1                Poslovni broj: 11 Us I-165/2023-11

            Poslovni broj: 11 Us I-165/2023-11

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Glorije Fićor, u upravnom sporu tužitelja 1. K. K. iz A., B., P. 15-17 DG03 i 2. D. M. T. iz A., P., L. 2, koje zastupaju opunomoćenici iz O. d. V. i p., odvjetnici u R., N. T. 9, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba 1. Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, Rijeka, E. Barčića 5 i 2. Grada Rijeke, Direkcije za pravne i imovinske poslove, Rijeka, Titov trg 3, radi naknade za oduzetu imovinu, 31. kolovoza 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/21-01/269, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-22-02 od 2. prosinca 2022.

 

 

Obrazloženje

 

1. Djelomičnim rješenjem Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša u Primorsko-goranskoj županiji KLASA: UP/I-942-05/04-01/138, URBROJ: 2170/1-03-09/3-21-27 od 15. lipnja 2021. toč. 1.  M. T. K. iz R. A., A-9131 B., L. 2, OIB: …, M. T. D. iz R. A., A-9131 B., L. 2, OIB: …, i K. K. iz R. A., A-1200 B., R. 1, daje se svakom u 1/3 dijela u vlasništvo i posjed stan u zgradi u Rijeci, P. 9, sagrađenoj na k.č. …-kuća , dvorište i vrt, upisane u zk.ul. … k.o. P., a koja odgovara novoformiranoj k.č. …, upisanoj u zk.ul. … k.o. S. (2. etaža …) i to stan broj 2, mansarda koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, predsoblja, kupaone s nužnikom, hodnika, predsoblja i degažmana u ukupnoj površini od 45,20 m2. Toč. 2. određeno je da je obveznik naknade utvrđen Grad Rijeka. Toč. 3. izreke utvrđeno je da je Grad Rijeka dužan stan iz toč. 1. predati u posjed vlasnicima u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti rješenja. Toč. 4. odlučeno je o zemljišnoknjižnoj provedbi rješenja. Toč. 5. izreke odlučeno je da će se o preostalom dijelu zahtjeva odlučiti naknadno kada se utvrde potrebne činjenice. Toč. 6. odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

2. Povodom izjavljene žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-942-01/21-01/269, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-22-02 od 2. prosinca 2022. poništio prvostupanjsko djelomično rješenje od 15. lipnja 2021. i odbio zahtjev tužitelja za davanjem u vlasništvo stana u zgradi u Rijeci, P. 9, sagrađenoj na k.č. …-kuća, dvorište i vrt, upisane u zk.ul. … k.o. P., a koja odgovara novoformiranoj k.č. …, upisanoj u zk.ul. .. k.o. S. (2. etaža …) i to stan broj 2, mansarda koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, predsoblja, kupaone s nužnikom, hodnika, predsoblja i degažmana u ukupnoj površini od 45,20 m2.

 

3. Tužitelji su protiv rješenja tuženika pravodobno podnijeli tužbu ovom sudu kojom osporavaju zakonitost istoga navodeći u bitnome kako smatraju da je pogrešno primijenjena odredba čl. 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 i 98/19, dalje: Zakon o naknadi) jer da pitanje povrata imovine oduzete njemačkim državljanima nije riješeno međudržavnim ugovorom koji bi regulirao predmetno pitanje u smislu čl. 10. Zakona o naknadi. Smatraju da su ispunjeni svi uvjeti za priznanjem predmetnog prava u skladu s odredbama Zakona o naknadi pa da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava pogrešno odlučeno o njihovom zahtjevu. Slijedom navedenog, predloženo je sudu donijeti presudu kojom će poništiti pobijano rješenje tuženika.

 

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja te je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

 

5. Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, 1. zainteresirana osoba u ovom sporu, u odgovoru na tužbu pozvao se na sadržaj obrazloženja pobijanog rješenja te slijedom navedenog predložio odbijanje tužbenog zahtjeva, ističući pri tome kako je o predmetnom pitanju u odnosu na iste tužitelje već zauzeto pravno stajalište u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-2785/2022-2 od 30. rujna 2022.

 

6. Grad Rijeka, 2. zainteresirana osoba u ovom sporu, iako uredno pozvan nije dostavio odgovor na tužbu.

 

7. Sud je održao ročište za raspravu 23. kolovoza 2023. u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i 2. zainteresirane osobe na temelju odredbe čl. 39. st. 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16,  29/17 i 110/21, dalje: ZUS) u svezi s čl. 37. st. 3. ZUS-a.

8. Među strankama u ovom sporu nije sporno da je imovina podnositelja zahtjeva D. M. T. konfiscirana na temelju čl. 30. Zakona o konfiskaciji i izvršenju konfiskacije ("Službeni list DFJ" broj 40/45) i čl. 1. Odluke AVNOJ-a o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine (dalje: Odluka AVNOJ-a od 21. studenoga 1944.), da je M. T. D. kao njemački državljanin prebivao na području Sušaka do 1944. godine i da mu je imovina konfiscirana Odlukom Komisije za konfiskaciju njemačke imovine Gradskog NO Sušak broj: 7789/45 od 7. rujna 1945. kao njemačkom državljaninu.

9. Međutim, među strankama ovoga spora sporna je primjena materijalnog prava, odnosno je li odredba čl. 10. Zakona o naknadi pravilno primijenjena.

10. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

11. Odredbom čl. 10. Zakona o naknadi propisano je da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.

 

12. Naime, predmet ovoga spora se odnosi na oduzimanje imovine njemačkom državljaninu koje je izvršeno na temelju mjera u provođenju Odluke AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. Konfiskacija se u smislu navedene Odluke provodila sukladno Zakonu o konfiskaciji koji ulazi u doseg primjene Zakona o naknadi, kao i Zakon o prelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i o sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba („Službeni list FNRJ“ broj 63/46) kojim je potvrđena i zamijenjena naprijed navedena Odluka.

 

13. Nadalje, 14. siječnja 1946. sklopljen je Sporazum o reparacijama Njemačke, o uspostavi međusavezničke agencije za reparacije i o povratu monetarnog zlata (dalje: Pariški sporazum iz 1946. godine) između Vlada Albanije, Sjedinjenih Američkih Država, Australije, Belgije, Kanade, Danske, Egipta, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, Grčke, Indije, Luksemburga, Norveške, Novog Zelanda, Nizozemske, Čehoslovačke, Južnoafričke Unije i Jugoslavije. Člankom 6.A. navedenog sporazuma ugovoreno je da će svaka vlada potpisnica, u skladu s postupcima koje sama odabere, čuvati ili se rješavati njemačke neprijateljske imovine koja je u njenoj nadležnosti na način koji je utvrđen kako bi se spriječio povrat imovine u njemačko vlasništvo ili kontrolu te će tu imovinu zaračunati u korist svog udjela u reparacijama (u neto iznosu bez akumuliranih poreza, založnih prava, troškova administracije, ostalih in rem pristojbi na određene konkretne stavke i na zakonita ugovorna potraživanja prema bivšim njemačkim vlasnicima takve imovine).

 

              14. Savezna Republika Njemačka, Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske te Republika Francuska potpisale su Konvenciju o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije od 26. svibnja 1952. i Protokol o završetku okupacijskog režima u Saveznoj Republici Njemačkoj od 23. listopada 1954. (dalje: Bonska konvencija iz 1955. godine) koja prema čl. 1. st. 1. Šestog poglavlja uzima u obzir i ranije sporazume vezane uz reparaciju. U čl. 3. st. 1. Šestog poglavlja Konvencije navedeno je da Savezna Republika Njemačka u budućnosti neće stavljati prigovore protiv mjera koje su provedene ili trebaju biti provedene protiv njemačke imovine u inozemstvu ili druge imovine, koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili na osnovi ratnog stanja ili na osnovi sporazuma koje su Saveznici (SAD, SSSR, Ujedinjeno Kraljevstvo) potpisali ili će potpisati s ostalim savezničkim državama, neutralnim državama ili nekadašnjim njemačkim saveznicima. U st. 3. istog članka i poglavlja Konvencije navedeno je da zahtjevi i tužbe protiv osoba koje su stekle vlasništvo ili im je vlasništvo preneseno na osnovi mjera opisanih u st. 1. i 2. istog članka, kao i zahtjevi i tužbe protiv međunarodnih organizacija, stranih vlada ili osoba koje su djelovale prema uputama tih organizacija ili vlada, nisu dopušteni. Čl. 5. istog poglavlja navedene Konvencije ugovoreno je da će Savezna Republika Njemačka osigurati naknadu štete ranijim vlasnicima vrijednosti koje su zaplijenjene na osnovi mjera iz čl. 2. i 3. istog poglavlja Konvencije.

 

              15. Dakle, iz citiranih odredbi Bonske konvencije iz 1955. godine jasno proizlazi da se Savezna Republika Njemačka obvezala naknaditi štetu ranijim vlasnicima vezano na mjere provedene u odnosu na imovinu njemačkih državljana u inozemstvu, na osnovi ratnog stanja ili na osnovi sporazuma koje su Saveznici potpisali s ostalim savezničkim državama, neutralnim državama ili nekadašnjim njemačkim saveznicima.

 

              16. Nadalje valja navesti da je 10. ožujka 1956. na temelju Bonske konvencije iz 1955. godine sklopljen Sporazum između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Vlade Savezne Republike Njemačke o reguliranju zahtjeva za odštetu za restitucije koje se ne mogu ostvariti i zahtjeva protiv njemačke obračunske kase, a kojim su riješena preostala pitanja nastala iz rata i okupacije vezana uz Peto poglavlje Bonske konvencije iz 1955. godine.

             

              17. Stoga iz navedenog proizlazi da je navedenim međudržavnim sporazumima riješeno pitanje povrata imovine oduzete njemačkim državljanima na temelju mjera savezničkih država poduzetih nakon završetka Drugog svjetskog rata, koje uključuju i oduzimanje imovine sukladno Odluci AVNOJ-a od 21. studenoga 1944., Zakonu o konfiskaciji i Zakonu o prelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba.

 

              18. Naime, iz relevantnog navedenog sadržaja Bonske konvencije iz 1955. godine u vezi s Pariškim ugovorom iz 1946. godine proizlazi da je Savezna Republika Njemačka prihvatila odredbe Pariškog sporazuma iz 1946. godine i preuzela obvezu obeštećenja svojim državljanima kojima je imovina oduzeta u inozemstvu, što se, dakle, odnosi i na imovinu oduzetu njemačkim državljanima na području današnje Republike Hrvatske.

 

              19. Slijedom prethodno navedenoga, u predmetnoj upravnoj stvari nedvojbeno postoji zapreka za priznavanje prava na povrat imovine oduzete pravnom predniku tužitelja, njemačkom državljaninu, jer je Savezna Republika Njemačka međunarodnim sporazumima preuzela obvezu osigurati naknadu štete za oduzetu imovinu.

 

  20. Stoga je, suprotno navodima tužitelja, u postupku donošenja pobijanog rješenja pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredba čl. 10. Zakona o naknadi, slijedom čega je i pravilno odlučeno o zahtjevu tužitelja za priznanjem prava na naknadu za oduzetu imovinu.

 

  21. Slijedom navedenog, budući da je pobijao rješenje tuženika ocijenjeno zakonitim to je tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 57. st. 1. ZUS-a valjalo odbiti kao neosnovan te riješiti kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci 31. kolovoza 2023.

 

                                                                                                                   Sutkinja

 

                                                                                                                          Dubravka Zec

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.