REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj 130 P Ob-474/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Tei Golub kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UHŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Nedi Mihaljević, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ante Mihaljević & Neda Mihaljević iz Zagreba, protiv tuženika UH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jasminu Jusufhodžiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja bračne tečevine, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene dana 04. lipnja 2025. godine u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu odvjetnicu Nedu Mihaljević i punomoćnika tuženika odvjetnika Jasmina Jusufhodžića, dana 30. lipnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da suvlasnički (idealni) dio nekretnine koja je u zemljišnim knjigama upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označena kao z. k. č. br. [katastarska čestica] REBRO I, DVORIŠTE, KUĆA, SESVETE, REBRO I. 6E, ukupne površine 679 m2, s kojim suvlasničkim dijelom je u smislu čl. 68 i 69 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, neodvojivo povezano pravo vlasništva posebnog dijela nekretnine, i to :

1. Suvlasnički dio : 16,72/100 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1) povezano s vlasništvom posebnog dijela – dvosobnog stana oznake A u prizemlju s nusprostorijama, NKP 56,82 m2, predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice UHŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i tuženika UH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], i to suvlasništvo svakoga od njih u jednoj polovini (1/2 dijela), što je tuženik dužan priznati i trpjeti sa se tužiteljica UHŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] upiše u zemljišnim knjigama kao vlasnica nekretnine u 1/2 dijela.

II Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 3.569,98 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. lipnja 2025. godine pa do isplate, a određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

O b r a z l o ž e nj e

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su stranke bračni drugovi čiji je brak sklopljen 06.10.1990. godine. Za vrijeme trajanja bračne zajednice, kupoprodajnim ugovorom od 09.05.2005. godine, na ime tuženika kupljena je nekretnina pobliže opisane u izreci presude te je tuženik upisan u zemljišnim knjigama kao jedini vlasnik, iako je iste bračna stečevina stranaka primjenom zakonske presumpcije iz čl. 248 Obiteljskog zakona važećeg u vrijeme stjecanja nekretnine.

1.1. Stoga tužiteljica predlaže sudu donijeti presudu kojom će utvrditi da je ista s osnova bračne stečevine suvlasnica 1/2 predmetnih nekretnina kao i naložiti tuženiku da trpi upis njenog prava u zemljišnim knjigama, sve uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tužena osporava da bi predmetne nekretnine predstavljale bračnu stečevinu stranaka. Navodi kako je nekretnina plaćena najvećim dijelom iz sredstava kredita koji je otplaćivao tuženik jer je tada bio jedini zaposlen, dok je tužiteljica radila samo povremeno i to na određeno vrijeme. Ostatak kupoprodajne cijene iznad iznosa kredita, tuženik je platio vlastitim sredstvima te pozajmicama od CH i ZH.

2.1. Nakon zaključenja prethodnog postupka, tuženik je podneskom od 27.05.2025. godine istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije navodeći da više nije upisan kao zemljišno-knjižni vlasnik stana. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan i naložiti tužiteljici da mu nadoknadi parnični trošak.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u izvadak iz zemljišne knjige broj 9173 k. o. [katastarska općina], dokumentaciju kredita podignutog za kupnju stana (list 8-32 spisa), izvadak iz matice vjenčanih i drugu priloženu dokumentaciju, te su saslušani tužitelj i tužena kao stranke u postupku.

4. Između stranaka nije sporno da su u trenutku podnošenja tužbe bili bračni drugovi, čiji je brak sklopljen 06.10.1990. godine. Nije sporno da je za vrijeme trajanja braka stranaka kupljena nekretnina pobliže opisana u izreci presude prema kupoprodajnom ugovoru od 09.05.2005. godine koji je tuženik kao kupac sklopio s FH kao prodavateljem, kao i da je ista u zemljišnim knjigama u trenutku podnošenja tužbe bila upisana kao isključivo vlasništvo tuženika.

4.1. Sporno je da li predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu stranaka, te time i osnovanost tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da se osnovom bračne tečevine upiše kao suvlasnik predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama, u 1/2 suvlasničkog dijela.

5. Obzirom da datum stjecanja predmetne nekretnine 09.05.2005. godine, na pravni odnos stranaka primjenjuju se odredbe Obiteljskog zakona/2003 (NN br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13 i 5/15), u kojem je prema čl. 248 i 249 propisano da je bračna stečevina imovina koji su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, pri čemu su bračni drugovi suvlasnici bračne stečevine u jednakim dijelovima, ako nisu drugačije ugovorili.

5.1. Obzirom na zakonsku presumpciju suvlasništva u jednakim dijelovima sve imovine stečene za vrijeme trajanja braka, parnična stranka koja tvrdi da je predmetna nekretnina njena posebna imovina, što u konkretnom slučaju navodi tuženik, dužan je dokazati svoje tvrdnje u ovom postupku.

6. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da su stranke sklopile brak 06.10.1990. godine u [adresa], koji je pravomoćno razveden u studenom 2024. godine odlukom ovog suda poslovni broj P Ob-107/2024. Za vrijeme trajanja bračne zajednice su neko vrijeme živjeli u [adresa], a nakon nekoliko godina su došli u RH i niz godina bili podstanari u Zagrebu. Nakon otprilike 15 godina podstanarskog života, odlučili su na kupnju ovdje predmetnog stana, time da su u međuvremenu dobili i troje zajedničke djece. Kupoprodajna cijena stana iznosila je 68.150,00 Eura što su željeli platiti preko stambenog kredita. Iako im je prvotno odobren kredit u tom iznosu, kod realizacije kredita neposredno pred isplatu došlo je do određenih problema u banci, te im je na kraju odobren kredit u iznosu oko 40.000,00 CHF. Za ostatak cijene su se morali nekako snaći, te im je dio novaca u iznosu 120.000,00 kn posudio prijatelj CH a dio od oko 6.000,00 Eura posudio im je DH, dok je jedan manji dio sredstava, u iznosu oko 4.000,00 Eura, posudila majka tužiteljice. Za vrijeme trajanja braka stranke su otplaćivale ratu kredita koji još uvijek nije u potpunosti otplaćen. Sve pozajmice koje su im dali prijatelji i majka tužiteljice vraćene su do 2013. godine, te su tek tada započeli s opremanjem stana jer su željeli prvo vratiti sve dugove. Pozajmljene iznose vratili su zajedno, odnosno zajedničkim sredstvima koja su stečena od trenutka kada je pozajmica napravljena do onda kada je vraćena. Kako su kredit podigli u CHF, zajedno su sudjelovali u svim postupcima prebacivanja kredita u valutu Euro te zajednički donosili sve odluke. U stanu su živjeli zajedno kao obitelj, a bez obzira što su se njihovi odnosi u međuvremenu teško poremetili te su se rastali pred sudom, još uvijek žive u stanu zajedno s jednom od kćeri i unučicom.

Tužiteljica navodi kako su oboje tijekom trajanja bračne zajednice bili zaposleni, tuženik je radio kao konobar, odnosno u ugostiteljstvu. Nije imao prijavljenu visoku plaću, no zarađivao je i kroz napojnice, kako je to već uobičajeno u toj struci. Kroz trajanje braka tuženik je u dva navrata bio bez posla neko kraće vrijeme, a za vrijeme trajanja epidemije korone bio je prijavljen na minimalac. Također je i tužiteljica cijelo vrijeme radila, po struci je elektrotehničar i radila je administrativne poslove, tako da su njena formalna primanja bila njena jedina zarada, koja su prijavljena bila nešto viša nego prijave tuženika. Međutim, u braku su sve zajedno odlučivali, donosili odluke i raspolagali svojim prihodima za potrebe obitelji i zajedničke djece.

Još navodi da osim ovdje predmetne nekretnine postoji i nekretnina u Zadru u odnosu na koju se vodi postupak pred Općinskim sudom u Zadru koji nije pravomoćno okončan, odnosno još nije ni započeo. Kratko navodi da je u odnosu na nekretninu u Zadru sporna tvrdnja da je ista kupljena posebnom imovinom tužiteljice, no smatra da isto nema utjecaj na ovu nekretninu koju su kupili kako je objasnila.

Tužiteljica navodi kako je stan upisan kao zemljišno-knjižno vlasništvo tuženika a da ona u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora uopće nije o tome razmišljala. Nakon što su se odnosi između stranaka poremetili, sudjelovala je u plaćanju troškova režija koliko može, a otplata kredita vrši se preko otvorenog trajnog naloga na primanjima tuženika.

7. Tuženik u iskazu navodi kako ne osporava da je predmetni stan kupljen 2005. godine, te je on uz pomoć određenih poznanstava na svoje ime dobio kredit u Erste banci u iznosu od 40.000,00 Eura kojim je otplaćen dio kupoprodajne cijene stana. Preostali dio cijene plaćen je od 120.000,00 kn koje mu je pozajmio CH, dio od 6.000,00 Eura pozajmio je DH a dio od 4.000,00 Eura majka tužiteljice. Smatra da je samostalno do sada otplatio sve rate kredita i vratio pozajmice, jer su njegova primanja za vrijeme trajanja braka bila višestruko veća od primanja tužiteljice. Navodi dalje da je cijeli radni vijek radio u ugostiteljstvu te unatoč tome što je bio prijavljen na minimalnu plaću, svaki dan je dolazi kući s gotovinom od napojnica, minimalno sa 200 kn dnevno a znalo je toga biti i puno više. Ne osporava da je tužiteljica za vrijeme trajanja braka također radila, no ističe kako je sigurno 6 godina bila i na porodiljinom dopustu obzirom imaju troje zajedničke djece. Ne osporava da se tužiteljica brinula i o kućanstvu i o djeci, te ostvarivala svoja primanja dok je radila, međutim misli da je upravo on s gotovinom koju je svaki dan nosio kući s posla plaćao gotovo sve potrebe njihovog kućanstva. Njegova je supruga mogla s tom gotovinom slobodno raspolagati, uzimala ju je iz njegovog novčanika uz njegovu dozvolu, a znao je uplatiti novac na njen tekući račun kada je npr. trebalo podmiriti trošak kartica. Rata kredita plaćala se iz njegove prijavljene plaće, a iz gotovine koju je ostvario preko napojnica vratio je cjelokupni pozajmljeni iznos CH te 4.000 Eura LH, na što mu je on rekao da mu preostalih 2.000 Eura pozajmice ne mora vratiti odnosno da mu je poklanja. Iz gotovine koju je dobio preko napojnica vraćen je i iznos od 4.000 Eura koji im je pozajmila majka tužiteljice. Sada se više zbog proteka vremena ne može izjasniti koje je godine vratio sve dugove, misli da je to bilo 2008. godine. Ne osporava iskaz tužiteljice da je kuhinja u stanu napravljena 2013. godine.

Smatra da tužiteljica nema vlasnička prava na stanu obzirom na opisani način kako se isplatila kupoprodajna cijena, a još oko 4 godine je preostalo za otplatu kredita, a misli da je tijekom trajanja braka tri puta više zarađivao od tužiteljice. Ne osporava da se između stranaka vodi postupak radi nekretnine u Zadru, u kojem je sporno da li je stečena posebnom imovinom tužiteljice. Navodi dalje i da je tužiteljica 2017. godine oko godinu i pol bila u Njemačkoj kod svoje sestre, za koje vrijeme je također radila te prihodima pomogla i u školovanju zajedničke djece.

8. Sud je prihvatio iskaze stranaka koji su u svim bitnim okolnostima koji se odnose na način stjecanja predmetne nekretnine međusobno suglasni. Nekretnina je kupljena za vrijeme trajanja bračne zajednice i to nakon 15 godina braka, dio kupoprodajne cijene plaćen je putem kredita a dio od pozajmica prijatelja i majke tužiteljice. Nije sporno da su stranke tijekom trajanja bračne zajednice ostvarivale primanja iz radnog odnosa, imaju troje zajedničke djece koje su zajednički podigli, tužiteljica se brinula o kućanstvu i djeci, te niti na koji način nije dokazano a niti predloženo da bi nekretnina bila stečena iz posebne imovine tuženika. Naime, iako on tvrdi da je zarađivao i tri puta više od supruge te da je kući nosio svakodnevno novac od napojnica, isto je također prihod iz radnog odnosa koji je, prema riječima tuženika, korišten za sve potrebe kućanstva i s kojim su zajednički i dogovorno raspolagali.

U primjeni čl. 248 i 249 Obiteljskog zakona/2003 nije odlučno koji je od supružnika i koliko više zarađivao (a niti su na tu okolnost dostavljeni bilo kakvi dokazi) već je zakonska presumpcija da su bračni drugovi suvlasnici imovine u jednakim dijelovima, što osnovano tvrdi tužiteljica.

9. Iako su stranke u postupku predložile provođenje dokaza saslušanjem svjedoka CH, ZH i EH (tužiteljica je kasnije taj dokazni prijedlog povukla) sud smatra da su okolnosti na koje je predložen taj dokaz nesporne između stranaka. Naime, obje stranke suglasno iskazuju da je pozajmica koju su dali svjedoci CH i EH vraćena za vrijeme trajanja bračne zajednice i to od primanja koja su ostvarena iz radnog odnosa. Da li je tuženik sam išao vratiti pozajmicu i da li je ona vraćena od gotovine/napojnica nije odlučno, jer novčane jedinice nemaju poseban identitet a stranke su sa zajedničkim primanjima snosile sve troškove kućanstva, skrbile o troje zajedničke djece koje su i školovale. Iako je tuženik naveo da je prijatelju ŠH od pozajmljenih 6.000 Eura vratio 4.000 a da mu je ostalih 2.000 Eura svjedok „oprostio“ tj. poklonio, i navedena činjenica nema utjecaja na stvarna prava tužiteljice obzirom su sve pozajmice koje su kao bračni drugovi napravili za vrijeme trajanja braka zajednički dugovi stranaka koje su zajednički otplatili ili zajednički primili djelomičan oprost duga.

9.1. Nesporna činjenica da se kredit otplaćuje trajnim nalogom s plaće tuženika nema nikakvog utjecaja na stvarno pravo vlasništva tužiteljice, već predstavlja osnovu tuženika za postavljanje obvezno-pravnog zahtjeva ukoliko su za isti ispunjene zakonske pretpostavke.

9.2. Stoga je prema načelu ekonomičnosti i brzine postupka odluka donijeta bez provođenja predloženih no neodlučnih dokaza, prema stanju spisa.

10. Konačno, valja reći kako tuženik neosnovano ističe prigovor promašene pasivne legitimacije pozivajući se na činjenicu da je tijekom postupka stan (koji je na njega glasio) darovao zajedničkoj kćeri stranaka ČH. Predmetno je darovanje izvršeno nakon zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari, a prema važećim odredbama Zakona o parničnom postupku, ako koja od stranaka otuđi pravo ili stvar o kojem teče parnica, to ne sprečava da se parnica između istih stranaka dovrši. Kako je tuženik stan otuđio zajedničkoj kćeri stranaka koja i stanuje sa strankama u domaćinstvu, jasno je da se radi o osobi koja se ne može pozivati niti na dobru vjeru niti na načelo povjerenja u zemljišne knjige, time da je zabilježba ovog spora pod poslovnim brojem Z-50202/2024 uredno postojala u zemljišnim knjigama prije no što je stan otuđen.

11. Prema čl. 154 ZPP-a tužiteljici je dosuđen parnični trošak ovog postupka prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u iznosu 25.000,00 Eura. Prema Tbr. T toč. 1 OT priznat je trošak sastava tužbe u vrijednosti 250 bodova, prema Tbr. 8 toč. 1 OT trošak sastava podneska od 10.07.2024. u vrijednosti 250 bodova a prema Tbr. 9 toč. 1 OT trošak zastupanja na ročištima 20.11.2024., 11.03.2025. i 04.06.2025., svako u vrijednosti 250 bodova. Ukupno je priznato 1.250 bodova, odnosno 2.500 Eura, koji iznos uvećan za 25 % pripadajućeg PDV-a čini trošak zastupanja u iznosu 3.125 Eura. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 148,23 Eura i trošak sudske pristojbe na presudu 296,45 Eura, te joj je ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu 3.569,68 Eura, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počem od dana donošenja presude do isplate.

12. Kako je parnicu izgubio, tuženik je prema čl. 154 ZPP-a odbijen i sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.

U Zagrebu, 30. lipnja 2025. godine

S u d a c:

Tea Golub

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 istovjetna primjerka a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Pun. Tužiteljice uz nalog za pristojbu na presudu od 296,45 Eura (na tužbu je plaćena)

2. Pun. Tuženika