REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 2151/25-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja ŽĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Josipu Giljanoviću, odvj. u Splitu protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. ZAGREB, OIB: 14036333877, zastupanog po pun. iz odvj. društva Kožul & Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 14. svibnja 2025. g. u prisutnosti pun. tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog pun. tuženika, dana 30. lipnja 2025. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 216-659/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog dana 27. listopada 2006. g. kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.

II.Dužan je tuženik Addiko bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ŽĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 970,26 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 7. studenog 2006. g. do isplate i to po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 7. studenog 2006. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

r i j e š i o j e :

I.Ukida se rješenje o troškovima broj P 2670/20 od 21. siječnja 2025. g.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 876,52 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 30. lipnja 2025. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 31. srpnja 2020. g. ustao tužbom pred ovim sudom, koja je evidentirana pod poslovnim brojem P 2670/20, u kojoj je naveo da su dana 27. listopada 2006. g. tuženik, kao kreditor, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik, te TĆ, kao sudužnik i založni dužnik sklopili Ugovor o kreditu broj 216- 659/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Odredbom čl. 5. tog Ugovora da je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% od kreditnog iznosa. Iz dopisa tuženika od 10. lipnja 2019. g. da proizlazi da je tužitelj dana 6. studenog 2006. g. isplatio tuženiku iznos od 8.802,51 kn, od čega se iznos od 7.310,44 kn odnosi na naknadu iz čl. 5. Ugovora koja da je protivna Zakonu o zaštiti potrošača i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (citirane su odredbe čl. 3. Direktive i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača). Naplaćena naknada od 1,25% (u iznosu od 7.310,44 kn) da ne odgovara nijednoj stvarnoj usluzi ili trošku odnosno da tuženik nije imao nikakav trošak, a pogotovo nije mogao imati trošak u iznosu koji bi se utvrđivao u postotku od kreditnog iznosa. Stoga da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i ništetna pa je tuženik dužan isplatiti tužitelju predmetni iznos stečen bez valjane pravne osnove. Citirano je i pravno shvaćanje zauzeto na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održanoj 30. siječnja 2020. g.: da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 216-659/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog dana 27. listopada 2006. g. kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita te tuženika obvezati na isplatu iznosa od 7.310,44 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući kako su stranke sva eventualna sporna pitanja iz Ugovora o kreditu broj 216- 659/2006 od 27. listopada 2006. g. solemniziranog dana 31. listopada 2006. g. kod javne bilježnice Zoje Puljiz pod brojem OU-926/06 razriješile sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu od dana 8. veljače 2016. g. solemniziranog dana 9. veljače 2016. g. kod javne bilježnice Jagode Makelja-Šuljić pod brojem OV-1666/16 kojim je provedena konverzija. Tužitelj u tužbi traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, iako su stranke ugovorne odredbe Ugovora o kreditu zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom slijedom čega da iste više ne egzistiraju. Drugim riječima, tužitelj da je pravo čije ostvarenje traži u postupku već u cijelosti ostvario sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu zbog čega da mu nedostaje pravni interes za vođenje konkretnog sudskog postupka. Konverzijom da su promijenjeni učinci Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile dana 27. listopada 2006. g. jer se ima smatrati da je inicijalno bio sklopljen Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, odnosno uzima se da nikada nije ni bio sklopljen Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik je u cijelosti osporio da bi odredba čl. 5 Ugovora o kreditu o umanjenju odobrenog kredita prije isplate za iznos od 1,25%, koji iznos predstavlja jednokratni trošak obrade kredita, bila ništetna. U bankarskom poslovanju, kao i u svim drugim uslužnim djelatnostima, da banka ima pravo naplatiti naknadu za svoje usluge, a tužitelj, ukoliko je postupao s dužnom pažnjom, da je morao biti upoznat s predmetnom odredbom prije sklapanja Ugovora kao i s Odlukom o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te je na plaćanje ove naknade u određenom iznosu izričito pristao potpisom Ugovora o kreditu i kasnijom solemnizacijom. Navedeno je da se radi o lako razumljivoj, jasno određenoj odnosno uočljivoj odredbi. Tuženik je osporio da se o navedenoj odredbi nije pregovaralo, a budući da se nesporno pregovaralo o svim uvjetima predmetnog Ugovora o kreditu. Predmetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu da nije nepoštena, a time niti ništetna. Tužitelj da je jasno mogao predvidjeti ekonomske posljedice takve odredbe odnosno da će se iznos kredita koji je ugovorio umanjiti za iznos od 1,25% prije isplate. Tužitelj da nije dokazao niti pokušao dokazati da odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istaknut je i prigovor zastare za potraživanja tužitelja, a budući da se tužitelj poziva na institut stjecanje bez osnove, a to navodno stjecanje bez osnove na strani tuženika bi nastalo u trenutku plaćanja predmetne naknade za troškove obrade kredita, a primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina za povrat tako plaćenih iznosa. Tužitelj da se pogrešno poziva na primjenu shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. g., obzirom da se citirano shvaćanje odnosi na zastarne rokove restitucijskih zahtjeva podnesenih u vezi ništetnih ugovora. Istaknuto je i da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

Na ročištu od 9. rujna 2024. g. doneseno je rješenje o presumiranom povlačenju tužbe, u odnosu na koje je tužitelj podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje od 17. rujna 2024. g. Na ročištu od 14. svibnja 2025. g., zakazanom radi odluke o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje, sud je donio rješenje kojim se prihvaća prijedlog za povrat u prijašnje stanje i ukida rješenje o presumiranom povlačenju tužbe doneseno na ročištu 9. rujna 2024. g. Predmet je dobio novi poslovni broj P 2151/25.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom popisa uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015. g., Ugovora o kreditu broj 216-659/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, izvatka iz zemljišne knjige za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 216-659/2006 zaključenog 8. veljače 2016. g. i saslušanjem tužitelja.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Prije ocjene osnovanosti zahtjeva tužitelja treba navesti da se, a u skladu s odredbom čl. 117. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), kad se dopusti povrat u prijašnje stanje, parnica vraća u ono stanje u kojem se nalazila prije propuštanja i ukidaju se sve odluke koje je sud zbog propuštanja donio. Na ročištu od 14. svibnja 2025. g. ukinuto je rješenje o presumiranom povlačenju tužbe od 9. rujna 2024. g. ali je propušteno ukinuti i rješenje o troškovima postupka broj P 2670/20 od 21. siječnja 2025. g., a radi se o rješenju na koje se odnosi citirana odredba čl. 117. st. 3. ZPP-a odnosno o odluci donesenoj zbog propuštanja, radi čega je to rješenje trebalo ukinuti i odlučiti kao u t. I. rješenja.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 216-659/2006 od 27. listopada 2006. g. kojom je ugovoreno plaćanje naknade radi troškova obrade kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita, koja, prema mišljenju tužitelja, predstavlja nedopuštenu i nepoštenu ugovornu odredbu kao i zahtjev za isplatu iznosa od 7.310,44 kn što u EUR iznosi 970,26 EUR s pripadajućim kamatama, koji se odnosi na vraćanje neosnovano stečene naknade troškova obrade kredita.

Sporna odredba čl. 5. st. 2. Ugovora glasi: Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita.

Prije ocjene osnovanosti tvrdnje tužitelja da je navedena odredba Ugovora o kreditu iz 2006. g. nepoštena ugovorna odredba i stoga ništetna, trebalo se osvrnuti na prigovor tuženika da su, zaključujući Aneks Ugovora o kreditu dana 8. veljače 2016. g. kojim je provedena konverzija temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz Narodnih novina broj 102/2015 (dalje ZID ZPK 15), stranke razriješile sva eventualna sporna pitanja iz Ugovora o kreditu broj 216- 659/2006 od 27. listopada 2006. g. te da su ugovorne odredbe Ugovora o kreditu iz 2006. g. zamijenile drugim odredbama s retroaktivnim učinkom što da znači da iste više ne egzistiraju. Drugim riječima, po mišljenju tuženika, tužitelj je pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već u cijelosti ostvario sklapanjem Aneksa pa tužitelju nedostaje pravni interes za vođenje konkretnog sudskog postupka.

