REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5933/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DOL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 22. svibnja 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenice punomoćnika tužiteljice DO odvjetničke vježbenice i zamjenika punomoćnika tuženika ŽO, odvjetničkog vježbenika, dana 30. lipnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. "NAKNADA" Ugovora o kreditu broj: 029-50-2794010 od dana 26. travnja 2005. godine, sklopljenog između tužitelja DOL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora, koja glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" i da ista odredba ne proizvodi pravne učinke.

II Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9. "OSTALI UVJETI" Ugovora o kreditu broj: 029-50-2794010 od dana 26. travnja 2005. godine, sklopljenog između tužitelja DOL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora, koja odredba glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor," i da ista odredba ne proizvodi pravne učinke.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužiteljici DOL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 812,18 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 587,68 eura od dana 02.05.2005.g. do isplate

- na iznos od 224,50 eura od dana 17.12.2009.g. do isplate,

po stopi koja se do dana 31. prosinca 2007. godine, obračunava po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5%-tnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 nadoknaditi tužiteljici DOL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 30. lipnja 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su stranke dana 26. travnja 2005. godine sklopile Ugovor o kreditu u iznosu od 28.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate. Tužiteljica ističe da je ugovorna odredba čl. 3. nepoštena i ništetna jer da određuje obvezu tužitelju da plati naknadu za obradu kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, koja naknada se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužiteljica se poziva na odredbu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, koja propisuje da je korisnik kredita dužan platiti banci glavnicu i ugovorene kamate, stoga tužiteljica tvrdi da tuženik nije imao zakonskog uporišta naplatiti od nje kao korisnika kredita, naknadu za obradu kredita. Tvrdi da je odredba ugovora koja se odnosi na naknadu za obradu kredita protivna prisilnim propisima Republike Hrvatske, te da je stoga ništetna. Osim toga, tužiteljica se poziva na odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, koja propisuje da je ništetna ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Tužiteljica tvrdi da je platila s osnova naknade za obradu kredita iznos od 587,68 eura i da nije s tuženikom pojedinačno pregovarala o toj ugovornoj odredbi. Osim toga, navodi da iskoristila mogućnost prijevremene otplate kredita. Ističe da je i za prijevremenu otplatu kredita morala platiti naknadu tuženiku. Poziva se na odredbu čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja propisuje da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Stoga, tužiteljica navodi da je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u izravnoj suprotnosti sa citiranom odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima. Tvrdi da takva ugovorna odredba u suštini predstavlja ugovornu kaznu za slučaj prijevremene otplate kredita, a ugovorna kazna se ne može ugovoriti za novčane obveze. Tužiteljica tvrdi da banka nije smjela niti je imala pravo u ugovor o kreditu unijeti takvu odredbu koja korisniku kredita - potrošaču otežava mogućnost prijevremene otplate kredita. Tvrdi da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi, a ona je platila tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 224,50 eura.

2. Tužbenim zahtjevom tužiteljica traži da se utvrdi da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, sklopljenog između stranaka, kojom je ugovoreno da je naknada za obradu kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, da je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Nadalje, da se utvrdi da je ništetna odredba čl. 9. ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor. Tužiteljica predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da isplati tužiteljicu ukupni iznos od 812,18 eura, sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 587,68 eura od 02. svibnja 2005. godine do isplate,

- na iznos od 224,50 eura od 17. prosinca 2009. godine do isplate, uz naknadu parničnog troška, sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu u cijelosti. Navodi da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga, navodi da je odredba određena i da je prosječan potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da bi predmetna ugovorna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tuženik navodi da je tužitelj pristao na primjenu općih akata čija primjena je ugovorena čl. 10. Ugovora o kreditu, uključujući i plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita. Navodi da čak i kada bi ta odredba bila ništetna, da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja. Tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali osporava osnovanost istog u cijelosti i ističe prigovor zastare, te navodi da je neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja naknade, jer da tuženik nije nesavjesni stjecatelj. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naknaditi tuženiku parnični trošak, uz zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate.

4. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, izvatka iz knjigovodstvene kartice, saslušanjem tužiteljice osobno kao parnične stranke.

5. Nakon provedenih dokaza i ocjene istih, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 26. travnja 2005. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 28.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

7. Nije sporno da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu, ugovorena obveza tužitelja - korisnika kredita da plati davatelju kredita, ovdje tuženiku, naknadu za obradu zahtjeva za kredit, u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, koja naknada je jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

8. Nije sporno da je člankom 9. ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

9. Nije sporna visina plaćene naknade za obradu kredita, niti visina plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, pa stoga nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva.

10. Sporno je pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita i ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Sporno je pitanje zastare. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

11. Sud je saslušao tužiteljicu koja je izjavila da je namjena kredita bila kupnja osobnog vozila za osobne potrebe, odnosno za potrebe cijele obitelji. Navodi da je u pogledu odredbe o naknadi za obradu kredita, koja je bila velika, odnosno 3% od iznosa kredita koji je bio oko 28.000,00 CHF, zaposlenik banke objasnio da se radi o upravo o takvoj vrsti ugovora o kreditu i poslovanju banke, te da je u istovrsnim ugovorima redovito ugovorena naknada za obradu kredita i da tužiteljica kao korisnik kredita ne može ulaziti u to pitanje. Tužiteljica tvrdi da nije mogla mijenjati odredbu o naknadi za obradu kredita. Izjavila je da su anuiteti kredita tijekom otplate bili sve veći, pa je kredit morala zatvoriti. Stoga je 2009. godine prijevremeno zatvorila kredit i to sredstvima kredita koji je digla u drugoj banci. Tužiteljica je navela da joj je zaposlenik banke rekao da će morati platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ali da nije imala izbora i da je morala taj kredit zatvoriti, a samim tim i platiti naknadu. Tvrdi da joj je prvenstveni cilj bio da zatvori kredit u CHF, pa je pristupila zatvaranju kredita, bez obzira na naknadu koju je trebala platiti.

12. Iskaz tužiteljice je u cijelosti prihvaćen, jer je djelovao iskreno, istinito i uvjerljivo.

13. Utvrđeno je da je tužiteljica zaključila ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radilo o ugovoru o kreditu za kupnju osobnog vozila u privatne svrhe, a ne za bilo kakvo poslovanje niti profesionalnu djelatnost.

14. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio, evidentno je da se radi o jednostranoj odluci banke koja je odredbu o naknadi za obradu kredita unijela u ugovor, te nametnula korisniku kredita (tužitelju), obvezu plaćanja spomenute naknade, bez pojedinačnog pregovaranja i bez objašnjenja o kakvoj se naknadi radi. Jednako tako i odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je jednostrano nametnuta od strane banke, bez pojedinačnog pregovaranja sa korisnikom kredita.

15. Utvrđeno je da se tužiteljica nije mogla suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, a osim toga, zaposlenici banke joj nisu objasnili na što se odnosi trošak obrade kredita. Niti u ugovoru o kreditu nema objašnjenja na što se točno odnosi sporna naknada i kakve troškove ima banka, koje bi potrošač bio dužan posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

16. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno nije određeno naveo što zapravo spada u troškove obrade kredita, koje troškove je naplatio od tužiteljice. Osim toga, tužiteljica nije mogla sklopiti predmetni ugovor o kreditu ukoliko ne bi pristala na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa tužitelj - potrošač nije mogao utjecati na postojanje te odredbe.

17. Nije osnovan prigovor tuženika da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer u samom ugovoru nema objašnjenja na što se odnosi ugovorna odredba za obradu kredita i koji su troškovi u njoj sadržani, koje bi tužitelj trebao posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Naglašava se da se znatna neravnoteža odnosi na pravni položaj odnosno na prava i obveze ugovornih stranaka, koji je narušen ugovaranjem takve ugovorne odredbe na štetu tužitelja i to neovisno o visini naplaćene naknade, jer ta visina nije pravi pokazatelj neravnoteže. Naime, neravnoteža se prvenstveno odnosi na činjenicu da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe jer se radilo o tipskom ugovoru tuženika, a upravo te okolnosti utvrđene su saslušanjem tužitelja.

18. Nije u pravu tuženik ni kada tvrdi da je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značenja radi čega se ništetnost ne može isticati, jer je tuženik sastavio ugovor o kreditu, pa je stoga tuženik ugovorna strana koja ima jaču poziciju u odnosu prema tužitelju i stručno i financijski. Tuženik je iskoristio svoj položaj i ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja.

19. S obzirom na navedeno, osnovan je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužitelja da plati tuženiku naknadu za obradu kredita.

20. Radi se o jednostranoj odluci banke koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi za obradu kredita, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 81. Zakona o pravima potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, odredba Ugovora kojom se određuje obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu kredita, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

21. Napominje se da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru, ugovarati naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su ti troškovi nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

22. Osim toga, odredba čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine, određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive, određeno je da, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

23. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ugovornih naknada, naglašava se da odredba čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe bi proizlazilo da je tuženik bio ovlašten naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, ali ne i sporne naknade za obradu kredita.

24. Jednako tako, nepoštena je i ništetna odredba čl. 9. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem određuje da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor. Naime i tu odredbu je sastavio tuženik jednostrano, te stranke nisu o toj odredbi pregovarale niti je tužiteljica imala ikakav utjecaj na sadržaj te odredbe. Navedena odredba nije razumljiva prosječnom potrošaču, jer je potrošač stavljen u neizvjesnu poziciju da nema saznanja koje će mu uvjete postaviti kreditor u slučaju da se odluči na prijevremenu otplatu kredita. Također potrošač, u ovom slučaju tužiteljica, nije imala nikakvih saznanja na koji hoće bi trebati platiti kakvu naknadu, na koji način će se formirati visina naknade i o čemu će to ovisiti, pa nije imala saznanja je li uopće isplativo prijevremeno zatvaranje kredita. Dovođenje korisnika kredita - potrošača u takvu poziciju, protivno je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

25. Osim toga, tuženik tijekom ovog postupka nije dokazao koje je troškove imao prijevremenom otplatom kredita, nije je dokazao na što se točno odnosi visina troškova naknade za prijevremenu otplatu kredita. Radi toga se dokazi do zaključka da naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle predstavlja za tuženika naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

26. Kako je tuženik nametnuo tužiteljici takvu nepoštenu i ništetnu odredbu, tuženik je nepošten od dana stjecanja navedenog iznosa a to je dan plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, konkretno dana 16.12.2009.g. pa zatezna kamata na taj iznos naknade od 224,50 eura, teče od slijedećeg dana tj. od dana 17.12.2009.g. do isplate.

27. U protivnom, kada bi se zauzelo stajalište da predmetna odredba nije ništetna, omogućilo bi se bankama, u ovom slučaju tuženiku da penalizira svakog potrošača koji se odluči prijevremeno zatvoriti odnosno otplatiti svoj kredit.

28. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, tužitelj je u ovoj tužbi u točki I. i II. tužbenog zahtjeva postavio deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu i ugovorne odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknade za prijevremenu odtplatu kredita. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc).

29. Kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva (postavljen u točki III. tužbenog zahtjeva), kojim tužitelj traži isplatu iznosa plaćenog s osnove naknade za obradu kredita i isplatu iznosa plaćenog s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita, također nije u zastari. Naime, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

30. U ovom slučaju, radi se o restitucijskom zahtjevu tužitelja kojim traži od tuženika da mu vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora. Naime, upravo je ovom presudom utvrđena ništetnost spomenutih ugovornih odredbi, pa zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, koji se odnosi na iznos plaćen s osnova naknade za obradu kredita i na iznos plaćen s osnova prijevremene otplate kredita, teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, dakle od pravomoćnosti ove presude.

31. Međutim nije osnovan niti prigovor tuženika da je tužba preuranjena jer nema zapreke u istom postupku tražiti utvrđenje ništetnosti i ujedno postaviti kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa naplaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

32. Stoga je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev te je utvrđeno da su ništetne odredbe čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita i u dijelu koji se odnosi na naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita. Također je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim se traži da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 587,68 eura s osnova naknade za obradu kredita, koji iznos je, što je među strankama nesporno, tužiteljica platila tuženiku dana 02. svibnja 2005. godine i kojim se traži od tuženika da plati tužiteljici iznos od 224,50 eura s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita, koji iznos je, što je među strankama nesporno, tužiteljica platila tuženiku dana 17. prosinca 2009. godine.

33. Naime, u pogledu prava na zakonske zatezne kamate, bitno je razlučiti tko su stranke u ugovornom odnosu i o kakvom se ugovoru radi, a u ovom slučaju se radi o ugovoru o kreditu u kojem je na jednoj strani fizička osoba, potrošač (tužitelj) kao korisnik kredita, a na drugoj strani je banka (tuženik), dakle ovlaštena financijska institucija. Radi se o ugovoru o kreditu koji je unaprijed formuliran od strane tuženika i o čijim ugovornim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati sa tuženikom. Tuženik je financijska institucija koja se u svom poslovanju bavi zaključenjem ugovora ove vrste, te je u pogledu stručnosti i kompetentnosti dominantan i znatno jači od potrošača. Ugovorivši predmetne ugovorne odredbe tuženik nije postupao savjesno, pa kako se radi o stjecanju bez osnove propisanom odredbom čl. 1111. ZOO/05, to tužiteljici temeljem čl. 1115. ZOO/05, pripadaju zatezne kamate koje teku od dana kada je tuženik kao nesavjestan stjecatelj pojedine iznose stekao bez osnove (kako je precizirano u izreci presude).

34. Kamatna stopa teče od slijedećeg dana nakon dana plaćanja dakle:

- na iznos od 587,68 eura od dana 02.05.2005.g. do isplate

- na iznos od 224,50 eura od dana 17.12.2009.g. do isplate,

po stopi koja se od dana 31. prosinca 2007. godine, obračunava po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5%-tnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke

35. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužiteljice po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

36. Troškovi tužiteljice obuhvaćaju: sastav tužbe – 100 bodova, sastav podneska od dana 15.01.2025.g. - 100 bodova, pristup na ročište dana 14.02.2025.g. - 100 bodova, pristup na ročište 22.05.2025.g. – 100 bodova, pristup na ročište za objavu presude - 50 bodova, što je ukupno 450 bodova, odnosno 900,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 225,00 eura, sudska pristojba na tužbu u svoti od 53,09 eura, te pristojba na presudu u iznosu od 53,09 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužiteljici iznosi 1.231,18 eura.

37. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 30. lipnja 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

38. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 30. lipnja 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužiteljici po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku