Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-538/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja BV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 16. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika, te objave presude 30. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 136-97/2008 sklopljenog 16. travnja 2008. između pravnog prednika tuženika, trgovačkog društva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb, a sada ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6 i tužitelja ELVIS VINCEK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koji je Ugovor solemniziran kod javne bilježnice Jagode Vajdić-Sevšek u Varaždinu pod broj OV-5662/08 dana 17. travnja 2008. koja glasi:

„Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,5 % (jedancijelihpet posto) iznosa kredita.”

II/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužitelju BV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 273,33 EUR (dvjesto sedamdeset tri eura i trideset tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2008. do isplate i to:

- po stopi od 14% godišnje od 29. travnja 2008. do 30. lipnja 2011.,

- po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.,

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužitelju BV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove postupka u iznosu od 238,64 EUR (dvjesto trideset osam eura i šezdeset četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj BV podnio je 29. studenoga 2024. tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d. u kojoj navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb zaključio dana 16. travnja 2008. Ugovor o kreditu broj: 136-97/2008 za iznos kredita od 30.700,00 CHF u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine stana. Tužitelj je u cijelosti i uredno otplatio kredit dana 30. travnja 2013. Člankom 5. stavka 2. Ugovora o kreditu određeno je da se tužitelju prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade (tzv. ulazna naknada) u iznosu od 1,50 % iznosa kredita. Navedenu naknadu tužitelj je platio prilikom isplate kredita 28. travnja 2008. u iznosu od 2.059,40 kn / 273,33 EUR. Nadalje navodi kako je odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva tipska odredba koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora, a o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati. Predmetnom odredbom nije određeno koja je svrha takve naknade, niti ista ima podlogu u eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim sa sastavljanjem ugovora o kreditu. Stoga se radi o odredbi koja je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice imajući u vidu da je predmetna naknada iznosila čak 1,50 % od iznosa kredita, tako da je u konkretnom slučaju tužitelj na ime ulazne naknade platio tuženiku iznos od čak 273,33 EUR, što je u tom trenutku odgovaralo visini gotovo jednog cijelog anuiteta kredita. Tužitelj isto tako ističe kako se radi o odredbi koja se temeljem čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 s izmjenama i dopunama; dalje ZZP) smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima (čl. 4. ZOO) te je suprotna načelu jednake vrijednosti uzajamnih činidaba (čl. 7. ZOO), pa je stoga ta odredba ništava, s obzirom da tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora nije predočena svrha te naknade niti su jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade. Kako je iznos od 273,33 EUR tuženik stoga stekao bez valjane pravne osnove, i to kao nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koji je u svoju korist uvrstio u ugovor o kreditu, temeljem čl. 323. i čl. 1111. st. 1. te čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnom predmetnu odredbu čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu i obveže tuženika da mu isplati iznos od 273,33 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2008. do isplate te da mu naknadi parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu, osnov i visinu tužbenog zahtjeva, kod čega navodi i da visina naknade u iznosu od 273,33 EUR za obradu kredita nije sporna.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare pozivajući se na opći zastarni rok od 5 godina u odnosu na zahtjev za isplatu stečenog bez osnove (odnosno rok od 3 godina za institut naknade štete kao jednu od dvije osnove ove tužbe) koji zastarni rok smatra primjerenim i razumnim rokom u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje sukladno čl. 241. ZOO kojima se prekida zastara, a što je i u skladu s načelom pravne sigurnosti, te ukazuje na kogentnost pravnih normi instituta zastare i na shvaćanje Vrhovnog suda Su-IV-47/2020.

2.3. Tuženik smatra da u tužbi nisu navedene konkretne radnje tuženika koje su dovele do ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, a apstraktno pozivanje na prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe te ukazuje na dužnost stranaka da iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i za iste predlože adekvatne dokaze, a što tužitelj nije učinio.

2.4. Tuženik smatra da su stranke pojedinačno pregovarale o spornim odredbama ugovora o kreditu koje su sukladne iskazanim voljama ugovornih strana te smatra da je potrebno sagledati sve okolnosti predmeta slučaja kako bi se odredilo jesu li pojedinačne odredbe ugovora nepoštene, a time i ništetne. Smatra da je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva te stoga nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Kod ocjene o poštenosti ugovorne odredbe moraju se kumulativno ostvariti pretpostavke da ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja (uvjet dobre vjere), a o čemu se ovdje ne radi. Naime, tuženik smatra da je predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, kao što je imao obvezu i pravo prije sklapanja ugovora o kreditu detaljno proučiti sve odredbe ugovora. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je općepoznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, s čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Tako navodi da je sporna odredba čl. 5. Ugovora sukladna čl. 173. Zakona o bankama te da u bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknadu za svoje usluge koja je prethodno naznačena u Tarifi naknada banke, koja je odobrena od strane regulatora

– HNB i izvješena u poslovnicama te se predočava svim klijentima i nalazi se na internetskim stranicama tužitelja. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj bio upoznat s naplatom predmetne naknade te je na istu pristao potpisivanjem ugovora. Osim toga, tuženik ukazuje na članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku prema kojima javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave.

2.5. Tuženik osporava i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbe. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti neizvjesna, pa nema govora o zakašnjenju tuženika. Tuženik je cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom klijentu, zbog čega se protivi svojevrsnoj „sankciji“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude.

2.6. Slijedom svega navedenog tuženik se protivi tužbenom zahtjevu te traži da ga sud odbije uz naknadu troškova tuženiku.

3. U podnesku od 15. travnja 2025., kojim se očitovao na odgovor na tužbu, tužitelj se protivi tuženikovom prigovoru zastare te ističe da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenim na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću prvostupanjske odluke kojom će biti utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnosti se zahtijeva vraćanje. Tužitelj ističe kako je već u tužbi detaljno činjenično obrazložio svoj tužbeni zahtjev i istaknuo odgovarajuće dokazne prijedloge. Pritom dodatno naglašava da je odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % prethodno formulirao pravni prednik tuženika i ugradio je u tekst Ugovora o kreditu te da tužitelj ni na koji način nije mogao o istoj pregovarati, niti u pogledu visine, a niti u pogledu usluga koje bi eventualno bile pružane za naznačenu naknadu. Tužitelju također prilikom sklapanja Ugovora nisu dana nikakva pojašnjenja o svrsi tzv. ulazne naknade koja mu je ustegnuta od iznosa kredita niti mu je bila objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade, već je ista bila jednostrano unesena u tekst ugovora od strane tuženika. Činjenica da je naknada ugovorena u postotnom, a ne u nominalnom iznosu također upućuje da svrha te naknade nije bila podmirenje stvarnih troškova tuženika. Osim što ponavlja navode iz tužbe, tužitelj dodatno uporište pronalazi i u odredbama Zakona o obveznim odnosima, posebice čl. 1021. ZOO iz koje proizlazi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu ulaznu naknadu.

4. Iako se u konkretnom slučaju radi o postupku u sporu male vrijednosti sukladno čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), za koji je odredbom članka 461.a stavak 3. ZPP propisano da je pisani postupak, sud je održao ročište smatrajući isto potrebnim radi provođenja dokaznog postupka s obzirom na to da je tužitelj u tužbi predložio izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja, a koji je dokazni prijedlog sud ocijenio potrebnim radi utvrđenja relevantnih činjenica. Stoga je u dokaznom postupku sud i proveo saslušanje tužitelja te je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, dok druge dokaze nije provodio budući da je činjenično stanje ovako provedenim dokaznim postupkom u postupnosti utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke.

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

6. Predmet spora je potraživanje iznosa koji je tuženik bez osnove stekao naplaćivanjem tužitelju naknade za obradu kredita temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka.

7. Između stranaka nije sporna činjenica, kako je to i utvrđeno uvidom u predmetni ugovor, da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 28. travnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 136-97/2008 kojim je banka tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.700,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 2. st. 1. Ugovora), kao i da je u čl. 5.2. Ugovora ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini od 1,50% od iznosa kredita.

8. Sporno je, u bitnome, je li sporna ugovorna odredba ništetna, da li se o istoj pojedinačno pregovaralo te je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja, kao i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

9.1. Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 79/2007, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/07) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 102. stavak 1. ZZP/07 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a prema stavku 2. ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

9.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10.1. U svom iskazu tužitelj navodi da mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu u banci ništa nije bilo pojašnjavano vezano uz ovdje predmetnu ugovornu odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita, ugovor je zapravo već bio spreman za njegov potpis te on nije mogao tražiti nikakve izmjene ugovornih odredbi, pa tako niti u pogledu ove naknade. Vidio je u ugovoru da postoji ta odredba o plaćanju naknade, no zapravo tek kad je iznos kredita sjeo na njegov račun, bio je svjestan odnosno vidio je da mu je iznos kredita umanjen za tu naknadu te je tada i vidio o kojem se iznosu radi. Službenik u banci nije mu rekao koliko iznosi taj 1,5% kako je navedeno u ugovoru, a niti mu je rečeno na što se to odnosi, koji su to troškovi vezani uz plaćanje ovog iznosa. Iznos koji je ustegnut iznosio je gotovo kao i rata kredita - nešto preko 2.000,00 kn, dok je rata iznosila oko 2.500,00 do 2.600,00 kn. U to vrijeme imao je plaću oko 8.000,00 do 9.000,00 kn. Predmetni kredit otplaćivao je on i to trajnim nalogom. Predmetni kredit sklopljen je u svrhu kupnje stana, tužitelj nije bio vlasnik trgovačkog društva, obrta ili OPG-a.

10.2. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio u cijelosti vjerodostojnim jer je isti iskazivao sigurno i životno logično.

10.3. U odnosu na navod tuženika kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika koji je potvrdio da ugovor odražava njihovu pravu volju, ističe se da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre koji nisu bili navedeni u ugovoru koji je solemnizirao (pa tako niti svrhu naplate predmetne naknade, koji se troškovi istom pokrivaju odnosno koju uslugu za to dobiva potrošač i dr.), a niti je imao takve zakonske ovlasti, zbog čega nije niti bilo potrebe za predloženim saslušanjem javnog bilježnika koji je sudjelovao u solemnizaciji predmetnog ugovora (zbog čega je sud i odlučio da se daljnji dokazi, uključujući i ovaj dokazni prijedlog, neće provoditi).

11. Iz tužiteljevog iskaza proizlazi, dakle, da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita, već je ovu ugovornu odredbu mogao prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika ili ugovor uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribavio novčana sredstva potrebna za kupnju nekretnine. Iako se radi o ugovornoj odredbi prema kojoj se može utvrditi visina predmetne naknade, tužitelju prilikom pregovaranja prije potpisivanja ugovora nije objašnjena svrha ove naknade. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07, koja je time sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetna, zbog čega je odlučio kao u točki I/ izreke presude. Napominje se da je jednako stajalište zauzela sudska praksa (npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od13. veljače 2024.).

12. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare u odnosu na novčano potraživanje iznosa stečenog bez osnove od strane tuženika po osnovi ništetne ugovorne odredbe, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke. Stoga je sud ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare.

13. Slijedom navedenog sud je temeljem čl. 323. st. 1. ZOO ocijenio osnovanim i tužbeni zahtjev za isplatu od strane tuženika bez osnove stečenog iznosa.

14. Iako je tuženik u uvodnom dijelu odgovora na tužbu osporio visinu tužbenog zahtjeva, u daljnjem dijelu odgovora na tužbu kao i na ročištu 16. svibnja 2025. izričito je priznao nespornom visinu naknade u iznosu od 273,33 EUR koja je naplaćena dana 28. travnja 2008., zbog čega je sud ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim i u visini.

15. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, od nespornog dana naplate predmetne naknade sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.

16.1. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP pa je tako tuženik, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tužitelju naknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

16.2. Kao takve troškove sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa), podneska od 15. travnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife te zastupanja na ročištu 16. svibnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife, te na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 3. Tarife, kao i PDV na te troškove u ukupnom iznosu od 43,75 EUR sukladno tbr. 46. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom i plaćenom iznosu od 6,63 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 13,26 EUR, sve sukladno vrijednosti predmeta spora i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi.

16.3. Na taj način tužitelju su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 238,64 EUR koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.

U Varaždinu 30. lipnja 2025.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba