Poslovni broj: P-5717/2023-18

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Štefičić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 03. lipnja 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja MM, odvjetničkog vježbenika i zamjenika punomoćnika tuženika OM, odvjetničkog vježbenika, dana 30. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, da tužitelju temeljem ništetnih odredbi-vezanih uz valutnu klauzulu Ugovora o kreditu broj:3214312912/08, Broj kreditne partije:7104308684, sklopljenog dana 8.9.2008 .godine isplati tužitelju LM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.542,65 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 8,84 eura, za razdoblje od 11.11.2008. do isplate

- na iznos od 4,54 eura, za razdoblje od 11.12.2008. do isplate

- na iznos od 12,70 eura, za razdoblje od 11.1.2009. do isplate

- na iznos od 13,91 eura, za razdoblje od 11.2.2009. do isplate

- na iznos od 17,91 eura, za razdoblje od 11.3.2009. do isplate

- na iznos od 12,10 eura, za razdoblje od 11.4.2009. do isplate

- na iznos od 12,00 eura, za razdoblje od 11.5.2009. do isplate

- na iznos od 10,97 eura, za razdoblje od 11.6.2009. do isplate

- na iznos od 11,56 eura, za razdoblje od 11.7.2009. do isplate

- na iznos od 10,19 eura, za razdoblje od 11.8.2009. do isplate

- na iznos od 11,23 eura, za razdoblje od 11.9.2009. do isplate

- na iznos od 9,57 eura, za razdoblje od 11.10.2009. do isplate

- na iznos od 10,58 eura, za razdoblje od 11.11.2009. do isplate

- na iznos od 10,76 eura, za razdoblje od 11.12.2009. do isplate

- na iznos od 13,88 eura, za razdoblje od 11.1.2010. do isplate

- na iznos od 15,96 eura, za razdoblje od 11.2.2010. do isplate

- na iznos od 15,17 eura, za razdoblje od 11.3.2010. do isplate

- na iznos od 18,27 eura, za razdoblje od 11.4.2010. do isplate

- na iznos od 19,77 eura, za razdoblje od 11.5.2010. do isplate

- na iznos od 24,29 eura, za razdoblje od 11.6.2010. do isplate

- na iznos od 27,49 eura, za razdoblje od 11.7.2010. do isplate

- na iznos od 23,35 eura, za razdoblje od 11.8.2010. do isplate

- na iznos od 35,41 eura, za razdoblje od 11.9.2010. do isplate

- na iznos od 30,18 eura, za razdoblje od 11.10.2010. do isplate

- na iznos od 31,02 eura, za razdoblje od 11.11.2010. do isplate

- na iznos od 35,87 eura, za razdoblje od 11.12.2010. do isplate

- na iznos od 43,61 eura, za razdoblje od 11.1.2011. do isplate

- na iznos od 35,21 eura, za razdoblje od 11.2.2011. do isplate

- na iznos od 37,72 eura, za razdoblje od 11.3.2011. do isplate

- na iznos od 34,51 eura, za razdoblje od 11.4.2011. do isplate

- na iznos od 41,49 eura, za razdoblje od 11.5.2011. do isplate

- na iznos od 47,97 eura, za razdoblje od 11.6.2011. do isplate

- na iznos od 49,68 eura, za razdoblje od 11.7.2011. do isplate

- na iznos od 77,64 eura, za razdoblje od 11.8.2011. do isplate

- na iznos od 51,38 eura, za razdoblje od 11.9.2011. do isplate

- na iznos od 48,13 eura, za razdoblje od 11.10.2011. do isplate

- na iznos od 48,34 eura, za razdoblje od 11.11.2011. do isplate

- na iznos od 48,35 eura, za razdoblje od 11.12.2011. do isplate

- na iznos od 51,99 eura, za razdoblje od 11.1.2012. do isplate

- na iznos od 54,11 eura, za razdoblje od 11.2.2012. do isplate

- na iznos od 54,38 eura, za razdoblje od 11.3.2012. do isplate

- na iznos od 52,94 eura, za razdoblje od 11.4.2012. do isplate

- na iznos od 53,67 eura, za razdoblje od 11.5.2012. do isplate

- na iznos od 55,25 eura, za razdoblje od 11.6.2012. do isplate

- na iznos od 53,42 eura, za razdoblje od 11.7.2012. do isplate

- na iznos od 53,57 eura, za razdoblje od 11.8.2012. do isplate

- na iznos od 50,43 eura, za razdoblje od 11.9.2012. do isplate

- na iznos od 51,34 eura, za razdoblje od 11.10.2012. do isplate

sve do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju temeljem ništetne odredbe o troškovima i naknadama-temeljem neosnovano naplaćene Ulazne naknade isplati iznos od 110,94 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. rujna 2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 naknaditi tužitelju LM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.275,00 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. lipnja 2025. godine pa do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dozvoljava se preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 08. lipnja 2023. godine navodi Tužitelj i tuženik sklopili su dana 8.9.2008. godine, Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj:3214312912/08, Broj kreditne partije:7104308684, (Dalje: Ugovor), kojim Ugovorom je Tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tuženiku kao korisniku kredita namjenski kredit u iznosu od 9.375,27 CHF. Tužitelj je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit. Ugovorom je tuženik obuhvatio i valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu, otplata u mjesečnim anuitetima, troškove-ulaznu naknadu, zateznu kamatu, raskid ugovora, interkalarnu kamatu. Gore navedeno utječe na valjanost Ugovora i isto je proglašeno ništetnim, što ćemo tijekom postupka i priležećom sudskom praksom dokazati. Člankom 1. i 6. Ugovora određena je valutna klauzula. Valutnom klauzulom povrijeđeno je načelo jednake vrijednosti činidbi i to zato jer ista nije ugovorena sa ciljem i svrhom koju u suštini ima valutna klauzula. Zakonom o obveznim odnosima (Dalje: ZOO) uspostavlja se ravnoteža između činidaba, pa kako je valutna klauzula u uvjetnima visoke inflacije obezvrijedila domaću valutu, kao valutnu obvezu, to u skladu s ZOO-om ista ne može biti sredstvo zarade tuženika, a što nije niti cilj, a niti svrha ZOO-a. U konkretnom slučaju nije bilo potrebe za uspostavljanjem ravnoteže između činidaba jer u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u Republici Hrvatskoj. Iz svega proizlazi da je tuženik svjesno sastavio Ugovor koji sadrži nepoštene i neodređene odredbe, kao i štetne klauzule za tužitelja, a da mu je iste pritom i prešutio, odnosno nije mu ih obrazložio. Valutna klauzula navedena u predmetnom Ugovoru, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. i 4. ZOO-a, načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a. Navedene odredbe su sankcionirane ništetnošću odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, odredba čl. 1021. i 1022. ZOO- a propisuje da valutna klauzula određuje novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja te da je ujedno samim time i bitan sastojak Ugovora o kreditu. Navedeno je utvrđeno i u pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P-950/18, od 26. studenog 2019. godine. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem od 14.06.2017. godine, posl.br.:Pž-6632/17, zauzeo je stav da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustile informirati potrošače o bitnim činjenicama i rizicima, a što je osobito obrazloženo na str. 46.

