REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-287/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Ivani Čuk Prpić, u pravnoj stvari tužitelja PUČKO OTVORENO UČILIŠTE ZAGREB, OIB 17480760019, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Vice Vukšić, odvjetnik u Zagrebu, Palmotićeva 60/I, protiv 1. tuženika ZAVOD ZA ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ SIGURNOSTI d.o.o., OIB 05494093403, [adresa]. tuženika USTANOVA ZA OBRAZOVANJE ODRASLIH - ZIRS UČILIŠTE, OIB 22228764473, [adresa], koje zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & Partneri, u Zagrebu, Miramarska 24, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave, 27. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se prvotuženiku ZAVOD ZA ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ SIGURNOSTI d.o.o. i drugotuženiku USTANOVA ZA OBRAZOVANJE ODRASLIH - ZIRS UČILIŠTE solidarno isplatiti tužitelju PUČKO OTVORENO UČILIŠTE ZAGREB iznos od 89.323,14 EUR sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose:

- od 2.402,34 EUR od 10. svibnja 2016.,

- od 2.402,34 EUR od 10. lipnja 2016.,

- od 2.451,64 EUR od 10. srpnja 2016.,

- od 2.451,64 EUR od 10. kolovoza 2016.,

- od 2.451,64 EUR od 10. rujna 2016.,

- od 2.417,97 EUR od 10. listopada 2016.,

- od 2.417,97 EUR od 10. studenog 2016.,

- od 2.417,97 EUR od 10. prosinca 2016.,

- od 2.421,82 EUR od 10. siječnja 2017..,

- od 2.421,82 EUR od 10. veljače 2017.,

- od 2.421,82 EUR od 10. ožujka 2017.,

- od 2.469,19 EUR od 10. travnja 2017.,

- od 2.469,19 EUR od 10. svibnja 2017.,

- od 2.469,19 EUR od 10. lipnja 2017.,

- od 2.559,60 EUR od 10. srpnja 2017.,

- od 2.559,60 EUR od 10. kolovoza 2017.,

- od 2.559,60 EUR od 10. rujna 2017.,

- od 2.656,02 EUR od 10. listopada 2017.,

- od 2.656,02 EUR od 10. studenog 2017.,

- od 2.656,02 EUR od 10. prosinca 2017.,

- od 2.697,62 EUR od 10. siječnja 2018.,

- od 2.697,62 EUR od 10. veljače 2018.,

- od 2.697,62 EUR od 10. ožujka 2018.,

- od 2.753,40 EUR od 10. travnja 2018.,

- od 2.753,40 EUR od 10. svibnja 2018.,

- od 2.753,40 EUR od 10. lipnja 2018.,

- od 2.860,40 EUR od 10. srpnja 2018.,

- od 2.860,40 EUR od 10. kolovoza 2018.,

- od 2.860,40 EUR od 10. rujna 2018.,

- od 2.881,08 EUR od 10. listopada 2018.,

- od 2.881,08 EUR od 10. studenog 2018.,

- od 2.881,08 EUR od 10. prosinca 2018.,

- od 3.006,12 EUR od 10. siječnja 2019.,

- od 3.006,12 EUR od 10. veljače 2019. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijski trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od petnaest dana.

II. Nalaže se prvotuženiku ZAVOD ZA ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ SIGURNOSTI d.o.o. i drugotuženiku USTANOVA ZA OBRAZOVANJE ODRASLIH - ZIRS UČILIŠTE solidarno naknaditi tužitelju PUČKO OTVORENO UČILIŠTE ZAGREB trošak parničnog postupka u iznosu od 25.201,65 EUR, sa zateznim kamatama od 27. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od petnaest dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 12.995,55 EUR.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvotuženika i drugotuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 38.696,42 EUR.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 40.289,31 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose preko mjesečnih iznosa dosuđenih u točki I. izreke ove presude, a koje teku po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijski trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 18. veljače 2019. podnio tužbu u kojoj navodi da je vlasnik zk.č. 966/2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] površine 2115 čhv ili 7608 m2, u naravi poslovna zgrada u [adresa], u kojoj poslovni prostor u površini 574,45 m2 koriste tuženici protivno volji tužitelja, bez naknade, za obavljanje poslovne djelatnosti, da je između pravnih prednika tužitelja i prvotuženika 28. veljače 1984. bio sklopljen Ugovor o zakupu poslovnog prostora na rok od 10 godina, ali je prvotuženik po isteku tog ugovora nastavio koristiti taj poslovni prostor, bez sklapanja novog ugovora s tužiteljem, bez pravne osnove i bez plaćanja naknade tužitelju, da drugotuženik (čiji je osnivač prvotuženik) također koristi predmetni poslovni prostor bez pravne osnove i bez plaćanja naknade tužitelju, stoga da tužitelj trpi štetu u vidu izgubljene pretpostavljene zakupnine, u iznosu od 28.722,50 kn/3.812,13 EUR (uzimajući u obzir da je tužitelj odlukom Upravnog vijeća od 11. svibnja 2010. utvrdio da cijena zakupa poslovnih prostora u predmetnoj zgradi iznosi od 50,00/6,64 EUR do 70,00 kn/9,29 EUR po m2, uvećano za PDV i režijske troškove, pa tužitelj smatra da je 50,00 kn/6,64 EUR po m2 minimalna vrijednost zakupnine) za razdoblje od svibnja 2016. do veljače 2019., a sve sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO) pa predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženicima da solidarno isplate tužitelju 976.565,00 kn/129.612,45 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, za razdoblje od 10. svibnja 2016. do 10. veljače 2019.

2. U odgovoru na tužbu drugotuženik osporava osnovu i visinu potraživanja, ističe prigovor stvarne nenadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu i prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer ne koristi prostor u površini koju tužitelj navodi u tužbi, ističe da tužitelj nije vlasnik z. k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i da je protiv uknjižbe tužitelja podnio žalbu, kao i da je neosnovan navod da koristi predmetni prostor bez ikakve osnove i bez ikakvog plaćanja te da je tužitelj u postupku protiv prvotuženika pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu poslovni broj P-2298/06 od 10. ožujka 2015. radi predaje u posjed pravomoćno odbijen s protutužbenim zahtjevom za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora, kao i da je protiv dijela presude kojom je odbijen zahtjev prvotuženika za utvrđenje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru podnio reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Navodi da iz Samoupravnog sporazuma o prijenosu prava upravljanja poslovnim prostorom Više tehničke škole za sigurnost pri radu i zaštitu od požara Zagreb, bez naknade, uz osiguranje načina i uvjeta za ostvarivanje prava korištenja tog prostora od 19. prosinca 1979. (dalje: Samoupravni sporazum) proizlazi da prvotuženik zadržava pravo korištenja (čl. 2.), odnosno da je čl. 4. propisano da je prednik tužitelja suglasan da prvotuženik zadržava pravo korištenja nad tim prostorom, stiliziranim namještajem i ugrađenom opremom sve dok se ne osigura drugi odgovarajući prostor i oprema, a da taj drugi prostor tužitelj nije nikad dodijelio prvotuženiku. Navodi da prvotuženik nije nikada bio zakupnik predmetnog poslovnog prostora ni sklapao ugovore o zakupu, a da je drugotuženik pravna osoba kojoj je osnivač prvotuženik, dakle da su tuženici na temelju Samoupravnog sporazuma ovlašteni koristiti predmetni poslovni prostor bez plaćanja naknade sve dok tužitelj ne osigura drugi prostor u vlasništvo. Navodi da nema štete ni protupravnosti i da se tužitelj neosnovano poziva na odredbu čl. 1111. ZOO-a. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška.

3. U odgovoru na tužbu prvotuženik osporava osnovu i visinu potraživanja, ističe prigovor stvarne nenadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu, da tužitelj nije vlasnik z. k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i da je protiv uknjižbe tužitelja podnio žalbu, kao i da je neosnovan navod da koristi predmetni prostor bez ikakve osnove i bez ikakvog plaćanja te da je tužitelj u postupku protiv prvotuženika pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu poslovni broj P-2298/06 od 10. ožujka 2015. radi predaje u posjed pravomoćno odbijen s protutužbenim zahtjevom za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora, kao i da je protiv dijela presude kojom je odbijen zahtjev prvotuženika za utvrđenje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru podnio reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Navodi da iz Samoupravnog sporazuma od 19. prosinca 1979. proizlazi da prvotuženik zadržava pravo korištenja (čl. 2.), odnosno da je čl. 4. propisano da je prednik tužitelja suglasan da prvotuženik zadržava pravo korištenja nad tim prostorom, stiliziranim namještajem i ugrađenom opremom sve dok se ne osigura drugi odgovarajući prostor i oprema, a da taj drugi prostor tužitelj nije nikad dodijelio prvotuženiku. Navodi da tužitelj u tužbi navodi pogrešnu površinu poslovnog prostora, kao i da smatra da je prvotuženik presumirani vlasnik predmetne nekretnine jer je posjed prvotuženika kvalificiran i posjeduje poslovni prostor više od 50 godina. Ističe da nije nikada bio zakupnik predmetnog poslovnog prostora ni sklapao ugovore o zakupu, i da su netočni navodi da ništa ne plaća jer svaki mjesec plaća iznos od 18.000,00 kn/2.389,01 EUR na ime troškova, režija, održavanja zgrade i adaptiranja zgrade. Navodi da nema štete ni protupravnosti i da se tužitelj neosnovano poziva na odredbu čl. 1111. ZOO-a. Smatra da ima pravo na posjed i da tužitelju nije dužan plaćati nikakvu naknadu. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troška prvotuženiku.

