Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-1152/2021-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja ĐČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Hajnal, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 24. lipnja 2025., u nazočnosti zamjenika tužitelja, punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 30. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj 5140060250-69500018933/2006, od dana 21. veljače 2006. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Biserke Arambašić iz Osijeka, pod brojem: OU- 116/06, dana 25. veljače 2006. godine, koji glasi: " u iznosu od 47.000,00 CHF-a (slovima:četrdesetsedamtisuća CHF) u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“
II/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 2. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj 5140060250-69500018933/2006, od dana 21. veljače 2006. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Biserke Arambašić iz Osijeka, pod brojem: OU- 116/06, dana 25. veljače 2006. godine, koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.000,00 CHF (slovima:četrdesetsedamtisuća CHF) ".
III/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 4. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj 5140060250-69500018933/2006, od dana 21. veljače 2006. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Biserke Arambašić iz Osijeka, pod brojem: OU- 116/06, dana 25. veljače 2006. godine, koji glasi: "u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća ".
IV/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 5. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj 5140060250-69500018933/2006, od dana 21. veljače 2006. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Biserke Arambašić iz Osijeka, pod brojem: OU- 116/06, dana 25. veljače 2006. godine, koji glasi: "Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja".
V/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, tužitelju ĐČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 4.313,81 eura (četiritisućetristotrinaesteura-osamdesetjedancent), uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku:
na iznos od 1,61 eura od 31.01.2009. pa do isplate
na iznos od 4,50 eura od 28.02.2009. pa do isplate
na iznos od 9,43 eura od 31.03.2009. pa do isplate
na iznos od 3,24 eura od 30.04.2009. pa do isplate
na iznos od 4,13 eura od 31.05.2009. pa do isplate
na iznos od 3,40 eura od 28.02.2010. pa do isplate
na iznos od 7,05 eura od 31.03.2010. pa do isplate
na iznos od 10,05 eura od 30.04.2010. pa do isplate
na iznos od 10,14 eura od 31.05.2010. pa do isplate
na iznos od 12,61 eura od 30.06.2010. pa do isplate
na iznos od 34,02 eura od 31.07.2010. pa do isplate
na iznos od 28,57 eura od 31.08.2010. pa do isplate
na iznos od 45,71 eura od 30.09.2010. pa do isplate
na iznos od 38,88 eura od 31.10.2010. pa do isplate
na iznos od 31,28 eura od 30.11.2010. pa do isplate
na iznos od 53,47 eura od 31.12.2010. pa do isplate
na iznos od 69,82 eura od 31.01.2011. pa do isplate
na iznos od 59,78 eura od 29.02.2011. pa do isplate
na iznos od 65,59 eura od 31.03.2011. pa do isplate
na iznos od 55,56 eura od 30.04.2011. pa do isplate
na iznos od 3.472,41 eura od 31.05.2011. pa do isplate
na iznos od 292,56 eura od 30.06.2011. pa do isplate
do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
VI/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju ĐČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], plati trošak postupka u iznosu od iznosi 1.435,24 eura
(tisućučetristotridesetpeteura-dvadesetčetiricenta) sa zateznim kamatama koje teku od 30. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
VII/ Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom dana 21. veljače 2006., sklopio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj 5140060250-69500018933/2006, ovjeren kod javnog bilježnika Biserke Arambašić iz Osijeka, pod brojem OU-116/06, dana 25. veljače 2006. godine, kojim se ugovorom tuženik, kao kreditor obvezao staviti mu na raspolaganje iznos od 47.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju za CHF Banke, važećem na dan korištenja kredita, dok se on navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tuženik je, navodi, pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, budući da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) pripojila Slavonsku banku d.d. Osijek. Navedenim Ugovorom obvezao se platiti tuženiku iznos kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan korištenja kredita. Iako je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, navodi, prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći, iz razloga što on, kao prosječni potrošač, nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora o kreditu prihvatila samo opći valutni rizik, koji je u ovom slučaju još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Nadalje, navodi da je imao saznanja, da će mjesečni anuitet zbog promjene tečaja vezanog uz valutu CHF, porasti u tolikoj mjeri da će utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu egzistenciju, nikada ne bi preuzeo takvu kreditnu obvezu. Tužitelj u tužbi navodi da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj:
Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke. Dakle, ističe, zaključak Trgovačkog suda u Zagrebu, što je pravomoćno i potvrđeno, je taj da je rast tečaja CHF bankama, pa tako i ovdje tuženiku bio predvidiv, no unatoč tome banka odnosno ovdje tuženik mu nije ukazao na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovao uzimanje takvog kredita. Prilikom zaključenja Ugovora, ističe, ponuđen mu je tipski ugovor pod uvjetima koje je unaprijed formirao tuženik. Dakle, navodi kako od tuženika nije dobio jasne i potpune informacije u pogledu valute CHF (koja je bankama bila poznata u svojoj prirodi i specifičnosti), zbog čega se, ističe, u ovom slučaju radi o postupanju protivnom načelu savjesnosti i poštenja i postupanja u dobroj vjeri tuženika. Upravo iz navedenih razloga, navodi, nedvojbeno proizlazi kako su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tj. odredbe u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetne. Nadalje, navodi da se, prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika, a da je osim navedenog, čl. 502 c. Zakona o parničnom postupku, propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S time u vezi, navodi da ovom tužbom potražuje isplatu iznosa tj. restituciju kao pravnu posljedicu ništetnosti po osnovi tečajne razlike, te da je taj iznos ujedno i iznos za koji je krivnjom tuženika umanjena njegova imovina. Uzevši u obzir sve navode iznesene u tužbi, ističe kako ovom tužbom potražuje razliku u onim anuitetima, koje je zbog povećanja tečaja platio više u odnosu na tečaj koji je važio na dan puštanja kredita, te dodaje kako je uslijed navedenih promjena tuženik, a primjenom ništetnih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, neosnovano stekao ukupni iznos od 32.502,37 kn. Slijedom svega navedenog, tužitelj je predložio sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev, a potražuje i naknadu troškova parničnog postupka.
1.1. Tijekom postupka tužitelj navodi da je nesporna činjenica, kako ugovor o kreditu sklopljen između ovdje parničnih strana sadrži odredbe, koje su u kolektivnom postupku utvrđene ništetnima. Kako je ovdje tuženik Addiko bank d.d., s ranijim nazivom Hypo-Alpe-Adria bank d.d pravni sljednik, Slavonske banke d.d., upisom pripajanja u sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni sljednik pripojenoga društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenoga društva. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, ističe, kako je kolektivna tužba Udruge Potrošač podnesena kod Trgovačkog suda u Zagrebu bila usmjerena na zaštitu interesa svih potrošača od nepoštene i nedopuštene prakse poslovnih banaka pa s obzirom na navedeno, kolektivna tužbe Udruge Potrošač, a time i presuda Visokog trgovačkog suda RH, izravno je pružila zaštitu i u odnosu na Ugovor o kreditu koji je on sklopio sa tuženikom. S time u vezi, tužitelj ističe kako je podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Potrošač nastupio prekid zastare, a koji prekid je trajao sve do donošenja pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH, dakle zastara je bila u prekidu od travnja 2012. pa je ponovno počela teći u lipnju 2014. donošenjem navedene odluke VTS RH. Kako jednom prekinuta zastara počinje teći ispočetka, ističe, ima pravo potraživati isplatu temeljem ništetne ugovorne odredbe za razdoblje od pet godina prije podnošenja kolektivne tužbe, odnosno prije travnja 2012. godine i to počevši od travnja 2007. godine pa nadalje. Također, navodi, čl. 215. t. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je, kako zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a u ovom slučaju mogao je tražiti povrat predmetnog iznosa, temeljem ništetne odredbe ugovora, upravo nakon što su Presudom Visokog Trgovačkog suda odredbe u potrošačkim ugovorima utvrđene ništetnima, te dodaje da je takav stav potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH u Zagrebu, posl. broj: Rev-2245/17, te ukazuje i na novo pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. Dakle, navodi, ako bi se u ovom postupku, pojedine odredbe ugovora o kreditu utvrdile ništetnima, njegovo potraživanje prema pravnom stavu Vrhovnog suda, ni u kojem slučaju ne bi moglo biti obuhvaćeno zastarom, nego bi zastara počela teći od dana pravomoćnosti odluke donesene u ovom postupku. Osim toga, navodi, u kontekstu sagledavanja odredbe 502.c ZPP-a, nesporno je da šteta (obična) kao umanjenje imovine na jednoj strani, može, osim u slučajevima predviđenim ZOO-u, biti uzrokovana, kako stjecanjem bez osnove, tako i ni štetnošću pojedine odredbe ugovora, jer stjecanje bez osnove na jednoj strani, uzrokuje umanjenje imovine na drugoj strani, dakle štetu. Osim toga, tužitelj ističe da je Trgovački sud u Zagrebu je zaključio, a što je pravomoćno i potvrđeno, da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, pa niti njemu ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Prilikom zaključenja Ugovora, navodi, ponuđen mu je tipski ugovor pod uvjetima koje je unaprijed formirala banka, prilikom čega se nije pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama. Tužitelj navodi da su svi njegovi navodi potvrđeni i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev- 2221/2018 od 03. rujna 2019. Slijedom svega prethodno navedenog, tužitelj je predložio sudu da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev te obveže tuženika da mu naknadi parnični trošak.