– 66. navedene presude, te se u ovome predmetu radi o takvom identičnom slučaju. Tuženik je uložio reviziju na predmetnu presudu, koja je odbijena od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u predmetu posl.br.:Rev-2221/18, te je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.:Pž-6632/17 od 14.6.2017. godine. Zatim, u točkama 48. i 52. presudom suda EU, br.C-118/17 zauzet je stav da ugovorna odredba koja se odnosi na tečajni rizik predstavlja bitan sastojak ugovora te da se bez postojanja valutne klauzule održavanje valjanosti ugovora ne čini pravno moguće. Nadalje, u točki 44. presude suda EU, br. C-260/18 navedeno je da odredbe koje se odnose na rizik promjene tečaja definiraju glavni predmet ugovora o kreditu. U točki 45. iste presude zaključeno je da takav ugovor ne može postojati bez tih odredaba iz razloga što bi njihovo uklanjanje za posljedicu imalo izmjenu prirode glavnog predmeta tog ugovora. Nadalje, predmetnom odlukom suda EU u bitnome je odlučeno da nije dopušteno koristiti srednji tečaj kreditora već samo nacionalne banke, te ukoliko je bio u isplati ili u obračunu obroka korišten tečaj kreditora, to za sobom povlači ništetnost ugovora. S obzirom da je takav i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, isti je nepošten i ništetan. Člankom 2. Ugovora tuženik je visinu i način obračuna kamatne stope ovlašten promijeniti samovoljno sukladno odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke. Također je tuženik u članku 6. visinu anuiteta učinio ovisnim o promjeni kamatne stope u skladu sa svojom odlukom. Kako je vidljivo iz spornih ugovornih odredbi, visina kamatne stope nije niti određena, a niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva, na temelju jednostrane odluke tuženika. Nadalje, temeljem odredbi čl.1021. i 1022. ZOO-a, bitni sastojci Ugovora o kreditu je novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja kredita, vrijeme i način vraćanja kredita i iznos ugovorenih kamata, koje kamate predstavljaju cijenu Ugovora. Iz gore navedenih odredbi ZOO-a, vidljivo je kako kamate u ovom Ugovoru predstavljaju cijenu, te na taj način čine bitan sastojak Ugovora, bez kojih isti ne može proizvoditi valjane pravne učinke, odnosno bez kojih je sastojaka, Ugovor ništetan. Dakle, kamate predstavljaju cijenu i čine bitan sastojak Ugovora, bez kojih Ugovor ne proizvodi valjane pravne učinke i bez kojih je Ugovor ništetan, Tuženik je tijekom trajanja Ugovora, u više navrata, jednostranim odlukama, mijenjao kamatnu stopu, odnosno cijenu i pritom samo formalno obavještavao tužitelja o cijeni i to bez jasnih i određenih parametara zbog čega mijenja cijenu. Tuženik tijekom trajanju Ugovora nije pregovarao sa tužiteljem, a niti mu je tužitelj dopustio pregovarati, o promjeni cijene. Pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br.P-1401/2021, od 4. srpnja 2013. godine (Dalje: Kolektivna Presuda), utvrđena je ništetnom jednostrano promjenjiva kamatna stopa. Presuda je potvrđena Presudom i Rješenjem Visokog Trgovačkog suda, posl.br.Pž- 7129/13, dana 13. lipnja 2014. godine. Dakle, Visoki Trgovački sud je navedenom Presudom i Rješenjem odredio, kako su odredbe Ugovora o kreditima, kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika (banke) nepoštene-ništetne. Obrazloženo na str. 53. do 67. Presude i Rješenja. U ovom postupku radi se o istoj pravnoj stvari. Sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti. Dakle, ništetna ugovorna odredba o načinu promjene kamate svakako ima za posljedicu ništetnost ugovora o kreditu. Nadalje, temeljem odredbe čl.118., Zakona o zaštiti potrošača (Dalje: ZZP), Kolektivna Presuda obvezuje i ovaj Sud u ovom postupku. Također je čl.502.c., Zakona o parničnom postupku (Dalje:ZPP), utvrđeno da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz Kolektivne Presude. Tužitelj također ističe, kako su promjenjiva kamatna stopa, kao i anuitetna otplata, Kolektivnom Presudom, kao i Odlukama suda EU, pa i pravomoćnom Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br:P-950/18, od 26. studenog 2019. godine i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Vukovaru posl.br.Gž-415/2019, od 2. ožujka 2021. godine i pravomoćnom presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br.Gž-115/2020, od 17. rujna 2020. godine, utvrđene ništetnim. Isto tako, promjenjiva kamatna stopa, koju je tuženik jednostranim odlukama mijenjao, protivna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve na štetu tužitelja. Člankom 59. podstavkom 2., ZZP-a, propisano je da Ugovor mora sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi kao i odredbu o pretpostavkama pod kojim uvjetima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Uvidom u čl. 6. Ugovora vidljivo je kako pretpostavke za promjenu kamatne stope nisu ugovorene, nego je određeno da se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom, tuženika. Dakle, temeljem odredbe čl. 59. podstavak 2. ZZP-a, način promjene kamatne stope mora biti ugovoren transparentno i na način da i tužitelj zna kada, kako i pod kojim uvjetima se kamatna stopa mijenja, te da temeljem tih podataka sam može izračunati kamatnu stopu. O istom se je očitovao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rješenju posl.br.:Rev-1172/2018, od 19.3.2019. godine. Također je i Europski sud, Odlukom u predmetu br.C-618/10 i u odluci u spojenim predmetima br.C-70/17 i C-179/17, točka 53, 54 i 55, utvrdio da je protupravno da se odredbu ugovora o zajmu, za koju se utvrdi da je nepoštena, djelomično održi na snazi uklanjanjem elemenata koji je čine nepoštenom, ako bi takvo uklanjanje dovelo do preispitivanja sadržaja takve odredbe, utječući na njezinu bit. Odredba o troškovima („Ulazna naknada“ naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 2,10% od iznosa kredita), propisana je čl.2. Ugovora, kojom je određeno da se prije isplate kredita odbija od kredita jednokratni trošak obrade(„Ulazna naknada“), u iznosu od 2,10 % od iznosa kredita. Pravnim shvaćanjem Suda EU zauzetim u predmetu C-377/14 u predmetu Radlinger protiv Finway a.s. u kojim je Sud tumačeći čl.3. točku (I) i čl. 10.st.2. Direktive 2008/48, te točku I. Priloga I. toj Direktivi, zaključio da ukupan iznos kredita i iznos povlačenja novca, obuhvaćaju sve iznose koji su stavljeni na raspolaganje potrošaču, čime su isključeni oni iznosi koji se isplaćuju vjerovniku s osnova troškova koji su povezani s predmetnim kreditom i koji nisu u stvarnosti isplaćeni potrošaču. Ovaj stav Suda Eu sukladan je čl.1021. ZOO-a, te sukladno istome Vrhovni sud Rh je zauzeo pravno shvaćanje 24.5.2023. godine koje glasi:„ Kod ugovora o kreditu i Ugovora o zajmu, davatelj kredita odnosno zajmodavac ima pravo obračunati ugovorne kamate samo na novčani iznos koji je korisniku kredita odnosno zajmoprimcu stavljen na raspolaganje.“ Dakle ukupni troškovi kredita za potrošača obuhvaćaju sve troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku. Budući da je pojam „ukupan iznos koji plaća potrošač” definiran u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 kao zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača, proizlazi da su pojmovi „ukupan iznos kredita” i „ukupni troškovi kredita za potrošača” međusobno isključivi i stoga se u ukupni iznos kredita ne mogu uključiti iznosi koji ulaze u ukupne troškove kredita za potrošača. Stoga, ne može se uključiti u ukupni iznos kredita u smislu članka 3. točke (l) i članka 10. stavka 2. Direktive 2008/48 niti jedan iznos koji predstavlja izvršenje obveze koja je ugovorena predmetnim ugovorom, poput upravnih troškova, kamata, naknada i drugih vrsta troškova koje mora snositi potrošač. Nedopušteno uključenje u ukupni iznos kredita iznosa koji ulaze u ukupni trošak kredita za potrošača neminovno imati za posljedicu nižu procjenu EKS-a, čiji izračun ovisi o ukupnom iznosu kredita, što posljedično dovodi do toga da potrošač ima pravo na povrat naplaćene ulazne naknade kao i pravo na preplaćene zatezne kamate. Budući je ulazna naknada uračunata u anuitet, vjerovnik-banka je dužna vratiti sve naplaćena kamate na taj dio glavnice, a osim toga i zatezne kamate na neosnovano naplaćene iznose kamata, jer je vjerovnik-banka nepošten stjecatelj. Predmetna odredba, utvrđena je također ništetnom Odlukom Suda Europske Unije, Presudom u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. godine, te Presudom u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C- 252/19 od 3.9.2020. godine. U gore navedenom, u bitnome je utvrđeno da su ništetne naplaćene ulazne naknade i to za potrebu obrade kredita, jer su te naknade jednako netransparentne, kao i izlazne naknade, nisu utemeljene na troškovima koje banke imaju zbog ugovaranja kredita. Ulazna naknada je od strane tuženika unaprijed ugovorena i ona stvara neravnotežu na štetu potrošača (Presuda Suda EU već u spojenim predmetima posl.br.:C-224/19 i C-259/19, te u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C- 252/19). Dakle, ulazna naknada je ugovorena člankom 5. stavkom 2. Ugovora, po principu „uzmi ili ostavi“, na nju tužitelj nije mogao utjecati, niti je o njoj mogao pregovarati sa tuženikom. Dakle, banka-tuženik ne bi sklopila Ugovor sa tužiteljem, ako tužitelj ne bi pristao na odredbu o ulaznoj naknadi po principu „uzmi ili ostavi“. U Ugovoru nije navedeno od čega se sastoje jednokratni troškovi obrade kredita. U Ugovoru nije navedeno, što su jednokratni troškovi, a niti koliko iznose troškovi kredita. Takve odredbe se uzrokovale neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača i upravo su zato ništetne. Ulazna naknada, kao i ostale naknade i troškovi, koji su tužitelju naplaćeni u iznosu od kredita, naplaćeni su prije isplate kredita i također su sadržani u anuitetima. Ulazna naknada, kao i nedefinirani troškovi i naknade ništetni su, pa je onda i ništetan i sam iznos anuitetne otplate, budući je ulazna naknada, sadržana u svim anuitetima, što posljedično dovodi do ništetnosti i cijelog Ugovora o kreditu, jer anuitetna otplata određuje način i vrijeme otplate kredita, sukladno odredbi čl. 1021. i 1022. ZOO-a. Navedeno je utvrđeno pravomoćnom Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P-950/18, od 26.11.2019. godine i Presudom Županijskog suda u Vukovaru posl.br.Gž-415/2019, od 2.3.2021. godine. Pošto su Ulazna naknada, kao i nedefinirani troškovi i naknade ništetni, onda je ništetan i sam iznos anuitetne otplate, budući je ulazna naknada, sadržana u svim anuitetima. Obzirom da je ništetan iznos anuiteta, onda je ništetan i cijeli Ugovor o kreditu, jer anuitetna otplata određuje način i vrijeme otplate kredita, sukladno odredbi čl. 1021. i 1022. ZOO-a. Navedeno je utvrđeno pravomoćnom Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P-950/18, od 26.11.2019. godine i Presudom Županijskog suda u Vukovaru posl.br.Gž-415/2019, od 2.3.2021. godine. Tužitelj je privatnim vještačenjem utvrdio da je tuženik naplatio tužitelju iznos od 110,94 eur/835,92 kn prije plaćanja prvog anuiteta kredita, stoga tužitelj pretpostavlja da se isto odnosi i na ulaznu naknadu i na nedefinirane naknade i troškove. Ulazna naknada, kao i ostale naknade i troškovi koji su tužitelju naplaćeni u iznosu od 110,94 eur/835,92 kn naplaćena je prije isplate kredita i također je sadržana u anuitetima. Pošto su Ulazna naknada, kao i nedefinirani troškovi i naknade ništetni, onda je ništetan i sami iznos anuiteta jer je Ulazna naknada sadržana u svim anuitetima, a pošto je ništetan iznos anuiteta onda je ništetan i cijeli Ugovor o kreditu jer anuitet određuje način i vrijeme otplate kredita, sukladno odredbi čl. 1021. i 1022. ZOO-a. Uvid u presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br:P-950/18, od dana 26.11.2019. godine, 9. Uvid u presudu Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-415/2019 od dana 2.3.2021. godine. Način otplate kredita u mjesečnim anuitetima, sadržan je u članku 6. Ugovora. Valutna klauzula, visina kamatne stope i ulazna naknada određuje iznos mjesečnih anuiteta, a samim time i visinu otplate ukupnog kredita. Primjenom valutne klauzule, a bez upozorenja tužitelja o očekivanom rastu iste, tuženik je stvorio složen mehanizam na koji tužitelj ne može utjecati, niti pretpostaviti visinu sljedećeg anuiteta, a tuženik može isti podizati koliko god i kada god želi. Tuženik je također, mijenjajući jednostranom odlukom kamatnu stopu, jednostrano mijenjao anuitetnu otplatu, pri se kako promjenjiva kamatna stopa, tako i anuitetna otplata kontinuirano mijenjala, odnosno povećavala. Sve gore narečeno bez jasne i nedvosmislene informiranosti tužitelja o istom i bez mogućnosti pregovaranja o istom. Zbog navedenog, tužitelj ima pravni interes predložiti Sudu da se Ugovor koji je sklopio sa tuženikom utvrdi ništetnim. Odredba o anuitetnoj otplati uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu i ulaznu naknadu znači, da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu. Mada je odredba o anuitetnoj otplati dopuštena, tuženik je nezakonitim povećavanjem kamata, nezakonito i protupravno povećavao obvezu tužitelja i to kako kroz kamate, u periodu kada anuitete čini uglavnom kamata, tako i kroz „usporenu“ otplatu glavnice kredita. Narečeno je utvrđeno presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br:P-950/18, od 26. studenog 2019. godine na str. 3., 4. i 5., koja je potvrđena Presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br.:Gž-115/20, od 17.9.2020. godine. Odredba Ugovora o načinu otplate, sadržana u čl.6. Ugovora je ništetna, zato jer se anuitetna otplata obračunava, kako na temelju ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope tako i na temelju ništetne Ulazne naknade. Sve gore navedeno sukladno je odredbi čl.1021. i 1022. ZOO-a, a što je i potvrđeno pravomoćnom Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-950/18, od dana 26.11.2019. godine. Na stranici 6., četvrti pasus odozgo, Presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P- 950/18, od dana 26.11.2019. godine, navodi se, citiramo: „Naime, odredbe čl. 1021. i 1022. ZOO-a jasno propisuju da su bitni sastojci Ugovora o kreditu prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene Ugovora o kreditu“. Isto tako i Presudom Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-415/2019 od 2.3.2021. godine. Bitni sastojci ugovora po ZOO-u su predmet i cijena. Predmet Ugovora u ovom slučaju predstavlja odredba o valuti CHF, koja je također utvrđena ništetnom i ništetna je za svakoga. Cijenu predstavlja kamata. Dakle, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena je očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve na štetu tužitelja, a u korist tuženika, pa je i takva odredba ništetna sukladno čl. 29. st.4. ZOO-a. Tužitelj se vezano uz navedeno, ovdje ponovno poziva na Presudu Suda EU posl.br.:C-26/13. Zaključno, ništetnost ugovorne odredbe koje se tiču valutne klauzule koja predstavlja predmet ugovora o kreditu i kamate, koja kamata predstavlja cijenu, što smo i naprijed naveli, nužno dovodi i do ništetnosti ugovorne odredbe o otplati kredita u mjesečnim anuitetima, te ništetnosti Ugovora u cijelosti. Valutna klauzula, visina kamatne stope i ulazna naknada određuju iznos mjesečnih anuiteta, a samim time i visinu otplate ukupnog kredita. Primjenom valutne klauzule, a bez upozorenja tužitelja o očekivanom rastu iste, tuženik je stvorio složen mehanizam na koji tužitelj ne može utjecati, niti pretpostaviti visinu sljedećeg anuiteta, a tuženik može isti podizati koliko god i kada god želi. Tuženik je također, mijenjajući jednostranom odlukom kamatnu stopu, jednostrano mijenjao anuitetnu otplatu, pri se kako promjenjiva kamatna stopa, tako i anuitetna otplata kontinuirano mijenjala, odnosno povećavala. Tuženik je također nedopuštenim uključenjem troškova obrade kredite-ulaznom naknadom u ukupan iznos kredita, nedopušteno povećao iznos kamatne stope na svaki anuitet, koji izračun kamatne stope ovisi o ukupnom iznosu kredita. Sve gore narečeno bez jasne i nedvosmislene informiranosti tužitelja o istom i bez mogućnosti pregovaranja o istom. Kao dokaz između ostalih dokaza naprijed navedenih, dostavlja se i Otplatna tablica, Promet po kreditu, Obavijest o promjenama kamatne stope, sve u presliku. Također se predlaže provesti Financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnosti iz tužbe. Konačno, tužitelj pridržava pravo, da u skladu s čl.186.b.st.3., ZPP-a, ukoliko bi došlo do razlike između izračunatog iznosa i iznosa kojeg utvrdi vještak, radi svega gore iznijetog, uskladi tužbu i tužbeni zahtjev s Vještačkim nalazom i specificirati tužbeni zahtjev .Imajući u vidu sve prethodno navedeno tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do kraja otplate, za cijelo vrijeme, primjenjivala otplata bez gore navedenih ništetnih odredbi koje uključuju valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu i ulazne naknadu. Prema čl. 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kam ate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako su tužitelj i tuženik sklopili 8.9.2008. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214312912/08 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 9.375,27. Tužitelj u tužbi postavlja kondemnatorne tužbene zahtjeve za isplatu iznosa od 1.624,24 EUR / 12.237,84 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na ime tečajnih razlika i iznosa od 110,94 EUR / 835,92 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na ime naknade za obradu kredita (ulazne naknade). Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora. Tuženik prije svega ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/202, dalje: ZPP) odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 08.06.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 08.06.2018. godine nastupila zastara. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke.Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo- predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka)Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. ZOO-a koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. “Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO- a treba smatrati savjesnim. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita (ulazna naknada). Tužitelj nadalje s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 110,94 EUR / 835,92 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 10.11.2006. godine pa do isplate. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način damu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (NM protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13.Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje ŠM prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan. “S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a.Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito: odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 10.09.2008. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 10.09.2008. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 14 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Također, s obzirom da je naknada naplaćena 2008. godine potpuno je neosnovano potraživanje zakonskih zateznih kamata od 2006. godine. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF), izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu (list 13-17 spisa), promet po kreditu (list 18-24, 93-97 spisa), sudsku praksu (list 27-43, 60-92, 99-106, 110-117, 123-166, 194-200 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 44 spisa), dokumentaciju (list 107-109 spisa), izvod iz zapisnika (list 118-122 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka mr.sc. Zrinka Ručević spisa (list 182-186 spisa), dokaz saslušanjem tužitelja na ročištu održanom dana 03. lipnja 2025. godine (list 205-206 spisa).

4. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

5. Sud je u ovoj pravnoj stvari dopustio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, 26. studenoga 2021. godine gdje je utvrđen stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (VSRH, Su IV-162/21).

6. Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 3214312912/08 te je tvrdio da su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao banka kreditor dana 08.09.2008. godine. Svrha tog kredita je bio rješavanje stambenog pitanja te je tuženik dostavio na raspolaganje tužitelju iznos od 9.375,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita. Kredit je bio odobren za kupnju osobnog vozila marke Citoren Xsara Pisasso. Nadalje, ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca. Čl. 2 predmetnog Ugovora je predviđena i obveza plaćanja naknade od strane tužitelja prema odluci banke (tzv. ulazna naknada).

7. U svom usmenom iskazu na ročištu dana 05. lipnja 2025. tužitelj je iskazao kako je predmetni kredit podigao sam u svrhu kupnje automobila za osobne potrebe. Nije imao firmu niti obrt na sebi. Banku tuženika odabrao je obzirom da je tamo imao otvoren tekući račun. Prilikom podizanja kredita u banci ga nisu upozorili da bi tečaj i kamatna stopa mogli značajno porasti tijekom otplatnog razdoblja. Nema specifičnih znanja iz ekonomije, bankarstva i slično. Početna rata mu je bila negdje oko 200 i nešto franaka, a poslije je značajno porasla. Kada su rate počela rasti nije išao u banku. Kredit je osobno otplaćivao putem trajnog naloga. Auto je kupio u Bokšić promet d.o.o. Papire je rješavao nešto u auto kući, a nešto u banci. Išao je kod javnog bilježnika ovjeriti kredit, a tamo se sve svelo na potpisivanje ugovora. Prilikom podizanja kredita nisu mu nudili kredit u drugoj valuti, a za kredit sa CHF klauzulom su mu rekli da je to stabilna valuta i da mu za njega ne treba jamac pa se zato odlučio za njega. Ugovor je pročitao. Početna rata mu je odgovarala dok povišena rata nije i da je znao da će rate rasti ne bi nikada podigao takav kredit. Nije nikada čuo za pojam valuta utočišta. Nisu mu niti rekli da HNB ne štiti tečaj prema CHF kao onaj prema EUR.

8. Iz naprijed navedenog sud je utvrdio da je tužitelj realizirao kredit kod tuženika za potrebe kupnje vozila koje je koristio za privatne potrebe. Time navedeni Ugovor ima sva obilježja potrošačkog ugovora. Nadalje, sud iz provedenih dokaza utvrdio da tuženik kao banka nije objasnio odredbe predmetnog Ugovora tužitelju pa da stoga tužitelj nije mogao znati za sve moguće negativne okolnosti koje mogu proizaći za njega iz pojedinih odredbi takvog ugovora, donosno tužitelj zbog propuštanja tužitelja da mu pruži sve obavijesti nije mogao donijeti informiranu odluku o prihvaćanju navedenog Ugovora i svih posljedica koje proistječu iz njega.

9. Vezano uz potraživanje na osnovu razlike u tečaju CHF tijekom otplatnog razdoblja u donosu na tečaj koji je vrijedio u vrijem realizacije ugovora sud je utvrdio slijedeće.

10. Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno je: pod 4. izreke, pored ostaloga, da je banka u razdoblju od 01.01.2004.godine do 31.12.2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008.godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženika - banke kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika - banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik ako banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuđeno je, pored ostaloga, da se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke i suđeno je da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da je, između ostaloga, tuženik kako banka u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo da se djelomično odbija žalba tuženika - banke kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

12. Dakle, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

13. Nadalje, prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je pošao od slijedećih zakonskih propisa.

14. Članak 118. Zakona o zaštiti potrošača određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove.

16. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

17. Prema čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava.

18. Prema čl. 26. st. 3. ZOO-a ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

19. Prema čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

20. Odredbom čl. 1111 st. 1 ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

21. Odredbom čl. 1115 ZOO-a određeno je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Pravna zaštita potrošača izvire iz Direktive 93/13 EEZ, koja je u nacionalno pravo transponirana Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine te su sve naknadne izmjene i dopune zakonodavstva usmjerenog zaštiti potrošača išle u smjeru harmonizacije sa europskom pravnom stečevinom. Članak 6 st.1 Direktive određuje da: "Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio sa potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba." Navedeno predmetno shvaćanje preneseno je i u hrvatski Zakon o zaštiti potrošača, na način da je utvrđeno da su nepoštene odredbe ništetne, te da ugovor može opstati ukoliko je to moguće bez ništetne odredbe.

23. Temeljem sudske prakse Europskog suda, izražene u slučaju C-618/10, Banco Espanol de Credito v. BM Camino od 14.06.2012. godine, točka 73. utvrđeno je da se članak 6 (1) Direktive 93/13/EEZ mora tumačiti na način da onemogućava (prekludira) članicu unije koja bi omogućila zakonsku odredbu, u slučaju da nađe da postoji ništetna odredba u potrošačkom ugovoru, kojom bi bilo dozvoljeno sudu da revidira sadržaj odredbe koja je utvrđena ništetnom. Nacionalni sudovi su ovlašteni samo isključiti iz primjene takvu odredbu, a ne revidirati i mijenjati njen sadržaj, čak i kada je zakonom predviđena mogućnost revizije odredbe, a sve zbog obveze tumačenja vlastite legislative u skladu sa pravnom stečevinom EU.

24. Predmetni ugovori o kreditu su od strane udruge Potrošač, ali i do samih pojedinačnih tužitelja osporeni uglavnom vezano uz ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli u CHF te vezano uz ugovorene naknade koje opterećuju iznos kredita. U ovom predmetu tužitelj osporava dio koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF koja je zbog značajne promjene tečaja za CHF znatno povisila obveze tužitelja kao korisnika kredita tijekom otplate te istovremeno povećala nominalni iznos koji je banka u tom istom razdoblju primila na ime otplate kredita. Stoga će se sud u nastavku obrazloženja usredotočiti najviše na to pitanje.

25. Vezano uz ovo pitanje sud upozorava na obrazloženje odluke VSRH Rev-2221/18 od 03.09.2019. godine iz koje proizlazi da su banke, vezano za pružanje odgovarajućih informacija potrošačima prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditima, propustile dati svojim klijentima sve potrebne informacija na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumijete značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu te sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose.

26. Stoga je vezano uz valutu CHF koja je dio valutne klauzule došlo do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja te je stoga vezano uz samu valutu u valutnoj klauzuli sud utvrdio ništavim pojedine odredbe navedenog Ugovora o kreditu, a kako je to sud utvrdio kao prethodno pitanje ovom presudom.

27. Slijedom navedenog sud smatra da je temeljem tog ništetnog dijela odredbe čl. 1, 2 i 6 predmetnog Ugovora o kreditu, a koje odredbe sadrže i dio koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, došlo do neosnovanog bogaćenja tuženika kao banke na teret tužitelja te stoga smatra osnovanim zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa koji je nastao uslijed promjene tečaja valute u valutnoj klauzuli - CHF na način da je tečajem došlo do značajnog povećanja vrijednosti valute CHF u valutnoj klauzuli predmetnog ugovora.

28. Na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva, sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o..

29. Provedenim financijskim vještačenjem sud je utvrdio da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 01. studenog 2008. godine do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate na dan plaćanja pojedine obveze i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita iznosi ukupno 12.542,65 EUR. Na nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi.

30. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića iz "Ručević vještačenja d.o.o." obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.

31. Slijedom navedenog sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u kojem s osnova preplaćenog iznosa uslijed promjene tečaja za valutu CHF u iznosu od 1.542,65 EUR.

32. Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta.

33. Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate sud je za period do 31.07.2015. godine donio temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22), a od 30.12.2023. godine pa do isplate temeljem odredbe čl. 29 st. 2 (NN 156/22).

34. Vezano uz pitanje da li je trebalo uračunati i tzv. negativne razlike u izračun sud upozorava da je na to pitanje svoje mišljenje dao i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci Rev-677/23 izričito naveo da nema postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba. Kako takav određen zahtjev tužitelj nije postavio do okončanja prethodnog postupka ovaj sud navedeni prigovor tuženika nije usvojio.

35. Vezano uz pitanje zastare, a koji je prigovor tuženik iznio u svom odgovoru na tužbu, sud je krenuo od odredbe čl. 225 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15 - u daljnjem tekstu ZOO-a) kojim je određeno da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

36. Uvidom u prijemni štambilj ovog suda na tužbi tužitelja sud je utvrdio da je tužba podnesena dana 08.06.2023. godine.

37. Prvenstveno sud upozorava da europska sudska praksa određuje da podnošenjem kolektivne tužbe dolazi do prekida zastare u pojedinačnim predmetima koje fizičke i pravne osobe radi naknade štete proistekle iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

38. Nadalje, sud upozorava i na tekst presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/17 i VSRH Rev-2245/17 koji su relevantni za pitanje zastare u ovom predmetu..

39. Ovaj sud smatra da je podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa koja je podnijeta Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 04.04.2012. godine, a što je sud utvrdio uvidom u tekst dostavljene presude broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, došlo do prekida zastare te da je ista ponovo počela teći pravomoćnošću te presude, odnosno dana 13.06.2014. godine kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4. Dakle, ovaj sud smatra da je vezano uz pitanje promjenjive kamatne stope zastarni rok od pet godina počeo ponovo teći dana 13.06.2014. godine.

40. Što se tiče pitanje valutne klauzule u CHF ovaj sud smatra da je po tom pitanju odlučujuća pravna shvaćanja zauzeta u presudi Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine te da zastarni rok od pet godina vezano uz valutnu klauzulu počeo ponovo teći od pravomoćnosti te odluke dana 14.06.2018. godine.

41. Kako je u ovom predmetu tužba podnijeta dana 08.06.2023. godine, zatim obzirom da je precizirani tužbeni zahtjev postavljen podneskom od 27.05.2025. godine (samo za valutnu klauzulu) koji je niži od onoga iz tužbe (pa se zapravo radi o djelomično povlačenju tužbe), te uzimajući u obzir gore navedene odluke i posljedice koje iz njih za zastaru proistječu, to između pravomoćnosti kolektivne presude i dana podnošenja tužbe i preciziranog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari nije prošlo više od pet godina zastarnog roka iz čl. 225 ZOO-a pa stoga za niti jedan od dosuđenih iznosa nije nastupila zastara potraživanja.

42. Na kraju, sud je imao u vidu i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. godine (Su-IV- 123/2024-5) koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

43. Vezano uz pitanje osnovanosti naplate tzv. ulazne naknade koja je predviđena čl. 2 predmetno Ugovora o kreditu sud je utvrdio slijedeće.

44. Provedenim financijskom vještačenjem sud je utvrdio da je tuženik temeljenjem čl. 2 ugovora naplatio tužitelju jednokratnu naknadu od 2,00 % od iznosa kredita prilikom isplate kredita u iznosu od 110,95 EUR dana 10. rujna 2008. godine.

45. Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita od 2 % sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.

46. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. 2 Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.

47. Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

48. Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

49. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

50. Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio precizirani tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te je tužitelju dosudio iznos od 110,95 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10.09.2008. godine, odnosno od dana kada je taj iznos tužitelju naplaćen pa do isplate.

51. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

52. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.

53. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 156/22), a od 30.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).

54. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.). Vrijednost predmeta spora iskazana po tužitelju je prihvaćena sukladno odredbi čl. 137 st. 1 ZPP-a, a sve imajući u vidu da uz zahtjev za isplatnom postoji i zahtjev usmjeren na utvrđenje.

55. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 08.06.2023. godine sa 200,00 EUR (tbr. 8/1), trošak sastava podnesaka od 30.04.2024., 08.10.2024., 22.11.2024. i 28.05.2025. godine sa 200,00 EUR za svaki podnesak (tbr. 8/1), trošak pristupa na ročišta 06.05.2024., 24.10.2024. i 03.06.2025. godine a 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1), ročište za objavu presude sa 100,00 EUR (tbr. 9/3) ili ukupno 1.500,00 EUR. Taj iznos valja uvećati za pripadajući PDV u iznosu od 375,00 EUR (tbr. 46) te trošak vještačenja od 400,00 EUR pa sveukupni trošak tužitelja iznosi 2.275,00 EUR te mu je taj iznos dosuđen na teret tuženika sukladno uspjehu u sporu.

56. Odredbom čl. 6 Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama izmijenjen je čl. 11 st.1 tč. 20 Zakona sudskim pristojbama na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Navedeno je stupilo na snagu 20.05.2023. godine (NN 51/23 od 12.05.2023. godine). Stoga sud nije tužitelju dosudio trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu.

57. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 30. lipnja 2025. godine pa do isplate.

58. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 30. lipnja 2025. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.