P-3204/2022-20

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Miru Maslać, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po pun. AO iz [adresa] protiv tuženika OTP BANKA d.d., OIB 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupana po pun. L ŽO i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva ANIĆ & ANIĆ d.o.o. Split, Lovretska 14, temeljem generalne punomoći pohranjene kod Općinskog suda u Splitu, pod brojem:

Su-549/2021, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 28. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, a na ročištu od 27. lipnja 20205., zakazanog radi donošenja i objave presude,

p r e s u d i o  j e:

Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja, te se sudi:

I Nalaže se tuženiku da u roku od 15. dana isplati tužitelju iznos od 9.914,72 EUR, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje do 31. prosinca 2007. teku po stopi od 15% sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče:

- na iznos od 12,13 EUR, od dana 10. siječnja 2006. godine, pa do isplate,

- na iznos od 7,19 EUR, od dana 12. siječnja 2009. godine, pa do isplate,

- na iznos od 5,56 EUR od 10. veljače 2009. godine, pa do isplate,

- na iznos od 15,40 EUR od dana 10. ožujka 2009. godine, pa do isplate,

- na iznos od 0,29 EUR od dana 10. travnja 2009. godine, pa do isplate,

- na iznos od 0,47 EUR od dana 10. srpnja 2009. godine, pa do isplate,

- na iznos od 3,21 EUR od dana 10. veljače 2010. godine, pa do isplate,

- na iznos od 5,98 EUR od dana 10. ožujka 2010 godine, pa do isplate,

- na iznos od 6,90 EUR od dana 12. travnja 2010. godine, pa do isplate,

- na iznos od 14,94 EUR od dana 10. svibnja 2010. godine, pa do isplate,

- na iznos od 19,51 EUR od dana 10. lipnja 2010. godine, pa do isplate,

- na iznos od 32,14 EUR od dana 12. srpnja 2010. godine, pa do isplate,

- na iznos od 20,23 EUR od dana 10. kolovoza 2010. godine, pa do isplate,

- na iznos od 47,90 EUR od dana 10. rujna 2010. godine, pa do isplate,

- na iznos od 34,97 EUR od dana 11. listopada 2010. godine, pa do isplate,

- na iznos od 36,65 EUR od dana 10. studenog 2010. godine, pa do isplate,

- na iznos od 50,24 EUR od dana 10. prosinca 2010. godine, pa do isplate,

- na iznos od 66,19 EUR od dana 10. siječnja 2011. godine, pa do isplate,

- na iznos od 52,23 EUR od dana 10. veljače 2011. godine, pa do isplate,

- na iznos od 60,99 EUR od dana 10. ožujka 2011. godine, pa do isplate,

- na iznos od 50,25 EUR od dana 11. travnja 2011. godine, pa do isplate,

- na iznos od 69,45 EUR od dana 10. svibnja 2011. godine, pa do isplate,

- na iznos od 80,99 EUR od dana 10. lipnja 2011. godine, pa do isplate,

- na iznos od 87,82 EUR od dana 11. srpnja 2011. godine, pa do isplate,

- na iznos od 149,37 EUR od dana 10. kolovoza 2011. godine, pa do isplate,

- na iznos od 90,38 EUR od dana 12. rujna 2011. godine, pa do isplate,

- na iznos od 82,75 EUR od dana 10. listopada 2011. godine, pa do isplate,

- na iznos od 84,11 EUR od dana 10. studenog 2011. godine, pa do isplate,

- na iznos od 84,50 EUR od dana 12. prosinca 2011. godine, pa do isplate,

- na iznos od 91,42 EUR od dana 10. siječnja 2012. godine, pa do isplate,

- na iznos od 97,03 EUR od dana 10. veljače 2012. godine, pa do isplate,

- na iznos od 100,91 EUR od dana 12. ožujka 2012. godine, pa do isplate,

- na iznos od 95,19 EUR od dana 10. travnja 2012. godine, pa do isplate,

- na iznos od 98,49 EUR od dana 10. svibnja 2012. godine, pa do isplate,

- na iznos od 99,89 EUR od dana 11. lipnja 2012. godine, pa do isplate,

- na iznos od 97,82 EUR od dana 10. srpnja 2012. godine, pa do isplate,

- na iznos od 96,47 EUR od dana 10. kolovoza 2012. godine, pa do isplate,

- na iznos od 90,11 EUR od dana 10. rujna 2012. godine, pa do isplate,

- na iznos od 94,12 EUR od dana 10. listopada 2012. godine, pa do isplate,

- na iznos od 97,95 EUR od dana 12. studenog 2012. godine, pa do isplate,

- na iznos od 97,77 EUR od dana 10. prosinca 2012. godine, pa do isplate,

- na iznos od 99,06 EUR od dana 10. siječnja 2013. godine, pa do isplate,

- na iznos od 92,83 EUR od dana 11. veljače 2013. godine, pa do isplate,

- na iznos od 93,12 EUR od dana 10. ožujka 2013. godine, pa do isplate,

- na iznos od 98,09 EUR od dana 10. travnja 2013. godine, pa do isplate,

- na iznos od 7.101,69 EUR od dana 10. svibnja 2013. godine, pa do isplate,

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.850,00 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja, dakle od 27. lipnja 2025.g. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

Obrazloženje:

1. Dana 26. kolovoza 2022. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljena je tužba tužitelja u kojoj se navodi da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, broj: 93534/05 od 09. studenog 2005. godine, s prednikom tuženika, HVB Splitska banka d.d. Split (MBS: 060000488), koji ugovor je istog dana solemniziran kod Javnog bilježnika Ante Žderića u Pločama, pod brojem: OU-147/2005. Citiranim standardnim Ugovorom o kreditu (tzv. "tipski ugovor"), unaprijed sastavljenim od strane prednika tuženika, tužitelju je odobren kredit u iznosu od 61.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja, s rokom otplate od 168 mjeseci.

1.1. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, prednik tuženika je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.2. Na dan isplate iznosa kredita iz predmetnog Ugovora tečaj Banke za 1 CHF iznosio je 4.62696 kuna,

1.3. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

1.4. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. 43 PŽ-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno je utvrđeno kako je ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, nepoštena i ništetna, a u kojem je postupku sudjelovao prednik tuženika "Splitska Banka", u tom postupku 7. tuženik i to u ugovorima o kreditu koji su sklapani u razdoblju od 1. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a sve to imajući u vidu kako je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača.

1.5. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.god., te odlukom posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje - ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, te ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke.

1.6. Ovo stoga što su citirane presude donesene povodom kolektivne tužbe podnesene sukladno čl. 502. a Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14). Posebno se naglašava da je člankom 502. c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano da je sud prilikom odlučivanja u pojedinačnim slučajevima vezan pravnim utvrđenjima presuda koje su donesene povodom kolektivnih tužbi pa je tako i sud koji će odlučivati u ovom postupku vezan pravomoćnim utvrđenjem suda da su navedene ugovorne odredbe ništetne.

1.7. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Iz navedenog proizlazi da je tuženik na štetu tužitelja, bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist, a koja se ogleda u razlici između tečaja CHF prilikom uplate svake pojedine rate kredita u odnosu na početni tečaj CHF koji je egzistirao u vrijeme sklapanja Ugovora. U svrhu izračuna preplaćenih sredstava zbog povećanja tečaja CHF, a za potrebe ove parnice tužitelj je naručio financijsko vještvo, Izračun razlike kamata i anuiteta po kreditu, koji Izračun je izradio HO dipl. oec., ovlašteni sudski vještak Županijskog suda u Splitu za računovodstvo i financije, u ožujku 2019. godine. Sukladno navedenom vještvu, utvrđena je razlika anuiteta, između onih kako ih je naplaćivala banka, u odnosu na te iste anuitete po tečaju CHF 4,62696 na dan isplate kredita 09. studenog 2005. godine. Razlika anuiteta zbog primjene valutne klauzule iznosi 87.267,59 kuna.

1.8. Tužitelj ovom tužbom zahtjeva da mu tuženik isplati iznos preplaćenih sredstava nastalih zbog tečajne razlike, sa zakonskim zateznim kamatama od dana kad je pojedina rata uplaćena.

1.9. Pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz činjenice što je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu, br. St Tt-18/9779 od 03. prosinca 2018. godine, davatelj kredita iz naprijed navedenog ugovora, Splitska banka d.d. (MBS:060000488) pripojena tuženiku OTP banci d.d. kao društvu preuzimatelju.

1.10. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud zakaže raspravu, te makar i zbog izostanka (čl. 332. ZPP-a) ili ogluhe (čl. 331. ZPP-a), donese slijedeću presudu: »1. Nalaže se tuženiku da u roku od 15. dana isplati tužitelju iznos od 87.267,59 kuna, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose i to kako slijedi:

- na iznos od 106,65 kuna, od dana 10. prosinca 2005. godine,

- na iznos od 99,90 kuna, od dana 10. siječnja 2006. godine,

- na iznos od 66,29 kuna, od 10. veljače 2006. godine,

- na iznos od 44,66 kuna od dana 10. ožujka 2006. godine,

- na iznos od 40,67 kuna od dana 10. travnja 2006. godine,

- na iznos od 48,89 kuna od dana 10. svibnja 2006. godine,

- na iznos od 45,64 kuna od dana 10. lipnja 2006. godine,

- na iznos od 31,48 kuna od dana 10. srpnja 2006. godine,

- na iznos od 25,90kuna od dana 10. kolovoza 2006. godine,

- na iznos od 38,08 kuna od dana 10. rujna 2006. godine,

- na iznos od 48,89 kuna od dana 10. listopada 2006. godine,

- na iznos od 12,50 kuna od dana 10. studenog 2006. godine,

- na iznos od 24,48 kuna od dana 10. prosinca 2006. godine,

- na iznos od 32,84 kuna od dana 10. ožujka 2008. godine,

- na iznos od 19,28 kuna od dana 10. listopada 2008. godine,

- na iznos od 76,03 kuna od dana 10. studenog 2008. godine,

- na iznos od 54,92 kuna od dana 10. prosinca 2008. godine,

- na iznos od 175,46 kuna od dana 10. siječnja 2009. godine,

- na iznos od 229,25 kuna od dana 10. veljače 2009. godine,

- na iznos od 287,59 kuna od dana 10. ožujka 2009. godine,

- na iznos od 185,17 kuna od dana 10. travnja 2009. godine,

- na iznos od 166,93 kuna od dana 10. svibnja 2009. godine,

- na iznos od 156,67 kuna od dana 10. lipnja 2009. godine,

- na iznos od 177,30 kuna od dana 10. srpnja 2009. godine,

- na iznos od 136,09 kuna od dana 10. kolovoza 2009. godine,

- na iznos od 154,81 kuna od dana 10. rujna 2009. godine,

- na iznos od 122,69 kuna od dana 10. listopada 2009. godine,

- na iznos od 151,25 kuna od dana 10. studenog 2009. godine,

- na iznos od 134,87 kuna od dana 10. prosinca 2009. godine,

- na iznos od 205,93 kuna od dana 10. siječnja 2010. godine,

- na iznos od 250,59 kuna od dana 10. veljače 2010. godine,

- na iznos od 241,12 kuna od dana 10. ožujka 2010. godine,

- na iznos od 279,09 kuna od dana 10. travnja 2010. godine,

- na iznos od 333,69 kuna od dana 10. svibnja 2010. godine,

- na iznos od 382,37 kuna od dana 10. lipnja 2010. godine,

- na iznos od 475,70 kuna od dana 10. srpnja 2010. godine,

- na iznos od 384,44 kuna od dana 10. kolovoza 2010. godine,

- na iznos od 616,29 kuna od dana 10. rujna 2010. godine,

- na iznos od 494,63 kuna od dana 10. listopada 2010. godine,

- na iznos od 518,18 kuna od dana 10. studenog 2010. godine,

- na iznos od 619,07 kuna od dana 10. prosinca 2010. godine,

- na iznos od 752,42 kuna od dana 10. siječnja 2011. godine,

- na iznos od 592,47 kuna od dana 10. veljače 2011. godine,

- na iznos od 638,26 kuna od dana 10. ožujka 2011. godine,

- na iznos od 573,49 kuna od dana 10. travnja 2011. godine,

- na iznos od 720,04 kuna od dana 10. svibnja 2011. godine,

- na iznos od 820,48 kuna od dana 10. lipnja 2011. godine,

- na iznos od 866,05 kuna od dana 10. srpnja 2011. godine,

- na iznos od 1.372,55 kuna od dana 10. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 892,15 kuna od dana 10. rujna 2011. godine,

- na iznos od 486,41 kuna od dana 10. listopada 2011. godine,

- na iznos od 509,57 kuna od dana 10. studenoga 2011. godine,

- na iznos od 608,79 kuna od dana 10. prosinca 2011. godine,

- na iznos od 739,93 kuna od dana 10. siječnja 2012. godine,

- na iznos od 592,47 kuna od dana 10. veljače 2012. godine,

- na iznos od 638,26 kuna od dana 10. ožujka 2012. godine,

- na iznos od 573,49 kuna od dana 10. travnja 2012. godine,

- na iznos od 720,04 kuna od dana 10. svibnja 2012. godine,

- na iznos od 820,48 kuna od dana 10. lipnja 2012. godine,

- na iznos od 866,05 kuna od dana 10. srpnja 2012. godine,

- na iznos od 1.372,55 kuna od dana 10. kolovoza 2012. godine,

- na iznos od 892,15 kuna od dana 10. rujna 2012. godine,

- na iznos od 820,48 kuna od dana 10. listopada 2012. godine,

- na iznos od 838,13 kuna od dana 10. studenog 2012. godine,

- na iznos od 831,61 kuna od dana 10. prosinca 2012. godine,

- na iznos od 894,13 kuna od dana 10. siječnja 2013. godine,

- na iznos od 937,83 kuna od dana 10. veljače 2013. godine,

- na iznos od 951,31 kuna od dana 10. ožujka 2013. godine,

- na iznos od 919,53 kuna od dana 10. travnja 2013. godine,

- na iznos od 57.330,18 kuna od dana 08. svibnja 2013. godine,

pa do konačne isplate, i to od naznačenog dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi koja je propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja je određena uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

2. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici parnični trošak u roku od 15 dana. «

2. Dana 02. listopada 2023. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljen je odgovor na tužbu tuženika u kojem se navodi da se tuženik protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova parničnog postupka.

2.1. Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je predmetni kredit u cijelosti otplaćen 08.05.2013.

2.2. Tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u CHF pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a.

2.3. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja valutne klauzule.

2.4. Tuženik da je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja CHF, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

2.5. Nadalje, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tuženik da je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u EUR, USD i CHF, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene klauzule.

2.6. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po kreditu, te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK. Prema tome, tužitelj da je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora, pa tako i valutne klauzule u CHF, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, a što je u konačnici potvrđeno i solemnizacijom ugovora.

2.7. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane, te unesene u Ugovor o kreditu na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora o kreditu.

2.8. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora.

2.9. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo više od petnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK iako je na to izrijekom upozoren.

2.10. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj da je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu u CHF.

2.11. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena.

2.12. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl. 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

2.13. U pogledu ocjene je li tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište VSRH iz rješenja, posl. broj: Revt-575/16 od 03.10.2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik: „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. U prilog tome idu i utvrđenja iz odluke VSRH, posl. broj: Rev-2221/18 od 03.09.2019. u kojoj revizijski sud ponavlja kako su od presudnog značaja za rješavanje ovog spora odgovori na “jasno navedena sporna i za odluku u ovom kolektivnom sporu odlučna pitanja” (među kojima je i pitanje navedeno u prethodnom pasusu ovog odgovora na tužbu), iako nigdje u spomenutoj odluci ne daje odlučne razloge, odnosno objašnjenja kojim bi ta pitanja bila razjašnjena. Naime, VSRH se u odluci, posl. broj: Rev-2221/18 od 03.09.2019. pozvao isključivo na utvrđenja o valutnoj klauzuli u CHF koje je dao VTS RH u svojoj odluci, posl. broj: Pž-7129/13 od 13.06.2015., koja u bitnome sadrži jedino to kako “banke kao trgovci potrošače nisu u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti…”, pritom nigdje ne obrazlažući činjenicu jesu li banke znale, što su znale i jesu li što zatajile, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja CHF i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule. Dakle, kako ni VTS RH, a ni VSRH nisu utvrdili kako su banke znale, odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi kretanja CHF, postavlja se pitanje kako su banke mogle informirati potrošače o činjenicama o kojima nemaju jasnih saznanja. U konkretnom slučaju te odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, pa i dalje ostaje nejasno o čemu je to tuženik propustio informirati tužitelja, jer po redovnim tijeku stvari nije moguće nekog o nečemu informirati bez prethodnih čvrstih saznanja o tome.

2.14. Slijedom navedenog, tuženik smatra da su presude donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule u CHF, arbitrarne, jer odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, a nisu utvrđene i zbog toga što u pravcu utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi, a sudovi su odbili izvođenje dokaza koje su radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica predložile tužene banke. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

2.15. Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. do 2008. tečaj CHF u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek 2010., dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa tako ni tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.

2.16. Za napomenuti je i da u vrijeme ugovaranja osporavanih odredaba nije postojao niti jedan propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

2.17. Tuženik u ovom ugovornom odnosu nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula u CHF prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja kao potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF.

2.18. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

2.19. Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

2.20. Obzirom da se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP- a i pravomoćne presude VTS RH donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz sljedećih razloga.

2.21. Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva. Kako presude, posl. broj: Pž-7129/13 i Pž 6632/17 nisu dala subjektivna prava potrošačima, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva.

2.22. Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS RH donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz te presude bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a u svezi s čl. 81. st. 4. ZZP-a.

2.23. Opreza radi, tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, a posebno priloženi izračun napravljen po privatnom nalogu i uputama tužitelja kojeg je izradio HO, inače koordinator pravno-ekonomskog tima Udruge Franak, a ako sud prihvati dokazni prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, za istaknuti je sljedeće.

2.24. S obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnove – i odredbe ZPP-a, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašle iz ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom otplatnom planu) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (provedenom otplatnom planu), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnove, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla.

2.25. Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik je predložio da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snašanje troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate.

3. Tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev u svom podnesku zaprimljenom kod ovog suda dana 07. 03. 2025, kada je zatražio donošenje presude slijedećeg sadržaja: »1. Nalaže se tuženiku da u roku od 15. dana isplati tužitelju iznos od 9.914,72 EUR, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose i to kako slijedi:

- na iznos od 12,13 EUR, od dana 10. siječnja 2006. godine,

- na iznos od 7,19 EUR, od dana 12. siječnja 2009. godine,

- na iznos od 5,56 EUR od 10. veljače 2009. godine,

- na iznos od 15,40 EUR od dana 10. ožujka 2009. godine,

- na iznos od 0,29 EUR od dana 10. travnja 2009. godine,

- na iznos od 0,47 EUR od dana 10. srpnja 2009. godine,

- na iznos od 3,21 EUR od dana 10. veljače 2010. godine,

- na iznos od 5,98 EUR od dana 10. ožujka 2010 godine,

- na iznos od 6,90 EUR od dana 12. travnja 2010. godine,

- na iznos od 14,94 EUR od dana 10. svibnja 2010. godine,

- na iznos od 19,51 EUR od dana 10. lipnja 2010. godine,

- na iznos od 32,14 EUR od dana 12. srpnja 2010. godine,

- na iznos od 20,23 EUR od dana 10. kolovoza 2010. godine,

- na iznos od 47,90 EUR od dana 10. rujna 2010. godine,

- na iznos od 34,97 EUR od dana 11. listopada 2010. godine,

- na iznos od 36,65 EUR od dana 10. studenog 2010. godine,

- na iznos od 50,24 EUR od dana 10. prosinca 2010. godine,

- na iznos od 66,19 EUR od dana 10. siječnja 2011. godine,

- na iznos od 52,23 EUR od dana 10. veljače 2011. godine,

- na iznos od 60,99 EUR od dana 10. ožujka 2011. godine,

- na iznos od 50,25 EUR od dana 11. travnja 2011. godine,

- na iznos od 69,45 EUR od dana 10. svibnja 2011. godine,

- na iznos od 80,99 EUR od dana 10. lipnja 2011. godine,

- na iznos od 87,82 EUR od dana 11. srpnja 2011. godine,

- na iznos od 149,37 EUR od dana 10. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 90,38 EUR od dana 12. rujna 2011. godine,

