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje, jer je odbio saslušati svjedoke predložene po tuženicima, te da je u cijelosti zanemario navode i dokaze tuženika kojima dokazuju da je predmetna stvarna služnost, za koju nije sporno da je postojala 90. tih godina, prestala je postojati nakon prestanka rada Drvnog kombinata, a što je svima poznato sa područja [adresa]. Smatraju da je prednik tuženika Innecto d.o.o. Split originalni stjecatelj prava vlasništva predmetne nekretnine u stečajnom postupku pa da je upisom prava vlasništva tog vlasnika prestala postojati predmetna stvarna služnost. U konačnici ističu da su formiranjem građevinske čestice te elaboratom etažiranja na spornom prolazu postavljena 4 parkirna mjesta koja su od tada u uporabi isključivo za tu namjenu. Navode da je u odnosu na predmetnu stvarnu služnost prema članku 241. stavku 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima nastupila zastara prava izvršavanja te služnosti, budući da su se tuženici protivili izvršavanju na način da su u kontinuitetu od tri godine držali zaključanom kapiju kroz koju se pristupalo do nekretnine tužitelja zbog čega u tom razdoblju tužitelji nisu ni mogli izvršavati tu služnost, a koja činjenica je potvrđena iskazom tužitelja. Smatraju da je sud pogrešno poklonio vjeru iskazu svjedoka GC, umirovljenog odvjetnika iz [adresa], za kojeg su tuženici već u odgovoru na tužbu iskazali prigovor pristranosti, budući da je predmetni svjedok, prije podnošenja tužbe u ovom postupku, nastupao u svojstvu punomoćnika tužitelja a glede iznošenja prijedloga za otkup predmetnog dijela zemljišta radi namjere otvaranja pristupnog puta prema nekretnini tužitelja, a preko nekretnine tuženika. Obzirom da je taj svjedok nastupao u svojstvu punomoćnika tužitelja, nije opravdana niti logična odluka suda da njegov iskaz prihvati kao vjerodostojan i objektivan. Ističu da prijedlog otkupa dijela zemljišta tužitelja koji je tuženicima iznesen prije pokretanja ovog postupka, sadržajno predstavlja prijedlog radi osnivanja prava stvarne služnosti prolaza, što je pak proturječno zaključku suda da je takva služnost već ranije postojala i da je osnovana u korist tužitelja. Tvrde da iz takvog postupanja tužitelja proizlazi utvrđenim činjenica da su tužitelji znali da nemaju pravo služnosti predmetnog prolaza jer u suprotnom ne bi tuženicima niti podnosili prijedlog za osnivanje i otkup tog dijela zemljišta. Tvrde da navedeni prolaz sukladno postojećim zakonskim propisima ne može biti korišten za prolaz kamiona i šlepera. Smatraju da na štetu tuženika sud pogrešno tumači i činjenicu što je prvo tuženica dva puta u nekoliko godina dopustila prolaz kroz predmetu kapiju radi prijevoza stvari za organizaciju blagdana Male gospe, a što pak nema nikakve veze sa tužiteljima i njihovim navodnim prolazom. Smatraju da je nelogičan i kontradiktoran zaključak suda da je drugi postojeći pristup sa Zvonimirove ulice neprikladan, odnosno da je uži i neprikladan za provoz šleperima ili kamionima, budući je u nalazu i mišljenu sudskog vještaka utvrđeno da je drugi pristup širine šest metara, što je za čak dva metra šire od spornog prolaza. Ukazuju i da se takav prolaz utvrdi kao mogućim, isti ne bi bio zakonski dopušten budući da tuženici nisu dostavili suglasnosti nadležnih institucija (suglasnost Županijskih cesta i suglasnost Ministarstva unutarnjih poslova) za prolaz kamiona i šlepera preko spornog dijela zemljišta, a što su trebali, jer da sporni dio nekretnine predstavlja građevinsku, a ne industrijsku zonu. Dakle i u slučaju kada bi se pobijanom presudom utvrdilo pravo prolaza kamionima i šleperima isto bi bilo protivno zakonu odnosno zabranjeno. Obzirom na navedeno, predlažu da sud drugoga stupnja njihovu žalbu uvaži, presudu preinači na način da odbije zahtjev tužitelja, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Potražuju troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je temeljem odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenje postojanja prava stvarne služnosti puta, provoza i prolaza, pješice, osobnim motornim vozilima te kamionima i šleperima preko nekretnine tuženika označene kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao poslužne nekretnine, u širini od četiri metra po dužini južne međe te nekretnine, a sve to u korist nekretnine tužitelja označene kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao povlasne nekretnine, uz zahtjev za izdavanje tabularne isprave za upis te služnosti u zemljišne knjige te zahtjev za zabranu ometanja i sprječavanja izvršavanja tako utvrđene služnosti.