1.2. Nakon provedenoga vještačenja, tužitelj je u podnesku od 5. veljače 2024. specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka, na način da se toč. I.,II., III. i IV. utvrđuju ništetnim odredbe sadržane u članku 2., članku 3. točka 2., točka 4. i 5. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj 5140060250-69500018933/2006, od dana 21. veljače 2006. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Biserke Arambašić iz Osijeka, pod brojem: OU-116/06, dana 25. veljače 2006. godine, da u toč. V. potražuje iznos od 4.313,81 eura s pripadajućim zateznim kamatama, te u toč. VI. parnični trošak ovog postupka zajedno s zateznim kamatama. Nadalje, navodi da tuženik niti u jednoj fazi postupka nije predložio da vještak izračuna manje plaćene anuitete, da bi imao mogućnosti protiviti se nalazu i mišljenju vještaka koji je sačinjen po prijedlogu tužitelja. Također, navodi da tuženik nije niti istakao prigovor radi prebijanja neke svoje eventualne tražbine, nije istaknuo protutužbu, niti prigovor prijeboja, niti prigovor radi prebijanja, niti je svoju eventualnu tražbinu spomenuo u odgovoru na tužbu ili zaključenja prethodnog postupka, te dodaje, da bi tuženik u ovom slučaju mogao staviti svoju tražbinu u prijeboj, morao bi raspolagati pravomoćnom sudskom presudom kojom se deklaratornom odlukom utvrđuje postojanje tražbine u navedenom iznosu, a s čime tuženik ne raspolaže.
2. U odgovoru na tužbu tuženik nije osporavao da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 5140060250-69500018933/2006 dana 21. veljače 2006., ali se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Naveo je da je nesporna činjenica da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu sa prednikom tuženika, Slavonskom bankom d.d., međutim, naveo je i da je nesporno da Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena izrekom presude P- 1401/2012, nit se uopće spominje u obrazloženju te presude. Tuženik navodi da to što je pravni slijednik Slavonske banke d.d. ne mijenja činjenicu da je u kolektivnom sporu utvrđivana (ne)zakonitost ugovornih odredbi šest taksativno navedenih banaka (među kojima nije Slavonska banka d.d.) i to za točno određeni period (10. rujna 2003.-31. prosinca 2008. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno 01. lipnja 2004.-31. prosinca2008. za valutu obveze). Tuženik navodi da je imao pravo promijeniti valutu obveze ugovora o kreditu te su način i metoda konverzije bili unaprijed propisani (članak 5. ugovora o kreditu), te ističe kako tužitelj, za vrijeme trajanja ugovora o kreditu, nikada nije zatražio promjenu valute obveze, pa je stoga potpuno neshvatljivo zašto tužitelj sada tvrdi kako je odredba o CHF valuti obveze nepoštena odredba. Nadalje, navodi da predmetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu vrlo jasno ukazuje na to da je tuženik postupao u dobroj vjeri, objasnio sve rizike valutne klauzule tužitelju i dao mu mogućnost da tužitelj promijeni početno ugovorenu valutu u bilo koje doba trajanja Ugovora. Nadalje, navodi da se ne može smatrati da bi odredba o valuti obveze stvorila neravnopravnost u obvezama dviju ugovornih strana, a na štetu tužitelja, sve to iz razloga što tužitelj nikada nije postavio zahtjev iz čl. 5. Ugovor banci i nije poduzeo sve ugovorne ovlasti kako bi sa sebe otklonio štetne posljedice sporne odredbe. Isto tako, tuženik ističe da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi kako je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa je stoga nesporno da nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti, jer ni sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 10 godina, a valutnu je klauzulu ponudio tužitelju upravo kao zaštitnu vrijednosnu klauzulu za budući slučaj potrebe očuvanja kupovne moći kune. Nadalje, tuženik osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1021., koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Tuženik je u cijelosti osporavao i visinu tužbenog zahtjeva. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, navodeći da sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate se vraćaju od dana stjecanja samo, ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe, a s obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome, ističe, nije dokazao ni da je tuženik, prije podnošenja tužbe, postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik je, opreza radi, isticao prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da mu naknadi troškove postupka.
2.1. Nakon provedenog vještačenja i izrade Nalaza i mišljenja, tuženik je u podnesku od 6. srpnja 2023. naveo da prigovara Nalazu i mišljenju iz razloga što vještak u svom izračunu nije prikazao sve razlike u anuitetima, već je u obračunu utvrdio razliku samo za anuitete za koje je utvrđen više plaćeni iznos. Ovakvim se izračunom, navodi, ne dobiva stvarno stanje razlike između iznosa po stvarnom i početnom otplatnom planu, niti je obuhvaćen cijeli period otplate kredita. Nadalje, navodi da je u Nalaz i mišljenje trebalo uračunati i manjkove tj. one anuitete kada je tužitelj manje platio iznose prema simulaciji te tako izračunati točan iznos razlike. Nadalje, tuženik je naveo kako je zastarni rok radi stjecanja bez osnove pet godina te da su eventualna potraživanja tužitelja u zastari, pri tome ističući da je i sam VSRH u presudi i rješenju posl. br. Rev-1236/18 od 13. listopada 2020. ukazao na svoje stajalište o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, a ne na shvaćanje od 30. siječnja 2020. Predložio je sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja te da naloži tužitelju da mu naknadi parnične troškove.
3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Pregled uplata (list spisa 8), Ugovor o kreditu sa izvatkom iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i potvrdom o solemnizaciji privatne isprave (list spisa 9-19), Otplatni plan (list spisa 20-24), Pregled prometa za klijenta – tužitelja (list spisa 25-28), rješenje Trgovačkog suda u Osijeku br. Tt-09/183-8 od 21.10.2009. (list spisa 29), izvadak iz Sudskog registra za tuženika (list spisa 30-50), članak portala Indeks.hr (list spisa 69), Tablica G1:
Kamatne stope banka na kunske kredite bez valutne klauzule (list spisa 74-82), Nalaz i mišljenje vještaka (list spisa 87-93), Realizirani otplatni plan sa Simulacijom otplatnog plana uz kamatu od 4,30% (list spisa 101-102), i saslušao tužitelja i vještaka
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate koju je tužitelj učinio tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu br.: 514006025-69500018933/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama između tužitelja i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb.
6. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno je li tužitelj platio tuženiku iznos za koji tuženiki nije imao pravnu osnovu, kao i je li nastupila zastara utuženog iznosa, te jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne. Sporna je i pasivna legitimacija tuženika.
7. Među strankama nije sporno da je između tužitelja i Slavonske banke d.d., pravnog prednika tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb sklopljen Ugovoru o kreditu br.: 514006025-69500018933/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama 21. veljače 2006. kojim ugovorom je kreditor stavio na raspolaganje iznos od 47.000,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita te da je ugovoreni rok otplate bio 10 godina.
8. Iz pregleda uplata (list spisa 8) proizlazi kad je bilo dospijeće anuiteta i koliko je iznosio tečaj CHF-a, srednji HNB-a, te koliko je više plaćeno radi valutne klauzule.
9. Iz Ugovor o kreditu sa izvatkom i potvrdom o solemnizaciji privatne isprave (list spisa 9-19) proizlazi da je sklopljen između tužitelja i Slavonske banke d.d., pravnog prednika tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb sklopljen Ugovoru o kreditu br.: 514006025-69500018933/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama 21. veljače 2006. kojim ugovorom je kreditor stavio na raspolaganje iznos od 47.000,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita te da je ugovoreni rok otplate bio 10 godina, te da je isti potvrđen (solemniziran) po Javnom bilježniku Biserki Arambašić 25. veljače 2006.
10. Iz Otplatnog plana (list spisa 20-24) proizlazi kad je trebalo biti dospijeće rata i koliko su iste trebale iznositi.
11. Iz pregled prometa za klijenta – tužitelja (list spisa 25-28) proizlazi koliko iznosi kada je tužitelj plaćao rate, te koliko su one iznosile tijekom cijele otplate kredita.
12. Iz Nalaza i mišljenje vještaka (list spisa 87-93), proizlazi da je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos u visini od 47.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, prema tečajnoj listi HNB, važećoj na dan korištenja kredita. Prema dokumentaciji u spisu (Otplatni plan) visina anuiteta je iznosila 482,64 CHF mjesečno, sa dospijećem svakog 01. u mjesecu. Prilikom prijevremene otplate kredita 07. travnja 2011., bilo je potrebno izvršiti uplatu u protuvrijednosti 25.649,52 CHF ili 119.959,37 kn, a izvršena je uplata u protuvrijednosti 26.036,65 CHF ili 146.184,70 kn, pa je tom prilikom više plaćen iznos od 26.225,33 kn, od čega se na više plaćenu kamatu odnosi 62,49 kn, pa je tom prilikom tečajna razlika 26.162,84 kn. Ukupna tečajna razlika iznosi 32.502,37 kn ili 4.313,81 eura.
12.1. Iz iskaza vještakinje Dajane Vuković proizlazi da ostaje kod svog Nalaza i mišljenja u cijelosti. Nalazom su prikazane samo pozitivne tečajne razlike koje iznose 4.313,81 eura, uz napomenu da je početni tečaj iznosio 4,67686 kn za 1 CHF, a prema Ugovoru je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos u visini 47.000,00 CHF, prema tečajnoj listi HNB-a. Prilikom izračuna prvo je utvrdila razliku anuiteta, a anuitet se sastoji od dijela glavnice i dijela kamata, i to sve prema gore navedenom tečaju i iznosima uplata koje je tuženik evidentirao na partiju kredita, odnosno uplate koje se odnose na plaćanja anuiteta, što znači bez uplata koje se su se odnosile na zatezne kamate i eventualne troškove. Nakon tako utvrđene razlike anuiteta morala je utvrditi i razliku koja je nastala zbog jednostrane odluke o promijeni visine kamatne stope, te dio anuiteta koji se odnosio na vraćanje glavnice stavljen u odnos sa tečajem HNB-a na dan plaćanja, u odnosu na početni tečaj koji je uvodno navela. Prilikom izračuna, a po nalogu suda, prikazala je samo one razlike koje su bile više plaćene, odnosno razlike kada je tečaj prilikom plaćanja bio viši od početnog tečaja.
12.2. Nalaz i mišljenje vještaka sud je ocijenio vjerodostojnim jer je izrađen stručno, objektivno i prema pravilima struke. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud i na temelju dokumentacije koju je vještakinja imala prilikom izrade nalaza i mišljenja, te je vještakinja otklonila primjedbe dane na njezin nalaz i mišljenje, te je na ročištu održanom 24.lipnja 2025. navela kojom metodom se služila prilikom izrade nalaza i mišljenja, te koji tečaj je koristila i na koji način je došla do izračuna.
13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu 2006. sklopio u banci čiji je bio korisnik. Trebao mu je kredit u iznosu od 30.000,00 eura i kada je došao u banku ponudili su mu Ugovor o kreditu u CHF-u. Rekli su mu da je to najpovoljniji kredit, da ima najpovoljniju kamatnu stopu i da imaju najbolje uvjete ti krediti. Ugovor je sastavila banka. Ugovor je bio tipski. Dobio ga je i pročitao ga je. Htio je neke odredbe mijenjati, odnosno pitao je može li se ugovoriti drugačija odredba o prijevremenoj otplati kredita, a oni su mu rekli da se niti o jednoj odredbi ne može pregovarati, da je to tipski ugovor i da je to uzmi ili ostavi. Ugovor je razumio, ali su mu rekli da se rata neće drastično povećavati. Kredit je podigao radi rješavanja stambenog pitanja. U to vrijeme nije imao obrt, OPG niti pravnu osobu u svom vlasništvu, a unazad godinu dana ima knjigovodstveni servis. Kredit je prijevremeno otplatio 2013. ili 2014. Kada je sklopio Ugovor o kreditu rata mu je iznosila 2.200,00 kn, a narasla je preko 3.000,00 kn. Da je znao da će mu rata toliko rasti, ne bi sklopio Ugovor o kreditu. Tijekom pregovaranja banka ga nije ni na koji način upozorila na rizik sklapanja kredita u valuti CHF. Vjerojatno je u čl. 5. uočio o mogućnosti promjene valute u bilo koje doba, kada je čitao Ugovor, ali se sada ne može sjetiti. Kada je počeo dobivati obavijesti kojima su ga obavještavali o rastu rata, nisu mu ponudili takvu opciju kao povoljniju, da mijenja valutu, a da su mu ponudili tu opciju razmislio bi o tome. U vrijeme sklapanja ugovora radio je u FINI kao službenik i po zanimanju je diplomirani ekonomist. Predmetnu nekretninu od sklapanja kredita i kupovine nekretnine koristio u stambene svrhe i nikada ju nije iznajmljivao niti je koristio u svrhu koja nije stambena.
13.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.
14. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.
14.1. Naime, iako je tuženik Ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d., a ne tuženicom potrebno je reći da iz Sudskog registra Republike Hrvatske proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 11. srpnja 2016., mijenja ime u Addiko banka d.d..
14.2. Nadalje, prema stavu ovoga suda, utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, odnose se i na prednika tuženika Slavonsku banku d.d., budući je navedenom presudom obuhvaćeno i razdoblje u kojem je Slavonska banka d.d., postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe i kasnije presuđenja Slavonska banka d.d., ne postoji jer je pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a tuženik je u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka d.d., nisu ništetni, pa se navedena presuda odnosi i na
1 0
tuženika, neovisno o tome je li ugovor zaključila Slavonska banka d.d. ili Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi. Slijedom navedenog pravno utvrđenje iz kolektivnog postupka odnosi se i na odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog sa Slavonskom bankom d.d. (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-462/2024-2 od 12. lipnja 2024.), te je stoga neosnovan tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije.
14.3. Dakle, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom br. Revt- 575/16 od 03.10.2017. kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:
- da je tuženik (ranije Hypo Alpe-Adria Bank d.d. a koji je pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. u nastavku: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 155/23., u nastavku: ZOO)
- da je tuženik (ranije Hypo Alpe-Adria Bank d.d. a koji je pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek) u razdoblju 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6.
1 1
kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a .
14.4. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.
14.5. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.
14.6. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).
14.7. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka (odnosno sklopljen s pravnim prednikom tuženika), koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženiak, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
14.8. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.
1 2
15. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.
15.1. Tuženik nije dokazao jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valuti kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da kada je došao u banku ponudili su mu Ugovor o kreditu u CHF-u. Rekli su mu da je to najpovoljniji kredit, da ima najpovoljniju kamatnu stopu i da imaju najbolje uvjete ti krediti. Ugovor je sastavila banka. Ugovor je bio tipski. Dobio ga je i pročitao ga je. Htio je neke odredbe mijenjati, odnosno pitao je može li se ugovoriti drugačija odredba o prijevremenoj otplati kredita, a oni su mu rekli da se niti o jednoj odredbi ne može pregovarati, da je to tipski ugovor i da je to uzmi ili ostavi. Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač odnosno tužitelj bio u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da su ugovorne strane pregovarale o valuti kredita.
15.2. Nadalje iz ugovora o kreditu proizlazi da tužitelj ima status potrošača jer je ugovor o kreditu sklopio radi rješavanja stambenog pitanja, te u to vrijeme nije imao obrt, OPG, niti pravnu osobu u svom vlasništvu, te da je predmetnu nekretninu od sklapanja kredita i kupovine nekretnine koristio u stambene svrhe i nikada ju nije iznajmljivao niti je koristio u svrhu koja nije stambena. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazivao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).
15.3. Dakle, slijedom svega navedenoga, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženicu kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.
15.4. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 21. veljače 2006. dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o
1 3
kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).
16. Nadalje, a unatoč nespornoj činjenici kako je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, navodi se kako tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Ovo iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora već je tuženik temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju, je li kredit otplaćen.
17. Budući da se nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su slijedeće odredbe Ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane tužene i da tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja - potrošača, pa je stoga ovaj sud utvrdio da su odredbe o Ugovora kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu sukladno čl. 81. st. 1. u vezi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne. Dakle, ovaj sud je utvrdio da su ništetne odredbe čl. 2. predmetnog Ugovora o na kreditu u dijelu koji glasi: „…u iznosu od 47.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita “. Nadalje, sud je utvrdio da je nepoštena, te ništetna odredbe čl. 3. toč. 2. koji glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.000,00 CHF“, čl. 3. toč.4. koja glasi: „…u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća.“, u čl. 3. toč. 5. koji glasi: „Kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“ Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. I/, II/, III/ i IV/ izreke.
18. Dakle, budući su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz povećanja kamatne stope i po osnovi porasta tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.
19. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji Dajani Vuković, dipl.oec. a iz kojeg Nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelj platio tuženici više plaćene iznose (anuitete) u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kredita i to tužitelj je više platio po tečajnoj razlike 4.313,81 EUR-a.
20. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za
1 4
vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
21. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužitelja po osnovi tečaja u iznosu od 4.313,81 EUR-a, sa zateznim kamatama koje su tekle na svaki preplaćeni mjesečni iznos i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga odlučeno je kao pod toč. V/ izreke presude.
22. Tužiteljici na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1114. u vezi odredbe čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinila iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da joj taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (čl. 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i koja pri zaključenju ugovora nije omogućila pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.
23. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a) tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta, jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.
24. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.:
- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog
Trgovačkog suda od 13.06.2014. posl.br. Pž-7129/13
- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.
25. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u
1 5
smislu čl. 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a u odnosu na restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela je teći 13. lipnja 2014. (kada je postala pravomoćna presuda Visokog Trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13). Slijedom navedenoga, tužba je podnesena 23. studenog 2021. odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina.
26. U vezi negativnih tečajnih stavki potrebno je reći i kako sud postupa i odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, a tuženik tijekom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike niti je istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja, pri čemu hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj tako u konkretnom slučaju sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice. U vezi s navedenim potrebno je uputiti i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023-4, u kojoj je navedeno da ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Iz prethodno navedenih razloga – jer tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja niti je podnio protutužbu, ovaj sud nije dao vještaku zadatak da izračuna negativne tečajne razlike.
27. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 21. studenog 2022. i 24. lipnja 2025. za svako ročište u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 5. lipnja 2022., u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, te trošak pristupa na ročište za objavu presude 30. lipnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što ukupno iznosi 900,00 EUR-a, uvećano za 25% PDV-a što iznosi 1.125,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 44,80 EUR-a, što sveukupno iznosi 1.169,80 EUR-a, te trošak predujma za vještačenje u iznosu od 265,44 EUR-a, što sveukupno iznosi 1.435,24 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 30. lipnja 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. VI/ izreke.
1 6
28. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 5. veljače 2024. jer navedeni podnesak nije bilo potreban za parnicu (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Naime, tužitelj navedenim podneskom navodi da uređuje tužbeni zahtjev, a zapravo je iznos iz kuna uređen sukladno valuti euro, a što je tužitelj mogao učiniti i na ročištu, te se očituje na navode tuženika iz podneska kojim tuženik prigovara Nalazu i mišljenju vještaka, a iste navode tužitelj je mogao iznijeti na ročištu.
29. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. VII/ izreke.
Osijek, 30. lipnja 2025.
Sutkinja
Helena Topić Vuković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud u Bjelovaru.
DOSTAVITI:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