Iz dosadašnje sudske prakse vezane za konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR proizlazi da su klauzule o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama i o valutnoj klauzuli u CHF u osnovnim ugovorima ništetne, da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK 15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju i kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF te da se, u skladu s odredbom čl. 19. c st. 1. t. 4. ZID ZPK 15, uplate na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije.

To, drugim riječima, znači da izračun konverzije nije obuhvatio trošak naknade za obradu kredita naplaćene tužitelju temeljem sporne odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu i da iznos obračunate preplate ne sadrži taj trošak.

Tako i proizlazi iz Aneksa od 8. veljače 2016. g., odnosno iz odredbe čl. 5. st. 2. Aneksa u kojoj je navedeno kako ugovorne strane suglasno utvrđuju da će se provedbom Aneksa u poslovnim knjigama Banke na novootvorenu partiju kredita denominiranu u kunama s valutnom klauzulom u EUR prenijeti svi evidentirani, a nepodmireni troškovi za koje je Banka temeljem ugovornog ovlaštenja teretila partiju kredita denominiranu u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

Suvišno je navesti da se u konkretnom slučaju radi o podmirenom, a ne nepodmirenom trošku, pa da se odredba ovog čl. na spornu naknadu ne odnosi.

U odredbi čl. 6. Aneksa, nadalje, utvrđeno je kako troškove vezane za zaključenje Aneksa snosi banka, dakle, ne samo da ranije naplaćeni troškovi obrade osnovnog kredita u ovoj odredbi nisu spomenuti nego je primijenjen potpuno suprotan model podmirenja troškova.

I konačno u odredbi čl. 10. Aneksa navodi se kako ugovorne strane suglasno utvrđuju da sve ostale odredbe osnovnog Ugovora (i eventualnih Aneksa uz isti) koje nisu u suprotnosti s odredbama Aneksa ostaju nepromijenjene.

Iz popisa uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015. g. proizlazi da je uplatom od 6. studenog 2006. g. podmiren iznos troškova u visini od 7.310,44 kn odnosno 970,26 EUR što znači da je od odobrenog iznosa kredita tuženik stvarno naplatio spornu naknadu od tužitelja, što u postupku među strankama nije ni bilo sporno.

Tužitelj je u svom iskazu naveo da mu je kredit ponuđen po principu "uzmi ili ostavi", da mu je u tom trenutku doista trebao kredit, da u banci nije bilo mogućnosti pregovaranja o bilo kakvim uvjetima kredita ili o nekoj drugoj valuti već mu je, što više, bilo sugerirano i rečeno da to bude kredit u CHF. Kazao je da mu nitko nije objašnjavao bilo kakve detalje, a da mu je za ulaznu naknadu rečeno da će se ista naplatiti prilikom obrade kredita iz samog kredita, o čemu da nije posebno vodio računa jer je smatrao da to tako mora biti. U pogledu te naknade da nije mogao pregovarati s bankom niti mu je trošak ulazne naknade bio objašnjen.

Sud nije prihvatio navode tuženika da se u pogledu sporne odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu radilo o jasnoj, lako uočljivoj, razumljivoj i potpuno određenoj odredbi koja je, stoga, pravno valjana i kojom su ugovorne stranke suglasno i izrijekom ugovorile plaćanje naknade u visini 1,25% od iznosa odobrenog kredita koja da je uobičajena u kreditnom poslovanju ne samo tuženika nego svih kreditnih institucija.

U vrijeme zaključenja Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP), koji je u odredbi čl. 81. st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. ove odredbe smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Sud je zaključio da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu od 27. listopada 2006. g., a kojom ugovornom odredbom je propisano da se plaća naknada za obradu kredita u visini od 1,25% od iznosa odobrenog kredita.

Nadalje, po mišljenju ovog suda, sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništava, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

Naime, tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost na što se ta naknada odnosi ili, drugim riječima da li je imao bilo kakve, primjerice, administrativne troškove obrade dokumentacije, izvanredne troškove zaposlenih koje nadilaze njihove opise poslova za koje primaju plaću i slično, niti je objašnjeno koja je korelacija između te naknade i visine odobrenih kreditnih sredstava odnosno zašto se za veći odobreni iznos plaća veća naknada koja nema nikakvu gornju granicu visine.