6. Odlučujući o istaknutom tužbenom zahtjevu tužitelja, prvostupanjski je sud isti u cijelosti prihvatio kao osnovan, obzirom je zaključio ocjenom provedenih dokaza (očevidom na licu mjesta, uvidom u isprave, saslušanjem svjedoka i stranaka te vještačenjem po vještaku mjerničke struke) da su spornu služnost tužitelji stekli dosjelošću (temeljem zakona) obzirom se ona se izvršavala s ulice U [adresa] još prije osamdesetih godina prošloga stoljeća po pravnim prednicima tužitelja Radnoj organizacija Drvni kombinat, a uz suglasnost pravnih prednika tuženika, time da se izvršava i danas, jer nije prestala neizvršavanjem a to stoga što u tom pravcu nije iskazana namjera tužitelja. Svoju odluku u tom dijelu sud je utemeljio na odredbi članka 186., članka 228., članka 229. i članka 233. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2024., 81/2015. i 94/2017. - dalje: ZVDSP). Iako se ne radi o služnosti koja je upisana u zemljišne knjige, sud je zaključio da ona djeluje prema tuženicima kao trećim stjecateljima prava vlasništva poslužne nekretnine i da se oni ne mogu pozivati na načelo povjerenja u zemljišne knjige, jer u trenutku stjecanja svoje nekretnine nisu bili savjesni, jer su znali i morali znati, obzirom su to znali svi, za postojanje sporne služnosti koja se izvršavala na način da su preko nekretnine sada tuženika godinama prolazili šleperi i kamioni do nekretnine tužitelja, a o čemu svjedoči i činjenica da se i danas na nekretnini tuženika nalazi velika metalna kapija koja se otvarala po pravnim prednicima tužitelja za prolaz i provoz do njihove nekretnine kao povlasne (članak 130. stavak 2. i članak 230. ZVDSP).

7. Takva odluka suda prvoga stupnja nije pravilna niti zakonita, jer činjenično stanje, ono bitno za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja, nije potpuno utvrđeno, a što je imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnoga prava.

8. Naime, stvarna služnost je stvarno pravo svagdašnjeg vlasnika određene nekretnine (povlasne nekretnine) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi tuđom nekretninom (poslužnom nekretninom), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti, a osniva se uknjižbom tog prava u zemljišnoj knjizi, kao tereta na poslužnoj nekretnini, osim ako zakon omogućuje da se služnost osnuje drugačije, sve prema odredbi članka 186. ZVDSP. Stvarna služnost se može osnovati na temelju zakona, dosjelošću, kad se ispune sve zakonom predviđene pretpostavke za dosjelost služnosti, time da je prema odredbi stavak 2. članka 228. ZVDSP tko stekne pravo služnosti nekretnine na temelju zakona ovlašten je ishoditi upis stečenog prava služnosti u zemljišnoj knjizi.

8.1. Prema odredbi članka 229. stavak 1. ZVDSP stvarna služnost osniva se na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio. Ne može se dosjelošću osnovati stvarna služnost ako se njezin sadržaj izvršavao zlouporabom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, potajno ili na zamolbu do opoziva (stavak 2. citirane odredbe), ali prema stavku 3. istoga članaka Zakona, ako se služnost po svojoj naravi može samo rijetko izvršavati, mora onaj tko tvrdi da je ona u korist njegove nekretnine kao povlasne osnovana dosjelošću, dokazati da je u razdoblju od najmanje dvadeset godina bar tri puta nastupio slučaj izvršavanja takve služnosti te da je on ili njegov prednik svaki taj put izvršio njezin sadržaj.

8.2. Prema odredbi članka 124. stavak 1. ZVDSP stjecatelj koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis. U skladu s člankom 122. stavkom 2. ZVDSP stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju.

8.3. Prema odredbi članka 230. ZVDSP, ukoliko je pravo stvarnih služnosti koje je na teret neke nekretnine osnovano na temelju zakona, ali nije upisano u zemljišnu knjigu, ne može se, niti kad je utvrđeno odlukom suda, suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još nije bilo upisano to pravo služnosti koje je osnovano na temelju zakona.

8.4. Prema odredbi članka 243. ZVDSP služnost koja nije upisana u zemljišne knjige prestaje kad poslužnu stvar stekne osoba koja nije znala niti morala znati za tu služnost.

8.5. Prema odredbi članka 241. stavak 3. ZVDSP, pravo služnosti prestaje ako se vlasnik poslužne stvari protivio njegovu izvršavanju, a ovlaštenik ga zbog toga nije izvršavao neprekidno tri godine.

9. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelji suvlasnici povlasne nekretnine (k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]) koja im je „vraćena“ 1984. u postupku deposedacije, i da je već u tom trenutku radna organizacija Drvni kombinat spornu služnost izvršavao trasom opisanom nalazom i mišljenjem vještaka mjernične struke Ante Duvančića (koji je sačinjeni za potrebe ovoga predmeta), odnosno prolazeći i provozeći kako pješice tako i osobnim motornim vozilima posebno kamionima i šleperima preko nekretnine u vlasništvu sada oba tuženika kao poslužne nekretnine (k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]). Nije sporno niti da se i sada na nekretnini tuženika nalazi metalna (željezna) kapija širine 4 metra, čiji izgled i položaj je oduvijek isti, prolazom kroz koju kapiju (s ulice Stjepana Radića) pristupa se na otvoreni plato odnosno otvoreni skladišni prostor nekretnine tužitelja – radi se o kapiji koja se nalazi za zahtijevanoj trasi služnosti, ključeve koje kapije od 2008. tužitelji nemaju (iskaz tužitelja CC).

9.1. Nije sporno (kako to proizlazi iz sadržaja žalbe tuženika) da su tužitelji imali pravo prolaza spornom trasom do 90. -tih godina prošloga stoljeća sve uz suglasnost ranijih vlasnika poslužne nekretnine.

9.2. Međutim, tijekom postupka su tvrdili (što ponavljaju i u predmetnoj žalbi) da je to pravo prestalo prestankom rada radne organizacije Drvnog kombinata, odnosno ugasilo se – jer se radi se o služnosti koja nesporno nije upisana u zemljišne knjige, trenutkom stjecanja poslužne nekretnine od strane njihovih pravnih prednika i to društva Innecto d.o.o. Split koji je tu nekretninu stekao kupoprodajom 2003. od ranijeg upisanog vlasnika Laurus Gašpić d.o.o. u stečaju, koji je istu stekao presudom ishodovanom u odnosu na Hrvatske ceste d.o.o., Hrvatske autoceste d.o.o., Županijske uprave za ceste, te Laurus d.d., dok je 1. tuženica kao treći savjesni stjecatelj istu stekla kupoprodajom 2006. od društva Innecto d.o.o. Split (nakon čega je do 2007. ishodovala građevinsku i lokacijsku dozvolu za rekonstrukciju poslovne građevine izgrađene na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] sukladno kojoj joj je dopuštena izgradnja četiri poslovna prostora i četiri parkirališna mjesta koja su položena na dijelu nekretnine tuženika na kojoj se izvršavala utužena stvarna služnost, a tuženi MC (kao nasljednik pok. ZC) u svom suvlasničkom udjelu, istu je stekao kupoprodajom od tužene IC, tijekom 2015. (u kojem je trenutku kupio i parkirna mjesta položena na trasi sporne služnosti a prethodno je 2013. kupljen poslovni prostor koji je bio položen na južnom dijelu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], time da su oni u zakupu središnjeg poslovnog prostora na toj nekretnini - fast food, bili od 2010. ili 2011. - iskaz tuženog MC). Nadalje, tvrde da su od trenutka stupanja u posjed poslužne nekretnine, željeznu kapiju - koja je položena na njihovoj nekretnini i kroz koju se moralo proći za dolazak na nekretninu tužitelja, držali zaključanu kontinuirano znatno duže od tri godine, u kom periodu tužitelji nisu izvršavali sadržaj sporne služnosti, pa da je i iz tog razloga zahtijevana služnost prestala.

9.3. Dakle, prema sadržaju žalbe tuženika i nadalje je sporno da li su isti u trenutku stjecanja prava suvlasništva na predmetnoj, poslužnoj nekretnini i upisa tog svog prava u zemljišne knjige, postupali u dobroj vjeri i s povjerenjem u zemljišne knjige, odnosno da li je predmetna služnost prestala neizvršavanjem, jer da ovlaštenici služnosti (tužitelji) istu nisu izvršavali kroz vrijeme duže od tri godine, obzirom su se vlasnici poslužne nekretnine (tuženici) protivili njegovu izvršenju, a tužitelji su se toj zabrani pokorili.

10. Naime, vlasnik povlasne nekretnine, u konkretnom slučaju tužitelji, stječu pravo služnosti čim se ispune zakonom predviđene pretpostavke za isto, neovisno o tome da li su služnost upisali u zemljišne knjige ili ne, a zakon ih ovlašćuje da to pravo upišu u zemljišne knjige temeljem presude koja ima samo deklaratoran karakter. Međutim, dosjelost stvarne služnosti koja nije upisana u zemljišne knjige neće djelovati prema stjecatelju prava vlasništva, koji je bio u dobroj vjeri prilikom stjecanja prava vlasništva i koji je svoje pravo upisao u zemljišne knjige i posljedično tome takav stjecatelj stječe nekretninu bez prava stvarne služnosti, odnosno služnost će se ugasiti. Kao pretpostavka pozivanja na načelo povjerenja u zemljišne knjige, traži se dakle, dobra vjera stjecatelja koji neovisno o zemljišnoknjižnom stanju, nije znao, niti je morao znati za postojanje prava stvarne služnosti.

11. Te sporne okolnosti – da li se zahtijevana služnost ugasila jer tuženici u trenutku kupnje svoje nekretnine nisu znali niti su mogli znati da se radi o nekretnini koja je opterećena izvanknjižnom služnosti, sud prvoga stupnja na pravilan i potpun način nije raspravio a posljedično niti utvrdio, pa se stoga ne može kao pravilan prihvatiti njegov zaključak o izostanku dobre vjere na strani tuženika i neuspješnim pozivanjem na načelo povjerenja u zemljišne knjige, uz obrazloženje da su za postojanje sporne služnosti koja se izvršavala u središtu [adresa] radi obavljanja usluga koje su koristili brojni građani i poslovni partneri zakupoprimaca tužitelja, te postojanja ranije vrijedne i velike metalne kapije kroz koju su uredno desetljećima prolazili kamioni i šleperi s ulice Stjepana Radića do skladišta i platoa kombinata i kasnije zakupoprimaca koji su se bavili istom djelatnošću, znali svi.

11.1. Savjesnost tuženika u trenutku stjecanja poslužne nekretnine sud mora na nedvojben način – onaj koji zahtjeva sudska odluka, utvrditi i u tom pravcu dati valjano obrazloženje razloga (nije dovoljno zaključiti da je sporna služnost općepoznata činjenica), pri čemu treba posebno cijeniti pravni slijed i način stjecanja prava vlasništva predmetne nekretnine od strane izvornog stjecatelja do tuženika, a također dodatno raspraviti i ocijeniti daljnje okolnosti na kojima tuženici temelje svoju tvrdnju o neosnovanosti zahtjeva tužitelja – a što je sud prvoga stupnja propustio učiniti, da li je predmetna stvarna služnost prestala neizvršavanjem stupanjem u posjed spornog dijela nekretnine od strane tuženika, posebno i kraj činjenice da su tuženici ishodovali valjane odluke lokale vlasti (2006. do 2007.) sukladno kojima je dozvoljena prenamjena dijela povlasne nekretnine na način da je na istoj dozvoljena izgradnja parkirnih mjesta, kojima je vlasnicima povlasne nekretnine od tog trenutka (i ta okolnost je ostala nerazjašnjena) očito onemogućeno izvršavanje predmetne stvarne služnosti. Pritom, sud svakako treba uzeti u obzir i činjenicu da tužitelji pristup svojoj nekretnini imaju i sa strane Zvonimirove ulice (širine 6 metara) s koje strane se očito pristupalo povlasnoj nekretnini posebno u vremenu dok je u zakupu nekretnine tužitelja bilo društvo Makarac, koje je prodavalo male strojeve i nije imalo potrebu prolaska preko nekretnine tuženika (iskaz tužitelja CC).

12. Obzirom na navedeno, valjalo je uvažiti žalbu tuženika, ukinuti predmetu presudu primjenom odredbe članka 370. ZPP te predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovan postupak.

13. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud otkloniti nedostatke pobijane presude i raspraviti sva sporna pitanja na koje mu je ukazano ovom odlukom, te će nakon toga novom pravilno obrazloženom odlukom (članak 338. stavak 4. ZPP) i ponovno će odlučiti i tužbenom zahtjevu tužitelja, kao i o cjelokupnim troškovima postupka.

14. Ovdje se sudu posebno skreće pozornost da prilikom donošenja nove odluke, one pod točkom II. izreke, ima u vidu da je dosjelost originalni način stjecanja služnosti - temeljem zakona, pa za razliku od stjecanja služnosti temeljem pravnog posla ne postoji obveza tuženika kao vlasnika poslužne nekretnine tužiteljima izdati tabularnu ispravu radi upisa služnosti u zemljišnu knjigu.

15. O troškovima žalbe tuženika odlučit će se u konačnoj odluci (članak 166. stavka 3. ZPP).

U Puli-Pola 30. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić