Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 4

44320 Kutina

Poslovni broj: P-99/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sucu pojedincu Andrei Dujmenović Iveljić, u pravnoj stvari tužiteljice IU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ani Posavčić, odvjetnici iz Kutine, protiv tuženika OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane 6. lipnja 2025., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 27. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 060612495166 od 12.6.2006. koji su zaključili tužiteljica IU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženik OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, i to odredba članka 3. Ugovora o kreditu br. 060612495166 12.6.2006., a kojom odredbom je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice tako što je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa, koja je promijenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, da tužiteljici IU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.243,07 EUR zajedno sa zateznim kamatama računajući ove na iznos od:

15,17 EUR od 21.01.2008.,

34,76 EUR od 21.02.2008.,

35,60 EUR od 21.03.2008.,

34,58 EUR od 21.04.2008.,

33,97 EUR od 21.05.2008.,

35,74 EUR od 21.06.2008.,

46,01 EUR od 21.07.2008.,

45,86 EUR od 21.08.2008.,

45,68 EUR od 21.09.2008.,

47,97 EUR od 21.10.2008.,

53,43 EUR od 21.11.2008.,

64,55 EUR od 21.12.2008.,

68,45 EUR od 21.01.2009.,

68,75 EUR od 21.02.2009.,

66,46 EUR od 21.03.2009.,

66,40 EUR od 21.04.2009.,

66,52 EUR od 21.05.2009.,

69,18 EUR od 21.06.2009.,

73,81 EUR od 21.07.2009.,

73,34 EUR od 21.08.2009.,

73,18 EUR od 21.09.2009.,

72,52 EUR od 21.10.2009.,

73,04 EUR od 21.11.2009.,

73,24 EUR od 21.12.2009.,

74,14 EUR od 21.01.2010.,

74,48 EUR od 21.02.2010.,

75,55 EUR od 21.03.2010.,

75,23 EUR od 21.04.2010.,

76,77 EUR od 21.05.2010.,

77,51 EUR od 21.06.2010.,

77,98 EUR od 21.07.2010.,

79,85 EUR od 21.08.2010.,

79,79 EUR od 21.09.2010.,

80,63 EUR od 21.10.2010.,

79,69 EUR od 21.11.2010.,

83,55 EUR od 21.12.2010.,

80,79 EUR od 21.01.2011.,

69,85 EUR od 21.02.2011.,

54,64 EUR od 21.03.2011.,

53,75 EUR od 21.04.2011.,

55,09 EUR od 21.05.2011.,

57,18 EUR od 21.06.2011.,

59,21 EUR od 21.07.2011.,

60,82 EUR od 21.08.2011.,

57,10 EUR od 21.09.2011.,

54,87 EUR od 21.10.2011.,

55,08 EUR od 21.11.2011.,

55,74 EUR od 21.12.2011.,

56,34 EUR od 21.01.2012.,

56,23 EUR od 21.02.2012.,

55,61 EUR od 21.03.2012.,

55,26 EUR od 21.04.2012.,

55,43 EUR od 21.05.2012.,

55,09 EUR od 21.06.2012.,

54,34 EUR od 21.07.2012.,

53,83 EUR od 21.08.2012.,

52,82 EUR od 21.09.2012.,

53,52 EUR od 21.10.2012.,

53,36 EUR od 21.11.2012.,

52,91 EUR od 21.12.2012.,

51,13 EUR od 21.01.2013.,

51,56 EUR od 21.02.2013.,

51,68 EUR od 21.03.2013.,

51,79 EUR od 21.04.2013.,

50,12 EUR od 21.05.2013.,

49,61 EUR od 21.06.2013.,

49,32 EUR od 21.07.2013.,

49,18 EUR od 21.08.2013.,

49,44 EUR od 21.09.2013.,

49,12 EUR od 21.10.2013.,

48,93 EUR od 21.11.2013.,

48,95 EUR od 21.12.2013. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, da tužiteljici da tužiteljici IU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.299,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana presuđenja, odnosno od 27. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 12. lipnja 2006. zaključila Ugovor o kreditu broj: 060612495166, radi adaptacije kuće, a iznos kredita ugovoren je u kunskoj protuvrijednosti od 75.000,00 CHF. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovorena je otplata kredita u 180 jednakih mjesečnih anuiteta, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Prema članku 3. Ugovora o kreditu ugovorena je kamatna stopa od 4,89 % godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva. Tako ugovorene kamate u izričitoj su suprotnosti s odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03.) i člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07.) jer Ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti je preciziran način utvrđivanja promjene kamatne stope. Ovakve ugovorne odredbe su nepoštene i zato ništetne od samog početka bez obzira kako ih tuženik koristi jer način korištenja određenih ugovornih odredaba kao nepoštena poslovna praksa može biti poseban čin povrede kolektivnih interesa i prava potrošača. Osim toga, ovakav Ugovor nije odrediv jer ne sadrži podatke na temelju kojih se predmet može odrediti, a još manje se radi o kriteriju koji bi prosječni potrošač mogao razumjeti što znači da je, u smislu odredbe članka 84. ZZP/03 i članka 99. ZZP/07, njihovu poštenost dopušteno ocjenjivati. Iako je formalno promjena kamatne stope ovisna o odluci banke, jasna i uočljiva, ona nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji se mogu podvesti pod pojam odredivog predmeta. Takva odredba nije razumljiva potrošnom potrošaču. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05.) kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema odredbi članka 83. ZZP/03 i članka 98. ZZP/07, prilikom ocjene jeli određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda i usluga koje predstavljaju predmet ugovora. Osim toga i prema članku 46. stavak 2. ZOO cijena (u koju ulazi i kamata) mora biti određena, odnosno odrediva, a u konkretnom slučaju to nije određeno niti odredivo niti u odnosu na tečaj CHF niti u odnosu na kamatu. Ovakva neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu tužiteljice i znatna je jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg je tužiteljica morala vratiti banci. Radi ovakvog postupanja tuženika, tužiteljica je preplatila ugovoreni iznos kredita koji se odnosi na promjenjivu kamatu. Stranke su zaključile i Dodatak Ugovoru o kreditu u kojem su utvrdile da je u vrijeme zaključenja Ugovora, kredit plasiran u iznosu od 75.000,00 CHF, denominiran u EUR, iznosio 48.346,55 EUR, vežući isti za buduće anuitete u valutnoj klauzuli u EUR, ne dirajući pri tome preplatu u promjeni kamate. Tužiteljica smatra da je nepoštena, pa prema tome i ništetna, odredba Ugovora o kreditu u kojoj se promjene kamatne stope čine ovisnim o odluci tuženika. Konačno određenim tužbenim zahtjevom tužiteljica na ime preplate zbog promjene kamatne stope potražuje isplatu iznosa od 4.243,07 EUR.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare utuženih iznosa. Tuženik ističe da se u predmetnom slučaju ne mogu primjenjivati utvrđenja iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 te presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj: Pž-7129/2013 u kolektivnom sporu (dalje: Parnica Potrošač). Navodi da je 30. rujna 2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. – dalje: ZKP) kojim je izvršena konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Svrha konverzije bila je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojemu bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditnom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojemu bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema tome već je u uvodnim odredbama ZPK otklonjena mogućnost da se na konvertirani odnos primjenjuju utvrđenja iz Parnice Potrošač. Tuženik je u skladu s navedenim zakonskim propisom ponudio tužiteljici izmjenu Ugovora o kreditu te je sklopljen Dodatak broj 1. Ugovoru o kreditu 151109070276 15. siječnja 2016. Stoga tužiteljica nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Tužiteljica je neosnovano proširila opseg utvrđenja iz parnice Potrošač i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope iako to nije bilo predmetom ispitivanja u toj parnici. U kolektivnom sporu bila je ispitivana promjenjivost kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametra i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači da čak i kada bi utvrđenja iz parnice Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke. Tužiteljica je dužna dokazati da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna, teško razumljiva i teško uočljiva te da odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i materijalno pravo koje je danas na snazi u Republici Hrvatskoj, izričito predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Ugovorom o kreditu nije ugovoreno samo da je redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope kod tuženika predstavljale su odredbe samih Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i načinu promjene, interni akti tuženika te ostale isprave i podnesci tuženika. O odredbama Ugovora o kreditu kojima je uređena promjenjivost kamatne stope se prethodno pregovaralo s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika te su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu je jasna, uočljiva i razumljiva pa stoga njezinu ništetnost nije moguće utvrđivati, a osim toga Ugovor o kreditu solemnziran je kod javnog bilježnika. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužiteljice. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana određen je Općim uvjetima poslovanja banke gdje je navedeno da će tuženik kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o tržišnim uvjetima. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika. Prema tome tuženik nije donosio jednostrane odluke na štetu tužiteljice bez valjanog Ugovorom predviđenog razloga. U ovom sporu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Tuženik prigovara i visini tužbenog zahtjeva.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je pročitao i izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj: 060612495166 od 12. lipnja 2006. (str. 4-11 spisa), obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (str. 12-17 spisa), promet po računu tužiteljice (str. 18-35 spisa), Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu broj: 151109070276 (novi broj), broj: 060612495166 (stari broj) od 15. siječnja 2016. (str. 36-40 i str. 53-55 spisa), sudsku praksu (str. 56-60 spisa), Opće uvjete odobravanja nenamjenskih, gotovinskih, stambenih i kredita za individualne iznajmljivače u turizmu (str. 61-64 spisa), pregled mjesečne vagane prosječne kamatne stope, u postotcima na godišnjoj razini (str. 65-75 spisa), izvještaj HNB-a o kamatnoj stopi banaka na kunske depozite s valutnom klauzulom i na devizne depozite (str. 76-79 spisa), Kretanja 3Y (trogodišnjeg) i 5Y (petogodišnjeg) CDS-a za Republiku Hrvatsku (str. 80- 106 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, financije i računovodstvo ČU (str. 113-121 spisa), očitovanje stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, financije i računovodstvo ČU od 14.9.2020. (str. 141-146), dopunski nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, financije i računovodstvo ČU od 6.9.2024. (str. 179-274 spisa) te je saslušana tužiteljica IU.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor-banka, sklopili 12. lipnja 2006. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je tuženik kao kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 75.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, pod uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim Ugovorom o kreditu (članak 1. Ugovora o kreditu). Nadalje, nije sporno da je ugovorena kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,89 % godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva. (članak 3.1. Ugovora o kreditu). Prema članku 3.3. Ugovora o kreditu promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Među stranka nije sporno niti da je kamatna stopa (promjenjiva) mijenjana od strane tuženika i to na način da je u utuženom periodu ista rasla u odnosu na početno ugovorenu. Također među stranka nije sporno da je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

6. Tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke. Tužiteljica IU je u svom iskazu navela da je predmetni kredit bio stambeni kredit koji je uzela za preuređenje kuće. Kuću je koristila isključivo za stanovanje i nikada nije iznajmljivana. U vrijeme podizanja kredita nije bila nositelj OPG-a, član nekog trgovačkog društva i nije imala obrt. Za OTP banku se odlučila jer je od ranije bila klijent te banke pa joj je bilo logično da kredit uzme u svojoj matičnoj banci. U banci su joj ponudili samo kredit u CHF-u , rekli su joj da je to najpovoljniji kredit i da je CHF stabilna valuta. Nisu joj ponuđeni krediti u drugim valutama niti se ona raspitivala za kredite u drugim valutama jer joj je u banci rečeno da je kredit u CHF-u najpovoljniji. Kada je došla potpisati Ugovor o kreditu on ju je dočekao unaprijed pripremljen i nije mogla utjecati na sadržaj tog Ugovora. U banci joj službenici nisu objašnjavali odredbe Ugovora o kreditu niti njezina prava i obveze iz tog Ugovora te joj nisu pojašnjeni uvjeti promjene kamatne stope. Ugovor je pročitala letimično. Međutim, nije ekonomske struke i vjerovala je banci. Nakon čitanja Ugovora od službenika u banci nije tražila pojašnjenja odredaba Ugovora, pojašnjenja je tražila kada se došla raspitati za kredit pa je tako tražila da joj se objasni koji je kredit najpovoljniji i to joj je objašnjeno. U vrijeme potpisivanja Ugovora o kreditu razumjela je što znači pojam promjenjiva kamatna stopa. U banci ju nitko nije upozorio na rizike vezane uz ugovaranje promjenjive kamatne stope niti je ona bila svjesna rizika sklapanja Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Kod javnog bilježnika, prilikom ovjere Ugovora o kreditu, također joj nitko nije objašnjavao odredbe Ugovora o kreditu niti ju je upozoravao na kakve rizike. Ranije je imala kratkoročne namjenske kredite ali kako je to bilo davno ne zna dali je u njima bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Kada joj je rata kredita uslijed promjene kamatne stope i promjene CHF-a krenula rasti, u vezi toga se raspitivala u banci ali sve je bilo i u medijima pa je iz medija znala o čemu se radi. U jednom trenutku rata kredita bila je jednaka njezinoj plaći, odnosno rata kredita joj je narasla za duplo, u odnosu na početnu ratu. Ne sjeća se da je potpisala Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija.

7. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio budući da je ista jasno, razumljivo i logično iskazivala o okolnostima sklapanja Ugovora o kreditu i pregovorima. Osim toga, tužiteljica je potvrdila kako je Ugovor sklopljen putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj nije mogla utjecati i nije mogla pregovarati o odredbama Ugovora koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu. Uz navedeno, iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da joj kao potrošaču od strane tuženika kao pružatelja usluga nije predočena informacija o rizicima koji su vezani za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu.

8. Dalje je tijekom dokaznog postupka provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i knjigovodstvo ČU. U nalazu i mišljenju vještak navodi da razlika u otplati kredita između redovne početne kamatne stope i kasnijih kamatnih stopa (do 20.12.2013.) promijenjenih jednostranim odlukama tuženika iznosi 5.883,51 CHF (31.969,44 kune). Nakon 31.12.2013. primijenjena je kamatna stopa od 3,23 %. Razlika iznosa neotplaćene glavnice kredita na dan konverzije (12.1.2016.) i neotplaćene glavnice po početnom otplatnom planu u usporedivom razdoblju iznosi 20.028,20 kuna.

9. U dopuni nalaza i mišljenja vještak navodi da je u prvotnom nalazu i mišljenju iskazao razliku u otplati između redovne početne kamatne stope i kasnijih kamatnih stopa (do 20.12.2013. godine) od 5.883,51 CHF, odnosno 31.969,44 kuna, a u dopuni nalaza i mišljenja prikazana je razlika do konverzije koja je iznosila 24.466,45 kuna, a odnosi se na period do 20.12.2015. godine. Usporedi li se potraživanje tužitelja uvećano za zatezne kamatne stope do 30.9.2015. godine te uvećano za razliku nedospjele glavnice između kredita u CHF po početnim uvjetima te kredita u EUR proizlazi razlika od 37.322,55 kuna, odnosno 4.953,55 eura. Pribroje li se iznosu potraživanja tužitelja za više plaćane kamate iznosi razlike uslijed promjene kamatne stope za period od 20.1.2014. - 20.12.2015. te se isto uveća za zatezne kamate i razliku nedospjele glavnice između kredita u CHF po početnim uvjetima te kredita u EUR i dalje postoji razlika u iznosu 29.181,57 kuna, odnosno 3.873,06 eura promatra li se kredit u CHF po početnim uvjetima, odnosno kamatnoj stopi 4,89% godišnje i konvertirani kredit. Iz navedenoga proizlazi da konverzija nije dovela do potpune ravnoteže i obeštećenja tužitelja u odnosu na položaj u kojem bi tužitelj bio na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno promatraju li se početni uvjeti kredita od 4,89%.

10. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti, s obzirom da je isti jasan, razumljiv i izrađen u skladu s pravilima struke. Sud je prihvatio i dopunu nalaza i mišljenja vještaka budući da se vještak u istom očitovao o utjecaju konverzije te je dao obrazloženja svojih stajališta koja se mogu ocijeniti razumljivim, stručnim i nepristranim.

11. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03, a koja je u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. ZZP/07 kao i odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje: ZZP/14) te sadašnjoj odredbi članka 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/22. i 59/23.- dalje: ZZP/22), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Prema odredbi članka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) sudionici su u obveznom odnosu ravnopravni.

