62. P-1054/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. [adresa], OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d. [adresa], OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Petar Kovačević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi isplate 856,02 eur, nakon zaključene glavne rasprave, u prisutnosti punomoćnika stranaka 24. travnja 2025., na ročištu za objavu i uručenje presude, 27. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu, broj: 2402006- 1031262160 / 51400607 - 5103965698 od 23. svibnja 2008., sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB:23057039320 kao kreditora i HP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADA“, u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,700 % ( nula cijelih sedamdeset posto ) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade plati prilikom isplate plasmana.“

II/ Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB: 23057039320, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327, na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita isplati iznos od 856,02 eur zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a koje kamate se obračunavaju po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, koja teče:

- na iznos od 433,75 eur počevši od 28. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 422,27 eur počevši od 30. svibnja 2007. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB: 23057039320, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327, nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.386,56 eur zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od 27. lipnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatom iznosa od 437,50 eur na ime troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužbeni navodi

1.1. Tužitelj je podnio naslovnom sudu tužbu u kojoj navodi da su HP s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (dalje u tekstu: korisnik kredita) i tuženik su 23. svibnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 2402006- 1031262160 / 51400607 – 5103965698 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu od 206.500,00 CHF protuvrijednosti u kunama obračunate po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom vraćanja od 300 mjeseca, od prijenosa kredita u otplatu. U članku 10. Ugovora o kreditu pod nazivom „NAKNADA” predviđena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a koju naknadu je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti u iznosu od 0,700 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora o kreditu, time da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade plati prilikom isplate plasmana.

1.2. S tim u vezi, korisniku kredita je 27. svibnja 2008. naplaćena naknada u iznosu od 433,75 eur, a zatim je 29. svibnja 2008. naplaćena naknada iznosa 422,27 eur. Dakle, korisniku kredita, prema odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu, naplaćena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u ukupnom iznosu od 856,02 eur. Ističe da se radi o tipskom ugovoru, što znači da korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

1.3. Također, Ugovor o kreditu sadrži odredbu s nazivom „NAKNADA”, a prema kojoj se naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita naplaćuje u visini od 0,700 % od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, time da se naplaćuje prilikom isplate plasmana. Dodaje da plaćanje predmetne naknade iz Ugovora o kreditu u visini ukupnog iznosa od 856,02 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kredita, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, a koji iznos je umanjen za 856,02 eur od iznosa kredita.

1.4. Pojašnjava da je korisnik kredita u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07.,125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14.; dalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koji sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već radi kupovine nekretnine, kako to nedvojbeno i proizlazi iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu s nazivom „NAMJENA”. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita jest nepoštena ugovorna odredba te je prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07, ništetna.

1.5. U tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (dalje u tekstu: Direktiva) također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Razlažući pravnu osnovu utuženog zahtjeva ističe da je sporna odredba ništetna, a očito je da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, koju je korisnik kredita platio 27. svibnja 2008. u iznosu od 433,75 eur i 29. svibnja 2008. u iznosu od 422,27 eur prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, prema odredbi čl. 102 st. 1. ZZP/07, sve u smislu odredbe čl. 96. st.1. i 2. ZZP/07, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje u tekstu: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u ukupnom iznosu od 856,02 eur.

1.6. Zaključno, pojašnjava da su Korisnik kredita kao Ustupitelj i tužitelj kao Primatelj sklopili Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine, kojim ugovorom je utvrđeno kako je korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu dok je člankom 2. istog Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine izričito ugovoreno kako korisnik kredita kao Ustupitelj sklapanjem ugovora svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima prenosi na tužitelja kao Primatelja, dok tužitelj kao Primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu. Tužitelj, kao novi vjerovnik u odnosu na tuženika, ističe kako je o prijenosu opisanih tražbina i prava s korisnika kredita u korist tužitelja, tužitelj obavijestio tuženika pisanim putem.

1.7. Kao dokaz za iznesene navode prilaže slijedeće pisane isprave; pisani iskaz / izjava korisnika kredita ovjeren kod javnog bilježnika 29.01.2024., Ugovor o kreditu, broj ugovora: 2402006-1031262160 / 51400607 - 5103965698 od 23.05.2008. ,aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5103965698 od 16.01.2016., zahtjev korisnika kredita za dostavu potvrda o uplatama ulazno / izlaznih naknada od 09.02.2024., potvrda tuženika o uplati naknade za obradu od 27.02.2024., Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 03.06.2023., obavijest o preuzimanju tražbine od 3.06.2023. (list 6-74 spisa).

2. Odgovor na tužbu

2.1. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, u bitnome navodeći da korisnik kredita nema nikakav zahtjev prema tuženiku odnosno da tražbinu nije mogao prenijeti na tužitelja jer se radi o pravima koja mu pripadaju zbog njegovog statusa potrošača pa se stoga radi o osobnoj, ali i eventualnoj tražbini koja je u naravi neprenosiva na treću osobu.

2.2. Ističe da cit. odredba o naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 0,70% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe.

2.3. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Ističe da tužitelj mora u postupku dokazati ništetnost konkretnih ugovornih odredbi ističući da je sporna odredba korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.4. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika korisniku kredita prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo korisniku kredita na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko korisnik kredita nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Ističe prigovor zastare utuženog potraživanja.

3. Tijek postupka

3.1. Tužitelj se podnescima očitovao na navode tuženika ustrajući pri tom pri svim iznesenim navodima i opširno elaborirajući pravnu osnovu spora.

3.2. Tuženik u podnescima ustraje u osporavanju tužbenih navoda, dodatno razlažući ranije iznijete stavove vezane uz prigovor nedostatka aktivne legitimacije, zastare utuženog potraživanja, kao i merituma predmetnog spora i predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaznog postupka.

3.3. Na pripremnom ročištu, sud je u skladu s odredbom 5. st. 2. i 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj, 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu; ZPP) pozvao stranke da se izjasne o pravnoj osnovi spora.

3.4. Sud je odredio provođenje dokaza saslušanjem svjedoka ZP na utvrđenje spornih okolnosti.

4. Dokazni postupak

4.1. U postupku izvođenja dokaza sud je na temelju odredbe čl. 220. ZPP-a dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve činjenice važne za donošenje odluke te je tako pregledao i cijenio isprave koje priležu spisu predmeta te je proveo dokaz saslušanjem svjedoka ZP.

4.2. Nakon tako provedenog dokaznog postupke, cijeneći dokaze zasebno i u njihovoj ukupnosti, u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora i odlučne činjenice

5.1. Tužitelj u ovom predmetu predlaže sudu utvrditi ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu, broj: 2402006-1031262160 / 51400607 - 5103965698 od 23. svibnja 2008., sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB:23057039320 kao kreditora i HP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADA“, u dijelu koji glasi: „ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,700 % ( nula cijelih sedamdeset posto ) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade plati prilikom isplate plasmana.

5.2. Na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita potražuje isplatu iznosa od 856,02 eur zajedno s pripadajućim zateznim kamatama,

5.3. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog potraživanja, naknadno naznačenu vrijednost predmeta spora osporava aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom sporu i osnovu tužbenog zahtjeva.

6. O zastari utuženog potraživanja

6.1. Na ovom mjestu valja istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela, posl. broj: Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

6.2. Iz navedenog pravnog stava, koji u potpunosti dijeli i ovaj sud, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći. Zastara će početi teći pravomoćnošću odluke kojom će biti odlučeno o ništetnosti predmetne odredbe Ugovora, pri čemu se ističe da prigovor zastare kamata nije osnovan, budući da se radi o sporednom potraživanju koje zastarijevajtek zastarom glavnog potraživanja.

6.3. Slijedom navedenih utvrđenja, sud nalazi tuženikov prigovor zastare neosnovanim.

7. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije

7.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud pojašnjava da je odredbom čl. 80. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

7.2. To znači da se identitet tražbine ne mijenja promjenom subjekata, pa su tako sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (ovdje korisnik kredita), prešle na tužitelja kao primatelja tražbine. Zbog toga, sud utvrđuje da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.

7.3. Uvidom u čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine (list 44 spisa) sud utvrđuje da su ugovorne strane ugovorile da se ustupa novčana tražbina koja je odrediva jer ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa. Nadalje, uvidom u Ugovor o cesiji, sud utvrđuje da je ustupljena cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu (čl. 2.1. Ugovora).

7.4. Dakle, u konkretnom slučaju, radi se o ustupu novčane tražbine, koja suprotno navodima tuženika, nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, te se narav samog prijenosa ne protivi prenošenju na drugu osobu u smislu odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a jer nije riječ o primjerice nezapljenjivoj tražbini, naknadi nematerijalne štete i slično. Dodaje se da je tužitelj u skladu s odredbom čl. 82. ZOO- a obavijestio tuženika kao dužnika o navedenom ustupu.

7.5. Odredbom čl. 3. ZZP/07, kako je ranije navedeno i tužitelj pravilno citira određeno je tko se ima smatrati potrošačem.

7.6. Imajući u vidu izneseno, sud zaključuje da ugovor o u ustupu tražbine (cesiji) u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine sa korisnika kredita, kao potrošača, na ovdje tužitelja. Vezano uz svojstvo potrošača korisnika kredita, tužitelj osnovano navodi da je u postupku konverzije tuženike priznao status potrošača korisniku kredita, dok je sama okolnost što je korisnik kredita kao ustupitelj svoje potraživanje u konačnici ustupio ovdje tužitelju kao pravnoj osobi potpuno neodlučna u kontekstu navedenog prigovora. Svojstvo korisnika kredita razvidno je i iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu iz koje proizlazi da je korisnik kredita podigao stambeni kredit za kupnju nekretnine za osobne potrebe.

7.7. Kako je sud utvrdio da predmetni ugovor o ustupu tražbine ispunjava sve pretpostavke i uvjete propisane zakonom te da nema negativnih pretpostavki vezanih uz prirodu prenesene tražbine, kao i da identitet ustupljene tražbine nije promijenjen uslijed čega novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač, ovaj sud zaključuje da je tužitelj aktivno legitimiran u postupku.

8. Vrijednost predmeta spora

8.1. Tuženik opravdano prigovara naknadno naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Naime, tužitelj je podneskom od 29. srpnja 2024. naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.183,25 eur dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 856,02 eur. a koji iznos odgovora tužbenom zahtjevu kojim se potražuje isplata tog iznosa.

8.2. Tuženik opravdano upire na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u više odluka zauzeo shvaćanje da se deklaratorni zahtjev koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora ( rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1264/07 od 29. listopada 2008., rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. 758/2007 od 16. siječnja 2008.

8.3. U smislu odredbe čl. 40. ZPP-a mjerodavna je vrijednost predmeta spora koja je naznačena u tužbi, a sud bi bio dužan intervenirati u naznačenu vrijednost predmeta spora koja je suviše visoka ili niska kada bi tako bilo naznačeno u samoj tužbi. Kasniji navodi tužitelja u vezi visine vrijednosti predmeta spora bez neke procesne dispozicije (primjerice povlačenja tužbe ili preinake tužbe), nisu od značaja za visinu predmeta spora. U predmetnom slučaju radi se o naknadno zauzetom pravnom stajalištu tužitelja koji pri tom nije promijenio tužbeni zahtjev.

8.4. Vrijednost predmeta spora, iz navedenih razloga jest 856,02 eur, kako je to i naznačeno u tužbi.

9. Ništetnost nepoštene ugovorne odredbe i vračanje stečenog bez osnove

9.1. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

9.2. Valja istaknuti da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a).

9.3 Odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu pod nazivom „NAKNADA” predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a koju naknadu je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti u iznosu od 0,700 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora o kreditu, time da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade plati prilikom isplate plasmana. Odlučna činjenica jest predstavlja li navedena odredba činidbu koja je određena odnosno odredbu koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje korisniku kredita da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe te je li se o njoj pojedinačno pregovaralo.

9.4. Rješenjem Vrhovnog suda broj Revd 79712023-2. dopuštena je revizija u odnosu na pravno pitanje:

"Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošača kod ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe dl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi dl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi tl. 83. i 85. ZZP?"

9.5. Vrhovni sud je u svojoj odluci obrazložio da je sud u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U predmetnom slučaju sud je proveo dokaz saslušanjem svjedoka ZP čiji iskaz ne prihvaća budući da se navedeni svjedok nije mogao sjetiti konkretnog slučaja što je i logično s obzirom na to da dnevno zaprimi više klijenata. Generalne opservacije i politika banke ne mogu biti valjan dokaz o tome da se sa korisnikom kredita doista pojedinačno pregovaralo odnosno da su mu pojašnjene sve okolnosti vezane uz predmetnu naknadu.

9.6 Vrhovni sud na postavljeno pitanje dao je slijedeći odgovor:

"Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe 61. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi dl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi č!. 83. i 85. ZZP."

9.7. Iz navedenog proizlazi da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade što tuženik u postupku nije dokazao, a što je bio dužan u skladu s pravilima o teretu dokazivanja. Nadalje iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 3.

Ugovora o kreditu posljedično ništetna.

9.8. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva

9.9. Naime, potrošaču je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. Pri tome sama naknada, određena je u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi banke.

9.10. Sud je utvrdio da je naknada za obradu, koju je korisnik kredita nesporno platio prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, prema čl. 102. stavku 1. ZZP/07, sve u smislu odredbe čanka 96. st.1. i 2. ZZP/07, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

9.11. Ističe se da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa je prema tome ta odredba izvan svake sumnje nepoštena jer se ni u kom slučaju ne može naplatiti usluga koja nije isporučena (ovdje se ne zna niti o kojoj se usluzi radi).

9.12. Odredbom čl. 323. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratne naknade u iznosu od 856,02 eur.

10. Zatezne kamate

10.1. Tijek zatezne kamate, u predmetnom slučaju prosuđuje se u skladu s odredbom članka 1115. ZOO. Naime, kako je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.

10.2. Prema stavu ovog suda tuženik je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je tu odredbu nametnuo potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, pa je time nepošten stjecatelj, zbog čega prema odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa do isplate. Izraženi stav ovog suda u skladu je s ustaljenom sudskom praksom.

10.3. Tijek zateznih kamata sud je dosudio na iznos od 433,75 eur počevši od 28. svibnja 2008. do isplate te na iznos od 422,27 eur počevši od 30. svibnja 2007. do isplate. Sstopa zateznih kamata određena je u skladu s odredbom čl. 29. stavak 2. ZOO-a (ostali odnosi) budući da tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

11. Troškovi postupka

11.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. te čl. 164. st. 2. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22.; dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., dalje: ZSP) te Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19., 92/21., dalje: Uredba o tarifi).

11.2. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi zastupanja po odvjetniku, primjenjujući pritom Tbr. 48.3. Tarife, i to; za sastav tužbe iznos od 200,00 eur (Tbr. 7.1. Tarife), dva obrazložena podneska od 26.7.2024. i 19.12.2024., svaka radnja u vrijednosti od 200,00 eur (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanje na dva održana ročišta, svaka radnja u vrijednosti od 200,00 eur (Tbr. 9.1. Tarife), uvećano za PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife).

11.3. Tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu u iznosu od 136,56 eur prema Tbr. br. 1. st. 1. i 2, Uredbe o tarifi i čl. 7. st. 1. ZSP-a što zajedno iznosi dosuđenih 1.386,56 eur.

11.4. Tužitelj nije priznat trošak podneska od 24.4.2025. jer je u njemu tužitelj ispravljao pogrešne navode iznesene na pripremnom ročištu, a što ne može ići na teret tuženika u iznosu od 200,00 eur, uvećano za PDV 25%. Nadalje, nije priznat trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 eur, uvećano za PDV 25 %, budući da nije potreban za predmetni postupak, pri čemu se naglašava da se presuda objavljuje na e-oglasnoj ploči sudova pa nema potrebe za osobnim dolaskom punomoćnika na to ročište (čl. 155. ZPP-a). Nije priznat ni trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 eur, uvećano za PDV 25% jer se u naravi radi o „pribavljanju dokaza“, a ne o trošku zastupanja po punomoćniku. Ukupno odbijeni trošak stoga iznosi 437,50 eur (t. IV izreke)

11.5. Na priznate troškove parničnog postupka, tužitelj ima pravo na zatezne kamate prema odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose, i to od 27. lipnja 2025. kao dana donošenja presude pa do isplate

(čl. 151. st. 3. ZPP-a)

12. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci.

Zagreb, 27. lipnja 2025.

S U D A C

Iva Buljan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude i rješenja.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a osim povrede iz točke 3. istog članka. Žalba protiv ove Presude ne odgađa ovrhu (čl. 467.a. ZPP-a).