Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-7/2025-12.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sucu tog suda Lovorki Grahek, u parničnom predmetu tužitelja ŽE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zoran Kosanović, odvjetnik iz Kutine, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 3. lipnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika, 27. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012307006 koji su dana 28.02. 2007. sklopili tužitelj ŽE, kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditor u dijelu kojim se Korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti Banci za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % (dvaposto), sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. isplatiti tužitelju ŽE iznos od 104,42 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. ožujka 2007. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema članku 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije

- 2

prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. naknaditi tužitelju ŽE troškove postupka u iznosu od 1.231,18 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj je naveo da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio u [adresa] dana 27. veljače 2007. Ugovor o kreditu broj: 9012307006, da mu je tim ugovorom odobren kredit u iznosu od 17.344,27 CHF kojim mu se tuženik obvezao staviti na raspolaganje u kunama u protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, da je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca te da je dana 28. veljače 2014. u cijelosti podmirio dugovanje po predmetnom kreditu, koji je kredit i zatvoren. Naveo je da je odredbom čl. 11.3. predmetnog ugovora propisano da se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% (dva posto), sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, bez da mu je prethodno i naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita, odnosno 2,00% što navedenu obvezu nje kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi članka 270. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da sporna odredba članka 11.3. ugovora u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Smatra da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva na koji način ga je doveo u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa njim. Smatra da mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno

- 3

temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Naveo je da u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Tuženik mu je odobrio jedan iznos kredita, a isplatio mu drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom korištenja kredita dana 28. veljače 2007. za iznos od 786,72 HRK, odnosno današnjih 104,42 EUR s troškovima za obradu kredita, koja obrada ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je isplatio drugi, manji iznos kredita. Tužitelj smatra da je odredba članka 11.3. predmetnog ugovora ništetna, što za posljedicu ima povrat svega što se po osnovi te odredbe primilo. Predložio je utvrditi ništetnom odredbu članka 11.3. ugovora o kreditu u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 %, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila kao i naložiti tuženiku isplatu iznosa od 104,42 EUR s osnove naplaćene naknade zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Naveo je da je tužitelj ničim ne obrazlaže zbog čega bi odredba o naknadi za osiguranje kredita bila ništetna niti dokazuje da je ista plaćena, da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije, da predmetna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe, kao i da sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora, odnosno da je znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i da je na nju je pristao. Istaknuo je i prigovor zastare kondemnatornog zahtjeva. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je u postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9012307006 od 27. veljače 2007. (str. 5-8 spisa), otplatnu tablicu (str. 9-11 spisa), e-mail (str. 12 spisa), plan otplate (str. 13-14 spisa), pregled uplata po kreditu (str. 15-16 spisa) i Opće uvjete poslovanja s građanima (str. 24-32 spisa) te je proveo saslušanje tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 11.3. Ugovor o kreditu broj 9012307006 od 27. veljače 2007. u dijelu kojim se tužitelj obvezao prilikom prvog korištenja kredita platiti Banci za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, te zahtjev za isplatu iznosa od 104,42 EUR s osnova naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Nesporno je da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 9012307006 od 27. veljače 2007. i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor. Čitanjem predmetnog ugovora utvrđeno je da je njime ugovoren kredit u iznosu od 17.344,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće

- 4

na dan korištenja kredita (članak 1. ugovora), da je namjena kredita kupnja vozila (članak 2. ugovora) te da je ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita platiti Banci za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 %, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila (članak 11.3. ugovora).

7. Među strankama je sporno da li je sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu ništetna te da li je tuženik dužan vratiti ono što je po predmetnoj odredbi ugovora primio na ime naknade za obradu kredita, kao i da li je nastupila zastara takvog potraživanja tužitelja.

8. Na pravni odnos stranaka koji je proizašao iz predmetnog ugovora o kreditu primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., dalje: ZZP/03). Odredbama članka 87. stavak 1., 2., 3. i 4. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nadalje, odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. stavak 1. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

9. Na okolnost pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog ugovora i davanja bitnih informacija vezanih za spornu odredbu iz tog ugovora te samog svojstva potrošača u postupku provedeno je saslušanje tužitelja koji je u iskazu naveo da je predmetni kredit podigao prije 18 do 19 godina kada je kupovao automobil za obiteljske potrebe, nije bio vlasnik obrta niti firme. Automobil je kupio u autokući Opel u [adresa], a djelatnici autokuće ponudili su mu kredit kod Privredne banke Zagreb, rekli su mu da će oni sve riješiti te da dođe samo potpisati ugovor. Ne sjeća se da li su mu u autokući govorili šta o odredbama ugovora o kreditu, odnosno da li su mu spominjali kakve naknade, bilo je to davno. Ne sjeća se od koga je dobio ugovor, sjeća se da je morao ići ovjeriti potpis kod javnog bilježnika koji mu ništa nije rekao o samom ugovoru. Misli da je u banci bio tek nakon što je ovjerio ugovor o kreditu te da nije mogao pregovarati o odredbama ugovora o kreditu. Naveo je da je bio sretan da su mu uopće odobrili kredit kao i da je ugovor o kreditu koji je dobio bio odštampan od strane banke. Odgovarajući na posebno pitanje zamjenice punomoćnice tuženika, tužitelj je naveo da je ugovor o kreditu pročitao te da ne zna da li je pročitao i sitna slova.

10. Iz iskaza tužitelja koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio kao istinit jer je u skladu s drugim provedenim dokazima u postupku (ugovorom o kreditu, otplatnom tablicom),

- 5

a tuženik nije dokazao suprotno, sud je utvrdio da je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. t. 1. ZZP/03 jer je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje osobnog vozila i to isključivo kao fizička osoba (a ne u svrhu poslovne djelatnosti, niti je takva djelatnost tužitelja dokazana), dok je tuženik trgovac u smislu odredbe članka 3. t. 2 ZZP/03 budući je kao bankarska institucija nudio kredite koja je jedna od njegovih osnovnih djelatnosti.

11. Iz navoda tužitelja da su mu djelatnici autokuće ponudili kredit kod Privredne banke Zagreb, da su mu rekli da će oni sve riješiti te da dođe samo potpisati ugovor, da je ugovor o kreditu koji je dobio bio odštampan od strane banke te da je u banci bio tek nakon što je ovjerio ugovor o kreditu, proizlazi da tužitelj nije mogao pregovarati o odredbama ugovora te da nije bio od strane tuženika informiran o visini naknade vezane uz sklapanje ugovora niti na što se ta naknada točno odnosi, a tuženik nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno.

12. Sud je utvrdio da je stavljanjem ugovornih odredbe o naknadi za obradu kredita i osiguranje kredita tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu pri čemu je tužitelj doveden u neravnopravni položaj jer nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora (tipski ugovor). Naime, tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora, pa tako niti o odredbi o naknadama iz čl. 11.3. ugovora, već je tužitelj bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi”. Tuženik tužitelju nije prezentirao koje on to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi tužitelj iste morao naknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži (1,00 % od iznosa kredita). Iako ugovorna odredba o naknadi za osiguranje kredita sadrži podatak za što se plaća, tužitelju nije objašnjeno zašto predmetna naknada iznosi 2,00% od iznosa kredita, odnosno koja je opravdanost naplaćivanja sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita. Iz navedenog se može zaključiti da predmetnim naknadama nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva tužitelja i odobravanja kredita, već je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Pravo je tuženika da, s aspekta isplativosti svog poslovanja, u ugovorima o kreditu ugovara naknade. Međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i naknadi koju će platiti, i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi ta naknada i kako ona utječe na iznos kredita koji će se isplatiti tužitelju, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

13. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu o naplati naknade nije unaprijed pregovaralo, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, kao i da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika te da tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, sud je utvrdio da je sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita i osiguranje kredita (članak 11.3. ugovora) nepoštena, a posljedično i ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03.

14. Odredbama članka 323. stavak 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

- 6

15. Iz otplate tablice proizlazi da je tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 173,44 CHF (1,00 % od iznosa kredita) dok iz samog ugovora i e- maila (čiju vjerodostojnost tuženik nije osporio) proizlazi da je predmetna naknada naplaćena/ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita 28. veljače 2007. Valja dodati da je na pripremnom ročištu tuženik naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

16. Stoga je tužitelju dosuđen traženi iznos naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 104,42 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana koji slijedi danu naplate naknade (1. ožujka 2007.) do isplate primjenom odredbe članka 1115. ZOO kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema ocjeni ovog suda tuženik je bio nepošten jer je već prilikom sklapanja samoga ugovora kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da je sporna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i to s obzirom na način njezinog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) te s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) te da je time ta odredba ugovora i ništetna zbog čega je tuženik dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja predmetne naknade.

17. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare s obzirom da se radi o restitucijskom zahtjevu, a na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju u odnosu na spornu odredbu o naknadi za obradu kredita donošenjem ove presude.

18. Odredbom članka 37. stavak 1. ZPP ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Odredbom članka 40. stavak 2. ZZP propisano je da kad se zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Tužitelj je u tužbi, pored zahtjeva za isplatu iznosa od 104,42 EUR (točka II. zahtjeva) postavio i zahtjev za utvrđenje ništetnosti (točka I. zahtjeva), dakle nenovčane zahtjeve te je kao vrijednost predmeta spora naznačio vrijednost zahtjeva za isplatu od 104,42 EUR dok je kao vrijednost zahtjeva za utvrđenje ništetnosti naznačio iznos od 1.327,36 EUR. Sud je povodom prigovora tuženika postupio sukladno odredbi članka 40. stavak 3. ZPP te je temeljem odredbe članka 37. stavak 1. i 40. stavak 2. ZPP odredio na pripremnom ročištu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.431,78 EUR.

19. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP i odredbi članka 155. ZPP-a te je tužitelju na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., dalje: Tarifa) priznao troškove i to (VPS:1.829,90 EUR): za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav podneska od 14. veljače 2025. 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu održanom 16. travnja 2025. i 3. lipnja 2025. 100 bodova za svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife) i za zastupanje na ročište za objavu 50 bodova (Tbr. 9. t. 3. Tarife), odnosno ukupno 450 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2 EUR iznosi 900,00 EUR, koji iznos uvećan za PDV od 25% ukupno iznosi 1.125,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i pristojbe na presudu u

- 7

iznosu od 53,09 EUR, odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 1.231,18 EUR zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude koja je tužitelju priznata sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP.

U Kutini 27. lipnja 2025.

S u d a c:

Lovorka Grahek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelj po punomoćniku

2. Tuženik po punomoćniku