4. Podneskom od 19. kolovoza 2019. tužitelj se očitovao na odgovore na tužbu prvotuženika i drugotuženika navodeći da je tužitelj uknjižen kao jedini zemljišno- knjižni vlasnik zk.č.br. 966/2 upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], da je žalba prvotuženika protiv rješenja o uknjižbi odbijena, kao i da je prvotuženik podnio tužbu protiv tužitelja radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, a da je pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2298/06 od 10. ožujka 2015., potvrđene presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovno broj Gž-4509/15 od 13. listopada 2015., odbijen prvotuženikov zahtjev kao neosnovan, dakle da je pravomoćnom presudom već odlučeno u pogledu vlasništva predmetne nekretnine. Ukazuje na to da se pravni prednik tuženika Viša tehnička škola na temelju Odluke o izdvajanju osnovne organizacije iz sastava radne organizacije, donesene na referendumu 1977. izdvojio iz sastava radne organizacije Radničkog sveučilišta „Moša Pijade“ Zagreb u samostalnu radnu organizaciju koja nije nikada vratila u sastav radne organizacije Radničkog sveučilišta „Moša Pijade“ Zagreb, da su Viša tehnička škola za sigurnost pri radu i zaštitu od požara Zagreb i ostalih 11 organizacija udruženog rada, koji su ostali u sastavu Radničkog sveučilišta „ TŠ“ [adresa], **.**.1979. sklopili Sporazum o uređivanju načina i uvjeta izvršenja međusobnih prava i obveza nastalih do dana izdvajanja te pitanja naknade štete, kojim je u bitnom utvrđeno da stranke nemaju međusobnih dugovanja i potraživanja. Navodi i da su čl. 12. Samoupravnog sporazuma sklopljenog između pravnog prednika tužitelja i pravnog prednika tuženika iz prosinca 1979., dogovorili da će o načinu i uvjetima korištenja prostora i opreme Sveučilišta potpisnici tog Sporazuma sklopiti poseban ugovor. Ukazuje na to da su stranke tako i postupile jer su pravni prednik tužitelja i pravni prednik tuženika tada sklopili ugovore iz kojih je razvidno da je pravni prednik tuženika plaćao pravnom predniku tužitelja pored režijskih troškova, i zakupninu (i to Ugovor o korištenju poslovnog prostora i opreme Sveučilišta od 1. siječnja 1981., Aneksi ugovora, Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 28. veljače 1984. i Aneksi ugovora). Navodi da nakon isteka ugovora o zakupu prvotuženik nije želio sklopiti ugovor o zakupu s tužiteljem pa prostor koristi neovlašteno.

5. Pravomoćnim rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-806/2019 od 16. prosinca 2020. taj se sud oglasio stvarno nenadležnim te je spis dostavljen ovom sudu kao stvarno nadležnom na daljnji postupak.

6. Podneskom od 18. lipnja 2024., tužitelj je djelomično povukao tužbu i to za iznos glavnice od 40.289,31 EUR te je specificirao tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od 89.323,14 EUR sa zateznim kamatama. Tuženik je pristao na povlačenje tužbe podneskom od 12. srpnja 2024. te je na temelju odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) ovaj sud utvrdio da je tužba u tom dijelu povučena pa je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

7. Pri tom se ističe da je tužitelj u navedenom podnesku od 18. lipnja 2024., pri usklađenju tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka i sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute („Narodne novine“ broj: 57/22, 88/22) očitom omaškom u pisanju zahtijevao zatezne kamate na glavnicu od 89.323,14 EUR za razdoblje od 2019. do 2022., zbog čega su tuženici u očitovanju na taj podnesak izjavili da se protive preinaci tužbe, kao i prigovor dvostruke litispendencije te zastare. No, ovaj sud smatra da se ne radi o preinaci tužbe, već o omašci u pisanju, koju je tužitelj ispravio podneskom od 22. siječnja 2025., kao i jer se tijekom cijelog postupka raspravljalo samo o šteti nastaloj tužitelju u razdoblju koje je tužitelj naznačio u tužbi, dakle od 2016. do 2019. pa je i odlučeno upravo o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na razdoblje od 2016. do 2019. Također, s tim u vezi istaknuti prigovor dvostruke litispendencije je neosnovan (iz uvida u drugi predmet ovog suda između istih stranaka poslovni broj P-531/23 je utvrđeno da je u tom predmetu utuženo razdoblje od ožujka 2019. do veljače 2022.), a neosnovan je i prigovor zastare (budući da nije protekao trogodišnji zastarni rok od dospijeća najstarije utužene tražbine od 10. svibnja 2016. do podnošenja tužbe 18. veljače 2019.).

8. U dokaznom postupku sud je pročitao izvadak iz zemljišne knjige (str. 6. spisa), izvadak iz sudskog registra (str. 7. do 18. spisa), Ugovor o zakupu poslovnog prostora Sveučilišta (str. 19. do 92. spisa i 143. do 144. spisa), zapisnik (str. 22. spisa), Ugovore o zakupu poslovnog prostora (str. 25. do 49. spisa), presudu i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu (str. 60. do 66. spisa i 73. do 79. spisa te 97. do 100. spisa), rješenje (str. 67. spisa), rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu (str. 94. spisa), rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu (str. 95. do 96. spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu (str. 101. do 103. spisa), Odluku o izdvajanju (str. 104. spisa), rješenje Okružnog privrednog suda Zagreb (str. 105. do 116. spisa i 157. do 163. spisa), Sporazum o uređivanju načina i uvjeta izvršenja međusobnih prava i obveza koje su nastale danom izdvajanja te pitanja naknade štete nastale izdvajanjem (str. 117. do 120. spisa), Samoupravni sporazuma o prijenosu prava upravljanja poslovnim prostorom Više tehničke škole za sigurnost pri radu i zaštitu od požara Zagreb, bez naknade, uz osiguranje načina i uvjeta za ostvarivanje prava korištenja tog prostora (str. 121. do 124. spisa), Samoupravni sporazum o raspoređivanju i korištenju poslovne zgrade u [adresa] (str. 125. do 128. spisa), Odluku (str. 128. do 130. spisa), Samoupravni sporazum o udruživanju u radnu organizaciju radničko i narodno Sveučilište „Moša Pijade“ (str. 131. do 133. spisa), Ugovor o korištenju poslovnog prostora i opreme Sveučilišta (str. 134. do 134.), Anekse (str. 136. do 143. spisa i od 145. do 154. spisa), dopise o raskidu (str. 155. spisa), dopise (str. 164. do 175. spisa), dopis Hrvatskog fonda za privatizaciju (str. 176. i 349. spisa), rješenje Županijskog suda u Splitu (str. 334. do 335. spisa), dopis (str. 347. spisa), odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske (str. 351. do 352. spisa), dopis (str. 396. i 397. spisa), zapisnik (str. 427. do 429. spisa), presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu (str. 523. do 532. spisa), rješenje Županijskog suda u Varaždinu (str.564. do 569. spisa), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (str. 579. do 585. spisa), te je izvršen uvid u spis ovog suda poslovni broj P-531/2023. Sud je saslušao svjedoke, kao i zastupnike po zakonu stranaka te je izveden dokaz uviđajem te građevinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za građevinarstvo Maji Petrović iz društva MP Peritissima j.d.o.o.

9. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 89.323,14 EUR na ime štete nastale tužitelju zbog korištenja poslovnog prostora u [adresa], u vlasništvu tužitelja od strane prvotuženika i drugotuženika, nakon isteka ugovora o zakupu tog poslovnog prostora.

11. Između stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, budući da u odgovoru na tužbu tuženici osporavaju tužiteljeve tvrdnje o korištenju predmetnog poslovnog prostora bez osnove i navode da imaju pravo na posjed predmetnog poslovnog prostora na temelju Samoupravnog sporazuma iz 1979., kojim su zadržali pravo korištenja predmetnog poslovnog prostora dok im se ne osigura drugi odgovarajući prostor, osporavaju površinu poslovnog prostora navedenog u tužbi, a osporavaju i tužiteljevo pravo vlasništva predmetnog poslovnog prostora te navode i da nema štete ni protupravnosti.

12. Prigovor pasivne legitimacije je neosnovan budući da tuženici nesporno koriste predmetni poslovni prostor sve od Samoupravnog sporazuma iz 1979. , a uviđajem i mjerenjem od strane građevinskog vještaka je samo točno utvrđeno u kojoj površini i u odnosu na tu izračunatu površinu je tužitelj uredio svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 18. lipnja 2024.

13. Iako je tužitelj u tužbi kao pravnu osnovu naveo stjecanje bez osnove te se pozvao na odredbu čl. 1111. ZOO-a, a osim toga i na naknadu štete, ovaj sud nije vezan pravnom osnovom zahtjeva za pružanje pravne zaštite, već samo činjeničnom osnovnom tužbenog zahtjeva, iz koje proizlazi da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine, da je između pravnih prednika tužitelja i prvotuženika bio sklopljen ugovor o zakupu poslovnog prostora 28. veljače 1984., na rok od 10 godina, a da prvotuženik nije više želio ugovorom urediti svoj odnos s tužiteljem i da od tada tuženici koriste poslovni prostor u površini od 574,45 m2 bez pravnog osnova i bez plaćanja zakupnine, zbog čega tužitelj trpi štetu u vidu izgubljene pretpostavljene zakupnine i traži isplatu naknade u visini pretpostavljene zakupnine, stoga ovaj sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO- a, već je predmet spora naknada štete zbog korištenja poslovnog prostora od strane tuženika, nakon isteka ugovora o zakupu.

14. Odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO-a određeno je da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Na temelju odredbe čl. 1046. ZOO-a, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Sukladno odredbi čl. 1089. st. 1. i 3. ZOO-a, oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, s time da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da su pretpostavke odgovornosti za štetu: a) postojanje osobe odgovorne za štetu (štetnik), b) protupravna štetna radnja, koja se kod povrede ugovorne obveze ogleda u neispunjenju ili zakašnjenju ispunjenja obveze jedne ugovorne stranke, c) postojanje štete i d) uzročna veza između štetne radnje štetnika i štete kao posljedice te radnje. Sve navedene pretpostavke moraju se kumulativno ispuniti da bi postojala odgovornost za štetu, a teret dokazivanja tih pretpostavki je na tužitelju.

15. Prvotno se ističe da tuženici u odgovoru na žalbu i tijekom postupka neosnovano osporavaju tužiteljevo pravo vlasništva te ističu da je prvotuženik presumirani vlasnik predmetnog poslovnog prostora, budući da iz isprava u spisu proizlazi da je tužitelj u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik zkč. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] površine 2115 čhv, u naravi poslovna zgrada u [adresa], u kojoj poslovni prostor koriste tuženici. Takav zaključak slijedi i iz pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2298/06 od 10. ožujka 2015., potvrđene presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovno broj Gž-4509/15 od 13. listopada 2015., budući da je tim odlukama odbijen prvotuženikov zahtjev na utvrđenje prava (su)vlasništva predmetnog poslovnog prostora kao neosnovan, a i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. srpnja 2024. je odbijena revizija koju je prvotuženik podnio je protiv navedenih presuda.

16. Nadalje se ističe da iz isprava u spisu proizlazi da je:

- Odlukom o izdvajanju od 24. listopada 1977. pravni prednik tuženika Viša tehnička škola za sigurnost u radu i zaštitu od požara izdvojen iz sastava Radničkog sveučilišta Moša Pijade u samostalnu radnu organizaciju te je utvrđeno da će se međusobni odnosi nastali izdvajanjem regulirati sporazumom.

- rješenjem Okružnog privrednog suda u Zagrebu broj Us-1063/79 od 28. studenog 1979. izvršen upis brisanja odnosno prestanak postojanja pravnog prednika tuženika a radi izdvajanja iz RO " TŠ" te je rješenjem Okružnog privrednog suda u Zagrebu broj Us-544/79 od 28. prosinca 1979. izvršen upis organiziranja i konstituiranja radne organizacije nastale izdvajanjem Osnovne organizacije iz sastava radne organizacije Radničko sveučilište "Moša Pijade" te je izvršen upis pravnog prednika prvotuženika Više tehničke škole za sigurnost u radu i zaštitu od požara u sudski registar,

- da je 4. lipnja 1979. sklopljen Sporazum o uređivanju načina i uvjeta izvršenja međusobnih prava i obveza nastalih do dana izdvajanja te pitanja naknade štete, kojim je u bitnom utvrđeno da stranke nemaju međusobnih dugovanja i potraživanja,

-dana 19. prosinca 1979. sklopljen Samoupravni sporazum o prijenosu prava upravljanja poslovnim prostorom Više tehničke škole za sigurnost pri radu i zaštitu od požara, Zagreb, bez naknade, uz osiguranje načina i uvjeta za korištenje tog prostora, između prednika tuženika i organizacija udruženog rada koje su ostale u sastavu Radničkog sveučilišta Moša Pijade, u kojem je u čl. 3. ugovoreno da prednik tuženika prenosi pravo upravljanja, a zadržava pravo korištenja prostora, u čl. 4. je određeno da prednik tuženik zadržava pravo korištenja nad tim poslovnim prostorom dok se ne osigura odgovarajući poslovni prostor, u čl. 6. propisana je dužnost prednika tuženika da za korištenje poslovnog prostora osigura sredstva, koja će se tretirati kao učešće u ukupnim troškovima zgrade, dok je čl. 12. određeno da će se sklopiti poseban ugovor o načinu i uvjetima korištenja prostora i opreme Sveučilišta,

- da su Osnovne organizacije udruženog rada, koje su i dalje ostale u sastavu Radničkog i narodnog sveučilišta "Moša Pijade" Zagreb (odnosno nakon izdvajanja pravnog prednikatuženika) sklopile Samoupravni sporazum o raspoređivanju i korištenju poslovne zgrade u [adresa], kojim su prostore poslovne zgrade u [adresa], kao građevinski i tehničko- tehnološki nedjeljive cjeline, rasporedili između sebe u idealnim dijelovima izraženim razlomcima,

- da su prednik tužitelja (Radničko i narodno sveučilište „Moša Pijade“, Zagreb) i prednik tuženika (Viša tehnička škola za sigurnost pri radu i zaštitu od požara, Zagreb) sklopili Ugovor o korištenju poslovnog prostora i opreme Sveučilišta u primjeni od 1. siječnja 1981. kojim Sveučilište ustupa Školi na korištenje 1.056,67 m2 prostora, a čl. 4. je ugovoreno da će troškovi ustupljenog prostora i opreme utvrditi Aneksom,

-da su prednik tužitelja i prednik tuženika sklopili Aneks od 1. siječnja 1981. ugovora o korištenju poslovnog prostora i opreme Sveučilišta u kojem su ugovorili zakupninu za korištenje tog prostora i opreme, zatim Aneks od 1. lipnja 1981. kojim su povećali iznos zakupnine, zatim Aneks od 16. veljače 1982. kojim su još povećali iznos zakupnine, zatim Aneks od 27. lipnja 1983. kojim su opet povećali iznos zakupnine, zatim Aneks II. od 28. rujna 1983. kojim opet povećavaju iznos zakupnine

-da su prednik tužitelja i prednik tuženika 20. siječnja 1984. sklopili Aneks ugovora o zakupu poslovnog prostora i opreme Sveučilišta od 1981. za 1.002,65 m2 poslovnog prostora (dakle smanjena je površina poslovnog prostora koji koristi prednik tuženika), a kojim su osim zakupnine, u čl. 3. ugovorili da se prednik tuženik obvezuje plaćati iznos troškova energije (el. energije, grijanja), čuvanja zgrade, telefonskih usluga, komunalnih usluga i ostalih troškova (dalje: režijski troškovi),

-da su prednik tužitelja i prednik tuženika sklopili 24. veljače 1984. Aneks ugovora o zakupu poslovnog prostora i opreme Sveučilišta od 1981. kojim je povećana površina poslovnog prostora na 1.046,27 m2 i sukladno tome ugovorena zakupnina te osim zakupnine i iznos režijskih troškova, zatim Aneks od 10. siječnja 1985. kojim se povećava iznos zakupnine iz Aneksa od 24. veljače 1984., Aneks od 29. travnja 1985. kojim se povećava površina poslovnog prostora na 1.085,27 m2 i povećava zakupnina, Aneks od 28. siječnja 1986. kojim se povećava površina poslovnog prostora na 1.181,17 m2 i povećava iznos zakupnine, Aneks kojim se povećava iznos zakupnine za 1987. godinu, Aneks od 8. siječnja 1988. kojim se povećava iznos zakupnine za 1988.

-da su prednik tužitelja i prednik tuženika 28. veljače 1984. sklopili Ugovor o zakupu poslovnog prostora Sveučilišta za prostor u podrumu na sjeverozapadnom dijelu zgrade u ukupnoj površini 458,76 m2, a koji je sklopljen na razdoblje od 10 godina i kojim je osim zakupnine ugovoreno i plaćanje režijskih troškova, Aneks od 10. siječnja 1985. kojim se povećava iznos zakupnine, Aneks od 28. siječnja 1986. kojim se povećava iznos zakupnine, Aneks od 14. ožujka 1986. kojim se prima u zakup poslovni prostor od 504,64 m2 i povećava iznos zakupnine, Aneks kojim se povećava iznos zakupnine za 1987., Aneks od 8. siječnja 1988. kojim se povećava iznos zakupnine za 1988.

17. Dakle, iz navedenih isprava sud je utvrdio da su nakon izdvajanja prednika tuženika iz radne organizacije Sveučilišta „Moša Pijade“ i prijenosa prava upravljanja predmetnim poslovnim prostorm na prednika tužitelja, prednik tužitelja i prednik tuženika sklapali ugovore o zakupu, kojima su uređivali način i uvjete korištenja poslovnog prostora, a sve kako je to ugovoreno Samoupravnim sporazumom iz 1979., odnosno prednik tuženika je plaćao predniku tužitelja zakupninu, kao i režijske troškove sve do isteka desetogodišnjeg roka iz ugovora o zakupu od 28. veljače 1984. Tužitelj tvrdi da nakon isteka tog roka novi ugovori (sada s tuženicima kao pravnim sljednicima) nisu sklopljeni jer tuženici to nisu htjeli, što tuženici i potvrđuju u odgovoru na tužbu navodeći da nisu zakupnici jer nisu nikada sklopili ugovore o zakupu.

18. Iz iskaza svjedoka VŠ (str. 387. spisa), koji je bio direktor prvotuženika od 1993., sud je utvrdio da je bio svjestan kako u poslovnom prostoru prvotuženik ne može biti besplatno pa je plaćao akontacije za korištenje prostora, ali da prvotuženik nije plaćao zakupninu jer nije smatrao da je u tuđem prostoru. Iz iskaza svjedoka NŠ (str. 409. spisa), koji je bio direktor prvotuženika od 1989. do 1992.) proizlazi da su cijelo vrijeme postojale tenzije s Pučkim otvorenim učilištem Zagreb koje je smatralo da je vlasnik cijele zgrade, dok je prvotuženik smatrao da je vlasnik dijela prostora koji koristi jer po logici stvari nakon razdvajanja je svatko nastavio koristiti prostor koji je koristio do tad i plaćati režijske torškove za prostor koji je koristio i da oko toga nije bilo problema.

19. Uzimajući u obzir navedeni iskaz svjedoka VŠ sud je utvrdio da je prvotuženik smatrao da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora pa da ne mora plaćati zakupninu.

20. Iz iskaza svjedoka IŠ (str. 422. spisa) proizlazi da je ravnatelj tužitelja od 2015. i da mu je poznata problematika s tuženicima, da je tužitelj zemljišnoknjižni vlasnik prostora, da jedan dio tog prostora koriste tuženici bez valjane pravne osnove, da su imali ugovor o zakupu od 1984. do 1994. kada je ugovor istekao oni nisu željeli sklopiti novi ugovor o zakupu već su nastavili koristiti iste prostore bez plaćanja, a tako je i danas, koriste oko 570 m2 na dvije etaže i plaćaju samo održavanje zgrade, kao i da nije postojao sporazum koji tuženika oslobađa od plaćanja zakupnine.

21. Iz iskaza svjedoka TŠF, koji je direktor prvotuženika i ravnatelj drugotuženika od 2015., između ostalog proizlazi da ne zna kako je samo tužitelj postao vlasnik cijelog poslovnog prostora, ali da tuženici koriste iste prostore o to 570 m2 na dvije etaže, time da su prije koristili 1.100 m2 pa su oko 500 m2 vratili i sada koriste 570 m2, da koliko mu je poznato tuženici nisu nikada plaćali zakupninu, nego su samo sudjelovali u troškovima održavanja zgrade, da je tužitelj dva puta pokušao iseliti tuženike, ali je svaki put pravomoćno odbijen sa zahtjevom za iseljenje, a da je na sve načine pokušao tuženike iseliti iz prostora koji koriste, da je godinama slao račune za participaciju troškova, a onda zadnjih nekoliko mjeseci počeo slati račune za zakupninu koje je svjedok vraćao i tražio sastanak da se dogovore da ponovno počnu slati račune za participaciju što tužitelj nije učinio pa su tuženici samoinicijativno uplatiti iznos participacije troškova, ako i da nikakav sporazum o besplatnom korištenju prostora nisu sklopili jer tuženici ni ne koriste prostor besplatno.

22. Iz iskaza svjedoka BŠ (str. 424. spisa), koji je od 1987. bio zaposlenik prednika tuženika, od 1993. tehnički direktor prvotuženika, a od 2001. ravnatelj, proizlazi da je bio sklopljen Samoupravni sporazum po kojem su prednici tuženika sudjelovali u participaciji troškova, a stranke nisu imale sklopljen ugovor o zakupu niti su tuženici ikada plaćali zakupninu jer postoji odluka Općinskog građanskog suda u Zagrebu da tužitelj mora tuženicima osigurati zamjenski prostor ukoliko želi da se tuženici isele, do tada tuženici mogu koristiti prostor uz plaćanje participacije troškova, da mu nije poznato je li Samoupravnim sporazumom iz 1979. bilo dogovoreno da će pravni prednici stranaka sklopiti poseban ugovor o načinu u uvjetima korištenja prostora jer je bio tehnički direktor.

23. Iz navedenih iskaza svjedoka suda je utvrdio da su tuženici nisu plaćali zakupninu, već samo režijske troškove poslovnog prostora.

24. Međutim, neosnovani su prigovori tuženika da nisu dužni plaćati nikakvu naknadu za korištenje predmetnog poslovnog prostora, osim režijskih troškova koje i podmiruju, jer iz odredbi Samoupravnog sporazuma iz 1979. (čl. 3.) proizlazi da se pravo upravljanja prenosi bez naknade na prednika tužitelja, a da prednik tuženika zadržava pravo korištenja tog poslovnog prostora, dok se ne osigura odgovarajući poslovni prostor i oprema, kao i da će o načinu i uvjetima korištenja poslovnog prostora sklopiti poseban ugovor (čl.12.).

25. Iz potvrde Hrvatskog fonda za privatizaciju od 21. prosinca 1999. proizlazi da je taj fond 30. rujna 1993. prvotuženiku izdao potvrdu kojom se daje suglasnost za provedbu pretvorbe u dioničko društvo sa osnovnom glavnicom u protuvrijednosti od 229.800,00 tadašnjih DEM, te da poslovni prostor na lokaciji u [adresa] nije u vlasništvu prvotuženika te da je njegov zakup potrebno regulirati sa zakupodavcem.

26. Dakle, tuženici su nakon isteka ugovora o zakupu, a sukladno Samoupravnom sporazumu bili dužni s tužiteljem sklopiti novi ugovor kojim bi uredili način i uvjete korištenja poslovnog prostora u idućem razdoblju, odnosno iznos zakupnine, a tako i za utuženo razdoblje od svibnja 2016. do veljače 2019., a što nesporno nisu učinili, čime su postupili protivno odredbi čl. 12. Samoupravnog sporazuma, a posljedično tom propustu tužitelju su prouzročili štetu, u vidu izmakle koristi. Dakle, tuženici su počinili povredu svoje obveze iz Samoupravnog sporazuma iz 1979. te postoji uzročno-posljedična veza između tog propusta i nastale štete tužitelju.

27. Stoga osnovano tužitelj, nakon isteka ugovora o zakupu od tuženika, koji predmetni poslovni prostor u vlasništvu tužitelja koriste bez plaćanja ikakve naknade za to korištenje, odnosno zakupnine, potražuje naknadu štete nastale tužitelju u utuženom razdoblju od 2016. do 2019., a sukladno odredbi 1089. st. 3. ZOO-a upravo zbog izgubljene zakupnine, a koji bi po redovnom tijeku stvari ostvario da su ugovori o zakupu s tuženicima sklopljeni.

28. U odnosu na spornu visinu nastale štete izveden je dokaz uviđajem radi utvrđivanja površine prostora koji tuženici koriste i dokaz građevinskim vještačenjem te dodatnim građevinskim vještačenje po vještaku Maji Petrović iz društva MP Peritissima j.d.o.o. Iz dodatnog nalaza i mišljenja vještaka Maje Petrović (str. 543. do 551. spisa), kojeg je ovaj sud uzeo u obzir iz razloga što je njime utvrđivan iznos mjesečne zakupnine na slobodnom tržištu za poslovni prostor kojeg koriste tuženici, a sukladno tužiteljevom dokaznom prijedlogu iz tužbe, a što nije bio slučaj prilikom izrade prvotnog nalaza i mišljenja, u kojem je iznos mjesečnih zakupnina utvrđen sukladno kriterijima za određivanje zakupnine objavljenim u Službenom Glasniku Grada Zagreba pa nije uzet u obzir, proizlazi da sveukupna tržišna vrijednost zakupnine poslovnog prostora kojeg koriste tuženici, u razdoblju od svibnja 2016. do kraja veljače 2019. iznosi 89.323,14 EUR. Tužitelj nije imao primjedbi na dodatni nalaz i mišljenje, dok su ga tuženici osporili navodeći da nisu dužni plaćati zakupninu jer nisu zakupnici predmetnog poslovnog prostora, no nisu prigovorili samom načinu obračuna i obračunatom iznosu tržišne vrijednosti zakupnine za utuženo razdoblje, stoga ovaj sud smatra da je tužitelj dokazao visinu nastale štete na ime izmakle koristi u iznosu od 89.323,14 EUR.

29. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je tužitelj dokazao pretpostavke odgovornosti za štetu pa je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 89.323,14 EUR.

30. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose.

31. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev od 89.323,14 EUR (kojeg je tužitelj postavio sukladno nalazu i mišljenju vještaka) pripada mu pravo na naknadu troškova postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a.

31.1. Tužitelj ima pravo na trošak parničnog postupka (vrijednost predmeta spora od 89.323,14, 673 bodova po radnji, odnosno 1.346,00 EUR):

- sastava tužbe prema Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: Tarifa) zatraženom u iznosu od 1.295,37 EUR,

-sastava podneska od 19. kolovoza 2019. prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, u zatraženom iznosu od 1.295,37 EUR,

-sastava podneska od 16. veljače 2024. i 22. listopada 2024. prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, svaki u iznosu od 1.346,00 EUR, ukupno 2.692,00 EUR,

-sastava podneska od 7. prosinca 2023. prema Tbr. 8. t. 1. Tarife u iznosu od 1.346,00 EUR,

-zastupanja na ročištima 2. studenog 2021. i 14. rujna 2022. prema Tbr. 9. t. 1. Tarife u zatraženom iznosu od 1.295,37 EUR, ukupno 2.590,74 EUR,

-zastupanja na ročištima 2. ožujka 2023., 3. svibnja 2023., 17. svibnja 2024., 20. studenog 2024. i 27. svibnja 2025. prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za svako u iznosu od

1.346,00 EUR, ukupno 6.730,00 EUR,

-zastupanja na očevidu 19. listopada 2023. prema Tbr. 9. t. 7. Tarife u iznosu od 1.346,00 EUR,

-PDV od 25% u iznosu od 4.323,87 EUR,

-predujam za troškove očevida i vještačenja od 1.049,48 EUR, ukupno 22.668,83 EUR.

31.2. Tužitelju ne pripada pravo na trošak sastava podnesaka od 10. studenog 2022. i 17. studenog 2021., svaki u iznosu od 1.295,37 EUR, uvećano za PDV od 25% od 323,84 EUR, ukupno 3.238,42 EUR jer nisu bili potrebni za vođenje parnice.

31.3. Tužitelju ne pripada pravo na trošak sastava podneska od 6. svibnja 2021. prema Tbr. 8. t. 1. Tarife u zatraženom iznosu od 1.295,37 EUR, uvećano za PDV od 25%, ukupno 1.619,21 EUR, već prema Tbr. 8. t. 3. Tarife u iznosu od 200,00 EUR, uvećano za PDV od 25% ukupno 250,00 EUR.

31.4. Tužitelju ne pripada pravo na trošak zastupanja na ročištima 1. veljače 2022. i 29. studenog 2022. prema Tbr. 9. t. 1. Tarife u zatraženom iznosu od 1.295,37 EUR za svako, uvećano za PDV od 25% od 323,84 EUR, već prema Tbr. 9. t. 2. Tarife jer se raspravljalo samo o procesnim pitanjima pa mu pripada pravo na trošak za svaki u iznosu od 647,69 EUR, uvećano za PDV od 25% od 161,92 EUR, ukupno 1.619,22 EUR.

31.5. Tužitelj ima pravo na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 663,61 EUR, stoga je tužitelju priznat trošak sveukupno u iznosu od 25.201,65 EUR (točka II. izreke ove presude).

31.6. Tužitelj je za pojedine radnje (zastupanja na ročištima 2. ožujka 2023., 3.svibnja 2023., 17. svibnja 2024., 20. studenog 2024. i 27. svibnja 2025. i očevidu te sastav podnesaka od 7. prosinca 2023., 16. veljače 2024., 22. listopada 2024.) zatražio trošak po 976 bodova, umjesto po 673 bodova pa je odbijen za više zatraženi trošak za te radnje u ukupnom iznosu od 6.768,70 EUR, odnosno tužitelju ne pripada pravo na trošak sveukupno u iznosu od 12.995,55 EUR (točka III. izreke ove presude).

32. Budući da tuženici nisu uspjeli u sporu u odnosu na konačno postavljen tužbeni zahtjev nemaju pravo na naknadu troškova parničnog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a), stoga je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

U Zagrebu, 27. lipnja 2025.

SUDAC

Ivana Čuk Prpić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude može se izjaviti žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od petnaest (15) dana od dostave presude, a izjavljuje se putem ovog suda u dva (2) primjerka.

DNA:

- e- Oglasna ploča

- kal. 30 dana