Poslovni broj: P-749/2023-26

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja GS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić , odvjetnik iz Odvjetničkog društva Borić & Toš d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 34 protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 , kojeg zastupaju punomoćnici Damir Metelko i Dino Miljak , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko ,Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6 radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 14. svibnja 2025. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika Valentina Lovrića , odvjetnika iz Zagreba i zamjenika punomoćnika tuženika HS , odvjetničkog vježbenika iz Zagreba, dana 27. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe tužitelja GS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] od dana 14. studenog 2024.

II. Tuženiku : ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 se nalaže da tužitelju : GS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 17.989,26 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom :

-na iznos od 15,68 EUR od 21. 4. 2009. pa do isplate.,

-na iznos od 25,79 EUR od 6. 5. 2009. pa do isplate.,

-na iznos od 22,36 EUR od 6. 6. 2009. pa do isplate.,

-na iznos od 19,24 EUR od 8. 7. 2009. pa do isplate.,

-na iznos od 21,82 EUR od 26. 8. 2009. pa do isplate.,

-na iznos od 24,65 EUR od 2. 9. 2009. pa do isplate.,

-na iznos od 20,36 EUR od 4. 10. 2009. pa do isplate.,

-na iznos od 19,60 EUR od 2. 11. 2009. pa do isplate.,

-na iznos od 21,23 EUR od 10. 12. 2009. pa do isplate.,

-na iznos od 31,62 EUR od 20. 1. 2010. pa do isplate.,

-na iznos od 35,20 EUR od 2. 2. 2010. pa do isplate.,

-na iznos od 34,31 EUR od 5. 3. 2010. pa do isplate.,

-na iznos od 43,68 EUR od 2. 4. 2010. pa do isplate.,

-na iznos od 47,49 EUR od 11. 5. 2010. pa do isplate.,

-na iznos od 53,01 EUR od 8. 6. 2010. pa do isplate.,

-na iznos od 66,18 EUR od 8. 7. 2010. pa do isplate.,

-na iznos od 82,32 EUR od 29. 8. 2010. pa do isplate.,

-na iznos od 79,95 EUR od 7. 9. 2010. pa do isplate.,

-na iznos od 75,13 EUR od 2. 10. 2010. pa do isplate.,

-na iznos od 61,16 EUR od 5. 11. 2010. pa do isplate.,

-na iznos od 90,74 EUR od 2. 12. 2010. pa do isplate.,

-na iznos od 104,30 EUR od 2. 1. 2011. pa do isplate.,

-na iznos od 94,15 EUR od 2. 2. 2011. pa do isplate.,

-na iznos od 94,58 EUR od 15. 3. 2011. pa do isplate.,

-na iznos od 88,78 EUR od 2. 4. 2011. pa do isplate.,

-na iznos od 102,55 EUR od 11. 5. 2011. pa do isplate.,

-na iznos od 118,45 EUR od 3. 6. 2011. pa do isplate.,

-na iznos od 112,03 EUR od 3. 7. 2011. pa do isplate.,

-na iznos od 146,71 EUR od 2. 8. 2011. pa do isplate.,

-na iznos od 149,78 EUR od 3. 9. 2011. pa do isplate.,

-na iznos od 119,24 EUR od 4. 10. 2011. pa do isplate.,

-na iznos od 113,94 EUR od 2. 11. 2011. pa do isplate.,

-na iznos od 112,38 EUR od 2. 12. 2011. pa do isplate.,

-na iznos od 118,16 EUR od 2. 1. 2012. pa do isplate.,

-na iznos od 125,07 EUR od 3. 2. 2012. pa do isplate.,

-na iznos od 124,70 EUR od 3. 3. 2012. pa do isplate.,

-na iznos od 119,98 EUR od 4. 4. 2012. pa do isplate.,

-na iznos od 121,47 EUR od 4. 5. 2012. pa do isplate.,

-na iznos od 125,04 EUR od 10. 6. 2012. pa do isplate.,

-na iznos od 121,10 EUR od 5. 7. 2012. pa do isplate.,

-na iznos od 119,39 EUR od 15. 8. 2012. pa do isplate.,

-na iznos od 119,39 EUR od 6. 9. 2012. pa do isplate.,

-na iznos od 114,02 EUR od 3. 10. 2012. pa do isplate.,

-na iznos od 122,14 EUR od 13. 11. 2012. pa do isplate.,

-na iznos od 122,22 EUR od 4. 12. 2012. pa do isplate.,

-na iznos od 122,73 EUR od 9. 1. 2013. pa do isplate.,

-na iznos od 115,00 EUR od 8. 2. 2013. pa do isplate.,

-na iznos od 114,68 EUR od 16. 3. 2013. pa do isplate.,

-na iznos od 122,80 EUR od 9. 4. 2013. pa do isplate.,

-na iznos od 110,57 EUR od 12. 5. 2013. pa do isplate.,

-na iznos od 109,78 EUR od 7. 6. 2013. pa do isplate.,

-na iznos od 108,13 EUR od 12. 7. 2013. pa do isplate.,

-na iznos od 111,71 EUR od 20. 8. 2013. pa do isplate.,

-na iznos od 114,68 EUR od 5. 9. 2013. pa do isplate.,

-na iznos od 116,40 EUR od 12. 10. 2013. pa do isplate.,

-na iznos od 118,37 EUR od 7. 11. 2013. pa do isplate.,

-na iznos od 121,81 EUR od 11. 12. 2013. pa do isplate.,

-na iznos od 116,04 EUR od 11. 1. 2014. pa do isplate.,

-na iznos od 88,69 EUR od 7. 2. 2014. pa do isplate.,

-na iznos od 90,63 EUR od 2. 3. 2014. pa do isplate.,

-na iznos od 88,98 EUR od 18. 4. 2014. pa do isplate.,

-na iznos od 87,60 EUR od 4. 5. 2014. pa do isplate.,

-na iznos od 86,11 EUR od 6. 6. 2014. pa do isplate.,

-na iznos od 87,73 EUR od 2. 7. 2014. pa do isplate.,

-na iznos od 89,87 EUR od 2. 8. 2014. pa do isplate.,

-na iznos od 92,60 EUR od 2. 9. 2014. pa do isplate.,

-na iznos od 93,05 EUR od 2. 10. 2014. pa do isplate.,

-na iznos od 95,86 EUR od 21. 11. 2014. pa do isplate.,

-na iznos od 94,14 EUR od 20. 12. 2014. pa do isplate.,

-na iznos od 159,20 EUR od 21. 1. 2015. pa do isplate.,

-na iznos od 95,90 EUR od 19. 2. 2015. pa do isplate.,

-na iznos od 95,90 EUR od 20. 3. 2015. pa do isplate.,

-na iznos od 95,90 EUR od 15. 4. 2015. pa do isplate.,

-na iznos od 95,90 EUR od 16. 5. 2015. pa do isplate.,

-na iznos od 95,90 EUR od 25. 6. 2015. pa do isplate.,

-na iznos od 95,90 EUR od 18. 7. 2015. pa do isplate.,

-na iznos od 95,90 EUR od 2. 9. 2015. pa do isplate.,

-na iznos od 95,90 EUR od 10. 9. 2015. pa do isplate.,

-na iznos od 95,90 EUR od 2. 10. 2015. pa do isplate.,

-na iznos od 95,90 EUR od 2. 11. 2015. pa do isplate.,

-na iznos od 95,90 EUR od 16. 12. 2015. pa do isplate.,

-na iznos od 95,90 EUR od 14. 1. 2016 pa do isplate.,

-na iznos od 124,12 EUR od 24. 2. 2016 pa do isplate.,

-na iznos od 122,47 EUR od 18. 3. 2016 pa do isplate.,

-na iznos od 121,21 EUR od 20. 4. 2016 pa do isplate.,

-na iznos od 115,14 EUR od 19. 5. 2016 pa do isplate.,

-na iznos od 125,18 EUR od 18. 6. 2016 pa do isplate.,

-na iznos od 119,39 EUR od 29. 7. 2016 pa do isplate.,

-na iznos od 121,88 EUR od 5. 8. 2016 pa do isplate.,

-na iznos od 121,11 EUR od 27. 9. 2016 pa do isplate.,

-na iznos od 119,92 EUR od 11. 10. 2016 pa do isplate.,

-na iznos od 123,91 EUR od 2. 11. 2016 pa do isplate.,

-na iznos od 130,86 EUR od 31. 12. 2016 pa do isplate.,

-na iznos od 127,86 EUR od 24. 1. 2017. pa do isplate.,

-na iznos od 122,87 EUR od 15. 3. 2017. pa do isplate.,

-na iznos od 125,49 EUR od 14. 4. 2017. pa do isplate.,

-na iznos od 125,49 EUR od 14. 4. 2017. pa do isplate.,

-na iznos od 117,92 EUR od 27. 5. 2017. pa do isplate.,

-na iznos od 117,83 EUR od 28. 6. 2017. pa do isplate.,

-na iznos od 101,72 EUR od 2. 8. 2017. pa do isplate.,

-na iznos od 101,89 EUR od 29. 8. 2017. pa do isplate.,

-na iznos od 102,21 EUR od 17.10. 2017. pa do isplate.,

-na iznos od 102,21 EUR od 25. 11. 2017. pa do isplate.,

-na iznos od 94,25 EUR od 10. 1. 2018. pa do isplate.,

-na iznos od 94,25 EUR od 10. 1. 2018. pa do isplate.,

-na iznos od 98,87 EUR od 17. 2. 2018. pa do isplate.,

-na iznos od 98,83 EUR od 1. 3. 2018. pa do isplate.,

-na iznos od 94,13 EUR od 23. 3. 2018. pa do isplate.,

-na iznos od 85,65 EUR od 24. 4. 2018. pa do isplate.,

-na iznos od 85,48 EUR od 12. 5. 2018. pa do isplate.,

-na iznos od 94,82 EUR od 10. 7. 2018. pa do isplate.,

-na iznos od 94,41 EUR od 20. 7. 2018. pa do isplate.,

-na iznos od 103,95 EUR od 1. 9. 2018. pa do isplate.,

-na iznos od 101,01 EUR od 10. 10. 2018. pa do isplate.,

-na iznos od 101,01 EUR od 10. 10. 2018. pa do isplate.,

-na iznos od 101,87 EUR od 16. 11. 2018. pa do isplate.,

-na iznos od 105,00 EUR od 18. 12. 2018. pa do isplate.,

-na iznos od 105,27 EUR od 15. 1. 2019. pa do isplate.,

-na iznos od 103,29 EUR od 13. 2. 2019. pa do isplate.,

-na iznos od 97,89 EUR od 9. 4. 2019. pa do isplate.,

-na iznos od 94,58 EUR od 30. 4. 2019. pa do isplate.,

-na iznos od 98,24 EUR od 22. 5. 2019. pa do isplate.,

-na iznos od 100,57 EUR od 22. 6. 2019. pa do isplate.,

-na iznos od 101,75 EUR od 30. 7. 2019. pa do isplate.,

-na iznos od 107,62 EUR od 8. 9. 2019. pa do isplate.,

-na iznos od 104,71 EUR od 20. 9. 2019. pa do isplate.,

-na iznos od 105,13 EUR od 15. 10. 2019. pa do isplate.,

-na iznos od 109,66 EUR od 15. 11. 2019. pa do isplate.,

-na iznos od 108,40 EUR od 18. 12. 2019. pa do isplate.,

-na iznos od 114,00 EUR od 16. 1. 2020. pa do isplate.,

-na iznos od 118,70 EUR od 18. 2. 2020. pa do isplate.,

-na iznos od 128,52 EUR od 25. 3. 2020. pa do isplate.,

-na iznos od 129,31 EUR od 11. 4. 2020. pa do isplate.,

-na iznos od 122,48 EUR od 30. 5. 2020. pa do isplate.,

-na iznos od 117,58 EUR od 1. 8. 2020. pa do isplate.,

-na iznos od 117,74 EUR od 26. 8. 2020. pa do isplate.,

-na iznos od 120,25 EUR od 13. 10. 2020. pa do isplate.,

-na iznos od 122,18 EUR od 15. 10. 2020. pa do isplate.,

-na iznos od 122,18 EUR od 15. 10. 2020. pa do isplate.,

-na iznos od 117,84 EUR od 20. 11. 2020. pa do isplate.,

-na iznos od 117,46 EUR od 15. 12. 2020. pa do isplate.,

-na iznos od 119,78 EUR od 22. 1. 2021. pa do isplate.,

-na iznos od 119,36 EUR od 18. 2. 2021. pa do isplate.,

-na iznos od 110,84 EUR od 17. 3. 2021. pa do isplate.,

-na iznos od 112,81 EUR od 15. 4. 2021. pa do isplate.,

-na iznos od 111,44 EUR od 25. 5. 2021. pa do isplate.,

-na iznos od 112,54 EUR od 16. 6. 2021. pa do isplate.,

-na iznos od 114,54 EUR od 16. 7. 2021. pa do isplate.,

-na iznos od 114,92 EUR od 2. 9. 2021. pa do isplate.,

-na iznos od 113,50 EUR od 11. 9. 2021. pa do isplate.,

-na iznos od 121,78 EUR od 25. 10. 2021. pa do isplate.,

-na iznos od 125,51 EUR od 17. 11. 2021. pa do isplate.,

-na iznos od 130,06 EUR od 28. 12. 2021. pa do isplate.,

-na iznos od 131,04 EUR od 21. 1. 2022. pa do isplate.,

-na iznos od 130,46 EUR od 23. 2. 2022. pa do isplate.,

-na iznos od 137,68 EUR od 23. 3. 2022. pa do isplate.,

-na iznos od 129,48 EUR od 11. 5. 2022. pa do isplate.,

-na iznos od 128,75 EUR od 13. 5. 2022. pa do isplate.,

-na iznos od 130,86 EUR od 12. 6. 2022. pa do isplate.,

-na iznos od 149,79 EUR od 14. 7. 2022. pa do isplate.,

-na iznos od 155,61 EUR od 2. 8. 2022. pa do isplate.,

-na iznos od 152,73 EUR od 2. 9. 2022. pa do isplate.,

-na iznos od 158,55 EUR od 5. 10. 2022. pa do isplate.,

-na iznos od 152,61 EUR od 17. 11. 2022. pa do isplate.,

-na iznos od 161,21 EUR od 10. 1. 2023. pa do isplate.,

-na iznos od 168,71 EUR od 17. 1. 2023. pa do isplate.,

-na iznos od 166,37 EUR od 4. 2. 2023. pa do isplate.,

-na iznos od 169,18 EUR od 5. 3. 2023. pa do isplate.,

-na iznos od 164,65 EUR od 5. 4. 2023. pa do isplate.,

-na iznos od 155,89 EUR od 18. 5. 2023. pa do isplate., po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Tuženiku : ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 se nalaže da tužitelju : GS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupaka u iznosu od 3.525,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima tekućom od dana 27. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa , koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa , koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sve u roku 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika: ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 radi prebijanja s tražbinom tužitelja : GS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 101,34 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od :

-0,01 EUR od 2. 2. 2007. do isplate ,

-5,32 EUR od 2. 5. 2007. do isplate ,

-6,66 EUR od 2. 6. 2007. do isplate ,

-8,43 EUR od 2. 7. 2007. do isplate ,

-8,41 EUR od 2. 8. 2007. do isplate ,

-5,99 EUR od 2. 9. 2007. do isplate ,

-9,60 EUR od 2. 10. 2007. do isplate ,

-9,68 EUR od 2. 11. 2007. do isplate ,

-7,16 EUR od 2. 12. 2007. do isplate ,

-7,43 EUR od 2. 1. 2008. do isplate ,

-2,15 EUR od 2. 2. 2008. do isplate ,

-3,42 EUR od 2. 5. 2008. do isplate ,

-5,89 EUR od 2. 6. 2008. do isplate ,

-3,19 EUR od 2. 7. 2008. do isplate ,

-8,58 EUR od 2. 8. 2008. do isplate ,

-7,37 EUR od 2. 9. 2008. do isplate i

-2,05 EUR od 2. 10. 2008. do isplate

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika: ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.Tužitelj GS u tužbi tvrdi da je s tuženikom ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke zaključio dana 21. prosinca 2006. Ugovor o kreditu broj 51400607-5103319445, kojim mu je odobren kredit u iznosu od 97.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, a tužitelj tvrdi da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti te tužitelj ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima), utvrđeno da je tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' br. 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a navedene presude potvrđene su i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018 od dana 3. rujna 2019. te predmetni Ugovor ispunjava uvjete iz gore navedenih presuda i to da je sklopljen 21. prosinca 2006. i da sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) i s obzirom da je tuženik koristio nepoštene i ništetne odredbe vezane za valutu CHF, a temeljem kojih je bez osnove stekao nepripadni novčani iznos, koji je tužitelj preplatio, potrebno je utvrditi o kolikom iznosu se radi te također tuženik ističe da je Zakonom o parničnom postupku ( ,,Narodne novine '' br. 70/2019, u članku 502.c propisano: ,,Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a.st.1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlašten štititi. U tom slučaj sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.” pa slijedom svega navedenog tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 12.336,68 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2.

Tužitelj je tijekom postupka nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od dana 14. studenog 2024. precizirao tužbeni zahtjev tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 17.989,26 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke u odgovoru na tužbu prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda ,jer da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu broj: 5103319445 od 21. prosinca 2006. za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke i time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14- dalje: ZPP), dakle, nadležnost suda je sporazumno određena i nadležnost suda čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci i s obzirom da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ureda predsjednika suda poslovni broj Su-IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023. Općinski sud u Zlataru određen kao stvarno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu umjesto Općinskog građanskog suda u Zagrebu, kao suda pred kojim je tužitelj podnio tužbu, tuženik ističe da pri određivanju svrsishodne delegacije od strane višeg suda nije bilo uzeto u obzir da je Ugovorom o kreditu bila ugovorena prorogacijska klauzula u korist Općinskog suda u Rijeci te da iz tog razloga nije niti bilo moguće odrediti svrsishodnu delegaciju nadležnosti u korist naslovnog sudu, a obzirom da niti Općinski građanski sud u Zagrebu nije bio nadležan za odlučivanje u ovom postupku, a isto tako tuženik ističe da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 22. ZPP-a, i to iz razloga što predmetno rješenje o svrsishodnoj delegaciji nije rješenje kojim je drugostupanjski sud odlučivao povodom prigovora mjesne nenadležnosti, a što je u istovrsnom predmetu potvrđeno od strane Županijskog suda u Velikoj Gorici u rješenju poslovnog broja: Gž-726/2022-2 od 22. kolovoza 2022. te ujedno niti odredba čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima, a na temelju koje je doneseno rješenje o svrsishodnoj delegaciji, nije od utjecaja na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, a što je također u istovrsnom predmetu potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj :Gž-920/2022-2 od 12. listopada 2022. tako da tuženik predlaže da se Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te da se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostavi Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu, a podredno tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te također ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, jer tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja nego i od strane drugih osoba te bi stoga tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti, a iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene i od strane LS, a na tužitelju je teret dokaza da je on stvarno izvršio te uplate pri čemu tuženik upućuje i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje te nadalje , tuženik ukazuje i na odredbu čl. 161. Zakona o obveznim odnosima da obvezu može ispuniti dužnik ili treća osoba, a vjerovnik je ispunjenje dužan primiti od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan, ali i bez njegova znanja i s obzirom da se tužitelj nije usprotivio plaćanju izvršenom od strane trećih osoba, tuženik nije imao razloga odbiti odnosno vratiti uplate izvršene od strane trećih osoba, a u slučaju postavljanja zahtjeva za povrat stečenog bez osnove, isti zahtjev ima pravo postaviti samo treća osoba, koja je uplatu izvršila, jer u konkretnom slučaju u odnosu na predmetne uplate, tuženik ništa nije stekao bez osnove od strane tužitelja već eventualno kada bi se i radilo o stjecanju bez osnove takvi iznosi bili bi stečeni od strane trećih osoba te također tuženik osporava tužitelju da ima status potrošača i ukazuje na čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) gdje se navodi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: da se radi o fizičkoj osobi i da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne nekomercijalne svrhe, a tuženik ističe da se status potrošača ne presumira već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju, a u svakom pojedinačnom predmetu potrebno je utvrditi i dokazati status potrošača i nadalje tuženik također ističe da su sredstvima iz Ugovora o kreditu kupljeni stan, garaža i spremište na adresi [adresa], a na kojoj adresi tužitelj nije nikada imao prijavljeno prebivalište, dakle postoji opravdana sumnja da je tužitelj ugovorio predmetni kredit s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti (primjerice, s ciljem iznajmljivanja predmetne nekretnine ili davanja u zakup), a slijedom čega se tužitelj ne može smatrati potrošačem sukladno citiranim zakonskim odredbama dok u odnosu na nedopuštenu i nepoštenu primjenu odredbi valutne klauzule izražene u CHF tuženik ističe prigovor zastare, jer da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima , a da je čl. 118. ZPP-a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO- a pa cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari te nadalje tuženik tvrdi da je dana 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj: Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, s time da tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda Europske unije u predmetima poslovni broj: C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, jer je tako u predmetu poslovni broj: C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom Europske unije bilo riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka i novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate, a Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF i ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom, koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja te je sud Europske unije također naveo da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive te sud Europske unije u svojoj odluci poslovni broj: C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama i u predmetu poslovni broj: C-81/19 sud Europske unije posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi, dakle, zaključak suda Europske unije je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva i takav stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakona o obveznim odnosima pa tako i odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, a odredba čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja , dakle ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju suda Europske unije izraženom u odlukama poslovni broj: C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te nadalje tuženik tvrdi da je odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima poslovni broj: U-III-4372/2021 i U-III- 5458/2021 utvrđeno da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora i stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, jer je tuženik prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF) ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude , a težište je stavio na kreditiranje bez jamaca , dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca , isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan, a na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. te tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, kao i promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama i u svim poslovnicama banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu banke ili na internet stranici banke te je tuženik tužitelja, kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina pa je tako i iz Ugovora o kreditu razvidno da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju tuženika (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva) te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja i osim toga tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja te tuženik upućuje i na brošuru ,,Stambeni krediti ERSTE BANKE'' . a koju su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj te je također vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima i iz nje je razvidno da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a i također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima , koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta pa iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF te tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na EUR, dakle iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, odnosno po stajalištu tuženika, tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak , a i iz razgovora sa službenicima banke, tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak te nadalje tuženik također ističe kako nije ostvario niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama, jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF pa tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama i bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si banka ne može priuštiti, odnosno primjera radi otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100,00 CHF banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100,00 CHF prema svojem vjerovniku i odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske narodne banke , koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (,,Narodne novine '' br. 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti), a upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku Hrvatske narodne banke , kao i limit iz odluke, banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora, a plasmani banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima, što je razvidno i iz dopisa Hrvatske narodne banke od 10. lipnja 2013., a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija i banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF te tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije , dakle iz svega nesporno proizlazi da je i banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita, a u slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da banka gubi navodno stečeni ekstra profit nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama, jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama pa tuženik tvrdi da je tužitelj nesporno bio svjestan kretanja tečaja kroz razdoblje prije sklapanja ugovora o kreditu te obzirom da je kao razuman i pažljiv potrošač mogao pretpostaviti da mu obveza u kunskoj protuvrijednosti s osnove tečaja CHF može oscilirati i to barem do razine povijesnog maksimuma gledajući period prikazan na brošuri , to stoga tuženik ističe da se navedeni učinci moraju primijeniti i prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovom postupku i tuženik napominje da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma tako da zaključno tuženik tvrdi da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu je odraz odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima , koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti i stoga sukladno recentnom stajalištu suda Europske unije izraženom u odluci poslovni broj: C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci poslovni broj: C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove i tuženik posebno ističe da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelju te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe i podredno, ukoliko bi naslovni sud ipak smatrao da tužitelju pripada pravo na isplatu s osnove razlika u tečaju, tuženik ističe da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma te slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu, jer je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama dok u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja , kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, jer odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (,,Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., ,,Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, a navedeno mišljenje Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje i u odluci poslovni broj: Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015.: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“tako da je razvidno da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga, jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim , a također tuženik stavlja i prigovor prijeboja i to manje plaćeni iznos s osnove tečaja u iznosu od 101,34 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa slijedom svega navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije i traži naknadu troškova parničnog postupka.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 2402006

-1031262160/51400607-5103319445 od 21. prosinca 2006., uvid u nalog za isplatu sredstava kredita br. 5103319445 od 22. prosinca 2006., uvid u potvrdu Javnog bilježnika iz Zagreba Vesnu Pučar poslovni broj: OU-1699/06-1 od 22. prosinca 2006., uvid u Povijesni izvadak iz sudskog registra ( list 22 do 25 spisa ), uvid u izvadak iz zemljišne knjige ( list 26 i 27 spisa ), uvid u Otplatni plan za kredit ( list 28 do 35 spisa, list 77 do 80 spisa , list 82 do 95 spisa i list 97 do 100 spisa ), uvid u Pregled prometa po kreditu ( list 36 do 66 spisa , list 404 do 432 spisa ), uvid u Obavijest o promjeni uvjet po kreditu ( list 67 do 70 spisa ), uvid u Obavijest o povećanju kamatne stope ( list 71 spisa ), uvid u Obavijest o kreditu ( list 72 i 73 spisa ,list 96 spisa ), uvid u Obavijesti o promjeni kamatne stope ( list 74 do 76 spisa , list 81 spisa ), uvid u podatke o procesu obrade kredita ( list 395 i 396 spisa ), uvid u Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe ( list 398 do 401 spisa ), uvid u Izvod iz Općih uvjeta tuženika ( list 402 i 403 spisa ) , uvid u brošure ( list 442 do 447 spisa ), uvid u e-komunikaciju podnescima ( list 452 do 455 spisa ), uvid u brošuru tuženika ,, Pitanja i odgovori za stambene kredite '' , uvid u Priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke ( list 458 do 469 spisa ), uvid u brošuru ,,Stambeni krediti s ostatkom vrijednosti '' ( list 471 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke ,,Ručević vještačenja ''d.o. o. iz Zagreba i saslušan je tužitelj GS u svrhu dokazivanja.

5. Nesporno je da je tužitelj GS , kao korisnik kredita s tuženikom ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , kao kreditorom sklopio dana 21. prosinca 2006. Ugovor o kreditu broj: 2402006 -1031262160/51400607- 5103319445, , kojim se Ugovorom tuženik , kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 97.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj i stranke su ugovorile rok vračanja u 324 mjeseca od puštanja kredita u tečaj s iznosom mjesečnog anuiteta od 474,15 CHF te je ugovorena valutna klauzula , a da će se povrat obveza s kamatama , naknadama i drugim eventualnim troškovima obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke i da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja i da potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja , a također su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,75 % godišnje , a da su stranke suglasne da se mogu vršiti promjene kamatne stope , kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke te je također između stranaka ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i da je korisnik kredita prije korištenja kredita dužan platiti 1,00 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn obračunate s datumom Ugovora te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana, a u čl. 3. Ugovora ugovoreno je da je namjena kredita ,,Stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupnju nekretnine ''

6. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika , kao kreditora glede valutne kluzule i to: odredba čl. 2. u dijelu koji glasi: „...CHF... protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.“, dio odredbe iz čl. 3. ,,uz čvrstu valutnu klauzulu '' odredba čl.7. u dijelu koji glasi: „valutna klauzula... po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja...“ zatim je sporno da li je tuženik dužan tužitelju platiti određeni iznos na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu , sporno je da li je tužitelj aktivno legitimiran u ovom predmetu da li je tužitelj potrošač i da li se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom Ugovoru , da li postoje pretpostavke za prijeboj tražbina tužitelja i tuženika te u kojem iznosu i da li je nastupila zastara tražbina.

7. Tužitelj GS je izjavio da je sklopio predmetni Ugovor o kreditu krajem 2006., a iznos kredita je bio 97.000,00 CHF, s rokom otplate od 27 godina i tvrdi da još otplaćuje predmetni kredit. Tužitelj navodi da je namjena kredita bila,, za osobne potrebe''.Tužitelj navodi da je došao u predmetnu banku i prije uzimanja kredita i potpisivanja ugovora rečeno mu je od strane banke da je najpovoljniji kredit u CHF s najmanjom kamatnom stopom te mu je ponuđen isključivo kredit u spomenutoj valuti, a druga opcija od službenika banke mu nije ponuđena glede valute kredita. Tužitelj navodi da je samo dobio na potpis ugovor i to je bilo ,,to'', a osobna bankarica mu ga je pročitala i on se s istim suglasio te ga potpisao, ali nije ništa mogao mijenjati u tom ugovoru, jer je ugovor već bio pripremljen.Tužitelj navodi da je najprije pitao o kamatnoj stopi, a također mu je i službenica banke rekla da je valuta CHF najstabilnija i čak mu je privatno rekla da je kupila u blizini stan i također je uzela kredit u CHF.Tužitelju je poznato što znači valutna klauzula, a to znači da se kunski tečaj veže na stranu valutu, ali tvrdi da nije mogao predvidjeti niti su mu što rekli da će tečaj toliko porasti.Tužitelj navodi da je u početku njegova mjesečna rata iznosila oko 2.000,00 kn da bi potom narasla na preko 3.000,00 kn i krajem 2009. je bio u banci kako bi se informirao što se može promijeniti, a u banci su mu samo rekli da će mu se javiti, međutim nikada mu banka nije ništa poslala niti ga što obavijestila.Tužitelj tvrdi da je nakon potpisivanja ugovora bio kod Javnog bilježnika radi solemnizacije ugovora, ali Javni bilježnik mu nije ništa objašnjavao o Ugovoru o kreditu već ga je samo njemu pročitao.Tužitelj navodi da u vrijeme kada je uzimao predmetni kredit i tijekom otplate nije imao u vlasništvu obrt niti tvrtku, već je radio u privatnoj tvrtki. Tužitelj tvrdi da je otplaćivao i još otplaćuje predmetni kredit. Tužitelj navodi da je sredstva kredita utrošio na kupnju stana i da je samo povremeno prespavao u predmetnom stanu kada je dolazio u Zagreb, da ga nije iznajmljivao niti je taj stan danas iznajmljen. Tužitelj tvrdi da se stan nalazi na adresi [adresa] u [adresa], a u zemljišnoj knjizi nije upisan kao vlasnik iz razloga što je zapravo vođen stečajni postupak protiv tvrtke PETKROM pa da bi taj stan zapravo bio dio stečajne mase te tvrtke.

8. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka , tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

9. U konkretnom slučaju tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, tužitelju ponuđen kredit vezan

uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom, a kao što to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja , njemu je ponuđen kredit u CHF , kao najsigurnija i najstabilnija valuta tako da značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima bio je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka tak o da u Ugovoru postoji promjenjivi element valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

10. Naime, kako je to gore navedeno tužitelju je, prije uzimanja kredita rečeno da je za njega najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima te su u početku rate , odnosno mjesečni anuiteti bili isti, a tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio tužitelju o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.

11. Dakle, tužitelju od strane tuženika nije bila objašnjena valutna klauzula niti rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužitelj uopće uzeo kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

12. Pri tome valja reći da je tužitelj prosječan potrošač te je za njega sklapanje predmetnog Ugovora značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.

13. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

14. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to: odredba čl. 2. u dijelu koji glasi: „...CHF... protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.“, dio odredbe iz čl. 3. ,,uz čvrstu valutnu klauzulu '' odredba čl.7. u dijelu koji glasi: „valutna klauzula... po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja...“

15.

Osim gore navedenog valja reći da je sud Europske unije u presudi C- 118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet MS protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

16. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

17.

Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

18. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja , a da je tužitelj osporio tražbinu tuženika radi prebijanja , provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke ,,Ručević vještačenja'' d.o.o. iz Zagreba na okolnost: kolike je iznose, izražene u eurima po mjesecima, tužitelj preplatio svojom otplatom predmetnog ugovora o kreditu u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita, koje uplate nije izvršio tužitelj , izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 2007. pa do 2009., a sve s obzirom na istaknuti prigovor tuženika radi prijeboja.

19. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića proizlazi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. ožujka 2007.) do konca izračuna, odnosno do zadnje evidentirane uplate (17. svibnja 2023.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 18.094,80 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) pozitivnih tečajnih razlika i pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm1' Tabele 1 nalaza (samo pozitivni iznosi) ili ukupno 17.989,26 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) uzimajući u obzir i negativne tečajne razlike i pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm1' Tabele 1 nalaza (svi iznosi), s time da uplate koje nije izvršio tužitelj iznose ukupno 874,42 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'd1' Tabele 2 nalaza.

20. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića , koji je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti , a i stranke na isti nisu stavile primjedbe pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje navedenog vještaka.

21. Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja , koji se za obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. ožujka 2007.) do konca izračuna, odnosno do zadnje evidentirane uplate (17. svibnja 2023.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita uzimajući u obzir tzv pozitivne i negativne tečajne razlike iznosi 17.989,26 EUR, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u toč.II. izreke presude.

22. Osim navedenog iznosa od 17.989,26 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate kako je to navedeno u toč. II. izreke presude, koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa.

23. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika , valja reći da je tužitelj prilikom preciziranja tužbenog zahtjeva od 14. studenog 2024. u iznosu od 17.989,26 EUR uzeo u obzir i pozitivne i negativne tečajne razlike tako da prigovor tuženika o prijeboju tražbina nije osnovan , odnosno iznos koji se odnosi na prijeboj tražbina ( 101,34 EUR ) već je uzet u obzir u tužbenom zahtjevu tužitelja, a sve sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka

24. Tuženik tijekom postupka tvrdi da tužitelj nije dokazao da je potrošač , međutim takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužitelj nije sklopio predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio za osobne potrebe (za kupnju nekretnine -stana ) pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , jer ukoliko bi korisnik kredita bila pravna osoba tada se kredit ne bi isplaćivao na kunski račun, kao što je to u konkretnom slučaju već na žiro račun i korisnik takvog kredita bi morao dostaviti svu dokumentaciju , koju je kreditor tražio, jer ukoliko ista ne bi bila u skladu s uvjetima kreditora, kredit ne bi bio odobren , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužitelj dokazao da je potrošač.

25. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.

26. Dakle, tužitelj je dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a tužitelj nije bio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate kredita vlasnik obrta ili tvrtke niti je stan iznajmljivao već ga je koristio i koristi za svoje osobne potrebe, što proizlazi iz uvjerljivog i životnog iskaza tužitelja.

27. Tuženik se protivio preinaci tužbe tužitelja u podnesku od 14. studenog 2024. zbog povišenja tužbenog zahtjeva.

28. Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

29. U konkretnom slučaju tuženik se ne može protiviti preinaci tužbe od 14. studenog 2024. , jer je tužitelj nakon provedbe financijskog vještačenja , iz iste činjenične osnove zahtijevao drugu novčanu svotu pa je valjalo dopustiti takvu preinaku tužbe i odlučiti kao u toč. I izreke presude.

30. Tuženik je tijekom postupka stavio i prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja ,jer da je iz dokumentacije razvidno da je treća osoba LS otplatila nekoliko mjesečnih rata kredita, a da i prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka proizlazi da je LS otplatila četiri rate kredita u ukupnom iznosu od 874,42 EUR.

31. Prigovor tuženika nije osnovan.

32. Naime, iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja i prema dokumentaciji u spisu proizlazi da je LS plaćanja obavljala isključivo u ime i za račun tužitelja postupajući pri uplatama po nalogu tužitelja u svojstvu nalogoprimca , a što zapravo potvrđuje i sam tuženik , jer su navedene uplate knjižene upravo na tužiteljevu partiju kredita ,a iz navedenih uplata također proizlazi da se plaćaju na ime tužitelja GS te je tužitelj aktivno legitimiran u ovom predmetu.

33. Tuženik je stavio i prigovor zastare tražbine tužitelja.

34. Prigovor tuženika o zastari tražbine tužitelja nije osnovan.

35. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete , koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s već navedenim čl. 502.c ZPP-a.

36. Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužitelj u ovom individualnom sporu podnio je tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude , odnosno dana 12. lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

37. Tuženik je stavio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda , jer da je prema sporazumu stranaka temeljem predmetnog Ugovora o kreditu , kao i općemjesno prema ZPP-u nadležan Općinski sud u Rijeci.

38. Općinski sud u Zlataru , Stalna služba u Zaboku je na pripremnom ročištu rješenjem od 12. lipnja 2024. odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti , jer prema rješenju predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su- IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru , odnosno Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , kao drugi stvarno i mjesno nadležni sud pa ovaj sud nije ovlašten mijenjati navedeno rješenje predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to je valjalo odbiti kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti.

39. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to :za sastav tužbe po tbr 7/1 250 bodova , za sastav podneska od dana 21. 3. 2024. po tbr 8/1 250 bodova, za zastupanje na raspravi dana 12. 6. 2024. po tbr 9/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 14. 11. 2025. po tbr 8/1 250 bodova i za zastupanje na raspravi dana 14. 5. 2025. po tbr 9/1 250 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 2.500,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 625,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 3.525,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude 27. lipnja 2025.

40. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom .

U Zaboku 27. lipnja 2025..

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Odvjetničko društvo Borić & Toš d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 34,

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba,

Lopašićeva 6