- na iznos od 82,75 EUR od dana 10. listopada 2011. godine,

- na iznos od 84,11 EUR od dana 10. studenog 2011. godine,

- na iznos od 84,50 EUR od dana 12. prosinca 2011. godine,

- na iznos od 91,42 EUR od dana 10. siječnja 2012. godine,

- na iznos od 97,03 EUR od dana 10. veljače 2012. godine,

- na iznos od 100,91 EUR od dana 12. ožujka 2012. godine,

- na iznos od 95,19 EUR od dana 10. travnja 2012. godine,

- na iznos od 98,49 EUR od dana 10. svibnja 2012. godine,

- na iznos od 99,89 EUR od dana 11. lipnja 2012. godine,

- na iznos od 97,82 EUR od dana 10. srpnja 2012. godine,

- na iznos od 96,47 EUR od dana 10. kolovoza 2012. godine,

- na iznos od 90,11 EUR od dana 10. rujna 2012. godine,

- na iznos od 94,12 EUR od dana 10. listopada 2012. godine,

- na iznos od 97,95 EUR od dana 12. studenog 2012. godine,

- na iznos od 97,77 EUR od dana 10. prosinca 2012. godine,

- na iznos od 99,06 EUR od dana 10. siječnja 2013. godine,

- na iznos od 92,83 EUR od dana 11. veljače 2013. godine,

- na iznos od 93,12 EUR od dana 10. ožujka 2013. godine,

- na iznos od 98,09 EUR od dana 10. travnja 2013. godine,

- na iznos od 7.101,69 EUR od dana 10. svibnja 2013. godine,

pa do konačne isplate, i to od naznačenog dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi koja je propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja je određena uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 30. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja Banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. ZOO-a;

2. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju, na ime nadoknade parničnog troška, u roku od

15 dana, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća do konačne isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. ZOO-a. «

4. Tijekom postupka sud je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanjem, te su izvedeni dokazi pregledom Ugovor o kreditu broj: 93534/05 od 09. studenog 2005. godine, solemniziranog kod Javnog bilježnika Ante Žderića u Pločama, pod brojem:

OU-147/2005., izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, pregledom obrasca "Izračun EKS i otplatni plan za ugovor broj 93534/05", pregledom otplatnog plana izrađenog od strane prednika tuženika od 15. listopada 2018. godine, pregledom Izvoda s tekućeg računa tužitelja od 26. srpnja 2018. godine, izveden je dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Anti Blaževiću, pregledom pisanog vještva vještaka za financije i računovodstvo Ante Blaževića zaprimljenog u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 29.01.25., pregledom dopune – ispravka vještva zaprimljenog zaprimljenog u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 25.02.25.

4.1. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, a sud nije ovlašten izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile.

5. Ocjena i analiza izvedenih dokaza provedena je u skladu s čl.8. ZPP-a (»Narodne Novine« br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 46/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP).

6. Punomoćnici stranaka popisali su parnični trošak.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

8. Predmet spora jest zahtjev tužitelja za povratom razlike tečaja CHF u iznosu od 9.914,72 € s pripadajućim zateznim kamatama.

9. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. Split, zaključili Ugovor o kreditu broj: 93534/05 od 09. studenog 2005. godine, koji je solemniziran kod Javnog bilježnika Ante Žderića u Pločama, pod brojem: OU- 147/2005., te da je tužitelju, temeljem zaključenog ugovora o kreditu prednik tuženika isplatio iznos od 61.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po prodajnom tečaju banke na dan korištenja kredita s time da je ugovorena obročna otplata kroz 168 mjeseci, i to 167 u jednakim mjesečnim anuitetima od po 507,48 CHF, te jednog anuiteta u iznosu od 503,09 CHF. vezano uz valutnu klauzulu CHF sa plaćanjem svakog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća, a kredit je vraćen u cijelosti.

10. Među strankama je sporno:

- osnov potraživanja te, visina potraživanja, - je li potraživanje tužitelja zastarjelo,

- je li tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, budući je predmetni kredit u cijelosti otplaćen 08.05.2013.

11. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u članku 4 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) kojim je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza istih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

12. Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 09.11.2005. god.) za ocjenu valjanosti spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. te potom Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07., 125/07., 75/07., 75/09., 79/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13. dalje ZZP/07).

13. Sukladno odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

13.1. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.2. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

13.3. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13.4. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

13.5. Citirane odredbe ZZP-a temelje se na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (Narodne novine 96/03.), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (Narodne novine 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

15. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je kako je prednik ovdje tuženika, HVB Splitska banka d.d. Split u razdoblju od 01.studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora prednik tuženika, HVB Splitska banka d.d. Split, kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. Split i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prednika tuženika.

16. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

17. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP) određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Sud je saslušao tužitelja, koji u svom iskazu navodi da mu je bio potreban kredit, zbog čega je došao u tadašnju Splitsku banku u Pločama, te da je u banci tražio koliko može maksimalno uzeti kredita. Tada je razgovarao sa direktorom banke, te su razgovarali o iznosu od 40.000,00 Eura kredita, međutim nakon toga direktor banke je rekao da uzme iznos u švicarcima, na što da ga je on toga pitao zašto u švicarcima, a direktor je odgovorio iz razloga što je manja kamata i da mu je povoljniji taj kredit u švicarcima jer je manja

kamata i jer je sigurniji. Da se on tada dvoumio, da je rekao da nije ljubitelj švicaraca na što mu je direktor tada odgovorio da je i on uzeo kredit u švicarcima. Da je on tada, na nagovor direktora banke, koji ga je nagovarao pola sata da uzmem kredit u švicarcima, uzeo taj kredit u švicarcima i to iznos od 60.000,00 franaka. Taj kredit mu je poslužio za kupnju stana i renoviranje stana kojeg je kupio. Nakon otprilike dvije godine primijetio je da su mu obroci koje je vraćao počeli rasti i to najprije sa 300,00 na 350,00 Eura, pa na 400,00 Eura, 450,00 Eura i tako dalje. Zbog toga se obratio ovom direktoru banke pitajući ga što mu je to napravio, a da mu je on rekao da su i njega prevarili. Nakon što se odlučio da će taj kredit uzeti ipak u švicarcima, banka je napravila taj ugovor i on je istog potpisao. U ugovoru je pisalo da tečaj iznosi 4,20 kuna, a da kamata, misli, iznosi 4,6 ili 4,8%, što je njemu tada to odgovaralo. Tada nije bilo govora o promjenjivoj kamatnoj stopi niti o valutnoj klauzuli već je sve bilo fiksno. Ugovor je potpisao u banci pa sa tako potpisanim ugovorom išao je kod javnog bilježnika u Pločama. Tamo su ovjerili taj ugovor. Ne sjeća se je li bilježnik ugovor čitao na glas. Taj novac kojeg je dobio poslužio mu je za renoviranje stana kojeg je prije toga kupio. Međutim, taj stan je morao prodati da bi mogao vratiti kredit. Taj kredit je vratio banci u cijelosti, prije isteka roka, odjednom, jer nije mogao čekati istek roka.

19. Pregledom ugovora o kreditu broj 93534/05 od 09. studenog 2005. godine, zaključenog između tužitelja i prednika tuženika, HVB Splitska banka d.d. Split (MBS: 060000488), solemniziranog istog dana kod Javnog bilježnika Ante Žderića u Pločama, pod brojem: OU-147/2005., sud je utvrdio da je odredbom čl. 2. toč. 1 ugovora između stranaka ugovoreno da kreditor odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 61.000,00 prema prodajnom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Toč. 2 ugovoreno je da se kredit isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita. Toč. 3 ugovoreno je da se sve obveze iz Ugovora obračunavaju i iskazuju na istovjetan način - u izabranoj stranoj valuti (CHF - kao valuta Ugovora), ako Ugovorom nije određeno drugačije. Toč. 4 ugovoreno je da će se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršit u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno. Toč. 5 ugovoreno je da korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute Ugovora. Čl. 10 a ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 168 mjesečnih anuiteta i to 167 u jednakim mjesečnim anuitetima od po 507,48 CHF, te jednog anuiteta u iznosu od 503,09 CHF.

20. Pregledom pisanog vještva sačinjenog od strane stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Blaževića zaprimljenog u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 29. siječnja 2025., sud je utvrdio da je tužitelj, kao korisnik kredita, zbog promjena valutne klauzule CHF/HR platio tečajnih razlika neto u iznosu od 70.424,60 HRK ili 9.354,72 €, a mjesečno pojedinačno kao što je izračunato u stupcu 19 Tablice broj 3. Dalje je utvrđeno da su pozitivne tečajne razlike iznosile 9.914,72 €, a mjesečno pojedinačno kao što je izračunato u stupcu 19a Tablice broj 3, dok su negativne tečajne razlike iznosile 560,00 € a mjesečno pojedinačno kao što je izračunato u stupcu 19 b Tablice broj 3.

21. Pregledom ispravka vještva, sačinjenog od strane stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Blaževića zaprimljenog u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 25. veljaččče 2025., sud je utvrdio da je vještak u vještačenju od 28.01.2025. zabunom dodao (zalijepio) pogrešnu Tablicu broj 3 (pogrešna glavnica kredita, pogrešan datum isplate kredita, pogrešan broj anuiteta – vraćanja kredita, pogrešne kamatne stope itd), dok su zaključci u mišljenu vještaka točni, jer se temelje na ispravnoj tablici broj 3 koja se prilaže u nastavku ovog ispravka – dopune vještva.

22. Slijedom navedenog, vještak je u svom mišljenju naveo:

- kako je zbog primjene valutne klauzule CFH/HR korisnik kredita platio tečajnih razlika neto u iznosu od 70.424,60 HRK ili 9.354,72 €, a mjesečno pojedinačno kao što je izračunato u stupcu broj 19 Tablice broj 3.

- kako su pozitivne tečajne razlike iznosile 9.914,72 €, a mjesečno pojedinačno kao što je izračunato u stupcu broj 19a Tablice broj 3,

- kako su negativne tečajne razlike iznosile 560,00 €, a mjesečno pojedinačno kao što je izračunato u stupcu broj 19b Tablice broj 3.

23. Analizirajući izvedene dokaze, kako svakog zasebno, tako i sve zajedno, ocjena je ovog suda da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

24. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja jer je isti istinit, logičan, životan pa tako i uvjerljiv, posebno iz razloga jer iskaz tužitelja nije u suprotnosti sa materijalnim dokazima provedenim u ovom postupku, prvenstveno priloženom ugovoru o kreditu, te provedenom financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem.

25. Analizirajući iskaz tužitelja te priloženi ugovor o kreditu broj 93534/05 od 09. studenog 2005. godine, zaključen između tužitelja i prednika tuženika, HVB Splitska banka d.d. Split, sud je utvrdio da prednik tuženika u konkretnom slučaju nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, zatim da prednik tuženika kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili točne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da prednik tuženika promijeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja kao potrošača. Također, utvrđeno je da je prednik tuženika povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača i korisnika kredita tako što je u predmetnom ugovoru o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskog franaka, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, prednik tuženika kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je prednik tuženika postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. i Zakona o obveznim odnosima.

26. Sam položaj tužitelja prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je tužitelj pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijskom bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Pored toga, prednik tuženika je bio taj koji je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužitelj nije mogao utjecati, slijedom čega je tužitelj bio stavljen pred gotov čin »uzmi ili ostavi«

27. Za razliku od tužitelja, prednik tuženika je raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je prednik tuženika iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužitelj nije mogao utjecati.

28. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, citirane u toč. 19 obrazloženja ove presude, po ocijeni ovog suda, a sukladno uvodno citiranim zakonskim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, i to čl. 81. st. 1. ZZP-a, neodređene su i nepoštene, o tim odredbama se nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer su iste ugrađene u već unaprijed sastavljenom, tipskom ugovoru, slijedom čega su te odredbe, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, ništetne.

29. Prema odredbi čl. 322. ZOO Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

30. Po ocjeni ovog suda utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4.7.2013. u sporu koji se vodio povodom kolektivne tužbe korisnika kredita protiv banaka, koja se odnose na pitanja vezano uz ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, primjenjuju se i u ovom predmetu. Navedena presuda potvrđena je u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž- 7129/13 od 13.6.2014., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9.4.2015., te u dijelu takve povrede za ugovorenu valutu presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., potvrđenu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019., koje odluke se protežu i na sporove individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama.

31. Kako je prednik tuženika bio obuhvaćen navedenim presudama, predmetni kolektivni spor protiv banaka odnosi se i na tuženika.

32. Slijedom iznijetog, nije od značaja činjenica da tužitelj u konkretnom slučaju nije tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

33. Naime, po ocjeni ovog suda utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4.7.2013. u sporu koji se vodio povodom kolektivne tužbe korisnika kredita protiv banaka, koja se odnose na pitanja vezano uz ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli primjenjuju se i u ovom predmetu. Navedena presuda potvrđena je u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u dijelu takve povrede za ugovorenu valutu presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž- 6632/17 od 14.6.2018., potvrđenu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019., koje odluke se protežu i na sporove individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama.

34. Kako je prednik tuženika bio obuhvaćen navedenim presudama, predmetni kolektivni spor protiv banaka odnosi se i na ovdje tuženika.

35. Dakle, zaključak je ovog suda da se u konkretnom postupku nije moralo utvrđivati jesu li su odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i ništave, jer je to već utvrđeno u kolektivnom sporu, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini (tako Vrhovni sud RH u odluci Rev-3142/18 od 19.3.2019). U tzv. „Parnici potrošač" pravomoćno je utvrđeno da se nije pojedinačno pregovaralo o sadržaju standardnog (formuliranog ugovora), te da potrošač nije mogao utjecati ili mijenjati sadržaj unaprijed pripremljenih standardnih odredaba ugovora o kreditu. Dakle, na te okolnosti ne mogu se posebno izvoditi dokazi u pojedinom potrošačkom sporu (čl. 502.c ZPP), a banka je ovlaštena dokazivati da je u trenutku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, nakon čega će sud ocijeniti je li takva informiranost utječe na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (tako Ustavni sud u odluci U- III-5458/2021 od 30.6.2022.).

36. Međutim, u konkretnom slučaju tuženik nije predložio bilo kakav dokaz na te okolnosti, pa sud u ovom postupku nije provodio dokaze na okolnosti koje su već utvrđene u tzv. „Parnici potrošač", koji spor se odnosi i na tuženika, a ovaj sud je temeljio svoju odluku na odredbi čl. 502.c ZPP.

37. No, neovisno o tome, sud je, iz dokaza provedenih i u ovom postupku utvrdio da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne, pa je slijedom navedenog valjalo raspraviti o zahtjevu tužiteljice za isplatom razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj broj 93534/05 od 09. studenog 2005. godine.

38. Međutim, prethodno je valjalo raspraviti prigovor zastare istaknut od strane tuženika.

39. Ocjena je ovog suda da prigovor zastare nije osnovan. Naime, u ovom slučaju zastarni rok se računa po općem zastarnom roku i to 5 godina koji je propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima računajući od 14. lipnja 2018. godine kada je sudska odluka postala pravomoćna u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1410/12,

40. Naime, parnični postupak koji je pokrenut pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4.7.2013., pravomoćno je okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. a tom presudom pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač- Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv, između ostalog i ovdje tuženika. Navedenom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4.7.2013., a kojom je utvrđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu i prava i obveze ugovornih strana, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i korisnika kredita što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne obveze, te je došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti. sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14.6.2018.), a budući da je tužba u ovom postupku podnesena 25.11.2020, dakle unutar petogodišnjeg roka, to nije osnovan prigovor zastare, slijedom čega sud prigovor zastare nije prihvatio.

41. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio iz pisanog vještva sačinjenog od strane stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Blaževića zaprimljenog u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 29. siječnja 2025., te ispravka tog vještva, sačinjenog također od strane stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Blaževića zaprimljenog u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 25. veljače 2025., iz kojih je sud utvrdio da je zbog primjene valutne klauzule CFH/HR korisnik kredita platio tečajnih razlika neto u iznosu od 70.424,60 HRK ili 9.354,72 €, a mjesečno pojedinačno kao što je izračunato u stupcu broj 19 Tablice broj 3, da su pozitivne tečajne razlike iznosile 9.914,72 €, a mjesečno pojedinačno kao što je izračunato u stupcu broj 19a Tablice broj 3, te kako su negativne tečajne razlike iznosile 560,00 €, a mjesečno pojedinačno kao što je izračunato u stupcu broj 19b Tablice broj 3.

42. Sud je u cijelosti prihvatio prethodno citirano vještvo, te ispravak tog vještva, sačinjene od strane vještaka Ante Blaževića, kao objektivne, logične i napravljane po pravilima struke, te dovoljno obrazložene, a na koju dopunu ispravak ni stranke nisu imale primjedbi, slijedom čega sud prihvaća utvrđenja iz istih, odnosno zaključak je ovog suda da je sudski vještak točno izračunao razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, a zbog primjene valutne klauzule.

43. Tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate od svake pojedine uplate do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

44. Svaku pojedinu uplatu, odnosno datum kada je izvršena uplata od strane tužiteljice, te visinu preplaćenog dijela takve uplate, sud je utvrdio iz dopune - ispravka vještva vještaka Ante Blaževića od 25.02.25. Tablice broj 3, stupca 19a.

45. U odnosu na negativne tečajne razlike, po ocjeni ovog suda, za to potraživanje tuženika ne postoji pravna osnova. To iz razloga jer je odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovora svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik, na čijoj su strani u konkretnom slučaju razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora sa ništetnim odredbama, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja.

46. Dakle, sukladno prethodno navedenom, tuženik nema pravo na isplatu tražbine po osnovi negativne kamatne stope, slijedom čega sud nije uzeo u obzir negativne tečajne razlike u iznosu od 560,00 €.

47. Pored toga, da bi se o tom prigovoru uopće i moglo odlučiti, bilo je potrebno da tuženik istakne prigovor radi prijeboja ili da podnese protutužbu, a što tuženik nije napravio.

48. Slijedom iznijetog, odbijen je i prigovor tuženika u pogledu tzv negativnih kamata.

49. Ocjena je ovog suda, nadalje, da tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, po mišljenju ovog suda isplatom kredita ili zamjenom kredita novim, stranka nije izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti, osim u slučajevima propisanim odredbom čl. 326. st. 2. ZOO-a, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi. Kako je naprijed navedeno, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka je stranka dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, radi čega je u konkretnom slučaju primijeniti stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Stoga tužitelj ima pravni interes za podnošenjem predmete tužbe, tim više jer je u gore citiranim odlukama Trgovačkog i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, te Vrhovnog suda utvrđena ništetnost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr).

50. Činjenica da je predmetni kredit otplaćen nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj stvari, jer obveza povrata stečenog bez osnove postoji bez obzira je li ugovor otplaćen ili ne. Kako je naprijed kazano sankcija ništetnosti je to da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a).

51. Slijedom svega naprijed iznijetog i obrazloženog, sud je odbio sve prigovore istaknute od strane tuženika, te je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, radi čega je odlučeno kao u toč. I izreke presude.

52. Parnični trošak dosuđen je tužitelju po odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, A sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/2022, te 138/2023), te označenoj vrijednosti predmeta spora, kao i uspjehu u ovoj parnici.

52.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, te obrazloženih podnesaka od 04.10.24. i 07.03.25. po 100 bodova, za pristupe na roč. od 23.10.24., 18.12.24., 12.03.25. i 28.04.25. po 100 bodova, što ukupno iznosi 700 bodova, što pomnoženo sa 2€, koliko iznosi vrijednost jednog boda, daje iznos od 1.400,00 €. Ovom iznosu dodan je daljnji iznos od 450,00 € na ime troškova vještačenja, pa sveukupan trošak tužitelja iznosi 1.850,00 €. Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripada kamata počev od presuđenja, dakle od 27. lipnja 2025. pa do konačne isplate.

52.2. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovom sporu, pa je tužitelju u cijelosti dosuđen parnični trošak.

52.3. Sud nije priznao tužitelju trošak sudske pristojbe na tužbu i na ovu presudu budući da iste nisu plaćene u trenutku donošenja presude. Naime, čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine 51/23) – koji je stupio na snagu 20. 5. 2023. , dakle prije donošenja prvostupanjske presude - propisano da su od plaćanja pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude. za zaštitu kolektivnih interesa, a što je ovdje slučaj.

52.4. Slijedom svega naprijed iznijetog i obrazloženog, odlučeno je kao u toč. II izreke presude.

U Splitu, 27. lipnja 2025.

SUDAC

Miro Maslać

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika