REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička 2, 52440 Poreč

Posl. br. P-366/2024-36

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču – Parenzo, po sucu tog suda mr.sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ETH d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB 89445004413, zastupan po punomoćnicima Siniši Borštneru i Andreju Staniću, odvjetnicima u Poreču, protiv tuženika ŽBT, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i ŽB, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupani po punomoćnicima Ivu Pranjiću i Mariani Pilat Rudan, odvjetnicima u Poreču, radi činidbe, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 26. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka i drugotuženika osobno, dana 27. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženicima da isprazne i predaju u posjed tužitelju nekretninu oznake k. č. br. [katastarska čestica] upisanu u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina], u roku od 15 dana, po pravomoćnosti ove presude.

II Dužni su tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.740,05 eura, u roku od 15 dana, po pravomoćnosti ove presude.

III Odbija se prigovor tuženika na pravo zadržanja predmetne nekretnine do isplate ulaganja u predmetnu nekretninu – nužnih i korisnih troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 27. veljače 2024. podnio tužbu protiv tuženika radi ispražnjenja i predaje u posjed tužitelju nekretninu oznake k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] za k. o. [katastarska općina]. U tužbi tvrdi da je vlasnik predmetne nekretnine, da ista u naravi u manjem dijelu predstavlja zemljište sa izgrađenim stambenim objektom (prizemnicom) na adresi [adresa], a u većem dijelu neizgrađeno zemljište. U posjedu iste da se nalaze tuženici te da nemaju pravo koje ih ovlašćuje na posjed predmetne nekretnine. Tužitelj predlaže da sud donese presudu u sadržaju kako je to opisano u toč. I i II izreke ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženici su prije svega prigovorili istaknutoj vrijednosti predmeta spora, smatraju da je ista previsoko postavljena. Tuženici osporavaju da bi predmetnu nekretninu neovlašteno posjedovali. Predmetna nekretnina odnosno izgrađeni stambeni objekt da je bio napuštena i zapuštena ruševina bez struje i vode, puna smeća i bez minimalne mogućnosti za stanovanje. Budući da su morali iseliti iz ranijeg smještaja, prije stupanja u posjed predmetne nekretnine, u veljači 1997. da su se obratili Policijskoj postaji Poreč da sastave zapisnik o popisu i stanju nekretnine kako bi mogli useliti u objekt i preuzeti posjed i na taj način da su htjeli dati na znanje da žele službeno prijaviti boravak i smještaj. Tuženici da su u posjed predmetne nekretnine stupili u ožujku 1997. kada su započeli s čišćenjem i nužnim radovima radi osposobljavanja za stanovanje. Tuženica da je kasnije tražila i provjerila tko je vlasnik predmetne nekretnine te utvrdila da je vlasnik bio pravni prednik tužitelja SCT d.d., Ljubljana, da je potom otišla u Ljubljanu i zatražila dopuštenje da useli i boravi u stambenom objektu. Tom prilikom da joj je odgovorna osoba rekla da može koristiti nekretninu za stanovanje, uz obvezu da objekt čuva i održava. Predmetni objekt da nije imao ni kućnog broja te da su tuženici pribavili kućni broj, uveli struju i vodu, platili trošak priključka, skinuli stare i ugradili nove PVC prozore, izradili limeni krov s metalnom konstrukcijom i olucima, postavili dimnjak, ugradili zidne keramičke pločice, drvenu lamperiju na zidove, strugala i ravnala podlogu zidova, ugradili unutarnja vrata, pluto na dio stropa, izvršili ličilačke radove na zidovima i stropu, nabavili i postavili gips ploče i OSB ploče od stiropora, probila otvor – prozor u dnevnom boravku, izradili šaht za vodu, farbali vijenac krova, postavili vodovodne i kanalizacijske cijevi s ventilima, sanitarije i nabavili i postavili klima uređaj. Cijelo vrijeme posjedovanja tuženici da su održavali objekt, u funkcionalnom stanju, sačuvali ga od propadanja. Tvrde da nisu nesavjesni posjednici te se pozivaju na pravo retencije jer da prema tužitelju imaju novčanu tražbinu s naslova nužnih i korisnih ulaganja u predmetnu nekretninu. Također, tvrde da bi im bilo povrijeđeno ustavno pravo na dom jer da na području RH nemaju drugu nekretninu.

3. Podneskom od 02. svibnja 2024. tužitelj se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu te tvrdi da nema saznanja o stanju predmetne nekretnine tijekom 90-tih godina. Ali neovisno o tome tužitelj izričito osporava navodni dogovor tužene ad1 i odgovorne osobe prijašnjeg vlasnika (SCT d.d., Ljubljana) i taj navodni dogovor da ne utječe na zahtjev tužitelja iz ovog postupka. Tuženi da su bespravno stupili u posjed predmetne nekretnine, a tek naknadno ishodili odobrenje za privremeni boravak/uporabu – do opoziva, kako to proizlazi iz sadržaja dopisa SGP Slovenija ceste, Tehnika obnova d.d., Ljubljana, od 26. ožujka 1998. Dalje ističe da ulaganje u predmetnu nekretninu su tuženici izvršili "na svoju ruku" za potrebe svog luksuznijeg korištenja predmetne nekretnine, a SGP Slovenija ceste da nije uvjetovala niti zahtijevala nikakvo ulaganje u predmetnu nekretninu od strane tužene. Stoga da je prigovor tuženika neosnovan. S obzirom na činjenicu da tuženici besplatno koriste predmetnu nekretninu više od 25 godina, njihov prigovor zadržanja stvari da čini neosnovanim, a sve to temeljem odredbe čl. 164. st. 5. i 1120. ZOO-a prema kojem bi tuženici bili dužni tužitelju naknaditi plodove/koristi koju su imali od uporabe te nekretnine, koji se u konačnici odbijaju od troškova (nužnih/korisnih) koje su eventualno imali tuženici. Predmetna nekretnina da ima površinu od 6254 m2 i predstavlja neizgrađeno građevinsko zemljište na kojem se nalazi stambeni objekt te da bi predmetna nekretnina, da se daje u zakup, ostvarivala mjesečni prihod od minimalno 3.000,00 eura, a s obzirom da je tužitelj vlasnik od 22. kolovoza 2022. korist koju su ostvarili tuženici u tom periodu da bi iznosila najmanje 60.000,00 eura. Zato tužitelj smatra da ukoliko bi sud priznao tuženicima pravo na naknadu nužnih/korisnih troškova, da taj iznos tih troškova se umanji za iznos koristi koju su tuženici imali od uporabe predmetne nekretnine. Što se tiče ulaganja tuženika u predmetnu nekretninu, to ulaganje da se desilo u razdoblju kada je vlasnik bio SGP Slovenija ceste, a ne tužitelj, zato da eventualni obvezno pravni zahtjev za isplatu pa posljedično tome i prigovor zadržanja do isplate, tuženici da mogu postaviti isključivo u odnosu na osobu u čiju su nekretninu eventualno ulagali, a to svakako da nije tužitelj. Od vremena kada je tužitelj postao vlasnik tuženici da nisu ništa uložili i posljedično tome da tužitelj ne duguje tuženicima ništa s osnove ulaganja u predmetnu nekretninu.

4. Povodom prigovora tuženika na označenu vrijednost predmeta spora sud je na pripremnom ročištu 10. lipnja 2024. utvrdio VPS sa iznosom od 30.000,00 eura.

5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: izvadak iz zemljišne knjige (4-5), dopis "dovoljenje za začasno bivanje" (15), ugovor o privremenom priključenju na distributivnu mrežu (16-17), ugovor o isporuci vode domaćinstvu (18-19), rješenje o kućnom broju (20-21), uvjerenje o prebivalištu (22-23), fotografije (24-30), povijesni prikaz izvatka iz zemljišne knjige (37-40), dopis Porezne uprave (48), dopis PP Poreč sa službenim zabilješkama (53-58), izvršen je očevid lica mjesta u prisustvu vještaka mjernične i graditeljske struke, izvršen je uvid u ortofoto snimak (67), prijepis posjedovnog lista (68), saslušani su z.z. tužitelja i tuženici kao parnične stranke, pročitan je nalaz i mišljenje graditeljskog vještaka (85-109) te je vještak i usmeno obrazložio svoj pisani nalaz i mišljenje.

5.1. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika za provođenje novog građevinskog vještačenja jer je prijedlog neosnovan i usmjeren na odugovlačenje postupka.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja za ispražnjenje i predaju u posjed nekretnine i za naknadu parničnog troška je osnovan.

7. Neosnovan je prigovor tuženika da mu je povrijeđeno ustavno pravo na dom, kao i prigovor zadržanja - retencije do isplate na ime njihovih ulaganja u predmetnu nekretninu (nužnih i korisnih troškova).

8. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige (4-5) utvrđeno je da je tužitelj samovlasnik k. č. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] za k. o. [katastarska općina].

9. Uvidom u povijesni prikaz izvatka iz zemljišne knjige (37-40) utvrđeno je da je tužitelj upisan kao vlasnik predmetne nekretnine od 22.08.2022., da je predmetna nekretnina prije bila upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja GP "Tehnika" Ljubljana, da je potom predmetna nekretnina upisana u korist Splošno Gradbeno Podijetje Slovenia ceste tehnika obnova d.d. v stečaju. Konačno od kolovoza 2022. kao vlasnik upisan je tužitelj. Iz povijesnog prikaza nije vidljivo da bi bilo upisano bilo koje pravo u korist tuženika.

10. Uvidom u dopis (15) utvrđeno je da je SGP Slovenija ceste tehnika obnova d.d. dana 26.03.1998. dao gđi. ČB (vjerojatno prvotuženici) dozvolu za privremeno življenje u kojoj se navodi da je SGP Slovenija pravni slijednik GP tehnika Ljubljana, te da na molbu imenovane od 24.03.1998. dozvoljava privremeno življenje u objektu na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te da to dozvoljenje vrijedi do opoziva. Iz navedenog dopisa proizlazi da je SGP Slovenija ceste tehnika obnova d.d. dozvolila imenovanom privremeni boravak u objektu izgrađen na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], (nakon što su tuženici već bili ušli u posjed).

11. Uvidom u ugovor o privremenom priključenju na distributivnu mrežu (16-18) utvrđeno je da je isti sklopljen 20.01.1999. između HEP d.d. Elektroistra Pula i prvotuženice kojim je konstatirano da na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] postoji građevina koja u naravi predstavlja prostor "baraku" bivšeg poduzeća SGP Slovenija, da je navedeno poduzeće dozvolilo prvotuženici korištenje građevine na neodređeno vrijeme, da su utvrđeni uvjeti za privremeno priključenje objekta na distributivni sustav, kao mjesto priključenja navedeno je TS 10 (20) 0,4 kW Hena postojećim kabelom PPOOA 4x 150, da je dozvoljeno vršno opterećenje priključka 5,5 kW te da se na mjestu mjerenja ugradi mjerni uređaj "Iskra" kranj klasa 2 u postojeći mjerni ormar kojeg treba preurediti te na razvodnu ploču instalaciju ugraditi limitator "Clem" tipa 801/25 A te zaštitu od previsokog napona dodira izvesti strujnom zaštitnom sklopkom 380 V 25/05 A. Privremeni priključak traje 6 mjeseci i sa danom 01.08.1999. prestaje važiti. Čl. 7. Ugovora propisano je ukoliko za trajanja privremenog priključka (do 01.08.1999.) korisnik pribavi i predoči isporučitelju potrebne dokumente za trajno priključenje da korisnik stječe sva prava potrošača po općim uvjetima za isporuku električne energije.

11.1. Iz navedenog ugovora nesporno proizlazi da se radi o privremenom priključku koji traje 6 mjeseci te da sa danom 01.08.1999. prestaje važiti. Nadalje, iz ugovora (čl. 7.) proizlazi da je prvotuženica bila dužna do 01.08.1999. predočiti isporučitelju potrebne dokumente za trajno priključenje, međutim, iz niti jednog dokaza nije utvrđeno da je prvotuženica (tuženici) pribavila i predočila HEP-u potrebne dokumente za trajno priključenje. Nadalje, tijekom postupka nije utvrđeno, niti to tuženici ističu u odgovoru na tužbu ili tijekom postupka da bi plaćali potrošnju električne energije. Konačno, navedeni ugovor je irelevantan za meritorno odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

12. Iz ugovora o isporuci vode domaćinstvu (18-19) utvrđeno je da je isti sklopljen dana 24.03.1997. između vodoopskrbnog poduzeća "Istarski vodovod" Buzet, PJ Poreč, i Kozić Duške (prvotuženice) te da se vodovod obvezuje potrošaču isporučiti pitku vodu prema izdanoj vodoopskrboj suglasnosti putem svoje vodovodne mreže na priključnom mjestu [adresa] – baraka hena (bivša baraka od VČ-a Ljubljana). Navedeni ugovor je irelevantan za meritorno odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, a ističe se da je isti zaključen bez suglasnosti vlasnika (jer 24. ožujka 1997. tuženici nisu imali nikakvo ovlaštenje za korištenje predmetne nekretnine).