Ugovaranje naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca.

Konkretno, a s obzirom da se, po ocjeni ovog suda, o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, što jasno proizlazi iz iskaza tužitelja koji je sud u cijelosti prihvatio jer su suprotni navodi tuženika bili paušalni i općeniti, te kako se prema spornoj ugovornoj odredbi radi o naknadi za koju nije u uopće objašnjeno o čemu se radi, a posebno zašto njena visina ovisi o odobrenom iznosu kredita, stoga nerazumljivoj, ovaj sud smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a uvažavajući pri tome i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (Narodne novine broj 123/16), odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. g. Drugim riječima, trebalo je ocijeniti da u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik, kao trgovac, i tužitelj, kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu naknade za obradu kredita, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tuženik je u postupku ponavljao da se radi o tome da se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, da tuženik ima pravo na navedenu naknadu iz razloga što je kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. Ujedno da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi uobičajenoj za Ugovor o kreditu koju su korisnici kredita mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta Ugovora.

Prema ocjeni ovog suda tuženik nije ukazao koji su to objektivni troškovi vezani za obradu nastali niti je dostavio transparentan i razumljiv obračun naknade koji je bio dostupan tužitelju kao ugovornoj strani prije i tijekom sklapanja Ugovora. U spornoj odredbi čl. 5. st. 2. Ugovora samo je naveden iznos naknade, bez da se priložio bilo kakav obračun iz kojeg bi se moglo zaključiti na što se odnosi visina eventualnih troškova kojima je bio izložen tuženik.

Međutim, i neovisno o činjenici da li je davatelj kredita bio izložen troškovima koje nije obrazložio, sporna ugovorna odredba (čl. 5. Ugovora) je nepoštena jer se o toj odredbi nije posebno pregovaralo te tužitelj, kao korisnik kredita, nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je ništava u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

Stoga je Ugovor o kreditu u dijelu kojim se ugovara isplata naknade radi troškova obrade kredita u odredbi čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita.'' trebalo utvrditi ništetnim te i u tom dijelu prihvatiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

Tužitelj je zatražio i vraćanje iznosa naknade koji je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, a prema odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu, sadržana u čl. 5. st. 2. utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju primljenu naknadu, jer je ta naknada naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom. Radi se o iznosu od 7.310,44 kn koji predstavlja 1,25% od odobrenog kredita odnosno 970,26 EUR koji je iznos tužitelj morao platiti prije isplate kredita.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare, treba navesti da, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. donesenog povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

To znači da je tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja u odnosu na vraćanje naknade koju je tužitelj isplatio temeljem odredbe Ugovora o kreditu koju je sud u ovoj presudi utvrdio ništetnom u cijelosti neosnovan jer zastarni rok nije ni počeo teći.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju tuženik je dužan kamatu platiti od dana kad je primio iznos naknade, s obzirom da je upravo ništetnost i nastala zbog ponašanja tuženika.

S obzirom da je već navedeno da iz popisa uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015. g. proizlazi da je uplatom od 6. studenog 2006. g. podmiren iznos troškova u visini od 7.310,44 kn, sud je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate koje teče od 7. studenog 2006. g. do isplate, odnosno od slijedećeg dana od dana kad je tuženik primio nepripadnu isplatu.

Kamatu je sud odredio pozivom na odredbu čl. 29. st. 2. ZOO-a i u izreci naveo sve stope kamata.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imao tužitelj vodeći ovaj spor.

Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podneska od 18. veljače 2024. g. i zastupanja na ročištima od 14. ožujka 2024. g. i 14. svibnja 2025. g. po 75 bodova (ukupno 300 bodova) i trošak zastupanja na ročištu od 13. veljače 2024. g. od 18,75 bodova.

Ukupan broj bodova od 318,75 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (637,50 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i zatraženu pristojbu tužbe i presude (od po 39,82 EUR) te tako dobiti iznos od 876,52 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki II. izreke rješenja.

Tužitelj je zatražio i isplatu zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

U Splitu, 30. lipnja 2025. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).