15. Prema odredbi članka 4. ZOO u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

16. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

17. Prema odredbi članka 322. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istog članka propisano je da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju da je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

20. Prema odredbi članka 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

21. Prema odredbi članka 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Ovaj sud mišljenja je da postupanje tuženika, u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, nije bilo nužno potrebno i dopušteno te se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, koje su sadržane u tipiziranom ugovoru te na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati i iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

23. Ovaj sud također smatra da je ovdje od utjecaja i činjenica da je udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i ovdje prednika tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora i nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje valutne klauzule i ugovaranje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015.), utvrđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su tada trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 odbijena je revizija tuženika protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i 97. ZZP/07.

24. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe ugovora o kreditu, kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ugovornih stranaka.

25. Opravdano se tužiteljica poziva na utvrđenja iz naprijed navedenih presuda. Imajući u vidu članak 502.c ZPP, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno navedene odluke imaju direktan učinak i obvezuju sudove te se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP.

26. U ovom postupku tuženik nije dokazao da bi se pojedinačno pregovaralo o odredbama Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu niti da bi tužiteljica bila informirana o rizicima ugovaranja promjenjive kamatne stope.

27. Naime, u ovom postupku utvrđeno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke i da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo. Ovdje se ukazuje na odredbe ZZP/03 i na zakonsku presumpciju prema kojoj se smatra da se pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik kao banka je odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržao u članku 3. Ugovora o kreditu, koji je tužiteljici predočen i dan na potpis na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a tužiteljica tom prilikom nije mogla niti imala mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu. Ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nije jasna jer sadrži neodređenost i nedefiniranost jednog od osnovnih sastojaka samog ugovora tj. cijene. Ta odredba nije lako razumljiva jer tužiteljici nisu mogli biti poznati parametri izračuna kamatne stope. Kamatna stopa je u trenutku sklapanja ugovora bila određena u ugovorenoj visini od 4,89% godišnje, da bi potom ugovaranje promjenjive kamatne stope omogućilo jednostranu odluku tuženika o visini ugovorene stope. Tuženik je to iskoristio i na štetu tužiteljice povisivao kamatnu stopu.

28. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog Ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužiteljice u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu da je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužiteljice kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi. Kod takvog ugovaranja dolazi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita jer omogućuje jednoj ugovornoj strani (u ovom slučaju banci tj. tuženiku) da promjenu ugovorne kamate (koja predstavlja visinu tj. cijenu usluge) čini ovisnom isključivo i izričito o volji same banke tj. tuženika, bez ikakve mogućnosti tužiteljice kao ugovorne strane da određuje cijenu usluge koju mora platiti.

29. Zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, pa je slijedom navedenog po točkom I . izreke utvrđena ništetnost odredbe članka 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora (članak 324. stavak 2. ZOO). Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva Ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO), pa kako su sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača takve odredbe ništetne, a sukladno Direktivi EU 93/13 i ZZP/03 nepoštene odredbe trebaju biti "neobvezujuće za potrošača", to znači da je tuženik dužan tužiteljici vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope, a riječ je o imovini tužiteljice koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala (članak 1111. ZOO).

30. U predmetnom slučaju tužiteljica i tuženik potpisali su Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu broj: 151109070276 (novi broj), broj: 060612495166 (stari broj), kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR u skladu sa Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 120/2015.- dalje: ZID ZPK).

31. Međutim, ovaj prvostupanjski sud prije svega ističe kako sama činjenica provođenja konverzije ne bi smjela isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim. Takvo je stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. u kojem je naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". Slijedom navedenog tužiteljica ima pravni interes za podnošenje ove tužbe i to bez obzira na provedenu konverziju.

32. Nadalje, treba reći da se u odredbama ZID ZPK, a niti u Dodatku br. 1 Ugovora o kreditu, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz osnovnog ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama, te se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period.

33. Odredbom članka 19. b ZID ZPK je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

34. Slijedom navedenog provođenje konverzije i izračun na temelju kojeg je ona provođena (članak 19. c ZID ZPK) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, te je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ako to nije slučaj tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite i konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada obzirom da Zakon na temelju kojeg je konverzija provedena nije isključio mogućnost potrošača na ostvarenje restitucije na temelju nepoštenih ugovornih odredbi. Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.).

35. Treba reći i da vještak u dopuni nalaza i mišljenja navodi da konverzija nije dovela do potpune ravnoteže i obeštećenja tužitelja u odnosu na položaj u kojem bi tužitelj bio na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno promatraju li se početni uvjeti kredita od 4,89%.

36. Stoga, kako zaštita potrošača polazi od prava potrošača na ostvarivanje potpunog obeštećenja tj. restitucije, kao i uspostave pravednog stanja u ugovornom odnosu za koji je pravomoćno utvrđeno da sadrži nepoštene i time ništetne ugovorne odredbe, to tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev i obeštećenje za period do konverzije kada ona nije ispravila posljedice nepoštenog ugovaranja, a kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provođena nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (već ispravljanja i izjednačavanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR ), to nije ispravljena neravnoteža koja je u ugovornim odnosima između stranaka nastala uslijed nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, a koje stajalište je osnovano.

37. Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske i računovodstvene struke ČU proizlazi da izračunata preplata po osnovi povećanja kamatne stope u utuženom periodu iznosi 31.969,44 kune/ 4.243,07 EUR[1] . U tom smislu tužiteljica je postavila konačni tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 4.243,07 EUR po osnovi nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope. S obzirom da se tužbeni zahtjev tužiteljice temelji na izračunima financijsko-knjigovodstveno vještaka isti ovaj sud nalazi osnovanim te je odlučeno kao u izreci presude (točka II. izreke).

38. Na tako dosuđeni iznos tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem članka 1115. ZOO od dana dospijeća svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj člankom 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustio osnovne radnje (pregovaranje u vezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja kao i davanje potpune informacije o načinu formiranja kamatne stope), a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti predmetnih ugovornih odredba pa i ništetnosti istih slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.

39. U odnosu na prigovor zastare tuženika, prije svega treba ukazati da je primjena tijeka računanja zastare vezana za učinke kolektivne tužbe za zaštitu potrošača. Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača je 4. travnja 2012. pokrenula parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP, pa se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužiteljica osobno nije podnosila tužbu radi zaštite kolektivnih interesa ( niti je isto bila ovlaštena podnijeti temeljem čanka. 502. a. stavak 1. ZPP), takva kolektivna tužba u suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano s činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužiteljice jedan od brojnih interesa osoba s ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. Stoga se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO. Za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva, prema kojoj je prekinuta zastara podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu, te druga, prema kojoj ista počinje ponovno teći 13. lipnja 2014. odnosu na promjenjivu kamatnu stopu. Navedeno stajalište potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojemu zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu. Prema članku 245. stavak 1. ZOO nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Budući da je tužiteljica predmetnu tužbu podnijela 7. svibnja 2019., ista je podnesena unutar pet godina računajući od 13. lipnja 2014. za promjenjivu kamatu, kao datuma od kojega je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.

40. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP, s obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu.

41. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, trošak sastava podneska od 7.8.2019. u iznosu od 200,00 EUR, sastava podneska od 7.2.2020. u iznosu od 200,00 EUR, sastava podneska od 14.9.2020. u iznosu od 200,00 EUR, sastava podneska od 4.10.2024. u iznosu od 200,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu 3.10.2019. u iznosu od 200,00 EUR, na ročištu 14.9.2020. u iznosu od 200,00 EUR, na ročištu 24.5.2024. u iznosu od 200,00 EUR, na ročištu 6.6.2025. u iznosu od 200,00 EUR, trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, trošak predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 399,08 EUR ili ukupno 2.299,08 EUR, u skladu s Tbr. 7/1, Tbr. 8/1, Tbr. 9/1 i Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.) te imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura. Na tako dosuđeni trošak tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od dana presuđenja pa do isplate, a u skladu s odredbom članka 151. članak 3. ZPP. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu i trošak sudske pristojbe na tužbu jer u smislu odredbe članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine" broj: 118/18., 51/23.) takvu pristojbu tužiteljica više nije dužan platiti.

42. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.

Kutina, 27. lipanj 2025.

Sutkinja:

Andrea Dujmenović Iveljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostavna naredba:

1. Tužiteljici po punomoćnici Ani Posavčić, odvjetnici iz Kutine

2. Tuženiku po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri iz Zagreba