13. Uvidom u rješenje Ureda za katastarsko geodetske poslove, Ispostava Poreč (20-21) utvrđeno je da je 24.08.1998. izdano rješenje kojim je objektu na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ulica Molindrio Poreč, određen kućni broj 10a, na zahtjev ČB (prvotužene).

14. Uvidom u uvjerenje o prebivalištu izdanu od PP Poreč (22-23) utvrđeno je da je prvotuženica od 20.05.1977. do 08.11.1993. imala prijavljeno prebivalište u [adresa] i [adresa], zatim od 12.11.1993. do 14.09.1998. u [adresa], a od 14.09.1998. nadalje u [adresa]. A drugotuženik je od 18.09.1986. do 08.11.1993. imao prijavljeno prebivalište u [adresa], od 12.11.1993. do **.**.1998. u [adresa], Ž [adresa], a od 14.09.1998. pa nadalje u [adresa].

15. Uvidom u fotografije (24-30), prema izjavama tuženika, vidljivo je kako je izgledao objekat prije nego su tuženici ušli u posjed istog tj. vidljiv je samo vanjski dio objekta, koji je u dijelu zarašten raslinjem. Na jednoj od fotografija (28) vidljiv je ormarić za struju, međutim, sa neidentificiranim datumom.

16. Uvidom u dopis PP Poreč (53-58) utvrđeno je da je z.z. tužitelja OB podnio prijavu PP Poreč 17.12.2023. da netko koristi nekretninu u vlasništvu njegove tvrtke tj. tužitelja, da je tužitelj kupio predmetnu nekretninu kao građevinsku parcelu na kojoj se nalazio stari objekt te da u istome stanuju nezakonito starija gospođa i jedna muška osoba, po njegovom mišljenju njezin sin, da im se putem odvjetnika obratio u više navrata radi pokušaja mirnim putem dogovoriti predaju posjeda ali da su isti odbili suradnju te da će pokrenuti sudski postupak (koji je predmet ove pravne stvari). Dalje je utvrđeno da je PP Poreč 17.12.2023. po dvoje policijskih službenika izašlo na adresu [adresa], te da je obavljenim razgovorom sa prvotuženicom se došlo do saznanja da ista na navedenoj adresi živi od 1998. kada je objekt bio zapušten, u vlasništvu slovenske firme "ECT" koja je dozvolila prvotuženoj da koristi navedeni objekt uz minimalno održavanje parcele i sanaciju objekta. Prvotuženica da je bila socijalni slučaj i prema mogućnostima da je sanirala objekt. Prvotuženica da je izjavila da je voljna postići dogovor sa z.z. tužiteljem, ali da je u strahu od gubitka doma.

16.1. Iz navedenih prijava i službenih zabilješki proizlazi da je tužitelj prijavio da su tuženici (tada sa nepoznatim podacima) u posjedu njegove nekretnine – objekta te da su tuženici u navedenom objektu od 1998.

17. Očevidom lica mjesta u prisutnosti vještaka mjerničke struke utvrđeno je da je k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] prema službenom katastarskom stanju površine 6254 m2, da se na istoj nekretnini nalazi prizemnica – obiteljska kuća, da se na istoj nekretnini nalaze dvije hrpe drva za loženje, građevinske daske, a istočno od prizemnice nalazi se gospodarska zgrada u ruševnom stanju i zarasla u šikaru. Na preostalom dijelu nekretnine i to u zapadnom dijelu naokolo obiteljske kuće u naravi je livada, a u istočnom dijelu koji čini 2/3 površine je zarasla šikara sa pojedinačno više stabala, kao i stabala voćaka (lješnjak, trešnja, smokva, orah i dr.). Opisano odgovara fotografijama koje je u sastavu svog pisanog nalaza i mišljenja izradila vještakinja za graditeljstvo (na listu 102 i 105). Iz ortofoto snimke koju je prilikom očevida lica mjesta priložio mjernički vještak (67) objekat u kojem žive tuženici je objekat na kojem je crvenom oznakom označena adresa 10a. Prilikom očevida lica mjesta tuženici su učinili nespornim da su oni u posjedu cijele k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], da dio predmetne nekretnine održavaju, a da dio predmetne nekretnine privremeno ne koriste. Prilikom očevida lica mjesta utvrđeno je da prizemnicu čine dvije zasebne stambene jedinice, da je pristup u jednu stambenu jedinicu sa jedne strane prizemnice, a da je pristup u drugu stambenu jedinicu sa druge strane prizemnice. Svaka samostalna stambena jedinica sastoji se od hodnika, wc-a sa tuš kabinom, dnevnog boravka i kuhinje zajedno, te jedne spavaće sobe dvokrevetne.

18. Iz iskaza z.z. tužitelja proizlazi da je predmetna nekretnina bila javno objavljena na natječaju za prodaju iz stečajne mase tvrtke SCT te da ju je njegova tvrtka kupila. Prije kupnje je obišao predmetnu nekretninu, ali ispred objekta nije bilo ni auta niti ikoga, a od strane stečajnog upravitelja da je dobio informaciju da će tuženici predati posjed čim ih se zamoli da izađu iz posjeda. Zato se odlučio na kupnju predmetne nekretnine. Po kupnji otišao je kod tuženika predstavivši im se kao novi vlasnik te zamolio predaju posjeda njegovoj tvrtki, međutim tuženici da su odbili predaju posjeda. Nudio im je novčani iznos, konačno 30.000,00 eura te da još godinu dana mogu biti u posjedu dok si ne nađu drugi smještaj, međutim tuženici da su to odbili i tražili da im tužitelj kupi stan koji bi im bio adekvatan te da košta 230.000,00 eura. Tužitelj na to nije pristao. Dalje, iz iskaza z.z. tužitelja proizlazi da je pokušao dogovoriti rješenje putem punomoćnika, međutim tuženici da nisu pristali na ponude tužitelja i mirno rješenje spora. Konačno, iz iskaza z.z. tužitelja proizlazi da bi već bio započeo sa realizacijom projekta jer da se njegova tvrtka bavi kupnjom i izgradnjom nekretnina. Dakle, tužitelj bi već bio pristupio realizaciji projekta radi prihodovanja iz predmetne nekretnine, ali isti nije mogao jer se tuženici protive predaji posjeda.

19. Iz iskaza prvotuženice proizlazi da je ona, zajedno sa sinom, drugotuženikom, u posjedu predmetne nekretnine od 1997. godine, da je kroz cijelo razdoblje bila zaposlena (tijekom sezone) do mirovine u Rivieri, Valamaru kao kuharica, sobarica, čistačica i sl., da je primala plaću, da ni ona ni drugotuženik nisu nikada pokušavali pronaći drugi smještaj, da je drugotuženik počeo raditi 2005. godine, da je ona u mirovini od 15. svibnja 2024., da prima malu mirovinu (246,00 eura), da je od ranijih vlasnika dobila pisano odobrenje da može koristiti predmetnu nekretninu, te da ju mora čuvati, da su tuženici uzeli privatnog procjenitelja koji je procijenio vrijednost ulaganja u objekt na 25.000,00 eura i taj iznos da su tražili od tužitelja, međutim tužitelj da im je bio spreman isplatiti 15.000,00 eura. Nakon toga tužitelj da im je ponudio 30.000,00 eura, ali tuženici da nisu pristali na taj iznos jer da sa tim iznosom ne mogu ništa kupiti jer da su cijene za kupnju stana previsoke. Tužitelj da im je nudio jedan stan u [adresa] kod [adresa] te da bi taj stan mogli kupiti za 180.000,00 eura, ali tuženici da nisu pristali na to. U predmetni objekat da su ulagali prema opisanom u nalazu i mišljenju vještaka. Prvotuženica i nakon odlaska u mirovinu radila je 4 sata dnevno u istoj tvrtki, ali da zbog problema sa kralježnicom joj je to teško. Za ta četiri sata što je radila nakon mirovine da je primala mjesečno 300,00 eura. Iz iskaza prvotuženice sud zaključuje da je kroz cijelo razdoblje od 1997. do danas odnosno do odlaska u mirovinu u svibnju 2024. prvotuženicu bila zaposlena, da je primala plaću kao sezonski radnik, da je bio zaposlen i sin (drugotuženik) koji je od 2005. također primao plaću te da nikada od 1997. nisu ni pokušavali naći drugi smještaj iako su znali da predmetna nekretnina nije njihovo vlasništvo i da im je dozvoljeno samo privremeno korištenje i to od strane tadašnje tvrtke SGP (list 15) i koje korištenje se smatra privremenim boravkom, do opoziva. Prijašnji vlasnik nije i sadašnji vlasnik, već je od 2022. vlasnik predmetne nekretnine tužitelj. Prvotuženica je izričito iskazala da od 2020. godine nisu ništa ulagali u predmetnu nekretninu.

20. Drugotuženik je iskazao da se zaposlio 2005. u Guliver travel, gdje je radio do 2018. godine. 2009. je upisao Filozofski fakultet, ali je prekinuo studij 2014. Sada radi u tvrtki Valamar od 2019. te prima plaću između 800,00 do 1.200,00 eura mjesečno, a u sezoni i više. Na izričit upit suca da li ima ušteđevinu, on i majka, iskazao je da oni imaju zajedničku ušteđevinu, ali da ne želi reći koliko. Iz iskaza drugotuženika sud zaključuje da on i majka žele živjeti na obali, blizu [adresa], radi svog komoditeta i radnog mjesta, da ne bi otišao živjeti izvan Istre odnosno da bi eventualno došla u obzir Opatija ili Rijeka te da bi voljeli kupiti kuću i okućnicu ili odgovarajući stan. U banci se raspitao i kredit bi mu mogli odobriti do iznosa od 50.000,00 eura. Iz iskaza drugotuženika, posebice iz njegovog stava i ponašanja prilikom iskazivanja sud je stekao uvjerenje da tuženici imaju određenu ušteđevinu, međutim nije se htio izjasniti o kojem iznosu se radi, a opetovano se ističe prema stavu prilikom iskazivanja drugotuženika, nesporno je stečeno uvjerenje da tuženici imaju određenu ušteđevinu. Za cijelo vrijeme posjedovanja predmetne nekretnine tuženici nisu nikada, do ovog spora, niti pokušavali tražiti drugi smještaj, unatoč činjenici što im se z.z. tužitelja, kada je postao vlasnik predmetne nekretnine, obratio sa zahtjevom za predaju posjeda. Iz iskaza tuženika, posebice, prvotuženice nesporno je da su tuženici ulagali u predmetnu nekretninu, da za to ulaganje nisu imali dopuštenje vlasnika, te da nikada nikome tj. ni prijašnjem vlasniku ni sada tužitelju nisu plaćali najamninu. Dakle, od 1997. godine tuženici su u posjedu predmetne nekretnine, nisu vlasnici, za cijelo to razdoblje nikada nisu plaćali najamninu.

21. Iz iskaza tuženika, a što je relevantno za ovu pravnu stvar u odnosu na prigovor tuženika za zadržanje nekretnine do isplate na ime ulaganja u predmetnu nekretninu od strane tuženika, nesporno je utvrđeno da tuženici nakon 2020. nisu ništa ulagali u predmetnu nekretninu.

22. Budući da se tužitelj na temelju pravnog posla (što je utvrđeno iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige sa lista 39) sa danom 19. kolovoza 2022. (Z-15779/2022) uknjižio kao vlasnik predmetne nekretnine, to je isti od tog datuma vlasnik te nekretnine.

22.1. Prema tome, u vrijeme kada su prema tvrdnji tuženika, zadnja ulaganja tuženika u predmetnu nekretninu vršena 2020., tužitelj do tada kao ni prije toga, nije bio vlasnik predmetne nekretnine.

23. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

24. S obzirom da u periodu u kojem su, prema tvrdnji tuženika, tuženici vršili ulaganja u predmetnu nekretninu (do 2020.), tužitelj nije bio vlasnik predmetne nekretnine, to ulaganja tuženika nisu, kao dio njihove imovine, mogla prijeći u imovinu tužitelja, u smislu citirane zakonske odredbe. Posljedično tome, ne može postojati ni obveza tužitelja na vraćanje tog dijela tuženikove imovine tužitelju. Zato prigovor tuženika, na pravo zadržanja predmetne nekretnine dok mu tužitelj ne isplati uloženo, nije osnovan.

25. Ukoliko bi viši sud imao drugačiji stav, u odnosu na prigovor tuženika na pravo retencije jer da prema tužitelju imaju novčanu tražbinu s naslova nužnih i korisnih ulaganja u predmetnu nekretninu (a tužitelj ističe da su tuženici temeljem odredbe čl. 164. st. 5. ZV-a i 1120. ZOO-a dužni tužitelju naknaditi plodove/koristi koju su imali od uporabe te nekretnine, koji se u konačnici odbijaju od troškova (nužnih/korisnih) koje su eventualno imali tuženici i predlaže da ukoliko sud smatra da tuženici imaju pravo na naknadu nužnih/korisnih troškova, da taj iznos umanji za iznos koristi koju su tuženici imali od uporabe predmetne nekretnine, te da u kontekstu rezultata tog izračuna (koji da će očito biti na štetu tuženika) odbije prigovor tuženika radi retencije). Dakle, u odnosu na zahtjev tuženika radi retencije do isplate uloženog te zahtjev tužitelja radi utvrđivanja iznosa koristi koju su tuženici imali od uporabe predmetne nekretnine (visina najamnine), provedeno je vještačenje po vještaku graditeljske struke.

25.1. Na temelju očevida lica mjesta, zatečenog stanja te izmjere vještak graditeljske struke je izradio nalaz i mišljenje prema kojem je predmetna nekretnina u naravi prizemna kuća i zemljište na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na adresi [adresa], da predmetna nekretnina ima ukupnu površinu od 6254 m2, da BGP objekta iznosi 79,50 m2, da je objekat stambeni, da se radi o samostojećoj prizemnoj kući sa dva ulaza i dvije funkcionalne jedinice, jedan ulaz da se nalazi sa zapadne strane, a jedan sa istočne strane, da je dio nekretnine travnjak i okućnica za koju vještak procjenjuje površinu od cca 2200 m2, a da je ostatak nekretnine od cca 4054 m2 neuređeno zemljište obraslo niskim i visokim raslinjem. Svaka stambena jedinica se sastoji od pred prostora površine 1,10 m2, kupaone 2,17 m2, dnevnog boravka, kuhinje i blagovaone 16,50 m2 i sobe od 11,10 m2 odnosno da svaka stambena jedinica ima površinu od 30,87 m2. Vještak je u pisanom nalazu i mišljenju na str. 8 i 9 opisao i dao procjenu za izvedene građevinsko obrtničke radove na uređenju objekta na predmetnoj nekretnini (probijanje otvora za novi prozor, zamjena stolarije novom, ulazna vrata, unutarnja vrata, kamene pločice, zidanje dimnjaka, prekrivanje krova, limeni oluci, keramičarski radovi, obloga zidova gips kartonskim pločama, lamperija, obloga stropa od pluta, obloga stropa od OSB ploča, žbukanje zidova, bojanje zidova, bojanje drvenog vijenca i istaka, klima uređaj, priključak vode, priključak struje, razvod struje, nabava sanitarne opreme), te je procijenio da izvršena ulaganja, radovi i materijal do 2020. ukupno iznose 29.520,00 eura. Zatim je vještak procijenio mogući očekivani mjesečni najam kuće sa okućnicom za redovitu upotrebu (cca 2200 m2) i to na mjesečni iznos od 320,00 eura odnosno godišnji najam 3.840,00 eura. A mogući očekivani mjesečni najam preostalog građevinskog zemljišta (približno 4054 m2) da iznosi 608,10 eura mjesečno.

25.2. Tužitelj se podneskom od 16.04.2025. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka te je prigovorio istome jer da je vještak sva ulaganja u predmetnu nekretninu karakterizirao kao "nužne troškove", a što tuženik osporava jer da su tuženici izvedene radove izvršili "na svoju ruku" i jer da neki od ulaganja ne mogu predstavljati ni nužne ni korisne troškove jer da predstavljaju pokretnine koje tuženici mogu odnijeti (npr. klima uređaj, sanitarije). Također, da vještak nije uzeo u obzir amortizaciju od vremena kada su radovi izvedeni (krajem 1990-tih godina i početkom 2000-tih godina). Također je prigovorio na površinu okućnice potrebne za redovitu/nužnu upotrebu kuće jer da je vještak iskazao tu okućnicu u površini od 2200 m2, a koja da višestruko premašuje površinu okućnice potrebnu za redovitu upotrebu stambenog objekta, a standardne površine zemljišta na kojima se grade samostojeći stambeni objekti/kuća na području [adresa] da iznose 500-800 m2. Primjedba tužitelja odnosi se i na procjenu mjesečne najamnine jer da je vještak uzeo u obzir samo površinu objekta, a da je trebalo uzeti u obzir da se radi o dvije funkcionalne jedinice (dva stana). Konačno je prigovorio da su jedinične cijene iz troškovnika obrtničkih radova na uređenju kuće previsoko iskazane.

25.3. Tuženici su prihvatili nalaz i mišljenje vještaka u odnosu na procjenu troškova vrijednosti i količine radova te izvršenih ulaganja od strane tuženika u predmetnu nekretninu, a koji su utvrđeni u ukupnom iznosu od 29.520,00 eura. Ali tuženici su prigovorili utvrđenoj vrijednosti moguće očekivanih mjesečnih primanja po osnovi najma.

25.4. Vještak graditeljske struke se i usmeno očitovao na primjedbe stranaka, na ročištu 26.05.2025. te je ustrajao kod nalaza i mišljenja vezanog za procjenu vrijednosti izvršenih ulaganja, radova i materijala na objektu. Međutim, u odnosu na površinu okućnice potrebne za redovitu/nužnu upotrebu kuće iskazao je da se može utvrditi nužna okućnica na 700 m2 što bi značilo da preostali dio zemljišta, uređenog i neuređenog, bi iznosio 5554 m2, u tom slučaju da bi mogući očekivani mjesečni najam ostatka predmetne nekretnine iznosio 833,10 eura mjesečno.

25.5. Nakon usmenog saslušanja vještaka graditeljske struke tužitelj je ustrajao kod svih prigovora na nalaz i mišljenje vještaka koje je već istaknuo u podnesku od 16.04.2025. te se izjasnio da ne prihvaća nalaz i mišljenje vještaka. Konačno je istaknuo prigovor radi prebijanja novčane tražbine tužitelja prema tuženiku s osnove neovlaštenog korištenja predmetne nekretnine odnosno plaćanje naknade za korištenje iste za period od 22.08.2022. do zaključenja glavne rasprave.

25.6. Nakon usmenog saslušanja vještaka graditeljske struke tuženici su izjavili da je nalaz vještaka proturječan te su predložili novo vještačenje po drugom vještaku.

25.7. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika za provođenje novog graditeljskog vještačenja, po drugom vještaku, a sve s obzirom na nespornu činjenicu da su tuženici prihvatili nalaz i mišljenje vještaka koji se odnosi na procjenu izvršenih ulaganja, radova i materijala u predmetnu nekretninu, a što se tiče primjedbi na mogući očekivani mjesečni najam ostatka neuređenog građevinskog zemljišta, ishod vještačenja bi mogao biti (samo) na štetu tuženika s obzirom na sve provedene dokaze u spisu. A konačno sud smatra da je prijedlog za novo građevinsko vještačenje podnijet u cilju odugovlačenja postupka.

26. Nakon provedenog građevinskog vještačenja te saslušanja vještaka graditeljske struke, u odnosu na prigovor tuženika na pravo retencije, zadržanja, dok mu tužitelj ne isplati uloženo u predmetnu nekretninu, sud se već izjasnio u točki 22., 22.1., 23. i 24. obrazloženja. Ako bi se uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka, kao i ispravak vještaka na ročištu 26.05.2025., u odnosu na površinu za redovitu upotrebu (kuća sa okućnicom), ukupna ulaganja u objekat na predmetnoj nekretnini su 29.520,00 eura, s time da sud ne prihvaća da bi nužni troškovi bili i klima uređaj tipa Fujitsu 500,00 eura, WC sa vodokotlićem (2kom) 400,00 eura, umivaonik sa svim fazonskim komadima (2kom) 180,00 eura i bojler 50l (2 kom) 320,00 eura, a sve iz razloga jer se radi o pokretninama koje tuženici mogu odvojiti od objekta i odnijeti (vrijednost 1.400,00 eura). S obzirom na navedeno proizlazi da sveukupno izvedena ulaganja, radovi i materijal, koji bi se smatrali nužnim i korisnim iznose ukupno 28.120,00 eura. Nadalje, iz ispravka vještaka u odnosu na očekivanu mjesečnu najamninu za ostatak predmetne nekretnine koji nije nužan za redovitu upotrebu, proizlazi da za objekat s okućnicom (okućnica 700 m2) mjesečna najamnina se procjenjuje 320,00 eura, a da za preostalo neuređeno građevinsko zemljište mjesečna najamnina se procjenjuje 833,10 eura.

26.2. Dakle, iz svega navedenog proizlazi da bi mjesečna najamnina za objekat s okućnicom iznosila 320,00 eura, a ostatak predmetne nekretnine 833,10 eura. To znači da od rujna 2022. do lipnja 2025., a koje razdoblje čini 34 mjeseca, ukupno najamnina za kuću s okućnicom bi iznosila 10.880,00 eura, a za ostatak površine predmetne nekretnine za isto razdoblje ukupno najamnina bi iznosila 28.325,40 eura, a što sveukupno iznosi 39.205,00 eura.

26.3. Naglašava se da su tijekom cijelog ovog parničnog postupka tuženici osporavali tužitelju predaju posjeda cijele predmetne nekretnine ukupne površine od 6254 m2 i tvrde da su u posjedu predmetne nekretnine u cijelosti. Dakle, s obzirom na procjenu izvršenih ulaganja, radova i materijala koji bi se smatrali nužnim i korisnim, tuženicima bi pripadao iznos od 28.120,00 eura, a s osnove izmakle koristi tužitelju bi pripadao iznos od 39.205,00 eura tj. znatno veći iznos od vrijednosti izvršenih ulaganja, radova i materijala. Zbog takvog utvrđenja nesporno proizlazi da je prigovor tuženika za njihovo pravo na retenciju do isplate s naslova nužnih i korisnih ulaganja u predmetnu nekretninu neosnovano. Dakle, ako bi se izvršilo prebijanje naknade nužnih/korisnih troškova sa uporabom predmetne nekretnine od strane tuženika, a da nisu plaćali najamninu, odnosno izmaklu korist tužitelju, tuženicima ne pripada pravo potraživanja na ime ulaganja u predmetnu nekretninu. A iz iskaza z.z. tužitelja i tuženika nesporno je utvrđeno da se tužitelj, kada je postao vlasnik predmetne nekretnine obratio tuženicima radi predaje posjeda, a tuženici od tada pa nadalje (ali ni ranije) nikada nisu plaćali nikakvu naknadu ni tužitelju ni prijašnjim vlasnicima. Iz navedenih razloga prigovor tuženika za pravo retencije do isplate nije osnovan.

27. Prije podnošenja tužbe tužitelj se obratio tuženicima pisanim dopisom kojim ih je obavijestio da je on vlasnik predmetne nekretnine, a potom i došao kod njih radi dogovora o predaji posjeda u protivnom da će morati podnijeti tužbu.

27.1. Tuženici su se nakon toga obratili svom odvjetniku i u konačnici do dogovora nije došlo. Prije podnošenja tužbe tuženici su od tužitelja tražili isplatu iznosa od 25.000,00 eura na ime vrijednosti ulaganja u nekretninu. Tužitelj je bio spreman isplatiti tuženike najprije sa iznosom od 15.000,00 eura, ali tuženici nisu prihvatili navedeni iznos, a kasnije sa iznosom od 30.000,00 eura, međutim, tuženici kasnije nisu pristali na navedeni iznos jer da sa tim iznosom ne mogu kupiti stan ili drugu nekretninu.

28. Tužitelj je podnio vlasnički zahtjev za povrat stvari. Odredba čl. 161. st. 1. ZV-a propisuje da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, a odredba čl. 162. st. 1. propisuje da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u posjedu tuženika. Tužitelj je dokazao da je vlasnik predmetne nekretnine i da su tuženici u posjedu iste. Tako primjenjujući samo odredbu čl. 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje: ZV) tužbeni zahtjev tužitelja za ispražnjene i predaju u posjed predmetne nekretnine tužitelju je osnovan.

28.1. Tuženici nemaju ovlaštenje za pravo na posjed predmetne nekretnine.

29. Pozivanje tuženika na "pravo na dom" i na nedopuštenost ispražnjenja i predaje posjeda pozivom na odredbu čl. 34. st. 1. Ustava RH i čl. 8. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda nije osnovano.

30. Između stranaka nije sporno da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine kao što nije sporno da su tuženici u posjedu iste.

31. Sporno je da li predmetna nekretnina predstavlja dom tuženika odnosno da li je njihovo pravo na dom utemeljeno na odredbi čl. 34. st. 1. Ustava RH i čl. 8. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

32. S obzirom da su se tuženici pozvali na ustavno pravo na dom tj. da predmetna nekretnina predstavlja njihov dom i da je to njihovo pravo na dom zajamčeno odredbom čl. 34. st.1. Ustava RH i čl. 8. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, u ovom slučaju bilo je potrebno razmotriti sve konkretne okolnosti tih dvaju pojedinačnih prava, tužiteljeva prava vlasništva i tuženikova prava na dom.

33. Republika Hrvatska je aktom ratifikacije Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i pripadajućih joj Protokola (NN MU 18/97, 6/99, 8/99 i 14/02) omogućila svojim građanima zaštitu ljudskih prava, među kojima je i pravo na obiteljski život i pravo na dom (pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života propisano čl. 8. navedene Konvencije).

34. Europska Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojom su određena temeljna, građanska i politička prava, kao i slobode svakog pojedinca, nalaže obvezu da i sud jamči ta prava svakoj osobi koja je pod jurisdikcijom države potpisnice ratifikacije.

35. Odredba čl. 8. Konvencije pruža dvostruku zaštitu obiteljskog života i to zaštićuje obiteljske odnose i ograničava javne vlasti (tj. i sud) pri miješanju u obiteljski život. Odredba čl. 8. Konvencije garantira sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, prava na dom, a koji može biti ograničen ili isključen samo kad postoji ozbiljan razlog. Stavak 2. čl. 8. Konvencije propisuje „Javna vlast se neće miješati u ostvarenje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je to u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobiti zemlje te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih“.

36. S obzirom na pozivanje tuženika na pravo na dom potrebno je utvrditi da li bi mjera za iseljenjem bila razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići odnosno bi li bila nužna u demokratskom društvu (što znači da je za tom mjerom prijeka potreba), a sve u smislu čl. 16. st. 2. Ustava RH i čl. 8. st. 2. Konvencije, tj. da li postoji dovoljan stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji se tom mjerom (iseljenjem) želi ostvariti.

37. "Pravo na dom" u značenju koju mu daje Konvencija, izvodi se iz čl. 34. st. 1. u vezi s čl. 35. čl. 16. st. 2. Ustava RH po kojima je dom nepovrediv, svakom se jamči štovanje i javna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, te svako ograničenje, sloboda ili pravo mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

38. U ovom konkretnom slučaju dva su suprotstavljena privatna interesa, i to interes tužitelja da na temelju vlasničkih ovlaštenja upravlja i raspolaže nekretninom, a s druge strane interes tuženika da predmetna nekretnina predstavlja njihov dom. Ovdje je posebno važno naglasiti da predmetna nekretnina k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ima površinu od 6.254 m2, da se na toj nekretnini nalazi objekt tlocrtne površine 79,50 m2, da su u objektu dvije samostalne stambene jedinice, a da tuženici smatraju i polažu pravo na cijelu katastarsku česticu [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], što su izričito prilikom očevida lica mjesta izjavili da su oni u posjedu cijele katastarske čestice i da ne žele predati posjed predmetne nekretnine u cijelosti. Dakle, tuženici svojim zahtjevom za pravo na dom potražuju pravo na cijeloj kat. čestici [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 6254 m2.

38.1. Tužitelj kao vlasnik predmetne nekretnine, a sukladno čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 73/00, 114/01, 141/06 i 146/08 – dalje: ZVDSP), među ostalima, ima i pravo posjedovanja, uprave, ovlaštenje raspolaganja svojom stvari, pa dakle tražiti ispražnjene i predaju u posjed slobodnu od osoba i stvari od tuženika koji predmetnu nekretninu koriste bez pravne osnove.

39. Osnovno pitanje na koje je potrebno odgovoriti je bi li takva mjera za iseljenjem i predajom posjeda predmetne nekretnine bila razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno bi li bila nužna u demokratskom društvu (što znači da je za tom mjerom prijeka potreba), a sve u smislu čl. 16. st. 2. Ustava i čl. 8. Konvencije. Dakle, potrebno je procijeniti postoji li dovoljan stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji se tom mjerom (iseljenjem) želi ostvariti.

40. U ovom postupku je utvrđeno da su tuženici u posjedu predmetne nekretnine od 1997. pa nadalje, da su "oduvijek" znali da predmetna nekretnina nije njihovo vlasništvo i da nemaju pravo na trajno posjedovanje predmetne nekretnine odnosno da su od strane tadašnjeg korisnika nekretnine (društveno vlasništvo s pravom korištenja GP „Tehnika“ Ljubljana dobili samo pravo na privremeno korištenje). Tuženici od te 1997. pa sve do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 2024. nisu nikada niti tražili niti pokušavali naći drugi smještaj, unatoč činjenici da im se tužitelj obratio i prije podnošenja tužbe te im nudio drugi smještaj, stan u [adresa] kod [adresa], te konačno im nudio i isplatu novčanog iznosa na ime vrijednosti ulaganja u objekt, prije podnošenja tužbe, najprije 15.000,00 eura, a potom i 30.000,00 eura, ali tuženici na to nisu pristali. Prvotuženica je kroz cijelo razdoblje posjedovanja predmetne nekretnine pa do podnošenja tužbe bila u radnom odnosu (u mirovinu je otišla u svibnju 2024. - ima 65 godina), a drugotuženik je u radnom odnosu 20 godina. Oboje su primali plaću, prvotuženica sada prima mirovinu, radi se o maloj mirovini, međutim, s obzirom na činjenicu da je tuženicima nuđen drugi smještaj, a posebno na činjenicu da drugotuženik nije ni htio iskazati koju ušteđevinu ima, a nesporno je iz stava i iskaza prvo i drugotuženika da imaju određenu ušteđevinu. Međutim, prema iskazima samih tuženika nesporno je utvrđeno da isti traže za življenje kuću s okućnicom ili veći stan za njih odgovarajući. Dakle, iz naprijed utvrđenog proizlazi da tuženici smatraju da im nije dovoljno samo smještaj za življenje već traže i druge za njih povoljne uvjete i zato ne žele predati posjed predmetne nekretnine. Predmetna nekretnina koju koriste tuženici je više od potrebnog, međutim, unatoč toj činjenici tuženici ne žele predati posjed tužitelju.

41. Tuženici od 1997. znaju da nisu vlasnici predmetne nekretnine i da nemaju doživotno pravo na posjed predmetne nekretnine (iako im predmetna nekretnina u cijelosti nikada nije niti dozvoljena za korištenje, već isključivo samo objekat) i unatoč toga tuženici nisu pronalazili niti pokušavali pronaći drugi za njih odgovarajući smještaj, iako su za to imali pomoć i potporu i od samog tužitelja, ali tuženici žele upravo predmetnu nekretninu i objekt na predmetnoj nekretnini. I ta navedena činjenica ukazuje na neosnovanost zahtjeva tuženika da se pozivaju na "pravo na dom", jer je ipak postojala mogućnost da tuženici nakon ispražnjena i predaje posjeda predmetne nekretnine imaju osiguran smještaj, koji smještaj im je nudio tužitelj. Tuženici su majka i sin, prvotuženica je u dobi od 65 godina, sada u mirovini, drugotuženik je u dobi od 39 godina, zdrav je i s obzirom da tuženici imaju određenu ušteđevinu, koju ne osporavaju da imaju, ali nisu htjeli iznijeti iznos, sud zaključuje da iseljenje tuženika i predaja posjeda predmetne nekretnine je razmjerna legitimnom cilju i nužna u demokratskom društvu odnosno da postoji dovoljan stupanj razmjernosti između iseljenja i legitimnog cilja koji se iseljenjem ostvaruje. U konkretnom slučaju interes tužitelja da na temelju vlasničkih ovlaštenja upravlja i raspolaže svojom nekretninom je jači od interesa tuženika u ovoj pravnoj stvari.

41.1. Tužitelj kao vlasnik nekretnine, a sukladno čl. 30. ZVDSP, ima, između ostalog, i pravo posjedovanja, uprave, ovlaštenja raspolaganja svojom stvari, dakle ima pravo činiti s tom nekretninom što želi. Tužitelj za predmetnu nekretninu već ima izrađen projekat i s obzirom da predmetna nekretnina ima status građevinskog zemljišta, za stambene namjene i prema iskazu z.z. tužitelja da je preuzeo posjed nekretnine već bi bio krenuo sa realizacijom projekta.

42. Obzirom na iskaz z.z. tužitelja da bi tužitelj već bio počeo realizirati projekt na predmetnoj nekretnini, da je vlasnik predmetne nekretnine, da tuženici ne plaćaju najamninu za predmetnu nekretninu, razumno je za zaključiti da bi tužitelj predmetnu nekretninu koristio za poslovne potrebe ili pak ostvarivao prihode kao prihode iz svoje imovine. Valja naglasiti da tuženici ni dan danas nikome ne plaćaju najamninu, pa tako ni tužitelju, kao vlasniku predmetne nekretnine, a tuženi je neovlašteno koriste.

43. Iako se radi o turističkom području ([adresa]) ovaj sud je mišljenja da tuženici imaju mogućnosti pronaći smještaj, a da to ne mora biti upravo predmetna nekretnina i onog komfora i one površine objekta i cijele nekretnine kakvu sada koriste tuženici koja uveliko premašuje potrebe njihovog stanovanja.

44. U konkretnom slučaju zbog suprotstavljena dva privatna interesa valja presudu donijeti uz primjenu testa razmjernosti za iseljenje. Sukladno pojmu iz čl. 8. Konvencije, te opseg prava na dom kako je definiran kroz praksu Europskog suda, "Dom" čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja (primjer Č protiv RH). Nadalje, pojam "miješanje" je svaki čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, ali i propust države da zaštiti prava pojedinca od miješanja trećih osoba. Miješanje je u načelu zabranjeno, međutim ako su ispunjene određene pretpostavke miješanje neće predstavljati povredu Konvencije. Iznimke od zabrane miješanja propisane su čl. 8. st. 2. Konvencije. Primjenom testa razmjernosti prosuđuje se može li neka od propisanih iznimki opravdati miješanje upravo na poštivanju osobnog i obiteljskog života. Zato je cilj testa razmjernosti utvrditi da li bi iseljenje tuženika predstavljao neopravdano miješanje u njihovo pravo na dom. Cilj miješanja mora proizlaziti iz zakona (u konkretnom slučaju čl. 62. ZV-a), a miješanje mora biti usmjereno na postizanje "legitimnog cilja" (npr. zadovoljenje vlastitih stambenih potreba) i miješanje mora biti nužno jer se opravdani cilj ne može postići primjenom blaže mjere.

45. Stoga, ovaj sud, a provodeći test razmjernosti, utvrdio je da je pretežitiji interes tužitelja kao vlasnika nekretnine u odnosu na interes tuženika koji su istakli svoje pravo na dom, slijedom čega je tužbeni zahtjev za ispražnjene i predaju posjeda osnovan dok je pozivanje tuženika na "pravo na dom" neosnovan (a tuženici u ovom postupku pod "pravo na dom" smatraju pravo na cijelu katastarsku česticu površine 6254 m2 što je životno pretenciozno).

46. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelj je uspio u ovoj parnici, pa su mu tuženici dužni naknaditi parnični trošak. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 02.05.2024., 10.07.2024 i 16.04.2025. te za zastupanje na ročištima 10.06.2024., 22.10.2024., 16.01.2025. i 26.05.2025. za svako po 500,00 eura plus PDV u iznosu od 1.000,00 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu 331,81 eura i na presudu 331,81 eura, te trošak predujma u iznosu od 1.076,43 eura, a što sveukupno iznosi 6.740,05 eur.

46.1.Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7.t.1., 8.t.1., 9.t.1., 46., 52. i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/2023, dalje: Tarifa), te tar. br. 1. i 2. Tarife o sudskim pristojbama (NN 53/2019, 92/2021, 37/2023).

47. Tuženicima nije priznat parnični trošak jer nisu uspjeli u ovoj pravnoj stvari.

48. Slijedom svega navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Poreču-Parenzo 27. lipnja 2025.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženice.